U rimskoj pravnoj tradiciji, izraz kojim se označavaju odredbe cara Justinijana (Novella 111, 1. iz 541. godine te Novella 131, 6. iz 545. godine), prema kojima pošteni posjednik (possessor bonae fidei) u okviru izvanredne dosjelosti (longissimi temporis praescriptio), tj. bez valjanog pravnog temelja (iusta causa), može steći stvari u vlasništvu crkava, samostana ili pobožnih zaklada tek nakon isteka roka od četrdeset godina (quadraginta annorum).