1. UVOD
Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) u odluci broj: U-IIIBi-4222/2018 od 5. studenoga 2019. po prvi je put odredio obeštećenje zbog neučinkovite istrage kaznenog djela (u ovom slučaju ratnog zločina). Ustavni sud utvrdio je da je neprovođenjem učinkovite istrage smrti bliskog srodnika podnositelja ustavne tužbe, u proceduralnom aspektu povrijeđen članak 21. Ustava i članak 2. Konvencije. Zbog utvrđene povrede, podnositeljima ustavne tužbe određena je zadovoljština u ukupnom iznosu od 70.000,00 kuna, koja će biti isplaćena iz državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva podnositelja ustavne tužbe Ministarstvu pravosuđa za njezinu isplatu.

2. NAČELNA STAJALIŠTA
Pravo na život jedno je od temeljnih prava zajamčenih Ustavom i Konvencijom te se kršenje toga prava smatra jednom od najtežih povreda ljudskih prava^[1]. Prema praksi ESLJP-a, iskristalizirale su se tri osnovne obveze države glede zaštite prava na život. To je obveza da se pripadnici represivnog državnog aparata, kao što su vojska i policija, suzdrže od nezakonitog ubijanja - negativna obveza države^[2], obveza poduzimanja raznih preventivnih mjera usmjerenih na sprječavanje nezakonitih ubijanja - pozitivna obveza države^[3] te obveza da se u slučaju smrti neke osobe pod sumnjivim okolnostima provede ozbiljna, detaljna i službena istraga - procesna obveza države^[4]. Negativna obveza države zahtijeva da se pripadnici represivnog aparata suzdrže od nezakonitih ubijanja te je za svako takvo nezakonito ubijanje izravno i neposredno odgovorna država^[5]. U tim okolnostima prije svega javlja se obveza provođenja učinkovite i promptne istrage koja mora biti poduzeta po službenoj dužnosti (proceduralni aspekt zaštite prava na život)^[6]. Druga je obveza države naknada štete bliskim srodnicima te osobe u okolnostima u kojima su nositelji njezina represivnog aparata odgovorni za smrt neke osobe (materijalnopravni aspekt zaštite prava na život). Člankom 21. Ustava utvrđuje se da svako ljudsko biće ima pravo na život. Navedena odredba ponajprije obuhvaća osnovne vrijednosti svakog demokratskog društava iz kojih proizlazi obveza države suzdržati se od namjernog i nezakonitog oduzimanja života, kao i obveza države poduzeti odgovarajuće korake za zaštitu života osoba pod njezinom jurisdikcijom. Navedene obveze države nadilaze njezinu primarnu dužnost osiguravanja prava na život određivanjem učinkovitih kaznenopravnih odredaba kojima se djeluje preventivno na potencijalne počinitelje kaznenih djela, odnosno kojima se uređuju provedbeni mehanizmi za zaštitu, suzbijanje i kažnjavanje kršenja takvih odredaba. Pravo na život u određenim jasno definiranim okolnostima proizvodi i pozitivnu obvezu tijela državne vlasti poduzimanja preventivne operativne mjere radi zaštite osobe čiji je život ugrožen kažnjivim radnjama druge osobe. To, međutim, ne znači da se iz ustavnog jamstva prava na život može izvesti pozitivna obveza sprječavanja svake mogućnosti nasilja. Takva obveza mora se tumačiti tako da se vlastima ne nameće nemogući ili nerazmjeran teret uvažavajući teškoće povezane s policijskim radom u suvremenim društvima, nepredvidljivost ljudskog ponašanja i operativne odluke koje se moraju donijeti glede prioriteta i resursa. Stoga svaka navodna opasnost za život ne može vlastima nametnuti ustavnu obvezu poduzimanja operativnih mjera radi sprječavanja ostvarenja te opasnosti. Pozitivna obveza nastaje kada se utvrdi da su vlasti u relevantnom trenutku znale ili trebale znati za postojanje stvarne i neposredne opasnosti za život točno određene osobe ili osoba od kažnjivih čina treće osobe te su propustile poduzeti mjere u okviru svojih ovlasti za koje se, prema razumnoj prosudbi, moglo očekivati da će se njima izbjeći ta opasnost. Da bi podnositelj prestao biti žrtva povrede članka 21. Ustava i članka 2. Konvencije, potrebno je da se ispune dvije pretpostavke: da je došlo do utvrđenja povrede prava podnositelja zajamčenih Konvencijom (i Ustavom) i da je za tako utvrđene povrede podnositelj dobio odgovarajuću naknadu^[7].

3. OKOLNOSTI KONKRETNOG PREDMETA
U konkretnom predmetu broj: U-IIIBi-4222/2018 ustavna tužba podnesena je zbog navodnog nepostupanja ŽDO-a Bjelovar u povodu kaznene prijave koju su podnositelji (bliski srodnici žrtve zločina) podnijeli 7. travnja 2010. »protiv NN počinitelja«, zbog kaznenog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz članka 120. st. 1. Osnovnog krivičnog zakona Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 53/91, 39/92, 91/92, 31/93, 35/93, 108/95, 16/96 i 28/96 - u nastavku teksta: OKZRH). Ustavni sud prvo je napomenuo da tijela kaznenog progona nisu ostala pasivna i da su uloženi znatni napori u progonu ratnih zločina. U tom smislu važni su napori DORH-a usmjereni na otkrivanje počinitelja ratnih zločina i njihovo procesuiranje. Tako je DORH u srpnju 2005. zatražio od županijskih državnih odvjetništava da svoje aktivnosti usmjere na pronalaženje počinitelja i prikupljanje relevantnih informacija, a 2008. dao je uputu županijskim državnim odvjetništvima da provedu nepristranu istragu svih ratnih zločina, neovisno o etničkoj pripadnosti onih koji su sudjelovali^[8]. Tijela kaznenog progona otvorila su do 30. lipnja 2017. istragu protiv ukupno 3.556 navodnih počinitelja i doneseno je 608 osuđujućih presuda. Što se tiče smrti bliskog srodnika podnositelja, nesporno je da je on smrtno stradao između 11. i 13. prosinca 1991., kada je odveden iz svoje kuće od pripadnika Oružanih snaga Republike Hrvatske (vojne policije) te je sproveden u vojni zatvor u Virovitici, gdje je i preminuo, a nakon čega je njegovo tijelo izneseno iz zatvora i do danas nije pronađeno. Te okolnosti ukazuju na to da je do njegove smrti došlo dok je bio pod nadzorom pripadnika Hrvatske vojske, a što je dovelo do obveze države da provede istragu njegove smrti po službenoj dužnosti. Takva je istraga i provedena te je rezultirala optužnicom, najprije protiv četiri, a zatim protiv dviju osoba. Međutim, te osobe oslobođene su kaznene odgovornosti za smrt prednika podnositelja zbog nedostatka dokaza. Nakon okončanja toga kaznenog postupka, ŽDO Bjelovar nastavio je provođenje istrage protiv nepoznatog počinitelja te ta istraga još traje.

Glede učinkovitosti istrage, Ustavni sud najprije je ukazao na to da je tijekom kaznenog postupka utvrđeno da je Ž. I. naložio dovođenje žrtve u vojni zatvor u Virovitici. Međutim, raspravni sud je onda zaključio da nije sa sigurnošću utvrđeno da je vojni zatvor bio u nadležnosti vojne policije. Nakon toga je kazneni sud zaključio da on »u odnosu na zatvorene osobe u vojnom zatvoru ... nije imao garantnu poziciju, tj. da je bio pravno obvezan spriječiti nastupanje posljedica koje predstavljaju obilježja ratnog zločina.«

Nakon što je Ž. I. oslobođen zapovjedne odgovornosti za smrt prednika podnositelja, nadležna tijela u daljnjem tijeku istrage nisu uložila dostatne napore da bi utvrdila tko je uistinu bio zapovjednik vojnog zatvora u Virovitici u kojem je on smrtno stradao. Iz izvješća ŽDO-a Bjelovar ne proizlazi da su tijela kaznenog progona uspjela o tome dobiti podatak od nadležnih tijela. U tom smislu Ustavni je sud istaknuo dužnost suradnje među državnim tijelima i dužnost svih državnih tijela da pomognu tijelima kaznenog progona. Ustavni sud nije našao prihvatljivim obrazloženje propusta da se utvrde identiteti zapovjednika vojnog zatvora u Virovitici te drugih pripadnika jedinica smještenih ondje u kritičnom razdoblju. Što se tiče duljine postupka, Ustavni sud prihvatio je da je državnom aparatu trebalo određeno vrijeme nakon završetka Domovinskog rata za organizaciju pravosudnog sustava, ali je ipak zauzeo stajalište da se razdoblja neaktivnosti glede napretka istrage nakon 2009. ne mogu smatrati prihvatljivima u svjetlu zahtjeva za promptnošću postupanja kada je riječ o zaštiti prava na život^[9]. Tijekom sljedećih razdoblja bilo je zastoja u postupku: od 5. listopada 2009. i 22. ožujka 2012., pa nadalje do 10. veljače 2015. Te odgode, zajedno s ukupnom duljinom izvida, dovele su u pitanje djelotvornost istrage te su nužno morale imati negativan utjecaj na izglede za utvrđivanje istine^[10]. Ustavni sud zauzeo je shvaćanje da čak i ako istraga na početku naiđe na određene objektivne teškoće zbog rata i poslijeratne situacije, neaktivnost tijela vlasti kroz naknadno dulje razdoblje više se ne može opravdati^[11]. S obzirom na sve navedene okolnosti, a posebno na propust da se utvrdi zapovjednik vojnog zatvora u Virovitici, neobjašnjive zastoje u istrazi nakon 2009. te sveukupan protek vremena, Ustavni sud ocijenio je da u konkretnom slučaju nije provedena djelotvorna istraga u smislu članka 21. st. 1. Ustava i članka 2. Konvencije (proceduralni aspekt). Ustavni sud zaključio je da u konkretnom slučaju podnositelji zbog utvrđenih povreda imaju pravo i na primjerenu zadovoljštinu. Pri odmjeravanju primjerene zadovoljštine Ustavni sud imao je na umu iznos zadovoljštine koji je ESLJP dosuđivao u predmetima u kojima je taj sud utvrdio povredu članka 2. Konvencije zbog nedjelotvorne istrage ratnih zločina^[12] te je zaključio da je iznos od 70.000,00 kuna, koji podnositelji (ukupno) traže na ime zadovoljštine dostatan i u skladu s kriterijima ustanovljenim u praksi ESLJP-a^[13]. Takvim postupanjem Ustavni je sud pokazao da ustavna tužba može biti odgovarajuće i učinkovito pravno sredstvo kojim se na ime naknade štete dosuđuje odgovarajuća zadovoljština te minimalizira potreba za podnošenjem tužbe ESLJP-u.

[*] Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02 i 1/06 - u nastavku tekstu: Konvencija.
[**] Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14 - u nastavku teksta: Ustav.
[1] Presude Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) Lopes de Sousa Fernandes protiv Portugala [Vv], br. 56080/13, presuda od 19. prosinca 2017., § 164.; i Güzelyurtlu i drugi protiv Cipra i Turske [Vv], br. 36925/07, presuda od 29. siječnja 2019., § 218.
[2] Usporedi s Çakici protiv Turske [Vv], br. 23657/94, presuda od 8. srpnja 1999., § 86. ESLJP-a.
[3] Usporedi s Osman protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 23452/94, presuda od 28. listopada 1998., §§ 115.-122. i Branko Tomašić i drugi protiv Hrvatske, br. 46598/06, presuda od 15. siječnja 2009., §§ 50. i 51.
[4] Usporedi s Mustafa Tunç i Fecire Tunç protiv Turske [Vv], br. 24014/05, presuda od 14. travnja 2015., § 169.; i Skendžić i Krznarić protiv Hrvatske, br. 16212/08, presuda od 20. siječnja 2011., § 77.
[5] Usporedi s Nachova i drugi protiv Bugarske [Vv], br. 43577/98 i 43579/98, presuda od 6. srpnja 2005., § 93.
[6] Usporedi s Yaşa protiv Turske, br. 22495/93, presuda od 2. rujna 1998., § 74.
[7] Usporedi s Peša protiv Hrvatske, br. 40523/08, §§ 74.-76., presuda od 8. travnja 2010.; Brumărescu protiv Rumunjske, br. 28342/95, § 50., presuda od 28. listopada 1999.; i Ringwald protiv Hrvatske, br. 14590/15 i 25405/15, § 53., odluka od 22. siječnja 2019.
[8] Usporedi s Jelić i drugi, § 80.; B. i drugi protiv Hrvatske, br. 71593/11, § 63., presuda od 18. lipnja 2015.; i M. i drugi protiv Hrvatske, br. 50175/12, § 74., presuda od 2. svibnja 2017.
[9] Usporedi s Paul i Audrey Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 46477/99, § 72., presuda od 14. ožujka 2002., ESLJP 2002-II; i Jularić protiv Hrvatske, br. 20106/06, § 47. presuda od 20. siječnja 2011.
[10] Usporedi s Jularić, navedeno, § 48.
[11] Usporedi s Agache i drugi protiv Rumunjske, br. 2712/02, § 80., presuda od 20. listopada 2009.; Udruga »21. prosinca 1989.« i drugi protiv Rumunjske, br. 33810/07 i 18817/08, § 100., presuda od 24. svibnja 2011.; i Jelić i drugi, navedeno, § 92.
[12] Vidi Jelić i drugi protiv Hrvatske, br. 57856/11, presuda od 12. lipnja 2014.; B. i drugi protiv Hrvatske, br. 71593/11, presuda od 18. lipnja 2015.; i M. i drugi protiv Hrvatske, br. 50175/12, presuda od 2. svibnja 2017.
[13] Vidi Cocchiarella protiv Italije [Vv], br. 64886/01, §§ 65.-107. i 139., ECHR 2006-V, presuda od 29. ožujka 2006.