informator: U radu Općinskog suda u Zagrebu, jednako kao i u drugim sudovima tijekom proteklih godina, evidentni su zaostaci u rješavanju sporova. Recite na temelju vlastitih iskustava, koji su razlozi?

Zaostaci u radu sudova su, na žalost, konstanta koja prati rad sudova već desetljećima i nije ekskluzivno vezana za sadašnji trenutak ili vrijeme od osamostaljivanja Republike Hrvatske.

Izmijenilo se samo to što je rad sudova postao javan jer su sudovi postali institucija zaštite ljudskih prava u najširem smislu riječi, u sustavu trodiobe vlasti, a nisu više, moramo to priznati, institucije represije u sustavu jedinstva vlasti što su sudovi u jednom dijelu bili do 1990. godine.

Dakako, problem zaostataka u radu sudaca nije nastao u trenutku kad je postao javna notorna činjenica, već egzistira dulje vrijeme.

Općinski sud u Zagrebu je u tom smislu, na žalost konstanta. Uzroka ima više i pokušat ću ih samo naznačiti, a svaki od uzroka zahtijevao bi širu elaboraciju. Broj predmeta u svim granama sudovanja raste iz godine u godinu, broj sudaca je uglavnom isti, oko 160, te u sudu svake godine nedostaje najmanje 50 sudaca koji nisu niti imenovani, niti mogu biti, jer za njih nema raspoloživih sudnica.

Suci su pojedinačno opterećeni sa četiri do pet puta više predmeta nego što to određuju kriteriji Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, sadržani u Okvirnim mjerilima za određivanje broja sudaca u sudovima iz 1994. godine koje je donio sadašnji predsjednik Vrhovnog suda Republike Hrvatske gospodin Ivica Crnić, tada ministar pravosuđa.

Ta Okvirna mjerila izdržala su sve testove stvarnosti i predstavljaju, prema mom mišljenju, realan empirijski utvrđen broj predmeta u svim granama sudovanja koji tijekom jedne godine može riješiti jedan sudac. Da je tome tako, u fazi kad se razmišlja o izmjenama tih mjerila sudovi, uglavnom, predlažu iste ili vrlo slične kriterije.

Sudovi, pa i Općinski sud u Zagrebu djeluju u potpuno drukčijim socijalno-e-konomskim prilikama, s mnogo novih zakona, novih instituta koji također zahtijevaju vrijeme, strpljenje, mogućnost ili luksuz proučavanja i samoizobrazbe, a toga nema, u tom golemom pritisku predmeta.

Treba biti fer i reći da ovaj sud rješava i najveći broj predmeta, ali ne u apsolutnom iznosu što je, s obzirom na broj sudaca, i normalno već i po individualnim rezultatima svakog suca kako u kvantitativnom tako i kvalitativnom smislu.

Mislim da je pravi izazov pravosudna jednadžba koju treba riješiti kako za Općinski sud u Zagrebu tako i za druge velike sudove u Republici Hrvatskoj, a to je kako pravilno rasporediti sve predmete u RH na sve suce u RH, a ne da sudac Općinskog suda u Zagrebu ima u radu onoliko predmeta koliko ima čitav manji sud u okolici Zagreba s pet ili šest sudaca.

Kad se ozbiljno pristupi tom problemu, bez obzira na očekivani razumljivi otpor tih manjih sudova, moći će se govoriti o reformi sudstva.

Ima još velik broj uzroka među kojima treba svakako spomenuti veliki odljev sudaca do 1996. godine kad su se zaostaci gomilali, a nije bilo sudaca koji bi ih rješavali, eksplozija priljeva predmeta posljednjih nekoliko godina, itd.

Ne treba bježati i od samih sudaca, i tu postoje propusti, nedostatak osjećaja za zaštitu slabijih, benevolentno shvaćanje rokova i nepostojanje procesne discipline, ali individualna odgovornost sudaca ne može se promatrati izolirano od uvjeta u kojem sudac radi, pa ako ti uvjeti nisu normalni tada i pitanje individualne odgovornosti zbog načela pravičnosti treba promatrati u tom kontekstu.

informator: Upoznati ste s promjenama koje se predlažu u cjelokupnom pravosuđu, a neke nove zakone Hrvatski je sabor već prihvatio pa Vas molim da ocijenite koliko će se time realno poboljšati postojeće stanje? Posebice stoga što bi sudovi u sljedeće četiri godine morali dostići punu ažurnost u svome radu.

Svaki sudac u RH, ni ja nisam iznimka, reći će Vam da je izmjena zakona samo jedan od koraka u reformi sudstva. Izmjena zakona nije čarobni štapić koji će sam po sebi dovesti do boljeg stanja. Normativni optimizam jest sam po sebi greška. Zato normativna reforma mora ići ukorak sa svim ostalim pravcima reforme.

O tome se puno govori. Mnogi izvan sudova i sudbene vertikale polažu ekskluzivno pravo na apsolutnu istinu reforme sudstva, a radi se, u biti, o recikliranju prijedloga koji sudovi već godinama predlažu izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, a ona ih uglavnom ignorira ili zaobilazi.

Važnije od izmjena zakona, osobito procesnih propisa, jest praksa sudova koji trebaju svojim odlukama udahnuti smisao zakonskoj normi i osobito će biti važno da konkretne norme neće ići pravcem protivnim smislu i svrsi novih propisa.

Smatram da sama izmjena zakona neće dovesti do ažurnosti sudova ako te izmjene neće biti popraćene ulaganjem u sudove, ljudske resurse, informatizaciju i puno poštivanje procesne discipline svih, a ponajprije sudaca.

informator: Kako ocjenjujete novu pravnu regulativu da dio poslova - sada u nadležnosti sudova - preuzmu javni bilježnici?

To je hvale vrijedan i hrabar korak i on je u skladu s preporukom Vijeća ministarstava Vijeća Europe iz 1986. godine o mjerama za rasterećenje sudaca i sudova.

Tom se preporukom predlaže prijenos poslova koje tradicionalno obavljaju sudovi, na druga tijela ili osobe.

Tako se, npr., predlaže prijenos zemljišnoknjižnih predmeta na državnu upravu. Novi Zakon o nasljeđivanju regulira prijenos ostavinskih predmeta na javne bilježnike itd.

Mislim da i tu treba naći pravu mjeru i treba biti oprezan. Bez obzira na to koliko sam optimističan o prijenosu ostavinskih predmeta na javne bilježnike, toliko nisam uvjeren da je prijenos nekih ovr-šnih postupaka na javne bilježnike dobar i promišljen potez jer neće u biti rasteretiti sudove.

Tu je predlagač zakona i zakonodavac potpuno ignorirao primjedbe i prijedloge sudova pa i Vrhovnog suda RH. Iskustvo nas uči da takvo ignoriranje obično ima tragične posljedice.

informator: Pred općinskim sudovima vodi se velik broj postupaka o nasljeđivanju. U novom Zakonu o nasljeđivanju jedna od novosti jest i odredba prema kojoj braća i sestre umrle osobe bez djece - gube dosadašnje pravo nasljeđivanja. Kako će se ta odredba primjenjivati u slučaju nepostojanja oporuke, s obzirom na to da će javni bilježnici takve postupke morati završiti u roku šezdeset dana? Naime, u slučaju nezadovoljstva stranaka o tome će se voditi rasprave pred općinskim sudovima.

Osnovno načelo ostavinskog postupka jest nepostojanje spora među nasljednicima o pravu na nasljeđivanje i o opsegu ostavinske imovine.

Drugo načelo jest da bliži nasljedni red isključuje od nasljeđivanja daljnji nasljedni red.

Prema tome, ako među nasljednicima nema spora da je ostavitelj bio u bračnoj zajednici (to se dokazuje valjanom javnom ispravom) i da supružnik ostavitelja ima pravo na nasljeđivanje, nema prepreka da javni bilježnik provede i takav ostavinski postupak bez odlaganja.

Tu postojanje oporuke ne mijenja bitno položaj nadživjelog supruga i braće ili sestara ostavitelja jer i valjanost oporuke također mora među nasljednicima biti neosporna.

Zato ta izmjena kojom se sužava krug nasljednika u slučaju da ostavitelj nije imao djece, neće produljiti ostavinski postupak nego će ga ubrzati jer su najčešći sporovi nastajali upravo između nadživjelog supružnika i braće i/ili sestara ostavitelja.

Nešto će drukčija situacija biti kod prava na nasljeđivanje u slučaju izvanbračne zajednice koja je izjednačena s bračnom zajednicom, u smislu čl. 8. st. 2. Zakona o nasljeđivanju.

Naime, postojanje takve zajednice jest faktično pitanje koje nije u pravilu registrirano u bilo kojoj javnoj ispravi.

I tu postojanje oporuke jest korisno, ali ne i presudno te ne isključuje postojanje spora.

U tim situacijama nužno je da već matičar sastavljajući smrtovnicu izvijesti sud da postoji izvanbračna zajednica, tko je nadživjeli supružnik i ima li ostavitelj braće i sestara.

Prilikom zakazivanja ročišta za ostavinsku raspravu trebat će pozvati kako supružnika, tako i braću i sestre ili druge nasljednike drugog nasljednog reda, da bi se eventualno učinilo neospornim postoji li izvanbračna zajednica i da li je pravo na nasljeđivanje nadživjelog supružnika nesporno. Ako jest, i ako braća i sestre priznaju postojanje izvanbračne zajednice, ne može postojati racionalna prepreka da se takav ostavinski postupak provede u zakonskom roku koji se po odluci suda može i produljiti.

Ako postoji spor o pravu na nasljeđivanje, o tome će odluku donijeti parnični sud, a do okončanja pravomoćnog postupka neće niti biti uvjeta za donošenje ostavinskog postupka za što javni bilježnik ne može snositi odgovornost.

informator: Uz poboljšanje samog tijeka parničnog postupka - jer ubuduće neće biti mogućnosti za odgode, za iznošenje novih dokaza, izbjegavanje primanja sudskog poziva na raspravu i si. Poboljšanja se predlažu i u osiguranju boljih uvjeta rada sudova. Na primjer, osiguranja adekvatnog prostora za rad, kompjutorizacije, novog zapošljavanja sudaca i njihovog permanentno stručnog obrazovanja. Gospodine Sessa, je li glede toga u Općinskom sudu u Zagrebu nešto već učinjeno?

Ponovno se vraćamo na pitanje je li sama izmjena Zakona dovoljna za krupne korake.

U parnični postupak uvedene su izmjene koje bi trebale dovesti do jačanja procesne discipline i zabrane zloporabe procesnih ovlaštenja uključujući iznošenje navoda u žalbi.

Tek će se vidjeti hoće li sudska praksa pratiti intenciju zakonodavca, a tu je uloga viših sudova ključna. Svojim odlukama viši će sudovi, prije svega Županijski sudovi, davati uputu i putokaz općinskim sudovima kako tumačiti konkretnu procesnu odredbu i odredit će granice unutar kojih će se stranka moći koristiti procesnim ovlastima i gdje je ona crta gdje pravo prelazi u zloporabu.

Ako praksa krene u smjeru suprotno intenciji zakonodavca, neće se puno postići. Tu postoji određena bojazan, to je nekako imanentno sucima bez obzira na to u kojem pravnom sustavu djeluju, da šire prava stranaka, i odredbe, osobito procesnih zakona, tumače tako da se prostor prava širi, a ne sužava.

Dakako da je nužno ulagati i u sudove, od prostora do zapošljavanja dostatnog broja sudaca, kompjutorizacije i stalne izobrazbe, ali i samoizobrazbe sudaca.

Što se tiče prostora i novih sudaca tu je stanje takvo kakvo jest, o tom sam već nešto rekao i ne vidim bez velikih infrastrukturnih ulaganja u tom smislu pomak na bolje. Preseljenje državnog odvjetništva tu će pomoći, ali problem neće riješiti.

Možda je rješenje u proširenju teritorijalne nadležnosti sudaca u Samoboru, Sesvetama i Velikoj Gorici na rubne dijelove Grada Zagreba i ulaganje u te sudove, pogotovo što su komunikacijske mogućnosti građana danas u odnosu na one prije 30 godina, potpuno drukčije.

Glede informatizacije na Općinskom sudu u Zagrebu postiglo se dosta, usuđujem se reći više nego u mnogim sudovima u Republici Hrvatskoj. Dijelom zbog razumijevanja Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, a dijelom zbog pomoći US AID-a, Američke agencije za međunarodnu pomoć koja je ovaj sud još 1999. godine uključila u projekt informatizacije i automatskog upravljanja predmetima, tzv. case managment sistem. Taj je projekt u zadnjoj godini prerastao u jedinstven projekt za čitavu Republiku Hrvatsku i sve sudove i osim US AID-a uživa jednako vrijednu potporu Svjetske banke, Europske komisije, Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a u radu na projektu sudjeluju suci iz više sudova u Republici Hrvatskoj i različitih grana i razina sudovanja.

Kad projekt bude gotov, moći će se impliementirati u sve sudove u Republici Hrvatskoj.

Svi suci i sudski savjetnici na ovom sudu imaju računala, predsjednici odijela, a suci koji rade i na evidenciji sudske prakse imaju neograničeni pristup Internetu. Ustrojena je i, tzv. informatička biblioteka s vlastitom bazom sudske prakse u kojoj ima oko 20.000 odluka, te je omogućen pristup mnogim drugim izvorima domaće i strane sudske prakse.

Svaki sudac u sudnici ima izravan pristup u bazu sudske prakse i u sva izdanja Narodnih novina kao i u druge legalno dostupne baze podataka, tako da je pristup informacijama znatno lakši.

Edukacija sudaca jest važna, činimo što možemo i koliko nam proračunska sredstva omogućavaju te se nadam da će Centar za izobrazbu sudaca glede toga učiniti dosta i popuniti prazninu koja u tom smislu postoji u hrvatskom sudstvu već niz godina. Hoće li u tome uspjeti, ovisi kako o samom Centru, tako i o potpori Ministarstva pravosuđa, uprave i lokalne samouprave, ali i o samim sudcima.