U sklopu teme o osnivanju stalnog državnog izbornog povjerenstva bitno je iznijeti određena zapažanja Državnog izbornog povjerenstva i o drugim pitanjima važnim za izborno zakonodavstvo u Republici Hrvatskoj.^*

Sada je Državno izborno povjerenstvo ad hoc tijelo

U Republici Hrvatskoj Državno izborno povjerenstvo (DlP - skraćeno) je ad hoc tijelo koje za svake izbore, tj. bilo da je riječ o izboru za predsjednika Republike, izborima za zastupnike u Hrvatski sabor ili na lokalnoj razini, imenuje Ustavni sud Republike Hrvatske. Ono je kao tijelo za provedbu izbora sastavljeno od sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske i drugih istaknutih pravnika. U određenim situacijama predsjednik Vrhovnog suda je po samom zakonu (ex lege) predsjednik tog Povjerenstva. Državno izborno povjerenstvo nema ni jedne zaposlene osobe, čak ni administrativnog tajnika, a kamoli odgovarajuću stručnu službu, te nema stalnog poslovnog prostora. Zavisi od dobre volje Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske hoće li mu pomoći u smislu osiguranja poslovnog prostora, potrebne informatičke opreme i stručnih službi kod svakih pojedinih izbora. Takvo je stanje i sada, pred predstojeće izbore za predsjednika Republike Hrvatske.

Unatoč takvoj situaciji, koja bitno odudara od organizacije i statusa središnjih izbornih tijela u cijeloj Europi, pri čemu mislim i na zemlje tzv. bivše zapadne, odnosno tzv. istočne Europe, dosad su sve vrste izbora za koje je bilo odgovorno Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske bile provedene po visokim izbornim standardima. Na to upućuju i ocjene domaćih i stranih promatrača.

Provedba europskih standarda

Upravo zbog daljnje provedbe europskih standarda u izbornom procesu, tako sastavljeno Državno izborno povjerenstvo, osobito od 2002., inzistira da se i u Republici Hrvatskoj osnuje središnje, stalno izborno tijelo. U tom smislu su 2002. dane inicijative tadašnjem Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske (čiji je mandat prestao na izborima 23. studenoga 2003.), a ista inicijativa odmah je (početkom 2004.) upućena i sadašnjoj Vladi i Saboru.

lako se ta inicijativa formalno uvažava, pa je tako Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave 2003. priredilo nacrt zakona, zatim je i 2004. Središnji državni ured za upravu napravio nacrt zakona o državnom izbornom povjerenstvu kao stalnom tijelu, a sada je, koliko mi je poznato, u pripremi nacrt takvog zakona u Odboru za Ustav, poslovnik i politički sustav Hrvatskog sabora, ni jedan od tih dokumenata nije dovršen do takvog stupnja pripremljenosti da bi bio podoban za raspravu u Hrvatskom saboru kao zakonodavnom tijelu.

To nas pomalo i deprimira, jer smatramo da nema nikakvog razloga da se i na tom planu u Hrvatskoj ne provedu izborni standardi koji vrijede u Europi.

Suce se opterećuje nesudačkim poslovima

Kao predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je silom zakona ili silom prilika ujedno i predsjednik Državnog izbornog povjerenstva, a po tome je Hrvatska jedinstvena u Europi, to me zabrinjava i zbog toga što se u provedbi izbora angažira veliki broj sudaca, koji u to vrijeme ne mogu raditi svoj osnovni, dakle, sudački posao. Izbivanje sudaca iz sudnica u tako velikom broju nije nevažno u situaciji kad su hrvatski sudovi, opće je poznato, opterećeni milijunima predmeta. Sve to usporava sudske postupke u tijeku i čini da hrvatski građani i pravne osobe moraju još dulje čekati na sudske odluke. Smatram da bi u skladu s europskim iskustvima u provedbi izbora valjalo puno više koristiti intelektualnu snagu i tehničku moć državne uprave.

 I Misija OESS-a u Republici Hrvatskoj u svom Izvješću broj 13. iz prosinca 2003. ukazuje na činjenicu da su izbornim propisima suci u Republici Hrvatskoj opterećeni nesudačkim poslovima. To je suprotno i proklamiranoj politici Hrvatskog sabora i Vlade Republike Hrvatske prema kojoj se suce treba odteretiti od poslova koji nisu poslovi suđenja. Istodobno, oni ne mogu obavljati sudačke poslove, što također utječe na učinkovitost rada sudova. Smatram da nije nužno da suci budu članovi izbornih tijela, već se ta dužnost može povjeriti i drugim pravnicima, ali, dakako, i drugim građanima, ako se biračkim odborima i drugim izbornim tijelima osigura odgovarajuća pravna, administrativna i tehnička potpora službenika državne uprave.

Kodeks dobrog vladanja u izbornim pitanjima

U javnosti je malo poznata činjenica da je Europska komisija za demokraciju putem zakona, poznatija pod nazivom Venecijanska komisija, kao tijelo Vijeća Europe na svojoj 52. plenarnoj sjednici održanoj 18. i 19. listopada 2002. prihvatila Kodeks dobrog vladanja u izbornim pitanjima (smjernice i obrazloženje). Taj Kodeks odobrila je Parlamentarna skupština Vijeća Europe na svojoj 1. sjednici u 2003., a potom i Kongres lokalnih i regionalnih vlasti na svojoj proljetnoj sjednici 2003. U tom se Kodeksu posebna pozornost posvećuje nezavisnosti tijela za organiziranje izbora, a središnja izborna komisija, prema tom Kodeksu, mora imati stalni karakter. Prema tome, i ovaj međunarodni dokument upućuje na potrebu da Hrvatska kroz usklađivanje svog izbornog zakonodavstva osnuje Državno izborno povjerenstvo kao stalno tijelo koje bi bilo stalno upravno tijelo.

Uloga državne uprave

Podaci prikupljeni iz više država, koje je Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske prezentiralo i Hrvatskom saboru i Vladi Republike Hrvatske, ukazuju da osobito važnu ulogu u provođenju izbora imaju državna upravna tijela (primjerice Ministarstvo unutarnjih poslova, tamo gdje su ona ovlaštena i za pitanja građanskih prava, kao što su primjerice pitanja popisa birača). Izbore ne provode suci. Oni ih nadgledaju, odnosno sudjeluju u onom dijelu izbornog procesa u kojem nezadovoljni kandidati ili drugi sudionici izbornog postupka ulažu prigovore ili žalbe.

U ovom trenutku nema nikakvih izričitih propisa koji bi obvezivali državnu upravu da sudjeluje u provedbi izbora kao pravna i administrativno-tehnička potpora. Zato su izborna tijela i na nižim razinama praktički prepuštena dobroj volji državne uprave koliko će ih podržati u smislu osiguranja prostornih uvjeta za rad tih tijela, osiguranja odgovarajuće opreme, uključujući i informatičku, kao i u smislu pravne i administrativne pomoći. Valjalo bi izričito propisati dužnost državne uprave da u tom procesu daje odgovarajuću potporu svim izbornim tijelima.

Već sam ukazao na činjenicu da u drugim europskim zemljama dužnost predsjednika Državnog izbornog povjerenstva kao središnjeg izbornog tijela ne obavlja predsjednik Vrhovnog suda. Na čelu izbornih povjerenstava nalaze se posebno imenovani državni dužnosnici.

Sustavno bavljenje izbornim procesima

Budući da Državno izborno povjerenstvo u Republici Hrvatskoj nije stalno tijelo nego se imenuje ad hoc, ono nije u prilici pratiti problematiku provođenja svih vrsta izbora i unapređivati izborni sustav, davati analitičke podatke zainteresiranim političkim strankama, kandidatima ili znanstvenicima, surađivati s međunarodnim udrugama koje se bave izborima, hoću reći - sustavno se baviti složenim pitanjima demokratskih izbornih procesa.

 Izborni procesi u Republici Hrvatskoj, to valja naglasiti, s obzirom na propise o lokalnoj samoupravi, postali su zapravo trajna djelatnost, tj. ne odvijaju se samo u ciklusu od svake četiri ili pet godina. Gotovo da i nema mjeseca u godini između glavnih (općih) izbora za predstavnička tijela lokalne samouprave, a da se u Republici Hrvatskoj ne odvijaju izbori na lokalnoj razini.

To upućuje na potrebu da se osnuje stalno izborno povjerenstvo, kojem bi posao provedbe izbora i unapređivanja izbornog sustava bila stalna, osnovna, profesionalna dužnost. Prema mojem skromnom mišljenju, zakonom bi trebalo odrediti da na njegovom čelu bude visoki dužnosnik izabran od strane Hrvatskog sabora, a imenovan na više godina, s time da se njegov mandat ne bi smio poklapati s izbornim procesima vezanim uz parlamentarne izbore.

Paradoks

Na kraju ovog dijela izlaganja upozorenje na jedan paradoks. Političari su vrlo često u javnosti skloni jako kritizirati suce. No, unatoč tome što na račun sudaca često izriču grube riječi, političari očito ipak najviše vjeruju sucima kad treba provesti izbore. Da tome nije tako, već bi valjda donijeli propise kojima se Državno izborno povjerenstvo izuzima iz ruku sudaca. Čini se da političarima odgovara sadašnje stanje (status quo).

Praktična iskustva u provedbi izbora              

No, budući da je tema Okruglog stola o izbornom zakonodavstvu puno šira od osnivanja stalnog državnog izbornog povjerenstva, dopustite mi da vam u ovom izlaganju prenesem nekoliko zapažanja Državnog izbornog povjerenstva o drugim pitanjima izbornog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj. Ta zapažanja se temelje na praktičkim iskustvima u provedbi izbora za zastupnike u Hrvatski sabor i predstavnička tijela lokalne samouprave.

O tim svojim zapažanjima Državno izborno povjerenstvo obavijestilo je predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade Republike Hrvatske još u siječnju 2004., s prijedlogom da se priđe izradi novog, cjelovitog modernog izbornog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj, a posebno s naglaskom da se postupak izbora bilo za predsjednika Republike, bilo za parlament, odnosno za lokalne izbore uredi jednim zakonom.

Dakle, nakon izbora za zastupnika u Hrvatski sabor provedenih u studenom 2003. Državno izborno povjerenstvo razmotrilo je sljedeće propise koji uređuju izbornu materiju u Republici Hrvatskoj: 1. Zakon o izborima zastupnika u Hrvatski sabor - pročišćeni tekst (Nar. nov., br. 69/03), 2. Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora (Nar. nov., br. 116/99), 3. Zakon o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 22/92 -isp. 42/92 i 71/97), 4. Zakon o izboru članova predstavničkih tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave (Nar. nov., br. 33/01,10/02, 155/ 02 i 45/03), 5. Zakon o popisima birača (Nar. nov., br. 19/92).

Obvezatne upute pretočiti u zakon

Razmatrajući navedene propise Državno izborno povjerenstvo ističe da bi zakonom trebalo urediti ona pitanja koja su do sada bila uređivana Obvezatnim uputama koje je donosilo Državno izborno povjerenstvo (oblik i sadržaj tiskanica za provedbu izbora, način uređivanja prostorija, prava i dužnosti promatrača nevladinih udruga i stranih promatrača, glasovanje osoba s tjelesnom manom i nepismenih osoba i drugo). To je važan provedbeni dio svakog izbornog zakona, pa je nužno da ta pitanja budu uređena zakonom, a ne da ih se utvrđuje u obliku obvezatnih uputa, koji su jedan specifičan oblik podzakonskih akata. Državno izborno povjerenstvo smatra da je radi pravne sigurnosti i jednakosti svih pred zakonom bolje da se ta pitanja urede izravno zakonom, a ne podzakonskim propisom.

Prilikom provođenja izbora za zastupnike u Hrvatski sabor u 2003. birači su mogli birati između ukupno 5.105 kandidata. Državno izborno povjerenstvo ocjenjuje da bi bilo korisno ocijeniti kriterije po kojima se podnose kandidature, imajući na umu dodatni dignitet samog postupka kandidiranja. Zakonom bi valjalo urediti i obvezu kandidata da daju pisanu izjavu o prihvaćanju kandidature, jer iskustva ukazuju i na mogućnost zloporaba, bez takve izričite izjave kandidata.

Medijsko praćenje izbora

Jednako tako valjalo bi razmotriti dostupnost javnih medija kandidatima, pri čemu valja ocijeniti je li osnovano da se ta dostupnost osigurava mehaničkim izjednačavanjem svih kandidata, pri čemu se ne vodi računa o činjenici da neke političke stranke ili kandidati djeluju stalno, a neki se pojavljuju samo od izbora do izbora.

U već spomenutom Kodeksu dobrog vladanja u izbornim pitanjima se u odnosu na pristup medijima navodi:

»Potrebno je osigurati ravnopravnost stranaka i kandidata i natjerati državu da bude nepristrana prema njima i jednako primjenjuje zakon na sve. Uvjet neutralnosti se posebno odnosi na izbornu kampanju i medijsku pokrivenost, osobito državnih medija, kao i na budžetsko financiranje stranaka i kampanja. To znači da postoje dva moguća tumačenja ravnopravnosti: stroga ravnopravnost ili proporcionalna. Stroga podrazumijeva da se sve stranke tretiraju bez obzira na trenutnu snagu u parlamentu ili podršku biračkog tijela. Ona mora vrijediti i za korištenje javnih objekata za izborne svrhe (npr. plakati, poštanske usluge i si., javne manifestacije, javne dvorane za konferencije). Proporcionalna ravnopravnost podrazumijeva da se stranke tretiraju srazmjerno broju glasova. Ravnopravnost (stroga i/ili proporcionalna) osobito se odnosi na vrijeme predstavljanja na radiju i televiziji, proračunska sredstva i druge vrste podrške. Neki oblici podrške mogu s jedne strane podlijegali strogoj, a s druge strane proporcionalnoj ravnopravnosti. U skladu sa slobodom izražava nja, treba zakonski predvidjeti minimalni pristup audiovizualnim medijima u privatnom vlasništvu za potrebe izborne kampanje i oglašavanja, za sve sudionike izbora.«

Kao predsjednik Državnog izbornog povjerenstva ističem da će se ovo pitanje pojaviti i u provedbi izbora predsjednika Republike Hrvatske. Naime, prema čl. 14. Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 22/92 i 71/97), Hrvatska radiotelevizija dužna je u razdoblju izborne promidžbe u sklopu svojih radio i televizijskih programa, omogućiti svakom kandidatu za predsjednika Republike, da u jednakom vremenu izloži svoj izborni program. Sva sredstva javnog priopćavanja dužna su svim kandidatima za predsjednika Republike omogućiti da pod jednakim uvjetima izlažu svoj program i obavljaju izbornu promidžbu.

Važeći zakon, dakle, ovdje inzistira na strogoj, dakle, formalnoj proporcionalnosti. Dakako, zakon valja poštovati. Međutim, u predvidivim izmjenama izbornog zakonodavstva vjerojatno bi valjale razmotriti mogućnost da se odredi onaj minimum koji mora osigurati da se glas političkih stranaka ili kandidata jednako čuje u medijima, ali omogućiti i uređivačku slobodu medija da veću pozornost posvete onim strankama ili kandidatima za koje uredništva po svom profesionalnom nahođenju ocijene da im valja posvetiti dodatnu pozornost. Valjalo bi razmotriti mogućnost da se načela stroge i proporcionalne ravnopravnosti kombiniraju. Dakako, to je tema koja zaslužuje i puno opširniju elaboraciju nego što je to moguće ovdje učiniti.

Predizborna promidžba i šutnja

Očito je da su brojne stranke i kandidati na izborima za zastupnike u Hrvatski sabor 2003. započeli promidžbu i prije zakonom predviđenog roka. Tu ne postoje mehanizmi kojima bi se takva postupanja suprotna zakonu mogla spriječiti ili sankcionirati. Valjalo bi razmisliti da se zakonom dopusti predizborna promidžba praktički od dana odluke q raspisivanju izbora.

Pokazalo se da su brojni sudionici predizborne kampanje kršili propise o predizbornoj šutnji. Ne postoje, međutim, učinkoviti mehanizmi kojima bi se takva ponašanja sankcionirala, što Državno izborno povjerenstvo dovodi u nemoguću misiju da se od njega zahtijeva zaštita u odnosu na kršitelje propisa, a da ono nema nikakvih ovlasti za djelovanje. Valjalo bi preispitati treba li uopće predizborna šutnja, odnosno ili ukinuti taj institut ili Državnom izbornom povjerenstvu dati mogućnost učinkovitog reagiranja u odnosu na one koji ne poštuju zakon, tj. propisati oštre sankcije za one koji krše predizbornu šutnju.

O svojevrsnoj nemoći Državnog izbornog povjerenstva govori i činjenica da pojedina uredništva dnevnih novina, radija i televizije odbijaju cjelovito objaviti obvezatne upute koje izdaje Državno izborno povjerenstvo iako su to po zakonu dužni učiniti. Za očekivati je da će se takva situacija ponoviti i u primjeni čl. 22. st. 1. Zakona o izboru predsjednika Republike Hrvatske. Naime, ne postoji nikakva sankcija za ona uredništva koja su po zakonu dužna objaviti te Obvezatne upute, a oni to ipak ne učine. U krajnjoj liniji, postavlja se pitanje je li takav propis uopće potreban u situaciji kad se te Obvezatne upute u svakom slučaju objavljuju u službenom glasilu Republike Hrvatske - Narodnim novinama, ali i na internet-stranici Državnog izbornog povjerenstva. Mišljenja sam da bi takvu odredbu o dužnosti uredništava da objavljuju Obvezatne upute koje izdaje Državno izborno povjerenstvo valjalo brisati iz zakona. Naime, valja poći od toga da će uredništva one dijelove tih obvezatnih uputa koje smatraju za javnost važnim ionako prenijeti iz Narodnih novina ili s internetske stranice Državnog izbornog povjerenstva.

Financiranje izborne kampanje i troškovi izbora          

Isto tako, valjalo bi raspraviti i propise o financiranju izbornih kampanja. Tu je učinjen pomak jer je donesen Zakon o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 105/04). Time je, međutim, problem samo djelomično riješen, jer ne postoje odgovarajući propisi koji uređuju financiranje izborne promidžbe za izbor zastupnika u Hrvatski sabor i za lokalne izbore. I ovdje bi valjalo imati na umu Kodeks dobrog vladanja u izbornim pitanjima u kojem se ističe da financiranje mora biti transparentno. Transparentnost je nužna bez obzira na razinu političke i ekonomske razvijenosti države. Transparentnost funkcionira na dvije razine. Prva se odnosi na sredstva za predizbornu kampanju koja moraju biti detaljno prikazana u posebnim i pažljivo vođenim knjigovodstvenim knjigama. U slučaju značajnih odstupanja od uobičajenih iznosa ili ako se prekorače zakonom propisani maksimumi, izbori se moraju poništiti.^** Druga razina se odnosi na praćenje financijskog statusa izabranih predstavnika prije stupanja na dužnost i po isteku mandata.

Državno izborno povjerenstvo već više godina zahtijeva i da se urede kriteriji i način korištenja sredstava za provedbu izbora i naknade članovima izbornih tijela. Zakonom bi valjalo utvrditi barem kriterije za naknade članovima izbornih povjerenstava svih razina, odnosno biračkim odborima i obvezati Vladu Republike Hrvatske na isplatu te naknade, tj. da se naknade i stalni troškovi ne isplaćuju preko Državnog izbornog povjerenstva za vrijeme dok ono ne djeluje kao profesionalno upravno tijelo.

Ponavljanje izbora i izborne jedinice

Valjalo bi razmisliti i o mogućnosti da se neće određivati ponavljanje izbora na pojedinom biračkom mjestu, ako je očito da s obzirom na rezultate glasovanja u određenoj izbornoj jedinici, unatoč pogreškama na takvom biračkom mjestu, to neće utjecati na konačni, službeni rezultat izbora.

Također bi valjalo uskladiti Zakon o izbornim jedinicama za izbor zastupnika u Zastupnički dom Hrvatskog državnog sabora (Nar. nov., br. 116/99) sa Zakonom o izborima zastupnika u Hrvatski sabor (Nar. nov., br. 69/03).

Popisi birača                   

Državno izborno povjerenstvo Republike Hrvatske također je još u siječnju 2004. upoznalo predsjednika Hrvatskog sabora i predsjednika Vlade Republike Hrvatske s pitanjima koja su vezana uz popise birača. Naime, prilikom provođenja izbora za zastupnike u Hrvatski sabor koji su održani 2003., u javnosti je više puta postavljeno pitanje broja birača koji imaju pravo birati zastupnike.

Ta pitanja proizlaze prije svega iz činjenice da je Ministarstvo pravosuđa, uprave i lokalne samouprave Republike Hrvatske, koje je u to vrijeme bilo nadležno za utvrđivanje broja birača dalo podatak (22. studenoga 2003.) da aktivno biračko pravo ima ukupno 4.371.608 državljana Republike Hrvatske. Od tog broja 3.972.559 ima prebivalište u Republici Hrvatskoj, a 399.049 su državljani Republike Hrvatske koji imaju aktivno biračko pravo, ali nemaju prebivalište u Republici Hrvatskoj.

Broj birača koji su se izjasnili kao pripadnici nacionalnih manjina bio je 393.884, a oni su uključeni u ukupnu brojku od 3.972.559 birača koji imaju prebivalište u Republici Hrvatskoj.

Prema izvodima iz popisa birača koja je državna uprava dostavila na biračka mjesta i prema potvrdama za glasovanje koje je državna uprava dostavila na biračka mjesta i prema potvrdama za glasovanje koje je državna uprava izdala na dan izbora, ukupno je bilo 4.371.432 birača.

Prema Statističkom ljetopisu Republike Hrvatske 2003. u izdanju Državnog zavoda za statistiku (prosinac 2003.), Republika Hrvatska je imala 2001. godine ukupno 4.437.460 stanovnika (stranica 90 navedenog Statističkog ljetopisa). Imajući na umu te podatke valjalo bi ocijeniti je li nužna opća revizija popisa birača.

Također napominjemo da je Zakon o popisu birača (Nar. nov., br. 19/92), na snazi od 1992. Državno izborno povjerenstvo ocjenjuje da bi bilo nužno taj propis izmijeniti i dopuniti imajući na umu i novo ustrojstvo državne uprave. Svakako bi valjalo, s obzirom na tehnološke uvjete, osigurati da postoji središnji popis birača.

Jednako tako, valjalo bi provesti i dodatne kontrole koje bi isključile svaku mogućnost da se na popisima birača jedna osoba pojavljuje moguće dva puta.

Budući da predstoje i izbori za predsjednika Republike Hrvatske, bilo bi važno bez odgađanja poduzeti mjere da se sa popisa birača skine svaka, pa i najmanja sumnja glede njegove valjanosti.

Arhiva DIP-a

Državno izborno povjerenstvo susreće se i s velikim problemom arhiviranja dokumentacije Državnog izbornog povjerenstva, koja je od velike važnosti. To je pitanje također povezano s činjenicom da Državno izborno povjerenstvo praktički nema ni jednog stalno zaposlenog (barem) službenika, a kamoli dužnosnika.

Umjesto zaključka

Očito je, dakle, da izborna praksa upućuje na to da postoji cijeli niz pitanja koja bi valjalo urediti novim izbornim zakonodavstvom u cilju da se još kvalitetnije uredi izborna materija u Republici Hrvatskoj, a time dodatno osigura zakonita i transparentna provedba izbora svih vrsta i razina.

^*Izlaganje na Okruglom stolu o izbornom zakonodavstvu i postupcima u Republici Hrvatskoj, održanom u četvrtak i petak, 18. i 19. studenoga 2004. u Zagrebu u organizaciji Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju (OESS), Misija u Republici Hrvatskoj uz potporu Ureda za demokratske institucije i ljudska prava, Organizacije za Europsku sigurnost i suradnju (ODIHR) i Vijeća Europe, Venecijanska komisija.
^** Takva teška, krajnja konzekvenca nije propisana Zakonom o financiranju izborne promidžbe za izbor predsjednika Republike (Nar. nov., br. 105/04).