Jedan od temeljnih postulata na kojima počiva parnični postupak u Republici Hrvatskoj jest načelo dispozicije. To načelo, uređeno u članku 3. Zakona o parničnom postupku^[1], omogućava strankama slobodno raspolaganje zahtjevima postavljenim u tijeku postupka.

Promatrano iz perspektive tužitelja, ono podrazumijeva mogućnost povećanja i smanjenja tužbenog zahtjeva tijekom postupka.

Ipak, načelo dispozitivnosti u parničnom postupku nije apsolutno, već je podložno ograničenjima zakonodavca.

Jedno od takvih ograničenja, koje je u stručnoj javnosti izazvalo brojne kritike^[2], propisano je u članku 190. st. 1. ZPP-a. Tom odredbom onemogućava se tužitelju preinaka tužbe nakon zaključenja prethodnog postupka.

Unatoč pojedinim ograničenjima, u parničnim postupcima u kojima je predmet spora kondemnatorni novčani zahtjev, u praksi vrlo često susrećemo promjenu visine prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva.

Visina tužbenog zahtjeva u parničnom postupku odlučna je za određivanje vrijednosti predmeta spora.

Sukladno članku 35. st. 1. ZPP-a, kad je za utvrđivanje stvarne nadležnosti, sastava suda, prava na izjavljivanje revizije i u drugim slučajevima predviđenim u tom Zakonu mjerodavna vrijednost predmeta spora, kao vrijednost predmeta spora uzima se u obzir samo vrijednost glavnog zahtjeva.

Vrijednost predmeta spora, pak, važna je za donošenje odluke o parničnim troškovima.

Sukladno načelu causase, uređenim člankom 154. ZPP-a, obveza snošenja parničnih troškova temelji se na (ne)uspjehu stranaka u parnici.

Za određivanje ne(uspjeha) stranke u parnici, u kojoj je predmet spora novčani zahtjev, osim uspjeha glede osnove zahtjeva valja imati na umu i uspjeh glede visine postavljenog zahtjeva.

Visina postavljenog tužbenog zahtjeva (a time i vrijednost predmeta spora) mjerodavna je i za određivanje visine parničnih troškova. 

Sukladno članku 155. st. 2. ZPP-a, ako je propisana tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj tarifi.

U Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika^[3], kao i Zakonu o sudskim pristojbama^[4], vrijednost predmeta spora temeljni je kriterij za određivanje visine parničnih troškova.

Iz navedenog izvodi se jednostavan zaključak - visina postavljenog tužbenog zahtjeva u parničnom postupku u korelaciji je s vrijednošću predmeta spora i troškovima parničnog postupka.

Odlučivanje o naknadi troškova parničnog postupka pri promjeni visine tužbenog zahtjeva iznimno je zahtjevan i složen postupak.

Neki od čimbenika koji utječu na njegovu kompleksnost jesu sljedeći:

- trenutačno važeći ZPP ne nudi odgovor na pitanje kako promjena visine tužbenog zahtjeva tijekom postupka utječe na vrijednost predmeta spora, a posljedično i na visinu troškova parničnog postupka

- u parničnom postupku nerijetko dolazi do višestrukog smanjivanja i povećanja tužbenog zahtjeva

- kad u postupku tužitelj smanji visinu tužbenog zahtjeva, time dolazi do djelomičnog povlačenja tužbe. Pravila parničnog postupka uređuju povlačenje tužbe^[5], ali pritom ne sadržavaju niti jednu odredbu koja se odnosi na djelomično povlačenje tužbe; 

- u članku 158. ZPP-a propisano je da u slučaju povlačenja tužbe, do kojeg nije došlo nakon tuženikova udovoljenja tužbenom zahtjevu, parnične troškove tužitelj nadoknađuje tuženiku prema načelu krivnje. Prema članku 164. st. 7. ZPP-a, sud će u tijeku postupka posebnim rješenjem odlučiti o naknadi troškova samo kad pravo na naknadu troškova ne ovisi o odluci o glavnoj stvari. 

Iz navedenog razloga postavilo se u praksi pitanje pitanje treba li, u slučaju smanjenja visine tužbenog zahtjeva, čime dolazi do djelomičnog povlačenja tužbe, donositi zasebno rješenje o troškovima parničnog postupka temeljeno na članku 167. st. 7. ZPP-a;

- svaka promjena visine zahtjeva u postupku u korelaciji je s omjerom uspjeha u sporu i visinom parničnih troškova.

Jedno od pitanja koje se vrlo često pojavljuje u sudskoj praksi jest kako promjena visine tužbenog zahtjeva utječe na vrijednost predmeta spora mjerodavnu za odlučivanje o troškovima parničnog postupka.

Judikatura o tom pitanju krajnje je neujednačena i oprečna, što proizlazi iz sljedeća četiri primjera.

U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u vrijeme dok je povodom revizije odlučivao o troškovima parničnog postupka^[6], prevladavalo je stajalište prema kojem je za odlučivanje o parničnim troškovima mjerodavna vrijednost predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje:

U praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske nailazimo na stajalište da u slučaju smanjenja tužbenog zahtjeva tuženik nema pravo na naknadu parničnih troškova za smanjeni dio zahtjeva ako su troškovi izračunani prema vrijednosti predmeta spora prijašnjeg zahtjeva jednaki ili veći troškovima smanjenog tužbenog zahtjeva^[9]:

Treće načelo koje se pojavljuje u judikaturi mogli bismo nazvati i načelom pretežitosti. Naime, prema tom načelu, vrijednost predmeta spora mjerodavna za odlučivanje o parničnim troškovima jest ona koja je bila prisutna u najvećem dijelu postupka: 

Posljednje načelo koje se javlja u sudskoj praksi jest načelo konačnosti.

Prema tom načelu, za odlučivanje o parničnim troškovima mjerodavna je konačna vrijednost predmeta spora:

Primarni nedostatak zauzetih stajališta sastoji se u tome da u konačnici dovode do različitih izračuna parničnih troškova.

Uzmimo, primjerice, da je u tužbi navedena visina novčanog zahtjeva iznosila 102.000,00 kn.

Na pripremnom ročištu zahtjev je smanjen na iznos od 30.000,00 kn i takav je egzistirao sve do posljednjeg ročišta, kad je konačno smanjen na iznos od 9.000,00 kn.

Primijenimo li načelo izračuna parničnih troškova prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja radnje za poduzete radnje do pripremnog ročišta mjerodavna je vrijednost predmeta spora od 102.000,00 kn, za radnje od pripremnog ročišta do zadnjeg ročišta glavne rasprave 30.000,00 kn, a za radnje poduzete na zadnjem ročištu glavne rasprave 9.000,00 kn.

Primijenimo li načelo pretežitosti, parnični trošak određuje se za sve radnje u postupku prema vrijednosti predmeta spora koja je egzistirala u najvećem dijelu postupka, odnosno u konkretnom slučaju prema iznosu od 30.000,00 kn.

U slučaju, pak, primjene načela konačnosti, za izračun parničnih troškova u hipotetskom primjeru mjerodavna je konačna vrijednost predmeta spora, odnosno iznos od 9.000,00 kn.

Sve navedeno upućuje na zaključak da u judikaturi za izračun parničnih troškova pri primjeni visine zahtjeva u postupku ne postoje jedinstveni i ujednačeni kriteriji.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz ožujka 2019. (Nar. nov., br. 70/19 - u nastavku teksta: ZID ZPP), vjerojatno s ciljem ujednačenja sudske prakse, izmijenjen je članak 154. st. 2. ZPP-a tako da sada glasi:

»Omjer uspjeha stranaka u parnici određuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.«

Uvođenje toga novopredloženog rješenja u parnični postupak izazvalo je brojne kritike stručne javnosti^[13].

Predloženu izmjenu smatramo vrlo dvojbenom iz nekoliko razloga:

- predmetnu izmjenu karakteriziraju vrlo važni nomotehnički nedostatci.

Za slučaj djelomičnog uspjeha stranaka u sporu, zakonodavac je predvidio (iako također dvojbenu^[14]) vrlo detaljnu, opširnu i razrađenu formulu.

S druge strane, za rješavanje složene situacije izračuna parničnih troškova pri promjeni visine zahtjeva nudi iznimno koncizno i pojednostavnjeno rješenje.

Istovremeno, za uvođenje te važne novine u parnični postupak zakonodavac ne daje gotovo nikakvo obrazloženje.

Također, nejasno je zbog čega zakonodavac tu novinu smješta u stavak koji uređuje slučaj djelomičnog uspjeha stranaka u sporu.

S obzirom na to da bilo koja od stranaka može u cijelosti (ne)uspjeti glede konačno postavljenog tužbenog zahtjeva, bilo bi pogrešno zaključiti da se predmetna novina primjenjuje samo u slučaju djelomičnog uspjeha stranaka u sporu.

- Predložena izmjena znatno odstupa od prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji je tijekom godina predominantno zauzimao shvaćanje da se u slučaju promjene vrijednosti predmeta spora parnični troškovi računaju prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja parnične radnje^[15].

- Predmetnom izmjenom zakonodavac nije riješio pitanje visine parničnih troškova u slučaju promjene vrijednosti predmeta spora, što se pokazuje kao izrazit nedostatak predviđene izmjene.

Krajnje nepravično, nelogično, pa čak i pomalo apsurdno rješenje bilo bi omjer uspjeha stranaka u sporu računati prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, a istovremeno visinu parničnih troškova prema vrijednosti predmeta spora u trenutku poduzimanja parnične radnje^[16].

Vrlo je vjerojatno da će se sudska praksa prikloniti stajalištu da visinu parničnih troškova, kao i omjer uspjeha u parnici, valja računati prema konačno postavljenom zahtjevu.

I ovaj pristup potencijalno je vrlo dvojben, što proizlazi iz sljedećih hipotetskih primjera.

Člankom 39. ZID ZPP-a predviđeno je da tužitelj može i nakon zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

Sukladno članku 191. st. 1. ZPP-a, preinaka tužbe jest i povećanje tužbenog zahtjeva.

Uzmimo, primjerice, da je tužitelj tek na posljednjem ročištu glavne rasprave povećao tužbeni zahtjev sa 5.000,00 kn na 50.000,00 kn.

Primijenimo li načelo konačno postavljenog zahtjeva kao mjerodavnog i za visinu parničnih troškova, parnični troškovi se u hipotetskom primjeru za cijeli postupak računaju prema vrijednosti predmeta spora od 50.000,00 kn iako je ona sve do zadnje rasprave iznosila 5.000,00 kn^[17].

Drugi hipotetski primjer u kojem se također očituje neprihvatljivost ovog pristupa jest situacija u kojoj je tužitelj u tužbi i tijekom postupka potraživao iznos od 50.000,00 kn koji je na zadnjem ročištu glavne rasprave smanjio na iznos od 5.000,00 kn.

Primjenom načela konačnosti parnični troškovi za cijeli postupak računaju se prema vrijednosti predmeta spora od 5.000,00 kn i dovode do toga da niti jednoj od stranaka, neovisno u uspjehu u sporu, neće biti priznati parnični troškovi u punom iznosu. 

- U sudskoj praksi u posljednje vrijeme prisutan je matematički obračun parničnih troškova koji, glede omjera uspjeha u parnici, gotovo u potpunosti gubi iz vida važnost dokazivanja osnovanosti zahtjeva vodeći se isključivo uspjehom glede visine zahtjeva.

Zakonodavac je tome odlučio stati na kraj uvođenjem u parnični postupak odredbe prema kojoj prilikom određivanja omjera uspjeha u sporu treba voditi računa i o dokazivanju glede osnove zahtjeva^[18]. Prilikom odlučivanja o uspjehu u sporu valja cijeniti uspjeh kako glede osnovanosti, tako i glede visine tužbenog zahtjeva.

Određivanjem omjera uspjeha u parnici prema konačno postavljenom zahtjevu zanemaruje se visina prije postavljenih zahtjeva i njezin utjecaj na uspjeh stranaka u sporu, što je posebno izraženo u situaciji kad su ti prijašnji zahtjevi višestruko veći od konačno postavljenog zahtjeva.

- Opravdano se postavlja pitanje sukladnosti predmetne izmjene s načelom ravnopravnosti parničnih stranaka.

Naime, promjena visine koja izravno utječe na vrijednost predmeta spora jest dispozicija tužitelja na koju tuženik nema nikakvog utjecaja.

Propisivanjem da se omjer uspjeha u sporu računa prema konačno postavljenom zahtjevu omogućava se tužitelju nesankcionirano mijenjanje visine zahtjeva u postupku.

- Imajući na umu sve prethodno navedeno smatramo kako bi uspjeh stranaka u sporu i visinu parničnih troškova valjalo računati sukladno vrijednosti predmeta spora u svakoj pojedinoj fazi postupka, vodeći pritom računa i o uspjehu glede dokazivanja osnovanosti zahtjeva.

Odlučivanje o parničnim troškovima u situaciji u kojoj tijekom postupka dolazi do promjene visine postavljenog zahtjeva izrazito je složen i zahtjevan proces.

U prilog tome svjedoči i sudska praksa u kojoj susrećemo neujednačena i oprečna stajališta.

Prijedlog zakonodavca prema kojem bi se uspjeh stranaka u sporu određivao prema visini konačno postavljenog zahtjeva ne čini se adekvatnim rješenjem ovog postupovnog problema.

Autor je na hipotetskim primjerima ukazao na proturječje predloženog rješenja s načelom pravičnosti, kao temeljnim načelom za odlučivanje o parničnim troškovima.

Predloženu izmjenu karakteriziraju i drugi nedostatci, od kojih posebno valja istaknuti nomotehničke manjkavosti, odstupanje od vrhovnosudske prakse i određeni nesklad s načelom ravnopravnosti stranaka.

Predloženo rješenje moglo bi biti kontraproduktivno i prouzročiti probleme, mimoilaženja i oprečna tumačenja u sudskoj praksi.

 

[1] Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 - u nastavku teksta: ZPP).
[2] Crnić, I., Ograničenje prava na objektivnu preinaku tužbe suprotno je Ustavu, Hrvatska pravna revija, br. 7-8/2014, str. 70-72.
[3] Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Nar. nov., br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).
[4] Zakon o sudskim pristojbama (Nar. nov., br. 118/18).
[5] Povlačenje tužbe detaljno je uređeno člankom 193. ZPP-a.
[6] Pravno shvaćanje zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnoga suda Republike Hrvatske od 16. studenoga 2015. glasi: »Pravomoćno rješenje o troškovima parničnog postupka nije rješenje protiv kojega bi bila dopuštena revizija.«, dostupno na: http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/PravnaShvacanja-Zakljucci/GO-pravnashvacanja/VSRH_GO_2015_Su-IV-19-2015-15_2015-11-16a.pdf.O kritici ovog stajališta vidi: Jelušić, D., (Po)nešto o nedopuštenosti revizije protiv pravomoćnog rješenja o naknadi troškova parničnog postupka, Hrvatska pravna revija, br. 7-8/2016, str. 72-78.
[7] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Revr 1426/10-2 od 2. veljače 2011.
[8] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev x 666/2012-2 od 26. rujna 2012. Isto stajalište potvrđeno je i u brojnim drugim odlukama istog suda: Revt-35/04 od 14. lipnja 2005., Revx-505/11 od 18. svibnja 2011., Rev x 561/2014-2, sve dostupne na: https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr/.
[9] O kritičkom osvrtu na to stajalište vidi: Vučković, V., Troškovi parničnog postupka kod smanjenja tužbenog zahtjeva - kritika stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Hrvatska pravna revija, br. 12/2016, str. 76-78.
[10] Vrhovni sud Republike Hrvatske, Rev 2603/11-2 od 19. studenoga 2013.
[11] Županijski sud u Koprivnici, Gž-65/99-2 od 4. veljače 1999.
[12] Županijski sud u Zagrebu, Gž 3451/1996 od 25. veljače 1997. dostupno na: https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr.
[13] Izvješće o provedenom savjetovanju - Savjetovanje o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, dostupno na: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/EconReport?entityId=9786.
[14] Vidi Vučković, V., Troškovi parničnog postupka kod djelomičnog uspjeha stranaka u sporu prema Nacrtu prijedloga Zakona o parničnom postupku, Hrvatska pravna revija, br. 4/2017, str. 85-87.
[15] Vidi supra, poglavlje 3.
[16] Ovo tumačenje omogućavalo bi, primjerice, da se tužitelju koji tužbom potražuje iznos od 100.000,00 kn, a na zadnjem ročištu glavne rasprave zahtjev smanji na 1.000.00 kn, s kojim u cijelosti uspije, priznaju parnični troškovi u visini od 100.000,00 kn za sve radnje poduzete do zadnjeg ročišta glavne rasprave.
[17] To dovodi do neprihvatljive situacije u kojoj se parnični troškovi određuju u visini većoj od stvarno nastalih troškova.
[18] Vidi članak 28. ZID ZPP-a.