Zastajući u proljetno doba 2017. i osvrćući se na proteklih četvrt stoljeća hrvatske demokracije, pravnici u Republici Hrvatskoj ne mogu biti potpuno i istinski zadovoljni. Sagledano iz profesionalnog rakursa, stanje ustavne vladavine u našoj državi pod utjecajem je nezanemarivih prijetnji. Osim mana inherentnih hrvatskom pravnom poretku i praksi (poput normativnog optimizma popraćenog neujednačenom praksom i još uvijek predugim razdobljima iščekivanja sudske pravde u obliku pravomoćne presude^[1] ili ozbiljnim sumnjama u vjerodostojnost i moralni integritet pojedinih nositelja državne vlasti), dodatno zabrinjava rastuća labilnost europskog okruženja izvana propitivana migracijskim valom, a iznutra uzdrmana populizmom i antieuropskim sentimentom. O regionalnim potresima ne treba ni govoriti. 

U takvo proljetno doba, a povodom devete godišnjice njegova odlaska, sjećamo se dr. sc. Jadranka Crnića, prvog predsjednika Ustavnog suda RH, ali još važnije, velikog pravnog znalca, erudita, čovjeka od duha i karaktera, bogatog iskustva i velikog srca. Sagledavajući ljudske sudbine u širem kontekstu, život i djelovanje dr. Crnića bili su prožeti izvornim humanizmom, čega se u razgovoru prisjećaju brojni suradnici, prijatelji, sumještani i poštovatelji. On sam vjerovao je i vlastitim primjerom pokazivao snagu zajedništva, osobnog angažmana i rada za veće dobro, imajući uvijek na umu globalnu dobrobit, bilo kao sudac svih razina sudova i kolega pravnik, bilo kao član radne skupine za pripremu promjene Ustava 2000., bilo kao urednik lokalnih novina »Dugoselske kronike« ili »samo« kao suprug, otac i djed.

Slično onome za što se dr. Crnić zalagao u užoj zajednici, jedno davno proljeće godine 1951. iskristaliziralo je začetak ideje zajedništva i boljitka na širem, europskom planu; ideju oživotvorenu u obliku tzv. Pariškog ugovora, tj. Ugovora o osnivanju Europske zajednice za ugljen i čelik, potpisanog 18. travnja. Samo šest godina kasnije, u proljeće 1957. godine, oni koji su se usudili nadati u bolje europsko sutra, sklopili su dodatna dva akta (Ugovor o osnivanju Europske ekonomske zajednice i Ugovor o osnivanju Europske zajednice za atomsku energiju), preteče današnje Europske unije. Igrom slučaja, ti su Rimski ugovori potpisani upravo 25. ožujka, na dan rođenja dr. Crnića. Europska je povijest tada poprimila novi tijek postupnog, ali stabilnog približavanja i funkcionalnog ujedinjavanja, ostvarivši neporeciv uspjeh: osiguranje mira među nacijama na kontinentu, koji je u prethodnim stoljećima prečesto bio glavni izvor vojnih sukoba. Upravo zato - moguće prekasno, ali svakako zasluženo - Europskoj je uniji 2012. dodijeljena Nobelova nagrada za mir »zbog preko šest desetljeća doprinosa promicanju mira, pomirbe, demokracije i ljudskih prava u Europi«.^[2] O tom poprilično »trnovitom putu«^[3] razvoja Europske unije i dr. Crnić bi, optimistični realist kakav je bio, imao što reći. Njegove misli, upute i upozorenja u tom smislu vrijede i danas: »Demokracija i ljudska prava vrlo su krhka biljka, koju treba neprekidno njegovati. Nikada ih dosta. Ideal su kome treba težiti. Ideali su nedostižni, ali im se može približiti. Koliko ćemo im se približiti ovisi o svima nama, o našem ponašanju, ali i o tome kamo težimo, kao i o saznanju kako to ostvariti.«^[4] 

Na isti taj dan, 25. ožujka 2017., 89. rođendan dr. Crnića i 60. »rođendan« europskih integracija, čelnici današnjih država članica Europske unije i njezinih triju najviših tijela potpisali su Rimsku deklaraciju o daljnjoj izgradnji EU.^[5] Europska unija, dakle, u proljeće 2017. ima razloga za realni optimizam. Jer, kako usuglašen tekst te Deklaracije - moguće preopćenito, ali svakako nedvosmisleno - ističe: »(…) Europska unija počela je kao san nekolicine, a postala je nada mnogih. (…) Izgradili smo jedinstvenu Uniju sa zajedničkim institucijama i snažnim vrijednostima, zajednicu mira, slobode, demokracije, ljudskih prava i vladavine zakona, veliku gospodarsku silu s neusporedivim razinama socijalne zaštite i blagostanja (§1 i 2).“ I k tome, naglašavaju čelnici, „danas smo ujedinjeni i jači: stotine milijuna ljudi diljem Europe uživa u životu u proširenoj Uniji koja je prevladala stare podjele. (…) Ujedinili smo se radi boljitka. Europa je naša zajednička budućnost (§8).«

Doista, izgradnja Europske unije bio je hrabar i dalekovidan pothvat. Njegova analiza obuhvaća stotine tisuće napisanih akademskih radova iz različitih polja društvenih i humanističkih znanosti. No, želimo li se samo ovlaš osvrnuti na stanje ustavne demokracije u Uniji kao cjelini, uočit ćemo nekoliko glavnih karakteristika. 

Prvu karakteristiku čini višerazinsko i policentrično usložnjavanje procesa političkog odlučivanja odmicanjem od ikada prije poznatih modela horizontalne i vertikalne diobe vlasti. Novostvorena struktura najčešće se u politološkoj (dijelom i pravnoj) literaturi opisuje novom sintagmom i novom paradigmom: refleksivna deliberativna poliarhija.^[6] Taj model ujedno omogućava participaciju civilnog društva u procesu odlučivanja na subnacionalnoj, nacionalnoj i supranacionalnoj razini.^[7]

Drugo, difuzija odgovornosti čini izvršni dio državne vlasti država članica posebno moćnim i oboružanim dodatnim mehanizmima izbjegavanja već tradicionalno oslabljene demokratske kontrole koju bi trebali obavljati nacionalni parlamenti. Pojedini elementi spomenutog poliarhijskog modela te jamstva načela supsidijarnosti sa »sustavom ranog upozorenja« (engl. Early Warning System) vrlo su ograničene uspješnosti u suočavanju s navedenim izazovom.^[8] 

Treće je obilježje pravnicima najzanimljivije, a posebice kontinentalno-europskim tradicionalistima izraslim na Kelsenovoj normativističkoj ostavštini: izravna internalizacija europskih pravnih normi (acquisa), uz njihovu hijerarhijsku prednost pred nacionalnim pravnim normama. Tu valja izdvojiti i nekoliko posebno značajnih podobilježja. Prije svega, radi se o tzv. primatu europskog prava,^[9] nasuprot klasičnoj pravnoj supremaciji. Naime, u utvrđivanju primjenjivosti europskog prava ključna je njegova suglasnost s ustavom pojedine državne članice. Tako, važnost nacionalnog ustava postaje, suprotno mišljenjima pozitivista, veća jer sažima povijesno iskustvo zajednice.^[10] Uz to, suvremena inačica rasprave o pravnom suverenitetu (pa i diobi vlasti) u kontekstu članstva u EU postaje priča o ustavnom identitetu.^[11] Pojam je to koji označava sferu u kojoj domaće ustavno pravo zadržava primat, a posebice se odnosi na područje zaštite ljudskih prava te ostala strukturalna obilježja pojedinog ustava. Razvijen je u praksi Njemačke, a poznat je i u Francuskoj, Češkoj, Belgiji, Italiji. Krucijalna su stajališta ustavnih sudišta, a već je i Ustavni sud RH naglasio viši položaj Ustava RH u odnosu na europsku pravnu stečevinu.^[12]

Četvrto i zadnje obilježje, koje ovdje smatramo potrebnim izdvojiti, izravan je rezultat prvih triju karakteristika, a već se dugi niz godina akademski označava kao demokratski deficit. U stvarnosti se - uz nesumnjive formalne elemente - zapravo svodi na subjektivu (i time nimalo manje stvarnu!) percepciju građana EU o nerazumljivosti funkcioniranja i prava Unije, o njezinoj udaljenosti od stvarnog života te o nedodirljivosti briselske administracije. Opća mogućnost okrivljavanja EU za različite nedaće ili nezadovoljstva u pojedinoj državi članici kulminirala je i prošlogodišnjim referendumskim izjašnjavanjem o tzv. Brexitu. Zbog složenosti britanskog ustavnog sustava te ustavnog spora izvršne i zakonodavne vlasti oko tumačenja doktrine parlamentarnog suvereniteta,^[13] formalan postupak razdruživanja Ujedinjenog kraljevstva od EU započinje tek ovog proljeća, tj. 29. ožujka 2017. 

Usprkos svemu tome, proljeće 2017. Europskoj uniji donosi optimistične misli. Rimska će deklaracija tako utvrditi i Rimski program, kojim se obećava raditi u smjeru: »a) sigurnije, b) prosperitetne i održive, c) socijalne i d) Europe jače na globalnoj sceni (§6)«. Naime, »[u] sljedećih 10 godina želimo Uniju koja je sigurna, prosperitetna, konkurentna, održiva i socijalno odgovorna(…). Želimo Uniju gdje građani imaju nove mogućnosti za kulturni i socijalni razvoj i gospodarski rast. (…) Nastavit ćemo slijediti naše ciljeve, čvrsti u uvjerenju da budućnost Europe leži u našim rukama i da je Europska unija najbolji instrument za postizanje tih ciljeva. (...)Radit ćemo zajedno na razini koja doista čini razliku(…) i u duhu povjerenja i lojalne suradnje među zemljama članicama i međusobno i među institucijama EU-a u skladu s načelima supsidijarnosti (§5 i 7).« Konkretne aktivnosti i konkretan napredak ključno će ovisiti o neprekinutoj i trajnoj spremnosti na suradnju među državama, nacijama, ljudima.

Proljetno doba vrijeme je dragog prisjećanja na dr. sc. Crnića. Problematičnih točaka ustavnopravnom poretku RH ne manjka, no promatrajući hrvatsku pravnu misao u povijesnoj perspektivi, riječi dr. Crnića bodre nas i upućuju da se u normotvorstvu i praksi ugledamo na važne uzore: »Privrženost pravu i vladavini prava jedna je od temeljnih osobina povijesnog bića hrvatskog naroda. O tome svjedoče brojni pravni dokumenti kako iz starije, tako i novije prošlosti. Oni su dokaz da je hrvatski narod oduvijek pripadao europskom civilizacijskom i kulturnom krugu i da su u njemu uvijek žive moralne, intelektualne i političke snage koje su takvu orijentaciju nosile i poticale.«^[14] Koliko god je možda povijest »uklesana u čvrstu stijenu«, budućnost ustavne demokracije, kako u RH, tako i u EU, nipošto nije sama po sebi zajamčena. I opet nam jedna funkcija dr. Crnića (predsjednik Hrvatskog Crvenog križa) daje lajtmotiv, a ujedno i završnu misao.^[15] Iskustvo suradnika dr. Crnića i sjećanje na njega nije samo »topli plam [koji] vječno tinja«, već i »sjaj dobre zvijezde [koji] seže do nas«. Samo o činjenici ima li i koliko »još pravih ljudi« ovisi budućnost i »spas« ideje zajedništva, ustavne demokracije i slobodne potrage za srećom, kako u našoj užoj domovini Republici Hrvatskoj, tako i cijeloj EU.

[1] Na što je već puno prije upozoravao i dr. Crnić. Vidi J. Crnić, »Suđenje u razumnom roku: Tri grijeha struktura«: Pravo u gospodarstvu, br. 6/2007.
[2] Nobel Prize Official Site, All Nobel Peace Prizes, , 26.3.2017.
[3] Poznati je rad dr. Crnića: »Na trnovitom i zvjezdanom putu vječnog ideala vladavine prava - Republika Hrvatska od Ujedinjenih naroda do Ustavnog suda«: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 1998., Vol. 48., br. 6, str. 717-732.
[4] J. Crnić, Vladavina Ustava - zaštita sloboda i prava čovjeka i građanina ili kako pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom RH, Informator, Zagreb, 1994., str. VII.
[5] European Council, The Rome Declaration, , 25. 3. 2017.
[6] Vidi, primjerice, E.O. Eriksen, J. E. Fossum, »Representation through deliberation. The European case«, Oslo, ARENA Working Paper br.5, 2011.; L. Hooghe, G. Marks, »Types of Multi-Level Governance«, u: Cahiers Européens de Sciences Po., 2002., br. 3; S. Smismans, »Civil Society in European institutional discourses«, u: Cahiers Européens de Sciences Po., 2002., br. 4; S. Smismans, »European civil society: shaped by disourse and institutional interests«, u: European Law Journal, vol. 3-4/2003, str. 482-504.
[7] Vidi S. Barić, D. Dobrić, »Europeizacija civilnog društva u RH: Shvaćanje socijalnog kapitala ozbiljno?«:Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, 33(2), 2012., str. 883-916.
[8] Tako Grzelak identificira pet scenarija/reakcija nacionalnih parlamenata u europskom zakonodavnom postupku: a) formalno mišljenje o povredi načela supsidijarnosti, b) zabrinutost bez ili sa zakašnjelim formalnim upozorenjem, c) ignoriranje pitanja supsidijarnosti, d) formalno utvrđenje da nema povrede načela supsidijarnosti i e) potpuni izostanak parlamentarne rasprave o pojedinom europskom zakonodavnom pitanju. A. Grzelak, Scrutiny of the European Commission’s legislative proposals by national parliaments - example of COM(2012)10 on data protection in cooperation in criminal matters, On-line papers on parliamentary democracy br. 1/2014, str. 6-11 , 15. 3. 2017. Rijetkost uporabe »sustava ranog upozorenja« ili tzv. ex ante nadzornog sustava posve je razvidna iz podataka na službenim stranicama Europskog parlamenta, , 26.3.2017.
[9]Costa v. Enel, ECJ (C-6/64, (1964) CMLR 425. Vidi i Deklaraciju br. 17 uz Lisabonski ugovor (o primatu europskog prava), OJ C 115, 9. 5. 2008, str. 344.
[10] Detaljniju argumentaciju u nas daje B. Smerdel, Ustavno uređenje europske Hrvatske, Narodne novine, Zagreb, 2013., str. 228-229.
[11] Izvodi se kao pravni pojam iz zajamčenog nacionalnog identiteta prema Ugovoru o EU, čl. 4 st. 2. Vidi, primjerice, T. Konstadinides, »Constitutional Identity as a Shield and as a Sword: The European Legal Order within the Framework of National Constitutional Settlement« (2011) 13 Cambridge Yearbook of European Legal Studies 195. O tome su u nas pisali, primjerice, B. Kostadinov, »Ustavni identitet«: Informator, br. 5936 od 26. 1. 2011.; B. Kostadinov, »Ustavni identitet i materijalna kontrola ustavnosti ustavnih promjena«: Informator, br. 5946 od 2. 3. 2011.; A. Horvat Vuković, »Referendum narodne inicijative 2013. - ustavni identitet kao osnova ustavnosudskog aktivizma«: Referendum narodne inicijative u Hrvatskoj i Sloveniji-ustavnopravno uređenje, iskustva i perspektive (ur. B. Smerdel i R. Podolnjak), Hrvatska udruga za ustavno pravo, 2013., str. 149-177.; B. Smerdel, »In quest of a doctrine: Croatian constitutional identity in the European Union«: Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 64 (4), 2014., str. 513-534.
[12] Odluka U-VIIR-1159/2015 od 8.4.2015. - Nar. nov., br. 43/15 (referendum o »outsourcingu«), toč. 46. te Odluka U-VIIR-1158/2015 od 21. 4. 2015. - Nar. nov., br. 46/2015. (tzv. referendum o »monetizaciji«), toč. 60. 

[13]R. (Miller) v. Secretary of State for Exiting the European Union, [2016] EWHC 2768 (Admin), 3. studenoga 2016.

[14] Uvijek je pri tome posebno naglašavao vrijednost i važnost Vinodolskog zakonika, produkta dragog mu primorskog kraja i podneblja. J. Crnić, »Ustavna tužba«, doktorska disertacija, Zagreb, 1999., str. 6. 

[15] Dr. sc. Jadranko Crnić bio je predsjednik Hrvatskog Crvenog križa, čija je neslužbena himna završna pjesma iz poznatog hrvatskog mjuzikla M. Grgića i A. Kabilja „Jalta, Jalta« - »Neka cijeli ovaj svijet«. Sljedeći redci u glavnog tekstu parafraza su teksta navedene pjesme.