U srednjovjekovnom razdoblju bilo je uobičajeno testamentarno namijeniti određeni dio ostavine pro anima, tj. za spas duše oporučitelja. Dvije najčešće podvrste takvih legata bili su legati za služenje zadušnica (pro remedio animae) te legati u pobožne svrhe (ad pias causas), najčešće u korist siromašnih (pauperes) (v. detaljnije Petrak, Traditio iuridica, br. 338, Informator, br. 6358 od 23. ožujka 2015.)