Trgovinski sporazum o sprječavanju krivotvorenja (Anti-Counterfeiting Trade Agreement - u nastavku teksta: ACTA) međunarodni je ugovor, a svrha mu je utvrditi međunarodne standarde za zaštitu prava intelektualnog vlasništva od povreda, odnosno neovlaštenog i nezakonitog korištenja tih prava od trećih osoba bez dopuštenja nositelja tih prava, posebice u suvremenom digitalnom okruženju.

Svrha tog Sporazuma je uspostaviti međunarodni pravni okvir namijenjen za sprječavanje krivotvorene robe i povreda autorskih prava na internetu, te ustrojiti nova tijela u okrilju same ACTE, izvan postojećih institucija kao što su Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO) ili Ujedinjeni narodi (UN).

Sporazum ACTA potpisan je 1. listopada 2011. u Tokiju, od strane Australije, Kanade, Japana, Maroka, Novog Zelanda, Singapura, Južne Koreje i SAD-a, a tom su summitu nazočili, kao promatrači, i predstavnici Europske unije, Švicarske i Meksika, ostavljajući mogućnost potpisa sporazuma ACTA pro futoro. Sporazum ACTA stupit će na snagu tek kad ga ratificira šest država potpisnica, ali je već izazvao neviđene reakcije javnosti.

Dakle, u manje od dva-tri mjeseca od njegovog potpisivanja, Sporazum ACTA izazvao je brojne pro et contra reakcije, od zagovaratelja primjene ovog ugovora koji polaze od potrebe sprječavanja daljnjeg porasta krivotvorina i piraterije na globalnom tržištu, posebice s obzirom na tržišnu sastavnicu suvremenih komunikacijskih mreža i digitalne tehnologije uopće, do protivnika primjene ugovora koji kritike temelje na stajalištu da ovaj ugovor može proizvesti kršenja temeljnih ljudskih privatnih i digitalnih prava, uključujući, ponajprije, slobodu izražavanja i privatnost u komuniciranju.

Iako je tek otvoren postupak pristupanja i ratifikacije tog Sporazuma, brojne su rekacije na njega, što dovodi do niza otvorenih rezervi čak i kod država koje su ga do sada potpisale.

Temeljne primjedbe na Sporazum ACTA mogu se podvesti pod sljedeća stajališta:

a) ACTA je zaobišala etablirane multilateralne forume, kao što su WIPO i WTO, koji su utemeljeni na demokratskim načelima i otvorenosti s jasnim proceduralnim jamstvima;

b) ACTA je dogovorena iza zatvorenih vratiju, čime je većina zemalja u razvoju ignorirana, s malo demokratske odgovornosti na razini UN-a, EU-a ili na nacionalnoj razini;

c) ACTA želi stvoriti novu instituciju na temelju netransparentnog procesa -
 »ACTA Odbor«, bez davanja ikakvih jamstava ili obveza novoga tijela da radi otvoreno, transparentno i na uključiv način, koji omogućava javni nadzor. 

Nadalje se stavljaju sljedećezamjerke Sporazumu ACTA:

a) interesi nositelja prava stavljeni su ispred prava na slobodu govora, privatnosti i ostalih temeljnih prava;

b) ACTA želi prepustiti kontrolu nad slobodom govora privatnim tvrtkama budući da nameće obveze trećim stranama da nadziru online sadržaj, kao što su internetski posrednici, koji su slabo osposobljeni za regulaciju slobode govora;

c) ACTA bi mogla ometati korištenje društvenog kulturalnog nasljeđa time što povećava kazne i potencijal kaznenog progona za korištenje radova čije je vlasnike ili nositelje prava teško, ili nemoguće, identificirati ili locirati (tzv. »napuštena djela«);

d) tekst Sporazuma, čiji će smisao biti razjašnjen tek nakon što ACTA bude ratificirana, nejasan je i postoji rizik tumačenja, tako da kriminalizira veliki broj građana za beznačajne prijestupe.

Većina tih primjedaba, prema našem mišljenju, nema uporište, posebice kad se navodi da donošenje Sporazuma ACTA predstavlja prijetnju ostvarenju temeljnih ljudskih prava i sloboda, posebice prava izražavanja i privatnosti. 

Protivnici primjene Sporazuma ACTA pozivaju se na zaštitu osobnih prava i prava privatnosti, te digitalnih prava. Ukazati valja i na osnovne pojmološke odrednice. Tako osobna prava definiramo kao prava privatnopravne prirode koja pripadaju pravnom subjektu, dajući mu neposrednu, apsolutnu pravnu vlast glede onih njegovih osobnih, neimovinskih dobara čiju zaštitu jamči pravni poredak, i to da s tim dobrima i koristima od njih čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima i zakonskim ograničenjima. Takva su osobna prava, primjerice, pravo na tjelesni integritet, pravo na slobodu, pravo na čast i ugled, pravo na privatnost, pravo na osobni identitet, pravo na duševni integritet i sl. 

Osoba koja polaže pravo na osobni identitet ne može bez dopuštenja nositelja prava koristiti, primjerice, njegov žig jer se, također, radi o pravu kojim se štiti identitet, ovdje proizvoda odnosno usluga, a posredno i samog nositelja tih prava kao poduzetnika ili trgovca. Može se zaključiti da ni jedno osobno pravo ne može biti nadređeno pravu intelektualnog vlasništva, odnosno da se sloboda i pravo uživanja osobnih prava ne može iskazivati dakoda vrijeđa ravnopravna prava drugih osoba glede, primjerice, njihovih žigova, a jasno ni vice versa. 

Nadalje, pravo na privatnost jest pravo osobe da svoj osobni, obiteljski i kućni život vodi zasebno i neovisno o drugima, ne vrijeđajući tuđa prava ni zakonska ograničenja, ali ograđujući se od tuđeg neovlaštenog zadiranja.

Pravo industrijskog vlasništva (patent, žig, zemljopisna oznaka podrijetla i industrijski dizajn) je apsolutno monopolno pravo koje njegovom nositelju jamči ekskluzivno pravo korištenja zaštićenog prava, odnosno drugim osobama ne dopušta neovlašteno korištenje zaštićenog prava. Dakle, ne može se pozivati na pravo na privatnost onaj tko vrijeđa tuđe pravo na žig, jer je ono priznato pravo i prema nacionalnim zakonima i prema međunarodnim pravnim rješenjima i dokumentima.

Sloboda izražavanja obuhvaća slobodu mišljenja i slobodu primanja i širenja informacija i ideja. Sloboda izražavanja jest jedan od bitnih uvjeta za napredak društva, kao i za razvoj svakog čovjeka, ali ta sloboda ne može uključivati neovlašteno raspolaganje tuđim intelektualnim dobrima kao što su, primjerice, autorsko pravo (copyright u anglosaksonskom pravnom krugu) i pravo na žig. Tome svjedoči i stipulacija članka 10. stavak 2. Europske konvencije o ljudskim pravima. Ta sloboda, kao jedna od zasada demokratskih društava, mora se povlačiti pred zaštitom ugleda ili prava drugih nositelja, osim u slučaju kad sami nositelji određena svoja zaštićena dobra stave na raspolaganje javnosti kao u slučaju određenih copyleft sadržaja, odnosno licencija otvorenog tipa.

Kad se uzme da je tekst Sporazuma ACTA nastavan na prijašnje međunarodne i regionalne sporazume i pravne akte, primjerice, TRIPS Sporazum u okrilju WTO-a i Direktiva 2004/48/EZ u okrilju komunitarnog prava, ne vidimo razloga za tolike otpore. Sporazum ACTA u svojim rješenjima prati prijašnju regulaciju iz TRIPS-a i navedene Direktive, posebice u sklopu mjera građanskopravne zaštite od povreda prava intelektualnog vlasništva. Ipak donosi novosti glede kaznene zaštite u slučajevima povrede tih prava, koja pitanja dosad nisu bila regulirana na međunarodnoj razini u takvom sadržaju. Međutim i ovdje nema većih odstupanja od rješenja koja su, primjerice, bila predviđena u prijedlogu europske Direktive u tom području, a mnoga od tih rješenja nalazimo već i u postojećim nacionalnim kaznenim zakonodavstvima suvremenih država. Harmonizacija nacionalnih zakonodavstava s odredbama ACTE u materiji kaznenih progona ne bi predstavljala zahtjevniju aktivnost, štoviše držimo da bi uz postojeća rješenja u bitnome preventivno utjecala na raširenost pojavnosti povreda prava intelektualnog vlasništva koja imaju obilježje kaznenog djela.

Donošenje Sporazuma ACTA svakako je novi pokušaj pronalaženja sredstava i mjera pravne zaštite od povreda prava intelektualnog vlasništva, posebice u digitalnom okruženju, u kojem području pravo gotovo stalno kasni s novim modalitetima povreda tih prava koja su vezana uz brzi razvitak novih tehnologija i njihovu uporabu u aktivnostima koje predstavljaju povrede tih prava. Ne radi se o međunarodnom sporazumu koji se mora prihvatiti bez rezerve, nužno je o njemu stručno i argumentirano razviti raspravu, ali bez predrasuda i lišeni pogrešne premise da zaštita prava intelektualnog vlasništva predstavlja s jedne strane zaštitu nositelja tih prava, a s druge strane ograničavanje prava drugima da se slobodno služe dosezima suvremenog informatičkog društva. 

Republika Hrvatska uskoro postaje punopravna članica Europske unije i nužno je već sada otvoriti raspravu o toj problematici na stručnoj i javnoj razini. Stoga je nužno o odredbama Sporazuma ACTA povesti širu javnu raspravu, za početak javno objaviti tekst Sporazuma s prijevodom na hrvatski jezik, uključiti u raspravu stručnjake s područja prava intelektualnog vlasništva, predstavnike civilnog društva i stručnjake s područja digitalne tehnologije, te ukazati na sve oblike štetnosti neovlaštenog raspolaganja zaštićenim pravima intelektualnog vlasništva za suvremeno gospodarstvo i društvo u cijelosti. 

- ACTA je zaobišla etablirane multilateralne forume

- ACTA je dogovorena iza zatvorenih vratiju

- ACTA želi stvoriti novu instituciju izvan postojećih međunarodnih tijela i konvencija

- Netransparentnost dokumenata o pripremi i pristupanju ACTI

- Nije napravljena prethodna specifična studija glede učinaka ACTE

- Interesi nositelja prava stavljeni su ispred prava na slobodu govora, privatnosti i ostalih temeljnih prava 

- ACTA kriminalizira beznačajne prijestupe

- ACTA tjera davatelje pristupa internetu na nadzor svojih mreža i otkrivanje osobnih podataka o navodnim kršiteljima prava vlasništva

- Povećana odgovornost posrednika može štetno potaknuti davatelje pristupa internetu da provodi nadzor svojih mreža i primijenjuje intruzivnije načine identifikacije navodnih prekršitelja

- ACTA bi mogla stvoriti nepravedne prepreke međunarodnom poslovanju i oslabiti položaj zemalja u razvoju

- ACTA je dokument u razvojnom nizu međunarodnih sporazuma kojima se nastoji pružiti odgovarajuća zaštita pravima intelektulanog vlasništva u kontekstu povreda koje se očituju korištenjem suvremene digitalne tehnologije i komunikacijskih mreža

- ACTA se priprema niz godina i doživjela je brojne promjene do konačnog potpisanog teksta Sporazuma, dok se primjedbe stavljaju na neka napuštena rješenja iz prijedloga Sporazuma

- ACTA slijedi rješenja iz prijašnjih međunarodnih pravnih sporazuma i konvencija

- ACTA upotpunjava praznine u modalitetima zaštite od krivotvorenja prava intelektualnog vlasništva u kominitarnom pravu Europske unije, posebice kad se radi o kazneopravnoj zaštiti

- ACTA štiti nositelje prava intelektualnog vlasništva kao nematerijalna, subjektivna, monopolna i apsolutna prava

- ACTA ne ugrožava korisnike komunikacijskih mreža kao ni posrednike i servise ako oni poštuju dosegnute pravne zasade i dobre poslovne običaje

- ACTA promiče zaštitu tih prava kao temeljnih pokretača razvoja zemalja izvan kruga najbogatijih država svijeta 

Autorsko pravo temeljno je ljudsko pravo koje je, kao takvo, priznato Općom deklaracijom o pravima čovjeka UN-a, i zajamčeno Međunarodnim paktom o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Također, Ustavom Republike Hrvatske također je zajamčena zaštita moralnih i materijalnih prava koja proistječu iz znanstvenoga, kulturnog, umjetničkog, intelektualnog i drugog stvaralaštva.

Autor ima pravo živjeti od autorskog djela i sâm birati hoće li se njegovo autorsko djelo koristiti ili ne, kao i način korištenja. Autor može sâm odlučiti da drugima besplatno omogući korištenje svog autorskog djela, ali ga se na to ne može prisiliti preko granice koju određuju propisi. 

Nema društvenog opravdanja ni zakonske osnove da drugi zarađuju na autorskom djelu, a da je autor, pritom, isključen ili ograničen. Takvo zarađivanje na teret autora može se izjednačiti sa zarađivanjem na tuđoj stvari protivno volji i na teret njezinog vlasnika.

Digitalno okružje otvorilo je goleme mogućnosti, kako za iskorištavanje autorskih djela, tako i za slobodu javnog izražavanja. Međutim, svaka sloboda zahtijeva i odgovornost, te nitko, služeći se svojom slobodom, ne smije ni ograničavati tuđa prava niti im štetiti. Pozivati se na slobodu javnog izražavanja da bi se koristilo tuđe autorsko djelo protivno volji autora nema opravdanja i nije u skladu s razlozima radi kojih je ta sloboda priznata. Ta pravila moraju vrijediti i u digitalnom okružju.

Promjene u društvu nastale razvojem digitalizacije i mogućnošću umrežavanja, kao i potrebe modernog društva za brzom i jednostavnom razmjenom podataka, prepoznajemo kao razlog promišljanja oblika zaštite autorskog prava na internetu. Zalažemo se za postizanje ravnoteže između temeljnih ljudskih prava, koja uključuju i slobodu javnog izražavanja i pravo na privatnost i autorsko pravo, kao podjednako vrijednih prava i sloboda priznatih s određenom svrhom. Pozivanje na temeljne slobode i prava, protivno njihovoj prirodi i svrsi, ne može, međutim, biti temelj za ograničavanje tuđeg prava.