1.Uvod
Ustavna obveza Ustavnog suda sastoji se u zaštiti ustavnih prava podnositelja ustavnih tužbi u slučajevima kad su ta prava povrijeđena presudom suda ili drugim pojedinačnim aktom nadležnog tijela državne ili javne vlasti. Ustaljeno je stajalište Ustavnog suda da je zadaća, ponajprije nadležnih tijela državne i javne vlasti tumačiti i primjenjivati pravo. Uloga Ustavnog suda ograničena je na ispitivanje jesu li učinci takvog tumačenja, odnosno primjene prava, suglasni s Ustavom i jesu li u konkretnom slučaju doveli do povrede ustavnih prava podnositelja ustavne tužbe. U postupcima pokrenutim ustavnom tužbom, Ustavni sud se, u pravilu, ne upušta u ispitivanje činjenica, jer njegova zadaća nije bavljenje pogreškama o činjenicama ili o pravu, osim ako (i u mjeri u kojoj) te pogreške mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zajamčene Ustavom. Osnovno je to polazište Ustavnog suda kod ustavnosudskog postupanja u predmetima konkretne kontrole. 

Ustavni je sud u Odluci, broj: U-III-1053/2000¹ usvojio načelno stajalište:

U Odluci, broj: U-III-2127/2001³ od 26. ožujka 2003., Ustavni je sud u predmetu primitka podnositelja u hrvatsko državljanstvo utvrdio da u spisu tog predmeta »... nema dokumentacije iz koje bi se dalo nedvojbeno zaključiti da je podnositelj ustavne tužbe pripadnik hrvatskog naroda, ali nisu utvrđene ni okolnosti koje bi ukazivale da podnositelj nije pripadnik hrvatskog naroda.« Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu, te ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10301/2000-6 od 4. srpnja 2001. godine i rješenje Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske (u nastavku teksta: MUP), broj: 511-01-42-UP/I-5/2477/8-98 od 24. kolovoza 2000. Ustavni sud predmet je vratio MUP-u na ponovni postupak.

U konkretnom postupku upravno tijelo odbilo je podnositelja ustavne tužbe sa zahtjevom za primitak u hrvatsko državljanstvo, s obrazloženjem da stranka nije dokazala svoju pripadnost hrvatskom narodu, a da ga, pritom, u postupku koji je predhodio donošenju rješenja nije pozvalo na dopunu podneska, naznačivši što se može smatrati dokazom o pripadnosti hrvatskom narodu. Istodobno, u svom obrazloženju, upravno tijelo nije ni spomenulo isprave koje je podnositelj podnio u upravnom postupku, smatrajući ih dokazima pripadnosti hrvatskom narodu. Također, upravno je tijelo svoje rješenje temeljilo isključivo na činjenici optiranja za talijansko državljanstvo, a koje je u ime malodobnog podnositelja svojom izjavom učinio njegov otac.

Nepravilnosti u postupanju upravnog tijela protežu se i na osporavanu presudu Upravnog suda Republike Hrvatske. Potvrdivši zakonitost pojedinačnog upravnog akta, a u slučaju kad je nadležno upravno tijelo propustilo provesti postupak prema odredbama ZUP-a, Ustavni je sud ocijenio da je i Upravni sud Republike Hrvatske povrijedio ustavno jamstvo jednakosti svih pred zakonom. Tim više što su u obrazloženju presude Upravnog suda Republike Hrvatske iznesene određene činjenice koje nisu sadržane u obrazloženju rješidbe upravnog tijela, a što je u suprotnosti s odredbom članka 39. Zakona o upravnim sporovima⁵. Prema navedenoj odredbi, Upravni sud Republike Hrvatske kontrolu zakonitosti izvršava na podlozi činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku.

Ustavni sud ocijenio je da je zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo odbijen na temelju činjenice koja nije bila neposredno mjerodavna za odlučivanje o postojanju zakonskih uvjeta, propisanih člankom 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, te da je nadležno upravno tijelo u ponovljenom postupku dužno uputiti podnositelja koje dokaze mora tijekom postupka priložiti, držeći se, pritom, pravnih stajališta Ustavnog suda izrečenih u ukidnoj odluci, sukladno odredbi članka 77. stavak 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske.

Ustavni sud razmatrao je kao načelno pitanje i opravdanost, odnosno prihvatljivost čina razdvajanja članova obitelji zbog nemogućnosti ostvarivanja hrvatskog državljanstva jednog od njezinih članova, poradi čega se gubi sama bit obitelji i njezino jedinstvo. Pritom je u Odluci, broj: U-III-4003/2005⁷ zauzeo načelno stajalište u odnosu na poštovanje jedinstva obitelji i posebno uvažavanje relevantnih okolnosti u svakom pojedinom slučaju primitka u hrvatsko državljanstvo:

Ustavni je sud Odlukom, broj U-III-2829/2010 od 9. prosinca 2010.⁸ usvojio ustavnu tužbu, ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Upravni sud), broj: Us-11489/2009-10 od 4. ožujka 2010. i rješenje MUP-a od 11. studenoga 2009. Predmet je vraćen MUP-u na ponovni postupak.

Ukinutom presudom Upravnog suda odbijena je podnositeljičina tužba protiv rješenja MUP-a od 11. studenoga 2009., kojim jeodbijen podnositeljičin zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo na temelju članka 16. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu⁹, jer podnositeljica ne ispunjava pretpostavke iz članka 8. stavak 1. točka 5. Zakona o hrvatskom državljanstvu.

U ustavnoj tužbipodnositeljica je navela da su joj osporenom presudom Upravnog suda povrijeđena ustavna prava, zajamčena člancima 14. stavak 2., 16., 26. i člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, te da je povrijeđen članak 19. stavak 1., članak 117. stavak 3. i članak 118. stavak 1. Ustava. Podnositeljica je isticala i povredu prava na suđenje u razumnom roku, jer ukupni upravni postupak traje deset godina.

Povrede navedenih prava podnositeljica nalazi u tumačenju članka 16. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu, kako su to učinili Upravni sud i MUP. Smatra da je za primjenu te odredbe potrebno utvrdili samo dvije činjenice: da podnositelj zahtjeva za stjecanje državljanstva poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu.

Međutim podnositeljica je navela da niti Upravni sud niti MUP uopće nisu ni pokušali raspraviti, a kamoli utvrditi i ocijeniti činjenicu da podnositeljica već niz godina ne živi u S., već upravo u H., te je i u braku s hrvatskim državljaninom. Smatra da ni jedno tijelo hrvatske države, ni jedan dokaz ne postoji da podnositeljica ne poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da ne prihvaća hrvatsku kulturu. Naprotiv, ističe da ona upravo sve to čini i prihvaća, ali to ni MUP ni Upravni sud nisu ocijenjivali.

Podnositeljica ustavne tužbe navela je da i Upravni sud i MUP bitno sužuju domašaj članka 16. stavak 1. Zakona o hrvatskom državljanstvu koji ni jednom riječi ne ograničava mogućnost dokazivanja pretpostavki iz članka 8. stavak 1. točka 5. tog Zakona samo na isprave. Smatra da je to očito moguće i drugim dokaznim sredstvima, pa i svjedocima, a i izjavom stranke kao dokaznim sredstvom. Zaključno je navela da je netočno, te da predstavlja arbitrarno i samovoljno postupanje i suđenje, kad Upravni sud ne prihvaća takvu vrstu dokaza, iako njihova primjena nije isključena, a prihvaća kao dokaz samo pisane isprave.

U upravnom je postupku utvrđeno da je podnositeljica supruga hrvatskog državljanina, nastanjena je (ima, zajedno s mldb. sinom, prijavljeni privremeni boravak) u R. H. i sa suprugom, dragovoljcem Domovinskog rata živi u S., punoljetan sin joj je hrvatski državljanin, a majka joj je, prema podacima MUP-a, pripadnica hrvatskog naroda.

Uvidom u prijašnji zahtjev podnositeljice za stjecanje hrvatskog državljanstva MUP¹⁰ je utvrdio da je njezina majka pripadnica hrvatskog naroda, dok joj otac nije pripadnik hrvatskog naroda. Iako je majka podnositeljice pripadnica hrvatskog naroda, navedena okolnost, prema ocjeni MUP-.a ne utječe na drukčiju odluku o predmetnom zahtjevu, budući da podnositeljica nije dokazala osobno izjašnjavanje kao pripadnice hrvatskog naroda.«

Upravni sud odbio je podnositeljičinu tužbu uz obrazloženje da je, prema upravnosudskoj praksi, dokazivanje pripadnosti hrvatskom narodu moguće bilo kojom ispravom u kojoj je upisan podatak o narodnosti. Prema ocjeni Upravnog suda pravilno je zaključilo tuženo tijelo, MUP, da podnositeljica nije dokazala da se osobno izjašnjavala kao pripadnica hrvatskog naroda.

Ustavni je sud, u Odluci naveo članak 8. stavak 1.¹¹ i članak 16. st. 1.¹² Zakona o hrvatskom državljanstvu.

Razmatrajući razloge ustavne tužbe u odnosu na ustavnopravno relevantne činjenice i okolnosti podnositeljičinog slučaja, Ustavni sud je utvrdio da je u konkretnom slučaju mjerodavan članak 29. stavak 1. Ustava, kojim je zajamčeno pravo na pravično suđenje¹³. 

Sadržaj tog ustavnog prava ograničen je na jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud ispituje možebitno postojanje povreda u postupcima pred sudovima i na temelju toga ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji je podnositeljici osiguravao pravično suđenje. Pritom pravila i sredstva dokazivanja čine dio cjeline postupovnih pravila upravnog postupka i neodvojiva su sastavnica postupovnih jamstava pravičnog suđenja, zaštićenih Ustavom. Procjena opsega poštovanja tih pravila mora se zasebno ocjenjivati u svakom pojedinom slučaju, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti, činjenice i posebnosti.

Polazeći od ustavnosudske prakse u prethodno prikazanim odlukama i okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud ocijenio je da su postupanja nadležnih tijela u podnositeljičinom slučaju neosnovano ograničila dokaznu građu tijekom postupka utvrđivanja pretpostavki za podnositeljičin primitak u hrvatsko državljanstvo samo na pisanu građu (odnosno ispravu), čime su ograničili mogućnost utvrđivanja relevantnih činjenica na temelju načela materijalne istine, što, pak, upućuje na zaključak o mogućoj arbitrarnosti.

Naime, stajalište MUP-a i Upravnog suda - da je u konkretnom slučaju odlučan izostanak navođenja hrvatske narodnosti u pojedinim podnositeljičinim ispravama - prema ocjeni Ustavnog suda, nije u skladu s mjerodavnim odredbama Zakona o hrvatskom državljanstvu, jer se Zakonom o hrvatskom državljanstvu, kao dokazna sredstava ne propisuju samo i isključivo isprave. To stajalište Ustavni sud utvrdio je već u svojoj prijašnjoj praksi. Zbog toga, prema stajalištu Ustavnog suda, MUP i Upravni sud nisu proveli postupak, donijeli odluke i obrazložili svoja pravna stajališta na način koji bi u objektivnoj, ustavnopravno prihvatljivoj mjeri otklonio sumnju u arbitrarnost njihovog postupanja i odlučivanja. 

Ustavni sud naveo je da opisano tumačenje mjerodavnih odredaba Zakona o hrvatskom državljanstvu ima tim više elemente arbitrarnosti, jer se MUP i Upravni sud pozivaju na upravnosudsku praksu koja traži da se pripadnost hrvatskom narodu dokazuje ispravom u kojoj je upisan podatak o narodnosti, ne uzimajući u obzir činjenicu da takav uvjet, odnosno pretpostavka nisu propisani tim Zakonom, niti na bilo koji način proizlaze iz mjerodavnih odredaba Zakona. 

U ovoj je Odluci Ustavni sud naveo da će, na temelju i u smislu članka 77. stavak 2. Ustavnog zakona, MUP i Upravni sud razmotriti podnositeljičin predmet i s aspekta članka 61. stavka 1. (»Obitelj je pod posebnom zaštitom države«, u pročišćenom tekstu Ustava, Nar. nov., br. 85/10, označen kao čl. 62. st. 1.) Ustava.¹⁴

Ustavni je sud i u prikazanoj Odluci, broj U-III-2820/2010, naglasio da sastavnice/aspekti pravičnog suđenja moraju biti poštovani i u postupku sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata uprave, iz članka 19. stavak 2. Ustava, jer tek takvo postupanje u punom smislu jamči provođenje načela zakonitosti, propisanog člankom 19. stavak 1. Ustava.

 


1 Odluka, br. U-III-1053/2000 od 23. ožujka 2001., objavljena je u Nar. nov., br. 32/01. 
2 Ustavni sud usvojio je ustavnu tužbu, te je ukinuo Presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, br.: Us-5007/1997 od 15. travnja 1999. godine i Rješenje MUP-a Republike Hrvatske, br.: 511 -01-42-UP/I-2/6688/1-96 od  24. travnja 1997. Predmet je vraćen MUP-u na ponovni postupak. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je zahtjev podnositelja za primitak u hrvatsko državljanstvo, temeljem članka 16. Zakona o hrvatskom državljanstvu, uz obrazloženje da nije dokazao svoju pripadnost hrvatskom narodu. 
3 Odluka, br.: U-III-2127/2001 od 26. ožujka 2003., objavljena je u Nar. nov., br. 64/03. 
4 Zakon o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91 i Odluka USRH, br.: U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996. - 103/96). 
5 Zakon o upravnim sporovima, Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92. 
6 Ustavni je sud u Odluci naveo da je činjenica je da je točka 2. članak 19. Ugovora o miru s Italijom sadržavala pravo oca, čiji je razgovorni jezik talijanski, optirati za talijansko državljanstvo. Međutim, tom je odredbom utvrđen automatizam u optiranju i za svu njegovu djecu mlađu od 18 godina života, ako nisu zaključila brak, bez obzira na razgovorni jezik djeteta i bez obzira na činjenicu je li predviđenu opciju prihvatila i majka djece. Iz odredaba stavka 2. članak 19. Ugovora o miru s Italijom, odnosno okolnosti da je razgovorni jezik oca podnositelja bio talijanski, ne proizlazi nedvojbeno da je razgovorni jezik podnositelja bio isti. Također, činjenicu da majka podnositelja nije optirala za talijansko državljanstvo, nadležna državna tijela nisu uzela u razmatranje, niti su se na tu nesumnjivo bitnu okolnost očitovala. 
7 Odluka broj: U-III-4003/2005 od 24. travnja 2008., objavljena je u Nar. nov., br. 59/08 i na www.usud.hr 
8 Odluka, br. U-III-2829/2010 od 9. prosinca 2010. godine, objavljena je u Nar. nov., br. 145/10 i na www.usud.hr 
9 Zakon o hrvatskom državljanstvu, Nar. nov., br. 53/91., 70/91. – ispr., 28/92 i 113/93 - odluka Ustavnog suda 
10 MUP je podnositeljičinu tužbu odbio obrazloživši da je pripadnost određenom narodu primarno subjektivna kategorija, osjećaj zajedničke kulture i jezika te društvene tradicije koji povezuje pripadnike te zajednice u jednu cjelinu, ali se traži da se ta pripadnost objektivizira, točnije, traži se da se ta pripadnost iskazuje određenim ponašanjem osobe koja se deklarira kao pripadnik hrvatskog naroda u pravnom prometu, osobito navođenjem hrvatske narodnosti u pojedinim ispravama 
11  Članak 8. Zakona o hrvatskom državljanstvu (u nastavku teksta: ZHD) glasi: 
 »Prirođenjem može steći hrvatsko državljanstvo stranac koji je podnio zahtjev za primanje u hrvatsko državljanstvo ako udovoljava ovim pretpostavkama: 
 1. da je navršio 18 godina života te da mu nije oduzeta poslovna sposobnost; 
 2. da ima otpust iz stranog državljanstva ili da podnese dokaz da će otpust dobiti ako bude primljen u hrvatsko državljanstvo; 
 3. da je do podnošenja zahtjeva imao prijavljen boravak najmanje pet godina neprekidno na teritoriju Republike Hrvatske; 
 4. da poznaje hrvatski jezik i latinično pismo; 
 5. da se iz njegova ponašanja može zaključiti da poštuje pravni poredak i običaje u Republici Hrvatskoj i da prihvaća hrvatsku kulturu. 
 (...)« 
12 Članak 16. stavak 1. ZHD-a glasi: 
 »Pripadnik hrvatskog naroda koji nema prebivalište u Republici Hrvatskoj, može steći hrvatsko državljanstvo ako udovoljava pretpostavkama iz članka 8. stavka 1. točaka 4. i 5. ovog zakona i dade pisanu izjavu da se smatra hrvatskim državljaninom. 
 (...)« 
13 Kroz prikazanu ustavnosudsku praksu svakako se ne može previdjeti različito tumačenje sadržaja ustavnih prava od strane Ustavnog suda. Ovdje se to odnosi na sadržaje ustavnih prava, zajamčenih čl. 14. st. 2. i čl. 29. st. 1. Ustava. Međutim, to otvara veliku  i važnu temu i pitanje kataloga ustavnih prava, na kojem Ustavni sud intenzivno radi. 
14 S obzirom na to da je utvrdio povredu jednog od aspekata prava na pravično suđenje, Ustavni sud nije razmatrao možebitnu povredu ostalih, po podnositeljici iznesenih, ustavnih prava. Ustavni sud ustavnu tužbu nije razmatrao niti s aspekta prava na suđenje u razumnom roku, jer u tom smislu podnositeljica nije postavila konkretan zahtjev.