U tu svrhu do sada su pribavljeni odgovori na upitnik, koje su dostavili uglavnom svi predstavnici zemalja članica Vijeća Europe, o čemu pišemo u ovom tekstu.

Sintezom tih odgovora mogu se naći i nacionalni argumenti zbog čega se ustavna uloga Vrhovnog suda ne može ostvariti u sustavima pristupa vrhovnom sudu sličnom našem zakonskom uređenju ili gdje je sustav još liberalniji,kao što je, primjerice, Republika Italija.

Ovim tekstom pokušavam dati razloge koje su druge nacionalne sudbene sustave motivirali da uvedu samo jednu reviziju (reviziju po dopuštenju), a kako slijedi iz nacionalnih odgovora na rečeni upitnik. 

U presudi Balazoski protiv Makedonije broj 45117/08 od 25. travnja 2013. Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) naglašava se da je posebno problematično ako najviši sud postane izvor nesigurnosti i neujednačene sudske prakse, umjesto da osigurava jedinstvenost sudske prakse.

Stoga od presudne je važnosti da unutar vrhovnih sudova postoje mehanizmi koji će se pravni lijek koristiti da bi se spriječila takva neujednačenost.

Naglašava se da je najbolji način izbjegavanja neujednačene sudske prakse vrhovnih sudova sustav u kojem će se filtrirati mogućnost pristupa najvišem sudu u zemlji, jer se time u praksi osigurava da je broj meritornih odluka i predmeta koji izlaze iz vrhovnog suda relativno mali. Ako se to ne postigne, posve je nerealno i praktički nemoguće osigurati ujednačenost sudske prakse najvišeg suda .

Do neke granice ta posljedica (neujednačenost sudske prakse) može se izbjeći primjenom tzv. preporuka vijećima o stanju sudske prakse ili suđenjem od strane proširenih vijeća ili sudskog odjela tamo gdje odluka suda odstupa od dosadašnje prakse ili kad vijeće samo namjerava odstupiti od sudske prakse (Njemačka, Poljska, Švicarska, Gruzija).

Stoga ključno je pitanje kako urediti pristup vrhovnom sudu.

Za rješenje toga pitanja postoji više modela.

Zemlje gdje nikakvih prepreka nema, vrlo su rijetke (Italija, gdje je pravo na pristup vrhovnom sudu uređeno Ustavom).

Ograničenja ne postoje niti u Nizozemskoj i Belgiji, ali u tim zemljama pravo na pristup najvišem sudu imaju samo odvjetnici koji su članovi posebne komore koja ima vrlo malo odvjetnika, pa se time praktički ograničava i pristup vrhovnom sudu.

U svakom slučaju, postoje tri temeljna načela kojima se ograničava pristup vrhovnom sudu:

1. vrijednost predmeta spora (npr. Crna Gora)

2. težina povrede zakona (teška povreda zakona, jasna i nedvojbena povreda zakona, gruba pogreška u tumačenju zakona, povreda ustavnih prava)

3. objektivna važnost predmeta zbog potrebe za razvojem prava i radi osiguranja jedinstvene primjene zakona (Irska, Švedska, Danska, Njemačka, Slovenija).

Prema argumentaciji iz nacionalnih odgovora slijedi da kada ne postoje mehanizmi filtriranja, tj. kada su prihvaćena rješenja pod točkom 1. ili pod točkom 2., uloga vrhovnog suda privatne je prirode. Naime, u tim situacijama vrhovni sud svoju ulogu i koncentriranje svojih napora usmjerava k ispravljanju pogrešaka u suđenju u pojedinačnom predmetu, koji su važni strankama ako ni zbog čega drugoga, onda zbog vrijednosti predmeta spora i time vrhovni sud samo ispunjava očekivanja stranaka.

Tako možemo reći da je u tim sustavima rad vrhovnog suda orijentiran k prošlosti.

S druge strane, ako se pristup vrhovnom sudu uredi sukladno rješenju pod točkom 3., tada se može reći da se uloga vrhovnog suda koncentrira na njegovu javnu funkciju.

Javna funkcija vrhovnog suda sastoji se u čuvanju i promicanju jedinstvene primjene zakona i sudske prakse, u razvoju prava i u pružanju nižim sudovima uputa u primjeni prava jer se time osigurava predvidivost u primjeni prava te se vrhovni sud koncentrira na posljedice koje će odluke imati u budućnosti, što, na neki način, i proizlazi iz Ustava Republike Hrvatske, gdje stoji:

Kad i ako je odluka samo važna strankama, u tim slučajevima stranke ne bi imale pravo pristupa vrhovnom sudu odnosno vrhovni sud ne bi prihvatio preispitivati presude nižih sudova i upravo je takav pristup trend koji u svijetu prevladava (to pokazuju reforme u Sloveniji, Hrvatskoj, Litvi, Gruziji, Poljskoj, Nizozemskoj, Njemačkoj i Austriji).

U sustavu u kojem vrhovni sud odlučuje u kojem će slučaju prihvatiti meritorno odlučivati u nekom predmetu, dakle kada sam Sud odlučuje kada će dopustiti pristup vrhovnom sudu, time se postiže da je odluka vrhovnog suda u tom predmetu općeprihvaćena izvan granica konkretnog predmeta i pridonosi stabilnosti sudbenog sustava, ali se na neki način i pomaže budućim strankama kada i ako budu imale predmete u istim stvarima. 

Stabilnost i jedinstvenost sudske prakse može se osigurati samo kada vrhovni sud ima ovlast izabrati predmete gdje će u potpunosti ispitivati pravilnost suđenja i gdje se kriteriji za izbor vodi načelom javne funkcije vrhovnog suda.

Ustavna uloga vrhovnog suda osiguravati jedinstvenost sudske prakse pretpostavlja da postoje odgovarajuća pravila selekcije predmeta u kojima će se dopustiti podnošenje pravnog lijeka vrhovnom sudu.

Kada je mogućnost pristupa vrhovnom sudu liberalna, bez primjene filtrirajućih pravila, neizbježna posljedica tog sustava je različita praksa samog vrhovnog suda. U sustavu gdje najviši sud odlučuje u kojim će predmetima prihvatiti donijeti meritornu odluku, broj meritornih predmeta bit će relativno mali jer će samo predmeti od opće precedentne važnosti praktički dovesti do meritorne odluke vrhovnog suda.

Svakako, tamo gdje vrhovni sud dopušta podnošenje revizije, takav sustav moguć je samo ako Sud ne mora davati razloge zbog čega nije dopustio podnošenje revizije.