Zakon o upravnim sporovima (u nastavku teksta: ZUS)¹ na snazi je od 1. siječnja 2012. godine, dakle, nešto više od šest mjeseci. Njegovo je donošenje bilo dugo odgađano, budući da je na snazi više od dvadeset godina bio preuzeti (uz izmjene i dopune) prijašnji Zakon o upravnim sporovima², koji je, u osnovi, bivši savezni zakon iz SRFJ - Zakon o upravnim sporovima iz 1977. Naime, Sabor RH je u lipnju 1991. usvojio Zakon o preuzimanju tog Zakona o upravnim sporovima³, te je on, s dvije izmjene, bio na snazi do 1. siječnja 2012. Nakon stupanja na snagu novog Zakona o općem upravnom postupku⁴ 1. siječnja 2010., potreba za donošenjem novog ZUS-a je snažno porasla te je Sabor iste godine izglasovao i novi ZUS⁵, ali s relativno dugim vacatio legis. Međutim, već su tada neki autori isticali da se, ipak, radi o samo naizgled dugom roku jer tempus fugit.⁶ Moramo ovdje istaknuti da je, nažalost, na pripremi primjene ZUS-a napravljeno premalo i prekasno. Dovoljna je činjenica da je natječaj⁷ za izbor novih sudaca prvostupanjskih upravnih sudova (Zagreb, Split, Rijeka i Osijek) inicijalno objavljen u veljači⁸ 2011., zatim je poništen te ponovno objavljen u svibnju⁹, a završen u studenome 2011., nešto više od mjesec dana prije stupanja ZUS-a na snagu! Prema tome, možemo li uopće govoriti o ikakvoj pripremi sudaca za primjenu novog ZUS-a? Ovo posebno kad uzmemo u obzir da su svi suci dotadašnjeg Upravnog suda RH postali suci Visokog upravnog suda.¹⁰ Prema tome, većina sudaca prvostupanjskih upravnih sudova po logici stvari nikada nisu primjenjivali ZUS, ali isto tako, barem dobar dio njih, niti ZUP. Naime, dobro funkcioniranje sustava ovisi »prvenstveno o ljudima – sucima.«¹¹

Novi je ZUS uveo niz promjena¹² u naše upravno sudovanje, među kojima su najkrupnije prelazak s jednostupanjskog na dvostupanjsko upravno sudovanje, proklamiran je gotovo potpuni prelazak na spor pune jurisdikcije¹³, obveznost usmene rasprave¹⁴, prelazak na objektivni upravni spor (ako kao kriterij uzimamo vrstu akta), ali i jednu, zbog koje je i nastao ovaj tekst. 

Naime, prema starom ZUS-u, Upravni je sud rješavao isključivo u vijeću od tri suca (pet povodom zahtjeva za ponavljanjem postupka). Novi ZUS je donio apsolutni novum u našem upravnom sudovanju – mogućnost da u upravnim sporovima rješava sudac pojedinac u ZUS-om propisanim slučajevima.¹⁵ Ta mogućnost, koja nije neuobičajena u komparativnom pravu nije nešto loše samo po sebi. Dakako da nije uvijek potrebno da rješava vijeće u sastavu od tri suca, posebno ako se radi o jednostavnoj stvari. Ako uzmemo u obzir članak 14. stavak 2. točka 1., koji propisuje da sudac pojedinac rješava o tužbama protiv pojedinačne odluke javnopravnog tijela donesene neposrednim rješavanjem u upravnom postupku, osim kad je upravna stvar, zbog javnog interesa, neposredno riješena jer je to bilo nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti, onda vidimo da će rješavanje od suca pojedinca biti veoma često, budući da se veliki broj upravnih postupaka rješava provođenjem neposrednog rješavanja, odnosno bez provođenja ispitnog postupka. Smatramo da je uređenje slučajeva u kojima je dopušteno rješavanje od suca pojedinca primjereno te da se broj slučajeva u kojima je to dopušteno ne smije proširivati.

Već smo naveli da je stari ZUS bio na snazi, gotovo pola stoljeća uz određene izmjene. Faktično, reformi hrvatskog ustava sudske kontrole uprave i zaštite prava i pravnih interesa fizičkih i pravnih osoba od nezakonitih akata i postupanja javne uprave pristupilo se nakon šezdeset godina.¹⁶ Dugovječnost, izgleda, nije suđena novom ZUS-u. Naime, Vlada je na sjednici od 31. svibnja 2012. godine usvojila i uputila u saborsku proceduru Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o upravnim sporovima.¹⁷ Hrvatski sabor je 1. lipnja 2012. godine dopunio dnevni red Prijedlogom Zakona o izmjenama dopunama Zakona o upravnim sporovima (u nastavku teksta: Prijedlog).¹⁸ Sabor je raspravu zaključio 14. lipnja 2012., a idućeg dana je, jednoglasno (130 glasova »za«), donesen zaključak da se prihvaća Prijedlog Zakona. O Prijedlogu su se očitovali Odbor za pravosuđe¹⁹ i Odbor za zakonodavstvo²⁰. Oba su odbora podržala Prijedlog, a očitovanje Odbora za pravosuđe bit će detaljnije analizirano kasnije. 

Prijedlogom se uvodi, prema našem mišljenju, radikalni prekid s dosadašnjom tradicijom upravnog sudovanja koja je u našem pravnom sustavu prisutna od 1922. i donošenja Zakona o Državnom savjetu i upravnim sudovima²¹. Taj je zakon propisivao da upravni sudovi uvijek rješavaju u vijećima. Kasnije, u Banovini Hrvatskoj djelovao je Upravni sud u Zagrebu koji je rješavao u vijećima od pet sudaca. Iznimno se moglo rješavati u vijećima od tri suca, ali samo kad se moglo predmnijevati da umanjenje broja sudaca ne će štetno djelovati na temeljitost pravosuđa.²² Nakon donošenja prvog Zakona o upravnim sporovima 1952., pa sve do danas, upravni sporovi rješavali su se isključivo pred vijećima (od 1. siječnja 2012. uvedena je mogućnost da spor rješavaju i suci pojedinci).

Prema Prijedlogu, u upravnim bi sporovima pred upravnim sudovima, u svim slučajevima, odlučivao sudac pojedinac. Gotovo²³ cijeli tekst Prijedloga svodi se na brisanje riječi »predsjednik vijeća, odnosno« i zamjenjivanje istog teksta riječju »sudac« te brisanja odredbi i dijelova odredbi koje se odnose na glasovanje vijeća i sl. Prema tome, usvajanjem Prijedloga, upravne sporove u prvom stupnju rješavao bi sudac pojedinac, a vijeće bi rješavalo samo u drugom stupnju (tri suca, odnosno pet kad se odlučuje o zakonitosti općih akata). Smatramo da takvo rješenje nije dobro, te da Sabor ne bi trebao prihvatiti takav Prijedlog.

Da bismo argumentirali naš stav, proveli smo komparativno istraživanje uređenja sastava suda u upravnim sporovima u nizu europskih zemalja koje su ustrojile posebne upravne sudove, ali i nekih koje ih nisu ustrojile.

U francuskom pravu, kao domovini Upravnog prava, upravne sporove, u pravilu, rješava vijeće sastavljeno od više sudaca, čiji broj ovisi o složenosti predmeta. Naime, u francuskoj se teoriji smatra da se rješavanjem spora od vijeća osigurava »savršena kvaliteta presuda«²⁴. Dodatno, u francuskom pravu postoji i posebni »commissaire du gouvernement«, koji je, također, sudac i koji u složenim slučajevima pomaže vijeću na raspravi. Dakako, zbog potrebe za smanjenjem trajanja sudskih postupaka, i u Francuskoj postoji mogućnost da spor riješi sudac pojedinac, ali se ta mogućnost odnosi na najjednostavnije slučajeve.²⁵ Ali, i u tim slučajevima sucu pojedincu pomaže već navedeni »commissaire du gouvernement«, a sudac ima pravo, ako tako procijeni, spor prebaciti na rješavanje vijeću.

U pravu Savezne Republike Njemačke,Verwaltungsgerichtsordnung (VwGO)²⁶ propisuje da upravni sudovi, u pravilu, rješavaju u vijeću od tri suca i dva počasna suca (§. 5. st. 3.), ali moguće je da spor riješi i sudac pojedinac. Ta mogućnost postoji u zakonom propisanim slučajevima: u sporu ne postoje pravne niti činjenične poteškoće, spor ne predstavlja stvar od fundamentalnog značenja (§. 6. st. 2.). Stvar se ne može dati na rješavanje sucu pojedincu ako je već održana usmena rasprava. Kao i u Francuskoj, sudac pojedinac može vratiti stvar na rješavanje vijeću ako smatra da zakonski uvjeti nisu ispunjeni (§. 6. st. 3.).

Dakako, u austrijskom pravu, koje je zadržalo jednostupanjsko upravno sudovanje, sve upravne sporove rješava vijeće.

U finskom pravu upravni sudovi rješavaju, u pravilu, u vijećima sastavljenima od tri suca. U određenim slučajevima, primjerice u slučajevima mentalnih oboljenja ili odlučivanja o skrbi nad djetetom u odlučivanju i donošenju odluke sudjeluje dodatni član koji ima posebna znanja. Slično kao i u Francuskoj i SR Njemačkoj, sudac pojedinac odlučuje o jednostavnim stvarima.²⁷

U švedskom pravu nalazimo suca pojedinca koji rješava upravne sporove, ali se ipak radi o odlučivanju u vijeću, budući da, uz suca profesionalca, u vijeću sjede i tri »suca porotnika« te svi zajedno odlučuju o ishodu spora. U određenim stvarima, kao što je odlučivanje u sporovima protiv odluka jedinica lokalne samouprave, sudjeluju i dva »specijalna« člana sudskog vijeća.²⁹

U belgijskom pravu, upravne sporove, u pravilu, rješava vijeće od tri suca. Međutim, kad se odlučuje o dopuštenosti tužbe, uvijek odlučuje sudac pojedinac. Sudac pojedinac odlučuje u zakonom određenim slučajevima. Dodatno, predsjednik vijeća može, kad smatra da to ne će ugroziti ničija prava u sporu, odrediti da spor odluči sudac pojedinac. Isto tako, ako to traži tužitelj, sudac pojedinac može, ako smatra da to zahtijeva složenost slučaja, uputiti stvar na rješavanje vijeću.³⁰

U estonskom pravu, upravne sporove rješava ili sudac pojedinac ili vijeće od tri suca.³¹

Mađarska spada među zemlje koje nemaju posebne upravne sudove – upravne sporove u Mađarskoj rješavaju redoviti sudovi. Upravne sporove rješava sudac pojedinac, ali ako vrijednost spora prelazi 30 milijuna forinti (oko 100000 eura), o takvom sporu odlučuje vijeće koje se sastoji od tri profesionalna suca (§. 324. st. 2. Zakona o parničnom postupku).

U ukrajinskom pravu, prvostupanjski upravni sudovi rješavaju sporove u vijećima, iako se raspravlja o mogućnosti prebacivanja određenih sporova na rješavanje sucima pojedincima.³³

U češkom pravu, sukladno Zakonu o upravnim sporovima³⁴, prvostupanjski regionalni upravni sudovi, ako nije drukčije propisano, rješavaju upravne sporove u vijećima od tri suca (§. 31. st. 1.). U zakonom određenim slučajevima kao što su: socijalna skrb, zdravstveno osiguranje, mirovinsko osiguranje, radnopravni sporovi i dr. odlučuje sudac pojedinac (§. 31. st. 2.).

Prema poljskom Zakonu³⁵, sud rješava u vijeću od tri suca, ako provodi raspravu (čl. 16. §. 1.), ako zakonom nije drukčije propisano, a ako rješava na nejavnoj sjednici, onda rješava sudac pojedinac, ako zakonom nije drukčije propisano (čl. 16. §. 2.). Hoće li se spor riješiti uz provođenje javne rasprave ili na nejavnoj sjednici, uređeno je posebnim zakonom.

Portugalski Lei de Processo dos Tribunais Administrativos e Fiscais³⁶, u članku 13. propisuje da upravni sudovi rješavaju u vijećima od tri suca.

Zanimljivo rješenje nalazimo u španjolskom pravu. Naime, u Španjolskoj su uspostavljeni pokrajinski upravni sudovi, kojih ima najmanje jedan u svakoj pokrajini, a može ih biti i više, centralni upravni sudovi te Vrhovni upravni sud. I pokrajinski i centralni upravni sudovi mogu rješavati u prvom stupnju, ovisno o predmetu spora. U sporovima pred pokrajinskim sudovima rješava sudac pojedinac (u pravilu, postoje i pokrajinski upravni sudovi koji rješavaju u vijeću), a u sporovima pred centralnim sudovima rješava vijeće. Pokrajinski upravni sudovi rješavaju, primjerice, protiv odluka lokalnih jedinica ili kad vrijednost spora ne prelazi 60000 eura, a centrali upravni sudovi, primjerice, protiv odluka ministarstava ili kada vrijednost spora prelazi navedeni iznos.³⁷

Bugarsko pravo propisuje da upravne sporove rješava sudac pojedinac, a samo kad sud odlučuje kao kasacijska instanca ili kada, ocjenjuje propise koje donose vijeća lokalne samouprave, odlučuje vijeće od tri suca.³⁸

Ako pogledamo zakonodavstva zemalja u regiji, onda ćemo vidjeti da sva propisuju da upravne sporove, u pravilu, rješava vijeće od tri suca. Tako slovenski Zakon o upravnom sporu³⁹ propisuje da upravne sporove rješava vijeće od tri suca, ako Zakon ne propisuje drukčije. Slovenski ZUS, također, propisuje da sudac pojedinac rješava sporove čija vrijednost spora ne prelazi 20000 eura, u kojem se pobijaju procesni akti doneseni u upravnom postupku, i dr. (čl. 13.). Srbijanski ZUS propisuje da upravne sporove rješava vijeće od tri suca, ako Zakonom nije drukčije određeno (čl. 8.). Slično tako i ZUS Crne Gore⁴⁰ propisuje da Upravni sud rješava u vijeću od tri suca (čl. 4. st. 2.), osim u slučaju kad tužitelj zahtijeva donošenje privremene mjere (čl. 14. st. 2.), o kojoj odlučuje predsjednik vijeća (čl. 14. st. 3.). Jedino Zakon o upravnim sporovima⁴¹ Republike Srpske propisuje da u »upravnim sporovima sudi sudija pojedinac. Izuzetno, u složenim predmetima za koje su razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i/ili pogrešna primjena materijalnog prava, koji su od uticaja za pravično rješavanje upravne stvari, sudi vijeće od troje sudija.«

Kad sagledamo uređenje sastava suda u analiziranim zemljama koje su osnovale specijalizirane upravne sudove, jasno je da gotovo nema niti jedne zemlje koja se odlučila rješavanje upravnih sporova povjeriti isključivo sucu pojedincu. Od svih analiziranih zemalja, samo je Bugarska preuzela takav sustav. Njoj se približila Latvija, ali uz ogradu da se uvijek može formirati vijeće ako to zahtijeva složenost predmeta. Čak i ZUS Republike Srpske, koji inače predviđa rješavanje upravnih sporova, koje rješavaju redoviti sudovi, od suca pojedinca, predviđa vijeće kod složenih slučajeva. Prema tome, nema nikakvog razloga da RH uspostavlja sustav upravnog sudovanja u kojem sve sporove u prvom stupnju rješava sudac pojedinac. Dodatno, zbog veoma usko postavljene mogućnosti za žalbu protiv presuda prvostupanjskih upravnih sudova, spor, u pravilu, niti ne će doći pred vijeće. U svim analiziranim pravima, čak i onima koja su uzela kao pravilo da upravne sporove rješava sudac pojedinac, žalbe rješava sudsko vijeće višeg suda. Na taj način se, ipak, osigurava veća razina prava stranaka u sporu. Kod nas toga, u pravilu, ne će biti, budući da ne će biti zadovoljeni kriteriji⁴² za podnošenje žalbe, te će spor i završiti pred sucem pojedincem. Naime, zbog kumulativno postavljenih uvjeta, žalba, primjerice, ne će biti moguća u svim slučajevima kad upravni sud odbije tužbu.⁴³ Smatramo da to nikako nije dobro rješenje te da nikako ne treba niti proširivati broj slučajeva u kojima može rješavati sudac pojedinca, a pogotovo ne treba uspostaviti sustav u kojem će sve sporove rješavati sudac pojedinac. 

No, moramo se vratiti na već navedeno očitovanje Odbora za pravosuđe. Naime, Odbor je u tom očitovanju zauzeo stav, čije bi možebitno prihvaćanje od predlagača Prijedloga te kasnije možebitno prihvaćenje od Sabora imalo, prema našem mišljenju, teške posljedice.

Citirat ćemo, tako, sporni dio očitovanja Odbora za pravosuđe:

»Predlaže se proširenje zakonodavne intervencije i na odredbe Zakona kojima se uređuje održavanje usmene rasprave, budući da provođenje kontradiktorne rasprave znatno povećava troškove postupka, a sve u cilju povećanja učinkovitosti i efikasnosti odlučivanja pred upravnim sudovima.«

Ako bi ovo stajalište išlo za tim da se suzi mogućnost provođenja usmene rasprave u prvostupanjskim upravnim sporovima, moramo ga najoštrije odbaciti. Uvođenje obvezne usmene rasprave u upravno sudovanje predstavlja, prema našem mišljenju, dugo očekivani civilizacijski iskorak koji ne možemo dovoljno pohvaliti. Među načelima novog ZUS-a našlo se, tako, i načelo usmene rasprave (čl. 7.). Činjenica da je stari ZUS održavanje usmene rasprave stavio u diskrecijsku domenu tadašnjeg Upravnog suda RH, dovelo je do apsolutnog neodržavanja usmenih rasprava. Ta je činjenica pridonijela i rastućem nepovjerenju građana u Odluke suda. Osim toga, ta je činjenica dovela do toga da je Ustavni sud RH svojom Odlukom U-I/745/1999⁴⁴ odlučio da Upravni sud RH nije sud pune jurisdikcije prema članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda jer, između ostalog, ne zadovoljava (ni) drugu pretpostavku da bi se sud mogao smatrati sudom pune jurisdikcije, a to je »da ima pravo i dužnost odrediti i održati usmenu i kontradiktornu raspravu kad god je riječ o tužbi protiv upravnog akta kojim je odlučeno o nekom građanskom pravu ili obvezi odnosno da je svakako dužan održati raspravu kad to stranka u postupku zahtijeva.« Prema tome, Ustavni je sud postavio ljestvicu koje se zakonodavac mora držati. Inzistiranje na učinkovitosti i djelotvornosti na uštrb prava stranaka u postupku je suprotno i članku 6. Konvencije, i članku 47. Povelje o temeljnim pravima i praksi Ustavnog suda. Usmena je rasprava posebno značajna zbog obveze upravnih sudova da sami utvrđuju činjenice. Stoga, ona ima važnu ulogu u utvrđivanju činjenica, ali i u davanju stranci mogućnost da zaštiti svoja prava i pravne interese u sporu. Suprotno mišljenju Odbora, usmenom raspravom ostvaruje se načelo učinkovitosti i ekonomičnosti spora jer će se na raspravi, u pravilu, brže i s manje troškova, raspraviti o pitanjima važnim za njegovo rješavanje. Usmena rasprava uvelike pridonosi realizaciji načela izjašnjavanja stranke uz članak 6. ZUS-a, načela kontradiktornosti te jednakosti postupovnopravnih sredstava stranke, a upravo ti zahtjevi predstavljaju bit prava na pravičan postupak (istaknuo autor)kako je ono određeno člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.⁴⁵

Dodatno, donošenje Zakona o upravnim sporovima bio je jedan od uvjeta za završavanje pregovora o Poglavlju 23., pri čemu je Komisija u svojim izvješćima opetovano isticala kao problem neodržavanje usmenih rasprava od Upravnog suda RH:

»Rješavanje upravnih predmeta i dalje je suočeno s posebnim teškoćama. Dovršenje Zakona o upravnim sporovima je odgođeno. Upravnome sudu još se treba dati puna sudska jurisdikcija u smislu članka 6. Europske konvencije o ljudskim pravima.«⁴⁶

»Napravljen je određeni napredak glede pristupa pravosuđu. U području upravnog sudovanja, poduzeti su pripremni koraci da bi se osigurala puna primjena Zakona o upravnim sporovima, uključujući, od 1. siječnja 2012. uvođenje prvostupanjskih upravnih sudova i Visokog upravnog suda kao sudova pune jurisdikcije u smislu čl. 6. Konvencije i čl. 47. Povelje o temeljnim pravima.«⁴⁷

Osim toga, u Strateškom dokumentu za izradu nacrta novog Zakona o upravnim sporovima, a koji je nastao unutar CARDS 2004 Twinning projekta, kojemu je temeljni cilj bio usklađivanje Zakona o upravnim sporovima s acquis communautaire (pravnom stečevinom EU), (osobito s člankom 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda), izričito se navodi da je uvođenje obvezne (uz iznimke) usmene rasprave uvjet za usklađivanje ZUS-a s člankom 6. Konvencije.⁴⁸ Prema tome, radi se o obvezi koju je RH preuzela u usklađivanju s pravnom stečevinom EU.

Zaključno, smatramo da smo naveli da je trenutačno uređenje sastava suda u prvostupanjskim upravnim sporovima na način da se o sporu rješava, u pravilu, u vijeću primjereno te da je već relativno široko postavljena mogućnost da spor riješi sudac pojedinac. Tu mogućnost ne treba proširivati. Moramo se osvrnuti i na obrazloženje ove izmjene. Naime, predlagač obrazlaže izmjenu pozivajući se na činjenicu da u »parničnom postupku sudovi sude na temelju Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 148/2011 – proč. tekst) i, u pravilu, odlučuju suci pojedinci, bez obzira na vrijednost predmeta spora i na složenost materije o kojoj se odlučuje«. Prema našem mišljenju, posve je pogrešno uspoređivati, odnosno izjednačavati parnični postupak i upravni spor. Naime, u upravne sporove je uključena i zaštita javnog interesa, dok se u parničnom postupku odlučuje isključivo o pravima stranaka u postupku. Osim toga, Zakon o parničnom postupku propisuje da, u pravilu, sudi sudac pojedinac, ako Zakonom nije određeno da sudi vijeće (čl. 41.). Prema tome, ima situacija u kojima je Zakonom propisano da u prvom stupnju sudi vijeće. Zašto takva mogućnost, prema Prijedlogu, ne smije postojati u upravnim sporovima?

 
1 Nar. nov., br. 20/10. 
2 Nar. nov., br. 53/91, 9/92 i 77/92. 
3 Nar. nov., br. 53/91. 
4 Nar. nov., br. 47/09. 
5 Zakon o upravnim sporovima donesen je na sjednici Hrvatskog sabora od 29. siječnja 2010., a proglašen 4. veljače 2010., te objavljen u Nar. nov., br. 20 od 12. veljače 2010. 
6 Medvedović, Dragan, Potpuna reforma upravnog sudovanja, Zbornik 49. susreta pravnika, Zagreb, 2011, str. 259. i Medvedović, Dragan, Novi sustav upravnog sudovanja, str. 30. u: Đerđa, Dario i Šikić, Marko, Komentar Zakona o upravnim sporovima, Novi informator, Zagreb, 2012. 
7 Natječajem se trebalo imenovati 8 sudaca Upravnog suda u Zagrebu te po četiri suca u Upravnom sudu u Rijeci, Splitu i Osijeku. Dakle, ukupno 20 sudaca. Kasnijim poništenjem inicijalnog natječaja iz veljače 2011., novim je natječajem određeno 11 sudaca za Upravni sud u Zagrebu te po tri suca u upravnim sudovima u Splitu, Rijeci i Osijeku. Ipak, radi se na poboljšavanju stanja budući da je raspisan natječaj za izbor 4 suca na Upravnom sudu u Splitu, a po tri na upravnim sudovima u Rijeci i Osijeku (Nar. nov., br. 53/12). Napominjemo da je Upravni sud Republike Hrvatske (po sistematizaciji) imao 35 sudaca. Prema tome, očekivalo se da 20 sudaca brže, kvalitetnije i djelotvornije obavlja posao koji je prije obavljalo 35 sudaca! Mislimo da je RH raritet u svijetu budući da ima više sudaca na sudu drugog stupnja negoli na sudovima prvog stupnja. 
8 Nar. nov., br. 18/11. 
9 Nar. nov., br. 51/11. 
10 »Upravni sud Republike Hrvatske od 1. siječnja 2012. nastavlja s radom kao Visoki upravni sud Republike Hrvatske, a predsjednik i suci Upravnog suda Republike Hrvatske nastavljaju obnašati sudačku dužnost kao predsjednik i suci Visokog upravnog suda Republike Hrvatske:« – čl. 9. Zakona o izmjenama Zakona o sudovima, Nar. nov., br. 130/11. 
11 Medvedović, Dragan, Potpuna…, str. 292. 
12 Prema Medvedoviću najvažnije novine u ZUS-u su da se mijenja cilj Zakona, ustanovljuje se novo ustrojstvo upravnih sudova i otvara mogućnost da u sporu odlučuje sudac pojedinac, a ne isključivo vijeće. V. u: Medvedović, Dragan, Potpuna…str.  260. 
13 »Kod spora pune jurisdikcije, međutim, sam sud rješava neki predmet, budući da pravnu osnovu spora uvijek predstavlja povreda nekog subjektivnog prava. (...) Ovlasti suda su nesumnjivo šire u toj vrsti spora i one se (za razliku od spora o zakonitosti) približuju u velikoj mjeri ovlastima suda u građanskom sporu.« V. u: Borković, Ivo, Upravno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2002., str. 492. 
14 Osim u zakonom propisanim slučajevima – v. čl. 36. ZUS-a. 
15 »U upravnom sudu sudac pojedinac odlučuje: 
 1. o tužbama protiv pojedinačne odluke javnopravnog tijela donesene neposrednim rješavanjem u upravnom postupku, osim kad je upravna stvar zbog javnog interesa neposredno riješena jer je to bilo nužno za poduzimanje hitnih mjera radi zaštite života i zdravlja ljudi ili imovine veće vrijednosti, 
 2. o tužbama u predmetima koji se rješavaju na temelju pravomoćne presude donesene u oglednom sporu, 
 3. o tužbama protiv postupanja ili zbog propuštanja postupanja javnopravnog tijela.« – čl. 14. st. 2. ZUS-a. 
16 Medvedović, Dragan, Potpuna…. str. 253. 
17 V. na: http://www.vlada.hr/hr/naslovnica/sjednice_i_odluke_vlade_rh/2012/29_sjednica_vlade_republike_hrvatske , pristupljeno 5. srpnja 2012. 
18 V. na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=2148 pristupljeno 5. srpnja 2012. 
19 V. na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?sec=2148 pristupljeno 5. srpnja 2012. 
20 V. na: http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=48778 , pristupljeno 5. srpnja 2012. 
21 Službene novine, br. 111. od 22. svibnja 1922. 
22 Medvedović, Dragan, Upravno sudstvo u Hrvatskoj – prilog za povijesni pregled, str. 19. – u: Zbornik odluka Upravnog suda Republike Hrvatske 1977.-2002., Narodne novine, Zagreb, 2002. 
23 Prijedlog sadržava i neke druge izmjene, primjerice, drukčije se, »lingvistički primjerenije« mijenja izričaj čl. 41. st. 3. ZUS-a, dodaje se dodatni razlog za odbacivanje tužbe u čl. 30. st. 1. – »7. da je tužba podnesena u stvari koja ne može biti predmet upravnog spora« i sl. 
24 Frydman, Patrik M, Administrative justice in France, http://www.aat.gov.au/Publications/SpeechesAndPapers/Frydman/AdministrativeJusticeInFrance2008.htm , pristupljeno 5. srpnja 2012. 
25 Primjerice, čija vrijednost spora ne prelazi 10000 eura. V. u: ibid. 
26 BGBl. I S. 686. 
27 V. na: http://www.oikeus.fi/17646.htm , pristupljeno 2. srpnja 2012. 
28 Cassese Sabino, Istituzioni di diritto amministrativo, Mvlta Pavcis AG, Milano, 2004., str. 402. 
29 V. na: http://www.domstol.se/Funktioner/English/The-Swedish-courts/County-administrative-courts/ , pristupljeno 2. srpnja 2012. 
30 Lewalle, Paul, Administrative justice in Europe- Belgian law, dostupno na: http://www.juradmin.eu/en/eurtour/i/countries/belgium/belgium_en.pdf , pristupljeno 2. srpnja 2012. 
31 V. §. 12. st. 2. t. 5. Halduskohtumenetluse seadustik Vastu võetud 25.02.1999 RT I 1999, 31, 425 jõustumine 01.01.2000 
32 V. na: https://e-justice.europa.eu/content_ordinary_courts-18-lv-en.do?member=1 , pristupljeno 2. srpnja 2012. 
33 V. u: Twinning project Fiche, str. 6. i. 10. na: http://www.esteri.it/MAE/doc/UA_10_ENP_PCA_JH_21_fiche.pdf , pristupljeno 8. srpnja 2012. 
34 Act No. 150/2002 Coll as amended by Act. No. 192/2003 Coll., Act. No. 22/2004 Coll., Act No. 235/2004 Coll. 
35 Ustawa z dnia 30 sierpnia 2002 r. Prawo o postępowaniu przed sądami administracyjnymi, Dz.U.02.153.1270.  
36 Decreto-Lei N.º 267/85 de 16 de Julho. 
37 V. u: De Enterria G. E. i Fernandez T-R, Curso de derecho administrativo II, Thomson civitas, Madrid, 2006. 
38 V. na: http://www.aihja.org/images/users/1/files/bulgaria.en.pdf?PHPSESSID=f83dg63dqj61vokoep4kk44fu1 , pristupljeno 2. srpnja 2012. 
39 Uradni list RS, št. 105/2006. 
40 Službeni list, br. 60/03 i 32/11. 
41 Službeni list, br. 109/05 i 63/11. 
42 Kumulativno su postavljena dva uvjeta: 1) žalba se može podnijeti zbog: 1. bitne povrede pravila sudskog postupka, 2. pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu i 3. pogrešne primjene materijalnog prava; i 2) žalba se može podnijeti kada je upravni sud presudom sam odlučio o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranke. 
43 Tako i Đerđa, Dario i Šikić, Marko, Komentar… str. 275. 
44 Nar. nov., br. 112/00. 
45 Đerđa, Dario i Šikić, Marko, Komentar…, str. 209. 
46 Izvješće Komisije o napretku RH za 2009., str. 59.: 
 http://www.eu-pregovori.hr/files/Izvijesce/Izvijesce_EK_o_napretku_RH_2009.pdf , pristupljeno 4. srpnja 2012. 
47 Izvješće Komisije o napretku RH iz 2011., str. 50.: 
 http://www.delhrv.ec.europa.eu/files/file/articles-hr_rapport_2011_en-1318419216.pdf , pristupljeno 6. srpnja 2012. 
48 V. na: 
 http://www.upravnisudrh.hr/dogadanja/ZUS%20-20CARDS%202004%20STRATESKI%20DOKUMENT.htm , pristupljeno 7. srpnja 2012.