1. Uvodne napomene
Krajem srpnja i početkom kolovoza 2011. godine u javnim medijima pisalo se, iz dana u dan, o sporu Biskupije porečke i pulske s talijanskim benediktincima iz Praglie glede vlasništva na nekretninama u Dajli kod N. u Istri. S tim u svezi mogle su se u tisku pročitati izjave nekih političara i javnih djelatnika, od kojih su se neki dosta oštrim riječima obrušili na Sporazum koji su 13. srpnja 2011. godine u Puli zaključili Abbazia di Praglia iz Italije, Abbazia d.o.o. Pula sa sjedištem u Puli, Biskupija porečka i pulska sa sjedištem u Poreču i Župa sv. Ivana Krstitelja sa sjedištem u N. u Istri, prema Odluci tadašnjeg pape Benedikta XVI.,¹ donesenoj na osnovi zaključaka Kardinalske komisije koju je Papa osnovao radi rješavanja tog spora, nakon što su predmetne nekretnine postale crkvena imovina na temelju pravomoćnih odluka hrvatske vlasti. ²

Natječući se u tome tko će dati emotivno snažniju i za hrvatsku javnost uvjerljiviju izjavu o štetnosti navedenog Sporazuma gledano sa stajališta zaštite hrvatskih nacionalnih interesa i diplomatskih odnosa između Republike Hrvatske i Vatikana, gotovo nitko od onih koji su istupali u javnosti nije niti pokušao potpuno i dokazima potkrijepljeno informirati hrvatsku javnost o tome na koji je način Biskupija porečka i pulska odnosno Župa Dajla u toj Biskupiji stekla predmetne nekretnine i kako su te nekretnine ponovno postale crkvena imovina nakon što su od strane bivše jugoslavenske vlast oduzete talijanskim benediktincima.

Svi kritički osvrti odnosili su se uglavnom na odlučivanje o daljnjoj pravnoj sudbini predmetne imovine nakon što je ona postala crkvena imovina, osim izjava rijetkih pojedinaca koji su pravilno upozoravali na to da su hrvatske vlasti nezakonito postupile kada su predmetne nekretnine dale u vlasništvo Biskupiji porečkoj i pulskoj odnosno Župi Dajla.

Tako je, u stvari, građanima Republike Hrvatske, uz bezbrojne informacije o samom sporu, u javnim medijima kontinuirano uskraćivan odgovor na najvažnije pitanje u ovoj stvari, tj. je li Biskupija porečka i pulska odnosno Župa Dajla zakonito stekla predmetne nekretnine, koje su predstavljale vrlo vrijednu državnu imovinu, sve dok Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ministarstvo pravosuđa) nije donijelo i javno obznanilo svoje rješenje KLASA: UP/II-942-01/11-01/806, URBROJ: 514-01-11-1 od 9. kolovoza 2011. godine, kojim je oglasilo ništavim sedam rješenja Istarske županije, Ureda za imovinsko pravne poslove, Ispostave Buje, donesenih u razdoblju od 1997. do 2002. godine. Tim rješenjima navedenog prvostupanjskog tijela državne uprave, pozivom na odgovarajuće odredbe Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine³ (u nastavku teksta: Zakon o naknadi) odlučeno je da se Župi Dajla iz Dajle – N., kao pravnom sljedniku na crkvenom i civilnom području benediktinskog samostana u Dajli kod N. u Istri daje (vraća) u vlasništvo poljoprivredno zemljište podrobnije opisano u tim rješenjima.

Navedeno rješenje Ministarstva pravosuđa poništeno je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Visoki upravni sud), Poslovni broj: Us-9216/2011-6 od 21. ožujka 2013. godine. 

2.1. Ništavost upravnog akta i propisi koji to pitanje uređuju
Ništavost kao najteži oblik nezakonitosti upravnog akta (rješenja) postoji samo u slučajevima koji su zakonom izričito propisani pa se oglašavanje rješenja ništavim ne može i ne smije proširivati na ostale upravne akte koji su nezakoniti iz drugih razloga (povreda materijalnog zakona, povreda pravila postupka i pogrešno odnosno nepotpuno utvrđeno činjenično stanje), a ne iz razloga zbog kojih ih se oglašava ništavim.

Prema odredbi članka 128. stavka 1. Novog Zakona o općem upravnom postupku⁴ (u nastavku teksta: ZUP), rješenje će se oglasiti ništavim: 

ako je doneseno u stvari iz sudske nadležnosti

ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku

ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće

ako se njegovim izvršenjem čini kazneno djelo

ako je doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, a na koje stranka naknadno izričito ili prešutno nije pristala i

ako sadržava nepravilnost koja je po izričitoj zakonskoj odredbi razlog za ništavost rješenja.

Iste odredbe sadržavao je i raniji Zakon o općem upravnom postupku⁵ (u nastavku teksta: raniji ZUP), koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskih rješenja kojima su nekretnine dane u vlasništvo Župi Dajla, s time što je ranijim ZUP-om još bilo propisano da će se oglasiti ništavim i rješenje čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka (članak 267. točka 6. ranijeg ZUP-a).

Kako se kod ništavog rješenja radi o najtežem obliku nezakonitosti, odredbom članka 128. stavka 2. ZUP-a propisano je da će rješenje oglasiti ništavim javnopravno tijelo koje ga je donijelo ili koje obavlja nadzor nad tijelom koje ga je donijelo, po službenoj dužnosti ili na prijedlog stranke u svako doba. Takvu odredbu sadržavao je i raniji ZUP (članak 268. ranijeg ZUP-a).

2.2. Razlozi za ništavost koje navodi Ministarstvo pravosuđa
Ministarstvo pravosuđa u konkretnom je slučaju dobro ocijenilo da se ovdje radi o nezakonitim rješenjima prvostupanjskog tijela državne uprave, za čije donošenje nije bilo uporišta u Zakonu o naknadi, ali je, na žalost, pogrešno zaključilo da se radi o ništavim rješenjima.

Naime, Ministarstvo pravosuđa u obrazloženju svog, sada poništenog rješenja navodi da je odredbom članka 128. ZUP-a propisano da se ništavim oglašava rješenje ako je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku odnosno ako njegovo izvršenje nije pravno ili stvarno moguće, iz čega se može zaključiti da Ministarstvo pravosuđa temelj za donošenje svog rješenja nalazi u odredbama članka 128. stavka 1. točaka 2. i 3. ZUP-a, u kojima je to propisano kao razlog za oglašavanje rješenja ništavim.

Uz navođenje tih dvaju razloga za oglašavanje rješenja ništavim, Ministarstvo pravosuđa u obrazloženju svog rješenja navodi i to da je naknađivanje imovine za koju je naknada riješena međudržavnim sporazumom, protivno osnovnim načelima pravnog poretka pa da je riječ o rješenjima koja imaju obilježja ništavosti iz razloga navedenih u članku 128. ZUP-a. Vezano uz taj navod iz obrazloženja rješenja Ministarstva pravosuđa, valja napomenuti da odredbama članka 128. ZUP-a protivnost osnovnim načelima pravnog poretka nije propisana kao razlog za oglašavanje rješenja ništavim, pa se Ministarstvo pravosuđa neosnovano poziva na taj članak ZUP-a.

Međutim, kao što je već rečeno, odredbom članka 267. točke 6. ranijeg ZUP-a bilo je propisano da se ništavim oglašava rješenje čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka, pa bi se iz takvog obrazloženja rješenja Ministarstva pravosuđa možebitno moglo zaključiti da Ministarstvo pri tome ima na umu upravo tu zakonsku odredbu, iako je izričito ne navodi, s obzirom na to da su glede ništavosti nekog rješenja relevantni zakonski propisi koji su na snazi u vrijeme donošenja tog rješenja, a u vrijeme donošenja predmetnih rješenja prvostupanjskog upravnog tijela bila je na snazi citirana točka 6. članka 267. ranijeg ZUP-a.

2.3. Razlozi za poništenje rješenja Ministarstva pravosuđa
Visoki upravni sud je prilikom donošenja navedene presude pravilno zaključio da se predmetna rješenja prvostupanjskog tijela državne uprave nisu mogla oglasiti ništavim iz bilo kojeg razloga propisanog ZUP-om.

Naime, iz obrazloženja rješenja prvostupanjskog tijela državne uprave, koja su oglašena ništavim navedenim rješenjem Ministarstva pravosuđa, proizlazi da su ta rješenja donesena povodom zahtjeva Župnog ureda Dajla za davanje u vlasništvo nekretnina navedenih u tim rješenjima, te da je podnositelj zahtjeva svoj zahtjev utemeljio na odredbama Zakona o naknadi i uz zahtjev priložio svu potrebitu dokumentaciju u smislu članka 67. tog Zakona.

Budući da je zahtjev za davanje u vlasništvo predmetnih nekretnina podnesen pozivom na Zakon o naknadi i u zahtjevu zatraženo vraćanje odnosno davanje u vlasništvo predmetnih nekretnina na temelju tog Zakona, Uredu za imovinsko pravne poslove Istarske ž., Ispostavi B., ne može se osporiti nadležnost za odlučivanje o tom zahtjevu s obzirom na to da je njegova nadležnost u ovakvoj stvari Zakonom o naknadi izričito propisana.

Naime, prema odredbama članka 64. Zakona o naknadi, postupak za naknadu oduzete imovine provodi se na zahtjev prijašnjeg vlasnika, ako ovim Zakonom nije drukčije propisano, a zahtjev za naknadu podnosi se nadležnoj službi ureda državne uprave prema mjestu gdje se nalazi imovina koja je predmet naknade. Prema odredbi članka 65. stavka 1. Zakona o naknadi, postupak za naknadu oduzete imovine pokreće se podnošenjem zahtjeva nadležnoj službi ureda državne uprave, a odredbom članka 68. tog Zakona propisano je da se postupak naknade za oduzetu imovinu provodi po odredbama Zakona o općem upravnom postupku (Nar. nov., br. 53/91), ako tim Zakonom nije drukčije propisano. Odredbom članka 69. stavka 1. tog Zakona propisano je da, nakon provedenog postupka u kojem se utvrđuju činjenice odlučne za odlučivanje o zahtjevu, nadležna služba ureda državne uprave donosi rješenje o naknadi za oduzetu imovinu. Odredbom članka 71. Zakona o naknadi propisano je da se protiv rješenja kojim se odlučuje o zahtjevu za naknadu oduzete imovine može Ministarstvu pravosuđa podnijeti žalba u roku 15 dana od dostave rješenja.

Dakle, prema izričitim odredbama Zakona o naknadi, o zahtjevu za naknadu podnesenom na temelju odredaba tog Zakona, rješava upravno tijelo u upravnom postupku. Stoga se Ured za imovinsko pravne poslove Istarske županije nije upustio u rješavanje stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku, kako pogrešno zaključuje Ministarstvo pravosuđa, da bi rješenja tog Ureda bila ništava sukladno odredbi članka 128. stavka 1. točke 2. ZUP-a odnosno sukladno odredbi članka 267. ranijeg ZUP-a, prema kojima se oglašava ništavim rješenje koje je doneseno u stvari o kojoj se ne može rješavati u upravnom postupku.

Činjenica što je pitanje naknade za predmetnu imovinu riješenomeđudržavnim sporazumom, o čemu će u nastavku biti riječi, ne može biti razlog za oglašavanje rješenja ništavim. Naime, Zakonom o naknadi samo je propisano da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu u slučaju kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom (čl. 10. st. 1. tog Zakona). Međutim, to ni u kojem slučaju ne znači da se i u takvim slučajevima ne može u upravnom postupku odlučivati o zahtjevu za naknadu, ali je u svakom takvom slučaju zahtjev za vraćanje oduzete imovine u vlasništvo odnosno za davanje naknade za oduzetu imovinu potrebno odbiti kao neosnovan, pozivom na članak 10. Zakona o naknadi.

Rješenja prvostupanjskog tijela državne uprave, koja su od strane Ministarstva pravosuđa oglašena ništavim, nisu ništava ni iz drugih dvaju razloga koja navodi to Ministarstvo u obrazloženju svog rješenja, poništenog od strane Visokog upravnog suda. To zato što se ovdje ne radi o rješenjima čije izvršenje nije moguće, a ni o rješenjima čije bi izvršenje bilo protivno osnovnim načelima pravnog poretka.

Naime, iz obrazloženja tih rješenja proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o nekretninama koje su u zemljišnim knjigama uknjižene kao društveno vlasništvo, koje prema Ustavu Republike Hrvatske⁶ više ne postoji pa nema nikakve stvarne i pravne zapreke za izvršenje rješenja o davanju tih nekretnina u vlasništvo Župi Dajla, niti se izvršenje tih rješenja protivi osnovnim načelima pravnog poretka.

Nakon donošenja Ustava, Hrvatski sabor donio je više zakona kojima je odnosno na temelju kojih je obavljena pretvorba prijašnjeg društvenog vlasništva, među koje se ubraja i sam Zakon o naknadi, koji jamči vraćanje oduzete imovine u vlasništvo prijašnjim vlasnicima, odnosno davanje naknade za tu imovinu ako naturalna restitucija nije moguća, te izričito propisuje kada to pravo prijašnjim vlasnicima oduzete imovine ne pripada. Stoga se za bilo koje rješenje doneseno na temelju Zakona o naknadi, kojim se određene nekretnine daju u vlasništvo, neovisno o njegovoj zakonitosti, ne bi moglo reći da se radi o rješenju čije bi se izvršenje protivilo osnovnim načelima pravnog poretka da bi bilo mjesta primjeni odredbe članka 267. točka 6. ranijeg ZUP-a za vrijeme dok je ta zakonska odredba bila na snazi. To, dakako, pod pretpostavkom da se rješenje odnosi na nekretnine u društvenom vlasništvu, bez obzira na to kada su i kako one postale društveno vlasništvo, a u konkretnom slučaju radi se o nekretninama koje su u trenutku davanja u vlasništvo Župi Dajla bile uknjižene kao društveno vlasništvo.

Prije svega, prema obrazloženju poništenog rješenja Ministarstva pravosuđa proizlazi da su predmetne nekretnine oduzete Samostanu kasinskih benediktinaca Dajla i Zadužbini fratara benediktinaca iz Dajle u provođenju Odredbe o uređenju agrarnih odnosa i poništenju dražbi na području Kotarskog narodnog odbora B. od 4. studenoga 1946. godine, broj 11069-I, ⁷ te da je u provođenju te Odredbe tadašnja Kotarska agrarna komisija donijela odluke kojima su razriješeni dotadašnji napoličarski odnosi na predmetnom zemljištu, na način što je to zemljište oduzeto dotadašnjim vlasnicima i dosuđeno u vlasništvo njegovim obrađivačima. Ako je to točno, tada nema uvjeta da se te nekretnine vraćaju odnosno daju u vlasništvo niti Župi Dajla niti navedenim prijašnjim vlasnicima ili njihovim pravnim sljednicima, jer se prema odredbama Zakona o naknadi, naknada može određivati samo za imovinu koja je oduzeta i prenesena u društveno vlasništvo, o čemu se, prema navodima Ministarstva pravosuđa, u konkretnom slučaju ne radi. Stoga je, prema mišljenju autora ovoga članka, već samo iz tog razloga zahtjev Župnog ureda D. za davanje predmetnih nekretnina u vlasništvo na temelju Zakona o naknadi trebalo odbiti kao neosnovan, kakvo je mišljenje, uostalom, izrazilo i samo Ministarstvo pravosuđa u jednom svom rješenju donesenom u identičnoj stvari.

Naime, rješenjem Ministarstva pravosuđa, KLASA UP/II-942-01/03-01/945, URBROJ 514-04-02-03/1-09-3 od 24. studenoga 2009. godine, povodom žalbe Državnog odvjetništva Republike Hrvatske poništeno je djelomično rješenje Ureda državne uprave u Istarskoj županiji, Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko pravne poslove, Ispostave B., KLASA UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ 2163-07/03-03-19 od 10. srpnja 2003. godine i odbijen zahtjev Župe Dajla iz Dajle – N. za naknadu ili povrat u odnosu na nekretnine podrobnije opisane u tom rješenju, koje su prema obrazloženju tog rješenja bile predmetom razrješenja napoličarskih odnosa i u tom postupku oduzete prijašnjim vlasnicima i dosuđene u vlasništvo obrađivačima. U obrazloženju tog rješenja Ministarstvo pravosuđa navodi da u predmetnoj stvari uopće nije trebalo provoditi postupak već zahtjev odbiti kao neosnovan. To rješenje postalo je pravomoćno, jer je Visoki upravni sud svojom presudom od 21. ožujka 2013. godine, Poslovni broj: Us-3676/2010-13, odbio tužbu Župe Dajla protiv tog rješenja.

Međutim, sve da su nekretnine koje su oduzete navedenom Samostanu i Zadužbini prilikom oduzimanja i prenesene u društveno vlasništvo, nema zakonskih uvjeta da se te nekretnine na temelju Zakona o naknadi daju u vlasništvo ili određuje naknada za te nekretnine niti Župi Dajla niti navedenim prijašnjim vlasnicima tih nekretnina odnosno njihovim pravnim sljednicima.

Župa Dajla nije mogla dobiti te nekretnine u vlasništvo iz razloga što ona nije prijašnji vlasnik tih nekretnina niti pravni sljednik prijašnjeg vlasnika tih nekretnina. Naime, župa, samostan i zadužbina odvojene su i zasebne pravne osobe unutar Katoličke crkve, pa u konkretnom slučaju Župa Dajla nije pravni sljednik Benediktinskog samostana u Dajli, kako je pogrešno navedeno u rješenjima koja su oglašena ništavim poništenim rješenjem Ministarstva pravosuđa.

Predmetne nekretnine ne bi se na temelju Zakona o naknadi mogle dati u vlasništvo ili odrediti naknada na temelju tog Zakona niti navedenim prijašnjim vlasnicima sve da su prilikom oduzimanja i prenesene u društveno vlasništvo. To zato što su prijašnji vlasnici te imovine bile talijanske pravne osobe za čiju je oduzetu imovinu pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

Naime, predmetne nekretnine nalaze se na području zone »B« bivšeg Slobodnog Teritorija Trsta (STT) pa se na tu imovinu odnose odredbe Ugovora između SFRJ i Republike Italije, zaključenog u Osimu 1975. godine i odredbe Sporazuma između SFRJ i Republike Italije o definitivnom reguliranju svih uzajamnih odnosa koji proistječu iz članka 4. Ugovora potpisanog u Osimu 10. studenoga 1975. godine, sastavljenog u Rimu 18. veljače 1983. godine.

Navedenim Sporazumom iz 1983. godine, zaključenim u provedbi članka 4. navedenog Ugovora iz 1975. godine, SFRJ se obvezala isplatiti talijanskoj Vladi, na ime obeštećenja za oduzetu talijansku imovinu na području zone »B« bivšeg STT-a, iznos od 110 milijuna USD, pri čemu su se ugovorne strane sporazumjele da će se isplata obaviti od 1. siječnja 1990. godine u 13 jednakih godišnjih obroka.

Budući da je Republika Hrvatska pravna sljednica glede svih međudržavnih sporazuma koje je zaključila bivša SFRJ, ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske⁸, pa prema tome i glede navedenog Ugovora i Sporazuma, na predmetnu se imovinu odnosi citirani članak 10. Zakona o naknadi, prema kojem prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom.

Iako su predmetna prvostupanjska rješenja, osim njihove dostave Ministarstvu pravosuđa, dostavljena i tadašnjem Državnom pravobraniteljstvu Istarske županije, što je vidljivo iz dostavne naredbe u tim rješenjima, to Državno pravobraniteljstvo nije koristilo navedenu propisanu mogućnost niti je, pak, nakon otpreme rješenja strankama ulagalo žalbu na ta rješenja, iako je na to bilo ovlašteno ne samo odredbom tada važećeg članka 70. stavka 5. Zakona o naknadi, nego i odredbom još uvijek važećeg članka 71. tog Zakona, kao i odredbama ranijeg ZUP-a, s obzirom na to da je imalo svojstvo stranke u upravnom postupku u kojem se na temelju Zakona o naknadi, odlučivalo o vraćanju oduzete imovine.

1  Odluka tadašnjeg pape Benedikta XVI. o raspolaganju nekretninama u Dajli nakon što su one postale crkvena imovina, temelji se na kan. 1273 Zakonika kanonskog prava, kojim je propisano da Rimski prvosvećenik snagom prvenstva u upravljanju ima vrhovno upravljanje i raspolaganje svim crkvenim dobrima. 
 U katoličkom tjedniku Glas koncila, broj 33-34 iz kolovoza 2011. godine, objavljen je članak pod naslovom »Porečkoj biskupiji pripalo oko šezdeset posto benediktinskog imanja«, u kojem je detaljno iznesena kronologija zbivanja oko imovine benediktinskog samostana Dajla nakon što su hrvatske vlasti Biskupiji porečkoj i pulskoj odnosno Župi Dajla vratile odnosno dale u vlasništvo 458 ha nekadašnjih benediktinskih dobara. 
2 Rješenjem Ministarstva pravosuđa, KLASA: UP/II-942-01/11-o1/806, URBROJ: 514-01-11-1 od 9. kolovoza 2011. godine, oglašena su ništavim sljedeća rješenja Istarske županije, Ureda za imovinsko pravne poslove, Ispostave  Buje: 
 - rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-97-3 od 16. listopada 1997. godine; 
 - djelomično rješenje  KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-97-1 od 16. lipnja 1998. godine; 
 - djelomično rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-97-1 od 13. srpnja 1999. godine; 
 - djelomično rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-97-1 od 13. srpnja 1999. godine; 
 - djelomično rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-00-1 od 19. srpnja 2000. godine; 
 - djelomično rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-01-1 od 6. travnja 2001. godine i 
 - djelomično rješenje KLASA: UP/I-943-01/97-01/48, URBROJ: 2163-10/4-02-3 od 18. veljače 2002. godine. 
3 Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine objavljen je u Nar. nov., br. 92/96, 33/99 - Odluka USRH, 42/99-ispr. Odluke USRH, 92/99-ispr., 43/00 - Odluka USRH, 131/00 - Odluka USRH, 27/01- Odluka USRH, 65/01- Odluka USRH, 118/01- Odluka USRH, 80/02 i 81/02-ispr. 
4 Novi Zakon o općem upravnom postupku objavljen je u Nar. nov., br. 47/09, a stupio je na snagu 1. siječnja 2010. godine. 
5  Prijašnji Zakon o općem upravnom postupku preuzet je u pravni sustav Republike Hrvatske iz zakonodavstva bivše SFRJ Zakonom o preuzimanju Zakona o općem upravnom postupku u Republici Hrvatskoj (Nar. nov., br. 53/91). Prilikom preuzimanja tog bivšeg saveznog zakona u pravni sustav Republike Hrvatske, neke su njegove odredbe izmijenjene odnosno dopunjene. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, broj: U-I-248/1994 od 13. studenoga 1996. godine  (Nar. nov., br. 103/96) ukinut je dio odredbe stavka 3. i odredba stavka 4.  članka 209. ranijeg Zakona o općem upravnom postupku. 
6  Ustav Republike Hrvatske objavljen je u Nar. nov., br. 56/90, 137/97, 8/98 - proč. tekst, 113/00, 124/00 - proč. tekst, 28/01, 41/01 - proč. tekst i 55/01 - ispr. 
7 Odredba o uređenju agrarnih odnosa i poništenju dražbi na području Kotarskog Narodnog Odbora Buje objavljena je u  »Službenom listu Oblasnog narodnog odbora za Istru i Gradskog narodnog odbora Rijeka«, br. 18/46 od 15. studenog 1946. godine. 
8 Točka III. Ustavne odluke o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 31/91) glasi: 
 »Međunarodni ugovori koje je sklopila i kojima je pristupila SFRJ primjenjivat će se u Republici Hrvatskoj ako nisu u suprotnosti s Ustavom i pravnim poretkom Republike Hrvatske na temelju odredaba međunarodnoga prava o sukcesiji država u pogledu ugovora«. 
9 Članak 70. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine glasio je: 
 »Prvostupanjsko rješenje iz članka 69. stavka 1. ovoga Zakona, Županijski ured dostavit će u roku od 15 dana od dana donošenja Ministarstvu pravosuđa i Državnom pravobranitelju Republike Hrvatske. 
 Ministarstvo pravosuđa može u roku od 60 dana od dana primitka prvostupanjskog rješenja, po pravu nadzora, poništiti to prvostupanjsko rješenje i predmet vratiti Županijskom uredu na ponovni postupak. 
 U roku iz stavka 2. ovoga članka Državni pravobranitelj Republike Hrvatske može Ministarstvu pravosuđa predložiti poništenje prvostupanjskog rješenja. 
 Ako Ministarstvo pravosuđa, po pravu nadzora u roku iz stavka 2. i 3. ovoga članka ne poništi rješenje, ono se dostavlja strankama. 
 Prvostupanjsko rješenje koje nije poništilo Ministarstvo pravosuđa niti je Državni pravobranitelj Republike Hrvatske predložio njegovo poništenje, Županijski ured dostavlja strankama i Državnom pravobranitelju Republike Hrvatske koji mogu u roku od 15 dana od dana primitka rješenja, podnijeti žalbu Ministarstvu pravosuđa.« 
 Navedeni članak 70. Zakona o naknadi prestao je važiti 5. srpnja 2002. godine stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 80/02 i 81/02 – ispr.).