1. Uvod
Nedavna odluka Ustavnoga suda Republike Hrvatske, broj U-I-4175/2013 od 27. kolovoza 2013.,¹ višestruko je zainteresirala ne samo pravnu nego i širu društvenu javnost. Tome je pogodovala prethodna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, kojom je bio stopiran postupak odobrenja predstečajne nagodbe u predmetu Dalekovod d.d.,² kao i reakcije koje je izazvalo traženje da Ustavni sud ocijeni ustavnost nekih odredaba Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi (ZFPPN),³ uz zastajanje s postupkom potvrde nagodbe.

Tom prilikom saznali smo da je Ustavnome sudu već prije podneseno nekoliko prijedloga za ocjenu Ustavnosti ZFPPN-a, ali ti predlagači (očito) nisu iz redova sudaca. I u stručnim komentarima dovođena su u pitanje neka pravna rješenja Zakona, kao i njegova temeljna koncepcija. U izvanrednoj situaciji u kojoj se nalazi hrvatsko gospodarstvo, kao i znatan broj gospodarskih subjekata, Zakon je trebao rezultirati brzim i učinkovitim rješenjima.⁴ Pred sudom je postupak »zapeo« baš u jednom od najznačajnijih predmeta, s gledišta visine potraživanja i značenja poslova kojima se bavi spomenuti predstečajni dužnik. Stoga se i pred Ustavnim sudom našao vrlo delikatan zadatak. Javnost je s razumljivim zanimanjem i radoznalošću očekivala i očekuje odluke toga suda, a osobito oni subjekti koji su neposredno involvirani, ponajprije sam predstečajni dužnik, zatim njegovi vjerovnici, kao i svi ostali aktualni ili potencijalni predstečajni dužnici, ali i autor(i) Zakona.

Složenost i presedanska važnost odluke Ustavnog suda, o čemu pišemo u nastavku, doveli su i do nepreciznog (pogrešnog) obavještavanja javnosti u očekivanju objave odluke. Jedanput se govorilo o odluci povodom zahtjeva/prijedloga suca Trgovačkog suda, a drugi put o odluci povodom ustavne tužbe koju je predstečajni dužni uložio protiv sudskog zastajanja s postupkom potvrde nagodbe.

Te dvojbe nisu do kraja otklonjene niti nakon objave odluke Ustavnoga suda (u vrijeme pisanja ovog članka - još samo na internetskim stranicama Suda), jer odluka (rješenje) zbog svoje neuobičajenosti i slojevitosti zahtijeva temeljitije i pozornije čitanje. 

2. Apstraktna i konkretna kontrola ustavnosti
Svaka fizička i pravna osoba ima pravo predložiti pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom (kao i ocjenu suglasnosti drugih propisa s Ustavom i zakonom - čl. 38. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH)⁵, a određeni podnositelji imaju pravo takvu apstraktnu kontrolu propisa zatražiti zahtjevom (čl. 35., 36. i 37. Ustavnog zakona). Iako su zahtjev i prijedlog sadržajno, u pravilu, jednaki (čl. 40. st. 1. Ustavnog zakona), zahtjev ima posebnu važnost jer on sam već inicira postupak, dok u slučaju prijedloga Ustavni sud najprije odlučuje hoće li uopće pokrenuti postupak apstraktne kontrole.

Za našu temu posebno je važna mogućnost iz članka 37. st. 1. Ustavnog zakona. Kada sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba, nisu suglasni s Ustavom, on mora zastati s postupkom i Ustavnom sudu podnijeti zahtjev za ocjenu ustavnosti toga zakona ili njegove odredbe (odredaba).

Baš se Trgovački sud u Zagrebu, njegov sudac koji je trebao odlučiti o potvrđivanju predstečajne nagodbe, zastavši s postupkom, pozvao na tu odredbu i podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti odredaba ZFPPN-a. Ipak, poučen nekim prijašnjim slučajevima iz prakse Ustavnoga suda, taj je sudac svoj zahtjev podredno nazvao prijedlogom.⁶

S druge strane, Dalekovod d.d. ustao je ustavnom tužbom radi konkretne kontrole ustavnosti, tj. ocjene ustavnosti pojedinačnog akta Trgovačkog suda. U predmetnome slučaju ne radi se o pojedinačnom aktu protiv kojega bi bila dopuštena redovita ustavnosudska kontrola, jer, uz to što njime nije odlučeno o podnositeljevim pravima i obvezama, nije ni iscrpljen redoviti pravni put. Stoga se podnositelj u tužbi pozvao na odredbu blisku onoj (uobičajenoj) o propuštanju donošenja odluke u razumnom roku, tj. na odredbu prema kojoj Ustavni sud pokreće postupak po ustavnoj tužbi i prije no što je iscrpljen pravni put u slučaju kad se osporenim pojedinačnim aktom grubo vrijeđaju ustavna prava, a potpuno je razvidno da bi nepokretanjem ustavnosudskog postupka za podnositelja ustavne tužbe mogle nastati teške i nepopravljive posljedice (čl. 63. st. 1. Ustavnog zakona, prvi dio odredbe).

Tako je i ova tužba signirana oznakom U-IIIB-..., u skladu s odredbom članka 54. st. 1. Poslovnika Ustavnog suda⁷ te će o njoj biti donesena i posebna odluka.

3. Prethodni prigovori i preliminaran postupak - rješenje U-I-4175/2013.
Odluka (rješenje) donesena pod naslovnom signaturom U-I-... upućivala bi na to da je njome odlučeno o zahtjevu/prijedlogu za ocjenu ustavnosti odredaba ZFPPN-a. Međutim, o tom zahtjevu/prijedlogu Ustavni sud još nije odlučivao, kao ni o ustavnoj tužbi stečajnog dužnika u drugom postupku.

U skladu s izrekom pod točkom I., kojom se deklarira podnošenje prijedloga za apstraktnu kontrolu, pod kraj obrazloženja svoje odluke Ustavni sud precizira da podnesak suca Trgovačkog suda tretira kao prijedlog, a ne zahtjev (točka 16.). To je bit te odluke (rješenja), jer se na tom zaključku temelji konstitutivni dio izreke, pod točkom II., o ukidanju rješenja Trgovačkog suda o zastajanju s postupkom (s kondemnatornim dijelom kojim se nalaže njegovo bezodložno nastavljanje). Obrazloženje o tretmanu sučevog podneska kao prijedloga nagovještava naknadnu odluku o prijedlogu za apstraktnu kontrolu. Pravni okvir (temelj) sadržaja rješenja objašnjava se uvodnom napomenom uz rješenje (na internetu):

Dakle, Ustavni je sud zapravo u preliminarnom postupku apstraktne kontrole povezao (razmatrao) prigovore predstečajnog dužnika iznesene u njegovoj ustavnoj tužbi radi konkretne kontrole (tj. iz predmeta pod signaturom U-IIIB-..).

Takav izvanredan postupak Ustavni je sud obrazložio zaključkom (»polazeći od činjenice«) da je Ustavni zakon prepustio ustavnosudskoj praksi podrobniju razradu članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona u svjetlu zahtjeva koje postavlja vladavina prava, najviša vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske, a u situaciji kada nije izgrađena praksa Ustavnog suda u ocjenjivanju ustavnosti zakona na temelju članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona, budući da su sudovi rijetko podnosili takve zahtjeve, a kada su ih i podnijeli, nisu dostavljali Ustavnom sudu posebna rješenja o zastajanju s postupkom. 

Pri tome je Ustavni sud »pošao od izravne i neposredne povezanosti pojedinačnog akta o zastajanju s pitanjima ustavnosti zakona«, pa je dijelove ustavne tužbe tretirao kao prethodne prigovore na zahtjev/prijedlog za ocjenu ustavnosti odredaba ZFPPN-a.⁹ 

4. Sudbina ustavne tužbe sadržana u obrazloženju preliminarnog rješenja
Nakon što je Ustavni sud ukazao na prethodno naveden pravni okvir za ovakav preliminaran postupak, pod točkom 4. obrazloženja, a u svezi s ustavnom tužbom ptredstečajnog dužnika (podnesenom protiv rješenja o zastajanju postupka potvrde nagodbe), konstatirao je da protiv rješenja o zastajanju s postupkom na temelju članka 37. stavka 1. Ustavnog zakona ustavna tužba nije dopuštena, jer da nisu ispunjene pretpostavke propisane člankom 62. stavkom 1. Ustavnog zakona, dakle, da tim rješenjem nisu povrijeđena podnositeljeva ustavna prava (tj. da nije odlučeno o njegovim pravima i obvezama ..., niti je povrijeđeno ljudsko pravo ili temeljna sloboda zajamčena Ustavom).

Time je, zaključujemo, u ovome preliminarnom postupku apstraktne kontrole, najavljena buduća odluka u postupku konkretne kontrole protiv pojedinačnog akta (postupku pod oznakom U-IIIB-...). Ustavna tužba predstečajnog dužnika trebala bi biti odbačena zbog nepostojanja uvjeta za meritorno odlučivanje.

Međutim, time što su argumenti iz ustavne tužbe uključeni u ovaj postupak apstraktne kontrole, kao prigovori u preliminarnom postupku, podnositelj ustavne tužbe postigao je svoj cilj - pojedinačni akt ukinut je, ne doduše u postupku po ustavnoj tužbi, ali u preliminarnom postupku apstraktne kontrole zakona.

U nastavku ćemo pokušati najkraće sažeti razloge zbog kojih je Ustavni sud u postupku apstraktne kontrole, odlučujući preliminarno, rješenjem ukinuo pojedinačni akt Trgovačkog suda.

5.1. Prigovori Dalekovoda d.d.
Argumenti ustavne tužbe predstečajnog dužnika koje je Ustavni sud smatrao relevantnima, jesu sljedeći:

a) da sudac pojedinac nije ovlašten podnijeti zahtjev za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom, jer da tu ovlast ima samo sud, pa da sudac (pojedinac) stoga nije bio ovlašten ni donijeti rješenje o zastajanju sa sudskim postupkom;

b) da je odluka o pokretanju postupka ocjene ustavnosti ZFPPN-a donesena proizvoljno i bez navođenja konkretnih pravnih odredaba koje bi bile neustavne. 

5.2. Razlozi Ustavnog suda
Prihvaćajući prigovor pod točkom a), u obrazloženju odluke, uz podnaslov locus standi (toč. IV. - 1)), Ustavni je sud zaključio da odredbe Ustavnog zakona podnošenje zahtjeva za apstraktnu kontrolu zakona, tj. podnesaka kojima se ex lege pokreću ti postupci, dopuštaju samo kvalificiranim pokretačima toga postupka, tj. da takve zahtjeve mogu podnositi »samo tijela koja zastupaju njihovi čelnici«, s izuzetkom parlamentarne manjine (u kontekstu odredaba čl. 35. i 36. Ustavnog zakona).

U obrazloženju se navodi da je Ustavni sud i u svojoj dosadašnjoj praksi smatrao da se Ustavni zakon, u tom smislu, opredijelio za institucionalni pristup. Posebno, što se tiče sudbene vlasti, navedeno je da Ustavni sud nije pravio razliku između sudova i ostalih kvalificiranih pokretača postupka ocjene ustavnosti pravnih normi, ta da nikada nije isključio mogućnost da zahtjev potpiše konkretan sudac ili predsjednik sudskog vijeća, ali da »aktivitet suda, kada se on obraća Ustavnom sudu u postupku ocjene ustavnosti pravnih normi, jest aktivitet tijela državne vlasti (institucionalni kriterij) koje pred Ustavnim sudom mora predstavljati predsjednik suda, kao najviše tijelo sudske uprave u sudu, a sam zahtjev mora sadržavati i njegov potpis i pečat suda«. Uporište za takvo tumačenje Ustavni sud nalazi i u bivšim odredbama članaka 13. i 14. Ustavnog zakona/91, kada se pojedini sud nije mogao izravno obratiti Ustavnom sudu već je trebao zatražiti da Vrhovni sud Republike Hrvatske podnese zahtjev za ocjenu ustavnosti zakona.

Pri tome se Ustavni sud pozvao na svoju praksu, prema kojoj podneske suca, ako ih nije potpisao predsjednik suda, neće odbacivati nego će ih tretirati kao prijedloge. Nadalje, da se »ta dugogodišnja, ustaljena i jednoobrazna ustavnosudska praksa ima smatrati »pravom« (law) u smislu u kojem relevantnost sudske prakse tumači Europski sud za ljudska prava«, a da »Sud ne bi smio odstupiti, bez dobrog razloga, od svoje prakse koja je stvorena u prijašnjim slučajevima«. O dobrom razlogu da bi se radilo ako bi postojao rizik da bi dosadašnja praksa Ustavnog suda bila kočnica »reformi ili napretku«, a da u ovom predmetu prednost treba dati interesima pravne izvjesnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom i u tom smislu poštovati dosadašnju praksu Ustavnog suda.

U obrazloženju toga dijela rješenja zaključuje se da se postojeća praksa Ustavnog suda i dalje treba smatrati »pravom« ..., koje vezuje i sam Ustavni sud. 

U drugom dijelu obrazloženja, pod točkom IV., uz podnaslov Suglasnost zahtjeva ratione materiae(toč. IV. - 2)) Ustavni se sud samo približio prigovoru predstečajnog dužnika navedenom supra pod b).

Ustavni sud ocijenio je da podnositelj zahtjeva/prijedloga nije postupio u skladu s odredbama Ustavnog zakona prema kojima da sporno pitanje ustavnosti mora nastati »u postupku vođenim pred tim sudom« (čl. 35. st. 5.), te da je zahtjevom dopušteno osporavati ustavnost samo onih odredaba zakona koje treba primijeniti u tom sudskom predmetu, a ne bilo koje odredbe bilo kojeg zakona (»Ako sud u postupku utvrdi da zakon koji bi trebao primijeniti, odnosno pojedina njegova odredba ...« - čl. 37. st. 1.), te da je »tvrdnje o neustavnosti zakonskih odredaba potrebno obrazložiti na konkretnom predmetu«.

Zaključujući taj dio obrazloženja, Ustavni je sud naveo da je, u ovom slučaju, sudac samo općenito osporio ustavnost pojedinih odredaba ZFPPN-a, ali da ih nije povezao s činjenicama i okolnostima konkretnog predmeta niti obrazložio razloge zbog kojih smatra da u tom predmetu odredbe ZFPPN-a proizvode učinke koji nisu u suglasnosti s Ustavom. Stoga, da se i po toj osnovi podnesak uredujućeg suca treba smatrati prijedlogom, a ne zahtjevom. 

6. Zaključne konsideracije
Prikazana odluka Ustavnoga suda nedvojbeno zaslužuje pozornost i višestruko je poučna, ali i izaziva dvojbe oko nekih svojih rješenja (zaključaka). Zaključno ćemo uz ovaj prikaz samo najkraće ukazati na te dvojbe. 

1. Je li Ustavni sud prekoračio svoju kompetenciju kada je, uz konstataciju o tome da mu je zakonodavac prepustio razradu postupanja u primjeni članka 37. st. 1. Ustavnog zakona, u postupku apstraktne kontrole zakona ukinuo (rješenjem!) konkretan pojedinačni akt, koji inače ne bi bio podoban za konkretnu kontrolu ustavnosti?

2. Je li Ustavni sud osnovano prekvalificirao ‘zahtjev’ u ‘prijedlog’ rationae materiae? Naime, je li doista sadržaj zahtjeva/prijedloga izvan pitanja koja se rješavaju u postupku Stpn-7/2013 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, te radi li se o zakonu odnosno njegovim odredbama koje je taj sud u tom postupku trebao primijeniti? Koliko je poznato, uredujući sudac iscrpno je argumentirao svoje razloge zbog kojih je smatrao određene odredbe ZFPPN-a neustavnima,¹⁰ a baš je primjenom tih odredaba on trebao prihvatiti ili odbiti podnesenu mu predstečajnu nagodbu. Pri tome bi svakako trebalo uzeti u obzir i (nedorečene) odredbe zakona o kojemu je riječ, ZFPPN-a. Prema tome zakonu, trgovački sud »rješenjem odobrava sklopljenu predstečajnu nagodbu« (čl. 66. st. 10., od ljetne novele st. 9.), odnosno »potvrđuje predstečajnu nagodbu« (čl. 80. st. 4. do ljetne novele). Iako je ljetnom novelom ZFPPN-a odredba o supsidijarnoj primjeni zakona zamijenila parnična pravila izvanparničnim, glede uloge suda u postupku odobravanja predstečajne nagodbe, trebalo bi, po prirodi stvari, primijeniti parnična pravila o sudskoj nagodbi, tj. odredbe članka 321. st. 4. i članka 3. st. 3. Zakona o parničnom postupku (ZPP). Ovo tim prije što je prijelaznom odredbom čl. 57. ljetne novele propisano da će se postupci predstečajne nagodbe otvoreni prije stupanja na snagu zakonske novele dovršiti po odredbama zakona koji je bio na snazi na dan njihova otvaranja.¹¹ Uostalom, i izričita odredba iz ljetne novele ZFPPN-a propisuje da će »Sud rješenjem odobriti sklapanje predstečajne nagodbe ..... ako utvrdi da je sadržaj predložene nagodbe u skladu s općim pravilima o sudskoj nagodbi, ...« (čl. 66. st. 9.). Prema navedenim odredbama ZPP-a, pred sudom se ne može zaključiti nagodba u pogledu zahtjeva kojima stranke ne mogu raspolagati, a sud neće uvažiti raspolaganja stranaka koja su u suprotnosti s prisilnim propisima i pravilima javnog morala. Stoga, ako bi sudac i u postupku odobravanja predstečajne nagodbe utvrdio da je sadržaj nagodbe doduše u skladu s prisilnim propisom, ali da taj propis nije u skladu s Ustavom - taj bi sudac bio u situaciji da baš u tom postupku primijeni sporan zakon odnosno njegovu odredbu. Stoga bi u takvoj situaciji sudac morao postupiti prema članku 37. st. 1. Ustavnog zakona i zastati s postupkom uz podnošenje zahtjeva za kontrolu ustavnosti Zakona ili njegovih odredaba. Naime, jasno je da se način primjene zakona u provedbeno-tehničkom smislu razlikuje u odlučivanju u redovitom postupku pri donošenju npr. presude od odobravanja ponuđene sudske nagodbe. No, u svakom se slučaju radi o primjeni zakona u tom sudskom postupku.¹²

3. Je li sudac ili sudsko vijeće koje donosi odluku u nekom predmetu - sud? Čini se da je to temeljno pitanje na kojemu je inspirirana razmatrana odluka Ustavnoga suda. Uvažavajući sve razloge u prilog »institucionalnom kriteriju«, ipak nam se čini da su razlozi za takav pristup formalne naravi, te da ne odgovaraju ne samo tehnologiji sudskog postupka, nego i da su u drastičnoj suprotnosti sa zahtjevima sudske (sudačke) samostalnosti i njihova integriteta u postupanju i donošenju odluka.¹³ U zakonima, kao i u svim sudskim odlukama -
te odluke, bilo da se radi o presudama, rješenjima ili zaključcima - donosi sud, a donosi ih »po sucu« ili »u vijeću«.¹⁴ Ne čini nam se da »institucijski razlog« obraćanja Ustavnome sudu (dostatno) opravdava da se tretman sudskog podneska u smislu članka 37. st. 1. Ustavnog zakona kao zahtjeva - uvjetuje potpisom predsjednika suda. Kada bi to i bilo tako, činilo bi nam se prihvatljivijim da Ustavni sud zatraži dopunu podneska supotpisom predsjednika suda, kako je taj sud i učinio prije nekih deset godina baš u slučaju zahtjeva suca istoga, Trgovačkog suda u Zagrebu. Ipak, u tom bi slučaju predsjednika suda, kao šefa sudske uprave, trebalo obvezati da, iz formalnih razloga, (su)potpiše zahtjev svoga suca. Bez takve obveze, ako bi predsjednik suda iz bilo kojih razloga odbio staviti svoj potpis na sučev zahtjev, to bi značilo onemogućavanje sudačkog posla u skladu sa zakonom i prisiljavanje suca da radi mimo svoje savjesti i zakona. 

Situacija je potpuno usporediva sa slučajem prekida postupka kada »sud odluči podnijeti zahtjev Europskom sudu« o tumačenju prava Europske unije ili o valjanosti akta koji su donijele institucije Europske unije.¹⁵ Bilo bi korisno kada bi obrazloženje odluke Ustavnoga suda ukazalo na takav slučaj u praksi Europskoga suda, da bi odbio postupiti po zahtjevu nekoga državnog suda ako taj zahtjev ne bi bio popraćen potpisom predsjednika suda.

Iz obrazloženja odluke Ustavnog suda moglo bi se razabrati da je sam Sud posumnjao u potrebu izmjene dosadašnje prakse (koja, kako je navedeno, provedbeno i nije beziznimna), ali da je smatrao da dosadašnja praksa nije bila takva da bi bila kočnica »reformi ili napretku«, te da u ovom predmetu prednost treba dati interesima pravne izvjesnosti, predvidljivosti i jednakosti pred zakonom i u tom smislu poštovati dosadašnju praksu Ustavnog suda. Međutim, načelni razlozi, ponajprije razlog sudačke samostalnosti, koji je prima et suprema lex, čini nam se da su dobar razlog za promjenu prakse, plediraju za »reformu i napredak«. Bez toga, obveza suda iz članka 37. st. 1. Ustavnog zakona ostala bi krnja i s velikim hendikepom.

U svakom slučaju, bila bi poželjna što skorija odluka o apstraktnoj kontroli Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi. Ako se utvrdi neustavnost pojedinih odredaba toga Zakona i ako one budu ukinute, nastat će velika neravnopravnost involviranih subjekata u svezi s potvrdama predstečajnih nagodaba prije i poslije ukidanja. Bolje je da se to dogodi što prije i otkloni neizvjesnost. Postoji, dakako, i solomonsko rješenje - održavanje neustavnih odredaba na snazi uz popravni zadatak zakonodavcu (čl. 55. st. 2. Ustavnog zakona). Posljedice su slične, ali sa zadrškom. To su popratne pojave svakog ukidanja zakona, ali primjena ZFPPN-a ima posebne i brojne posljedice.


* Miljenko Giunio, prokurist, predsjednik Udruge pravnika u gospodarstvu Zagreb. 
1 Rješenje je objavljeno u Nar. nov., br. 108/13. 
2 Rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu, broj Stpn-7/13 od 22. srpnja 2013. 
3 ZFPPN, Nar. nov., br. 108/12, (144/12- Uredba), 81/13. 
4 Stoga je i autor članka, u analitičko-kritičkom referatu o ZFPPN-u podnesenom na proljetnom Susretu pravnika u Opatiji, referat završio riječima: »Upitnici i nesavršenosti koji prate zakone što se donose pod pritiskom vremena i problema, poput ovoga, bit će minorni ako »ljuta trava« tih zakona (ili toga zakona) dovede do poboljšanja pacijentovoga zdravstvenog stanja.« - referat je objavljen u Zborniku Susreta, str. 159 - 213. 
5 Ustavni zakon o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 49/02 - proč. tekst. - u nastavku teksta: Ustavni zakon). 
6 Na stranicama Informatora vidjeti tekst M. A. Giunia objavljen u povodu, također, zanimljive odluke Trgovačkog suda u Zagrebu - presude u »slučaju franak« - Informator, br. 6193, str. 18. U tom je tekstu autor, usputno, ukazao na mogućnost koju sudu daje odredba članka 37. st. 1. Ustavnog zakona. Primjena te odredbe u  ovom slučaju ipak je izazvala nemalo iznenađenje, jer sudovi vrlo rijetko primjenjuju tu mogućnost, zapravo svoju obvezu.  
7 Poslovnik Ustavnog suda, Nar. nov., br. 181/03, 30/08, 123/09, 63/10, 121/10, 19/13. 
8 To je i sadržaj točke 4.2. obrazloženja rješenja. 
9 Ostale dijelove ustavne tužbe (prigovore) Ustavni je sud ovim rješenjem odbacio - toč. III. izreke, s obrazloženjem da oni nemaju svojstvo prethodnih prigovora u postupku apstraktne kontrole zakona. 
10 Uvid u tekst zahtjeva/prijedloga dobili su svi suci Trgovačkog suda u Zagrebu. 
11 ZPP, Nar. nov., br. 148/11 - proč. tekst, 25/13.  
 »U postupku pred sudom na odgovarajući način se primjenjuju pravila parničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima« - čl. 66. st. 14. ZFPPN-a do ljetne novele i »U postupku pred sudom na odgovarajući način se primjenjuju pravila izvanparničnog postupka u postupku pred trgovačkim sudovima« - čl. 66. st. 15. nakon ljetne novele. 
12 Usputno, sudac je u ovom specifičnom postupku pod velikim pritiskom kratkih rokova. Stoga, u situaciji kada je ročište za odobravanje nagodbe bilo određeno za 23. srpnja, a predstečajni je dužnik neposredno pred to ročište dostavio sudu tražena pojašnjenja, razumljivo je da je sud (sudac) dan prije otkazao ročište uz odluku o zastajanju s postupkom. Pri takvom stanju stvari, a osobito uzimajući u obzir složenost pravne problematike u svezi sa ZFPPN-om, ne čini nam se opravdanim prigovoriti sudu (sucu) što je »tek u roku od sedam dana« podnio zahtjev za kontrolu ustavnosti. To bi bilo prestrogo i u mnogo sređenijim sudskim prilikama od onih naših. 
13 Bez pretjerivanja, jednako bi se moglo uvjetovati podnošenje zahtjeva parlamentarne manjine potpisom (i pečatom!) predsjednika Hrvatskog sabora; za taj izuzetak obrazloženje Rješenja nalazi opravdanje. 
14 Uostalom, i u obrazloženju rješenja Ustavnog suda, kad je riječ o aktu, opetovano se za suca pojedinca koji ga je donio, rabi izraz - sud. 
15 To je slučaj obvezatnog prekida postupka iz čl. 213. st. 1. t. 2) ZPP-a, a u skladu s pravilima preuzetim na temelju Lisabonskog sporazuma.