Pristupanjem Republike Hrvatske u članstvo Europske unije, 1. srpnja 2013., zaštita potrošača postala je ne samo obveza utemeljena na domaćem pravu, već i obveza Republike Hrvatske kao članice Europske unije. Učinkovito pravosuđe zemalja članica Europske unije, koje je spremno suočiti se s brojnom regulativom i rastućom sudskom praksom iz područja zaštite potrošača, imperativ je za učinkovitu primjenu prava Europske unije, a nedostatci u zaštiti prava unutar nacionalnog pravnog sustava mogu ugroziti ne samo prava pojedinaca, već i funkcioniranje cijelog sustava Europske unije koje se temelji na međusobnom povjerenju.

Iako je prvi Zakon o zaštiti potrošača u Republici Hrvatskoj donesen još 2003.^[1](u nastavku teksta: ZZP), njegova primjena pred sudovima i dalje je sramežljiva. Ugovorni odnosi stranaka rijetko se sagledavaju s aspekta zaštite potrošača, a kada se to i radi, u tumačenju normi Zakona o zaštiti potrošača i dalje je prisutno strogo gramatičko tumačenje.

Sve navedeno osobito je prisutno u sporovima male vrijednosti, a o nekim od razloga takvog postupanja sudova bit će riječi u ovom članku.

Velik broj sporova male vrijednosti koji se rješavaju pred općinskim sudovima odnose se na pružatelje javnih usluga, pružatelje telekomunikacijskih usluga i pružatelje usluga naplate parkiranja. Na većinu tih sporova primjenjuje se Zakon o zaštiti potrošača, koji je implementirao direktive Europske unije iz područja zaštite potrošača.^{[2], [3]} Ugovorne odnose nastale prije stupanja Republike Hrvatske u članstvo Europske unije potrebno je tumačiti u duhu europskog prava, dok na one ugovorne odnose koji su nastali nakon 1. srpnja 2013. valja primijeniti europsko pravo. Pritom valja imati na umu da nije u potpunosti isključena primjena europskog prava, kao i nadležnost Suda Europske unije za one pravne odnose u kojima su činjenice djelomično nastale prije 1. srpnja 2013., a djelomično nakon navedenog datuma,^[4]kao ni mogućnost razvoja tzv. »doktrine kontinuirane povrede«, koju je kod pitanja temporalne primjene Konvencije za zaštitu ljudskih prava razvio Europski sud za ljudska prava.^[5]

Procjenjuje se da preko 50 % svih sporova pred općinskim sudovima otpada upravo na sporove koje pružatelji telekomunikacijskih usluga, javnih usluga i usluga naplate parkiranja vode protiv potrošača - dužnika.

Razlozi za rijetkom primjenom Zakona o zaštiti potrošača u tim sporovima jesu brojni, a od možebitnog utjecaja je i preopterećenost sudaca i nedostatak vremena za rad na tim predmetima.

Vladavina prava u demokratskom društvu zahtijeva, ne samo neovisno sudstvo, već i sposobnost sudova da donose sudske odluke najviše moguće kvalitete, pri čemu visoko kvantitativno određivanje broja predmeta koje sudac mora riješiti u jednogodišnjem razdoblju, zasigurno ne ide u prilog kvalitetnom suđenju.

Upravo vođena tom misli vodiljom, autorica dalje u članku izlaže opasnosti koje proizlaze iz nedostatka vremena u radu sudaca na sporovima male vrijednosti koji se tiču pružatelja javnih usluga, pružatelja telekomunikacijskih usluga i pružatelja usluga naplate parkiranja, ali i predlaže moguća konkretna rješenja toga problema.

Tuženici - potrošači sve se češće u svojim prigovorima na rješenja o ovrsi, koji se smatraju odgovorom na tužbu jednom kada rješenje o stavljanju izvan snage rješenja o ovrsi postane pravomoćno, pozivaju na ZZP.

Samo primjera radi navodimo neka sporna pitanja koja se javljaju pred sudovima, a temelje se na ZZP-u.

U svezi s naplatom dnevne parkirne karte potrošači - tuženici često ističu da se u biti radi o prikrivenoj ugovornoj kazni, a koja je kao protuzakonita i protuustavna utvrđena i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske.^[6]

Za ocjenu toga pitanja valjalo bi, primjenom ZZP-a, ocijeniti može li se ugovorna odredba sadržana u Odlukama o načinu i organizaciji naplate parkiranja pružatelja usluge, kojom se šutnja ponuđenoga smatra prihvatom ponude za uslugu cjelodnevnog parkiranja, a čija je posljedica plaćanje trgovcu za uslugu koju nije pružio, smatrati nepoštenom, pa time i ništetnom.

Naime, člankom 50. ZZP-a propisane su ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 49. toga Zakona, mogle smatrati nepoštenima, pa time i ništetnima. Taj popis nije numerus clausus, pa su stoga sudovi ovlašteni utvrditi nepoštenost i drugih odredaba ugovora izvan onih zakonom propisanih.

Tako članak 50. ZZP-a samo primjerice navodi da je nepoštena odredba kojom se predviđa da trgovac zadrži plaćeno od strane potrošača kada ovaj odluči da neće sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, dok isto pravo ne previđa za potrošača u slučaju da trgovac ne želi sklopiti, odnosno ne ispuni ugovor, zatim odredba kojom se potrošač obvezuje platiti nadoknadu štete zbog neispunjenja koja je znatno veća od stvarne štete, te odredba kojom se određuje da će se ugovor na određeno vrijeme produljiti na neodređeno ili određeno vrijeme ne izjavi li potrošač, prije prestanka ugovora, da ne želi produljenje ugovora, ako je rok u kojem potrošač to može izjaviti neprimjereno kratak.

U duhu citiranih odredaba, te primjenom članka 265. st. 2. Zakona o obveznim odnosima^[7], kojim je propisano da nema učinak odredba u ponudi da će se šutnja ponuđenog ili neko drugo njegovo propuštanje smatrati prihvatom, valjalo bi ocijeniti osnovanost prigovora tuženika.

Nadalje, prigovori tuženika - potrošača usmjereni su i na utvrđivanje činjenica da im pružatelji telekomunikacijskih usluga, prilikom korištenja njihovih usluga, nisu omogućili kvalitetu usluge koju su ugovorili (npr. brzina internetske usluge, kvaliteta MaxTv-a itd.) ili im nisu osigurali adekvatnu zaštitu od zloporabe (problem tzv. »dialer-a«). Ocjena osnovanosti takvih prigovora nerijetko uključuje zahtjevna vještačenja.

Nadalje, Opći uvjeti nerijetko sadržavaju nepoštene odredbe, kao npr. odredbu prema kojoj potrošač, ako ne podnese prigovor u roku 15 dana od dana primitka računa, gubi pravo osporavati ga u sudskom postupku, kao i odredba Općih uvjeta poslovanja koja sadržava odredbu o prorogaciji nadležnosti u slučaju spora.

Klauzula kojom se prorogira nadležnost u korist glavnog mjesta poslovanja pružatelja usluga, a koja obvezuje potrošača na vođenje spora izvan mjesta njegova prebivališta može tuženiku, kao potrošaču, znatno otežati mogućnost dolaska na sud kao i mogućnost ostvarivanja svojih prava pred sudom. To osobito kada se radi o sporu male vrijednosti, pa troškovi povezani s dolaskom tuženika - potrošača na sud ili zastupanjem potrošača pred sudom, mogu ga odvratiti od ulaganja prigovora ili pravnih lijekova. Takva ugovorna klauzula usmjerena je na isključenje, ograničavanje ili otežavanje ostvarivanja prava potrošača pred sudom.

S druge strane, takva ugovorna klauzula omogućuje drugoj ugovornoj strani da sve sporove iz svojeg poslovanja rješava pred sudom njezina glavnog mjesta poslovanja, što njezin dolazak na sud ili njezino zastupanje pred sudom čini lakšim, osobito u svjetlu financijskih resursa kojima raspolaže u usporedbi s onima potrošača.

Takvo stajalište zauzeo je i Sud Europske unije u brojnim svojim odlukama (vidi npr. spojeni predmeti C-240/98, C-241/98, C-242/98, C-243/98 i C-244/98, predmet C-243/08, predmet C-137/08 i dr.).

Ovdje nije naodmet spomenuti i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske o svrhovitoj delegaciji sporova male vrijednosti s Općinskog građanskog suda u Zagrebu na ostale sudove u Republici Hrvatskoj (u 2013. godini ukupan broj delegiranih parničnih predmeta s OGSZG-a na ostale sudove iznosio je 15.100 predmeta)^[8]. U brojnim predmetima koji su dodijeljeni u rad drugom stvarno nadležnom sudu, tuženi - potrošači, upravo zbog troškova dolaska na ročišta nisu u mogućnosti prisustvovati raspravama pred prvostupanjskim sudom. Iako se ti troškovi u konačnici podmiruju iz sredstava Državnog proračuna, od tuženika - potrošača očekuje se predujmljivanje troškova, koji često uvelike nadilaze iznos glavnice.

Pitanje svrhovite delegacije predmeta postavilo se i u nedavno donesenoj presudi Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) u predmetu Miracle Europe Kft protiv Mađarske^[9], u kojem je ESLJP utvrdio povredu prava stranke da »na zakonu ustanovljeni sud« odlučuje o predmetu, a koje je zajamčeno člankom 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija).^[10]ESLJP je prepoznao potrebu organizacijskih mjera unutar pravosudnog sustava kako bi se omogućilo suđenje u razumnom roku, kakva je i svrhovita delegacija. Međutim, istaknuo je da te mjere moraju zadovoljiti zahtjeve jamstva na pošteno suđenje.

Još evidentnije povrede postoje u situacijama gdje opći uvjeti poslovanja propisuju pravo na podnošenje prigovora na račun u roku 15 dana od dana izdavanja računa, kao što je u slučaju Općih uvjeta za opskrbu električnom energijom.^[11] 

Naime, sukladno članku 10. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, trgovac je dužan potrošaču omogućiti podnošenje pisanog prigovora. Navedeno znači da mogućnost podnošenja prigovora mora biti, ne samo formalno moguća, već i stvarno moguća. Vezivanjem dana od kada počinje teći rok za ulaganje prigovora s trenutkom izdavanja računa, a ne s trenutkom primitka računa, uskraćuje se u potpunosti ili djelomično pravo potrošača na ulaganje prigovora, jer je protek roka vezan uz okolnosti koje su izvan utjecaja potrošača, pa se tako, primjerice, kasnom dostavom računa može u potpunosti uskratiti pravo potrošaču na ulaganje prigovora.

Konačno, tuženi - potrošači tijekom prvostupanjskog postupka često iznose prigovor da nisu zaprimili opomenu pred utuženje te da nisu zaprimili utuženi/e račun/e. Nerijetko tuženi pristaju podmiriti glavnicu, međutim protive se podmirenju troškova postupka, koji nakon ovršnog postupka i postupka pred prvostupanjskim sudom često višestruko premašuju glavnicu, a do tih postupaka, te posljedično i troškova, ne bi ni došlo da su pružatelji usluga u obvezi poslati opomenu pred utuženje.

Člankom 155. Zakona o parničnom postupku (u nastavku teksta: ZPP)^[12] propisano je da će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni odlučuje sud, ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.

Međutim, člankom 5. Zakona o obveznim odnosima propisano je da su sudionici obveznih odnosa dužni surađivati radi potpunog i urednog ispunjenja obveza i ostvarivanja prava u tim odnosima. Načelo suradnje ostvaruje se kroz međusobno izvješćivanje o važnim činjenicama, uzdržavanje od zloporabe prava, omogućavanje i olakšavanje ispunjenja obveza druge strane te, što je najvažnije, izbjegavanje sporova,^[13]osobito u situacijama kada na jednoj strani postoji ekonomski slabija strana, kao potrošač.

Jedno od osnovnih načela zaštite potrošača je pravo na zaštitu gospodarskih interesa slabije strane u poslovnim transakcijama na tržištu, a to pravo proizlazi iz članka 1. ZZP-a. Gospodarski interesi obuhvaćaju i ekonomske interese potrošača, u smislu neopravdanog umanjenja njihove imovine zbog postupanja pružatelja usluga suprotno načelu suradnje i suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

Ovdje se ne smije zaboraviti i društveno-socijalna komponenta brojnih tuženih potrošača, koji zbog teške financijske situacije nisu u mogućnosti uredno plaćati račune pružateljima javnih usluga, a čije financijske obveze, radi ovršnog i ponekad nepotrebnog parničnog postupka, rastu do vrtoglavih iznosa.

Prema tome, postavlja se pitanje može li se iz članka 5. ZOO-a izvesti obveza pružatelja javnih usluga, telekomunikacijskih usluga ili usluga naplate parkiranja za slanjem opomene pred utuženje potrošaču kako bi, u odnosu s ekonomski slabijom stranom (potrošačem), ispoštovali svoju dužnost suradnje i dužnost izbjegavanja nepotrebnog parničenja.

Svi navedeni primjeri, kojih zasigurno ima još, utječu na prava potrošača, a sudska praksa još ih ili nije, ili ih rijetko prepoznaje i priznaje.

U sporovima male vrijednosti koji se tiču pružatelja javnih usluga, pružatelja telekomunikacijskih usluga i pružatelja usluga naplate parkiranja postoji ustaljena sudska praksa drugostupanjskih sudova, pa se odluke u takvim sporovima najčešće donose »automatizmom«, primjenom odredaba Zakona o obveznim odnosima, bez detaljnije analize osnovanosti takvih odluka primjenom Zakona o zaštiti potrošača.

Navedeno, čak i usprkos činjenici što je sud ex offo dužan ispitati poštenost odredaba u potrošačkim ugovorima, te kada postoji osnovanost utvrditi ništetnost nepoštene ugovorne odredbe. Naime, Sud Europske unije u brojnim svojim odlukama obvezao je nacionalne sudove da u potrošačkim ugovorima ex offo ispituju primjenjuju li se na ugovornu odredbu zakonske odredbe o nepoštenim ugovornim odredbama te ocijene je li ona ništetna.^[14]

Jedan od razloga za takvo (ne)postupanje sudova je i visoko postavljena »sudačka norma« u sporovima male vrijednosti (400 godišnje), čime se de facto prvostupanjskom sucu ne daje dovoljno vremena da dublje uđe u problematiku primjene Zakona o zaštiti potrošača na konkretan predmet.

To još više kada se uzme u obzir da se kvaliteta rada sudaca mjeri, sukladno Metodologiji za izradu ocjene sudaca, u odnosu na broj ukinutih odluka od strane drugostupanjskog suda, pa se time prvostupanjski sudac, koji bi možda i sudio suprotno ustaljenoj sudskoj praksi, izlaže bojazni da će njegova presuda biti ukinuta ili preinačena, a čime će njegova kvaliteta rada biti ocijenjena lošijom u odnosu na suce koji sude sukladno postojećoj sudskoj praksi.

Uzimajući u obzir da drugostupanjski sudac ima čak i manje vremena za rad na sporovima male vrijednosti jer mu je Okvirnim mjerilima »norma« postavljena na 450 predmeta godišnje, opravdano se postavlja pitanje koliko je u stvarnosti moguće zaštititi potrošače u sporovima male vrijednosti i možebitno promijeniti ustaljenu sudsku praksu primjenom europskog prava. Time, nažalost, Okvirna mjerila na posredan način utječu na kvalitetu sudskih odluka i zaštitu potrošača u sporovima male vrijednosti.

Da bi sudac mogao donijeti na zakonu utemeljenu odluku koja bi promijenila ustaljenu sudsku praksu, mora imati na raspolaganju dovoljno vremena posvetiti se predmetu. Sudac ni u kojem slučaju ne bi trebao suditi da zadovolji »normu«, pod prijetnjom stegovne odgovornosti u slučaju nepostizanja norme i u bojazni da će njegova kvaliteta rada biti ocjenjena lošijom ocjenom u slučaju izražavanja drukčijeg mišljenja.

Radi li se u takvim slučajevima o mogućem ugrožavanju sudačke neovisnosti, tema je koju je također vrijedno istražiti.

ZPP ne čini bitne postupovne razlike između sporova male vrijednosti i drugih sporova. Odredba prema kojoj se sporovi male vrijednosti moraju riješiti na jednom ročištu najčešće je neprovediva u praksi, ponajviše zbog ekstenzivnog tumačenja odredbe o prekluziji dostave dokaza (čl. 461.a ZPP-a), a obrazloženje tih presuda ponekad je nepotrebno opsežno i u potpunosti izjednačeno s ostalim sporovima.

U sporovima male vrijednosti valjalo bi veći naglasak dati učinkovitosti i ekonomičnosti parničnog postupka, dakako uz uvažavanje svih aspekata prava na pošteno suđenje. Upravo je i cilj niže predloženih izmjena ZPP-a omogućavanje sucima da brže rješavaju one sporove male vrijednosti koji sadržavaju samo paušalne prigovore, u kojima je potrebno utvrditi samo je li dugovanje podmireno i one koji općenito ne zahtijevaju povećan angažman suca. S druge strane, predloženim izmjenama sucima bi se omogućilo dublje posvećivanje zahtjevnijim sporovima male vrijednosti, što je svakako od interesa i tužitelja i tuženika.

Sljedeće izmjene, prema mišljenju autorice, mogle bi utjecati na postizanje toga cilja:

- izostavljanje obvezne javne rasprave u sporovima male vrijednosti

- skraćeno obrazloženje presude u sporovima male vrijednosti.

U sporovima male vrijednosti, koji su predmet ovoga članka, činjenično stanje najčešće se utvrđuje na temelju materijalnih dokaza u spisu. U takvim sporovima ročišta su postala sama sebi svrhom, služe isključivo zadovoljenju forme, dok s druge strane, uzrokuju nepotrebne troškove za stranke i uzimaju dragocjeno vrijeme za rad sudaca.

U ZPP-u valjalo bi razmotriti mogućnost donošenja presude u sporovima male vrijednosti bez održavanja usmene rasprave i u slučaju osporavanja tužbenog zahtjeva (različito od čl. 332.a ZPP-a).

Takva mogućnost otvorena je kroz članak 4. ZPP-a, u kojem je propisano da sud odlučuje o tužbenom zahtjevu, u pravilu, na temelju usmene, neposredne i javne rasprave.

Navedeno, naime, i nije neka novina uzimajući u obzir da Uredba broj 861/2007 Europskog parlamenta i Vijeća od 11. srpnja 2007. o uvođenju europskog postupka za sporove male vrijednosti već predviđa takav postupak. Sukladno članku 5. citirane Uredbe, europski postupak u sporovima male vrijednosti je pisani postupak. Sud će održati usmenu raspravu ako smatra potrebnim ili ako jedna od stranaka postavi takav zahtjev. Sud može odbiti takav zahtjev ako smatra, s obzirom na okolnosti slučaja, da se pravično vođenje postupka može osigurati i bez rasprave. Odbijanje se treba obrazložiti u pisanom obliku, a protiv odluke o odbijanju zahtjeva nije dopuštena posebna žalba.

Pitanje koje se ovdje nameće, jest bi li propisivanjem usmene rasprave kao izuzetak, a ne pravilo, u sporovima male vrijednosti došlo do povrede prava stranaka na pošteno suđenje, zajamčeno člankom 6. Konvencije.

S tim u svezi valja istaknuti da jamstvo javnosti glavne rasprave u sebi sadržava dva elementa: prvo, zahtjev da sudske rasprave budu dostupne i otvorene za javnost, i drugo, kao posljedica javnosti glavne rasprave, da one budu usmene, odnosno da se postupak ne provodi isključivo putem podnesaka. Naime, svrha provođenja javnih rasprava je zaštita stranke u postupku od provođenja pravde u tajnosti, bez kontrole javnosti. Javna glavna rasprava jedno je od sredstava kojima se može održavati povjerenje u sudove, više i niže. Time što čini provođenje pravde vidljivim, javnost pridonosi postizanju cilja članka 6. st. 1. Konvencije, a to je pošteno suđenje.

Kao što je već rečeno, pravo na javnu raspravu općenito uključuje i pravo na usmenu raspravu. Međutim, obveza održati usmenu raspravu nije apsolutna. Primjerice, rasprava se ne mora održati kad se stranka nedvosmisleno odrekne svog prava na nju, a nema pitanja od javnog interesa koja raspravu čine nužnom. To odricanje može biti izričito ili prešutno. To drugo, primjerice, tako da se suzdrži od podnošenja zahtjeva da se rasprava održi. Kako bi dobila mogućnost ostvariti svoje pravo na usmenu raspravu, sud bi stranku, već pri prvom obraćanju (prilikom dostave tužbe na odgovor ili prilikom dostavljanja rješenja o stavljanju izvan snage rješenja o ovrsi) trebao upoznati o pravo na usmenu raspravu.

Takvo rješenje uvelike bi pridonijelo ubrzavanju postupanja u sporovima male vrijednosti, suci bi imali više vremena posvetiti se predmetima koji su činjenično i pravno složeniji, i imali bi više vremena odlučivati na temelju Zakona o zaštiti potrošača i primjenom europskog prava.

[1] Nar. nov., br. 96/03.
[2] U Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) implementirane su sljedeće direktive: Direktiva Vijeća 85/577/EEC od 20. prosinca 1985. za zaštitu potrošača pri sklapanju ugovora izvan poslovnih prostorija trgovca, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama), Direktiva 97/7/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 20. svibnja 1997. o zaštiti potrošača pri sklapanju ugovora na daljinu, Direktiva 98/6/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača vezana uz isticanje cijena na ponuđenim proizvodima, Direktiva 98/27/EC Europskog parlamenta i Vijeća od 19. svibnja 1998. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača, Direktiva 2002/65/EC o financijskim uslugama na daljinu, Direktiva 2005/29/EC o nepoštenim poslovnim djelovanjima, kojom se izmjenjuje Direktiva Vijeća broj 90/619/EEZ i direktive 97/7/EZ i 98/27/EZ, Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu (timeshare), o dugotrajnim proizvodima za odmor, ponovnoj prodaji i zamjeni.
[3] U Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br. 41/14 - u nastavku teksta: ZZP) implementirane su sljedeće direktive: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL L 95, 21. 4. 1993.), Direktiva 98/6/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 16. veljače 1998. o zaštiti potrošača prilikom isticanja cijena proizvoda ponuđenih potrošačima (SL L 080, 18. 3. 1998.), Direktiva 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. rujna 2002. o trgovanju na daljinu financijskim uslugama koje su namijenjene potrošačima i o izmjeni Direktive Vijeća 90/619/EEZ i direktiva 97/7/EZ i 98/27/EZ (SL L 271, 9. 10. 2002.), Direktiva 2005/29/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 11. svibnja 2005. o nepoštenoj poslovnoj praksi poslovnog subjekta u odnosu prema potrošaču na unutarnjem tržištu i o izmjeni Direktive Vijeća 84/450/EEZ, Direktiva 97/7/EZ, 98/27/EZ i 2002/65/EZ Europskog parlamenta i Vijeća, kao i Uredbe (EZ) br. 2006/2004 Europskog parlamenta i Vijeća (»Direktiva o nepoštenoj poslovnoj praksi«) (Tekst značajan za EGP) (SL L 149, 11. 6. 2005.), Direktiva 2008/122/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 14. siječnja 2009. o zaštiti potrošača u odnosu na određene aspekte ugovora o pravu na vremenski ograničenu uporabu nekretnine, o dugoročnim proizvodima za odmor, preprodaji i razmjeni (Tekst značajan za EGP) (SL L 33, 3. 2. 2009.), Direktiva 2009/22/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 23. travnja 2009. o sudskim nalozima za zaštitu interesa potrošača (kodificirana verzija) (Tekst značajan za EGP) (SL L 110, 1. 5. 2009.), Direktiva 2011/83/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2011. o pravima potrošača, izmjeni Direktive Vijeća 93/13/EEZ i Direktive 1999/44/EZ Europskog parlamenta i Vijeća te o stavljanju izvan snage Direktive Vijeća 85/577/EEZ i Direktive 97/7/EZ Europskog parlamenta i Vijeća (Tekst značajan za EGP) (SL L 304, 22. 11. 2011.).
[4] Vidi presudu Suda EU u predmetu CIBA Speciality Chemicals Central and Eastern Europe Szolgaltato Tanacsado es Keresdedelmi kft v Ado-es Penzugyi Ellenorzesi Hivatal (APEH) Hatosagi Foosztaly od 15. travnja 2010., posl. br. C-96/08.
[5] Vidi npr. De Becker v Belgija, odluka Komisije, broj 214/56, ili Hutten-Czapska v Poljska, br. 35014/97, Veliko Vijeće.
[6] Vidi Odluku Ustavnog suda RH, posl. br. U-II-393/2000 od 4. srpnja 2001.
[7] Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - u nastavku teksta: ZOO).
[8] Podatak iz Izvješća predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske o stanju sudbene vlasti za 2013. godinu.
[9] Vidi presudu Miracle Europe Kft v. Mađarska, broj zahtjeva 57774/13 od 12. siječnja 2016.
[10] Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda s dodatnim protokolima (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 8/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10).
[11] Nar. nov., br. 14/06.
[12] Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13.
[13] Vidi GORENC, Vilim i dr., »Komentar Zakona o obveznim odnosima«, RRIF, Zagreb, 2005., str. 13.
[14] Vidi npr. spojene predmete Suda EU C-240/98 do C-244/98, te predmet C-137/08.