1. Uvodno o pravu na zaštitu osobnih podataka
Je li Mark Zuckerberg, osnivač Facebooka,doista u pravu kad kaže da je »pravo na privatnost društvena norma koja je stvar prošlosti?«¹ Zaštita osobnih podataka, posebice na internetu, postala je vrlo kompleksan problem, a osobito kad dođe do povrede prava na privatnost i potrebe pravičnog balansiranja između zaštite prava na privatnost s jedne strane, i prava na pristup informacijama u zaštiti javnog interesa, s druge strane. 

Pravo na zaštitu osobnih podataka propisano je člankom 8. Povelje temeljnih prava EU i člankom 16. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (u nastavku teksta: UFEU), kao i člankom 8. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: EKLJP). Republika Hrvatska, kao članica Vijeća Europe, potpisnica je Konvencije o zaštiti osoba glede automatske obrade osobnih podataka (Konvencija 108) i Dodatnog protokola uz Konvenciju 108 u svezi s nadzornim tijelima i međunarodnom razmjenom podataka.² Kao što je naglasio Sud EU³, pravo na zaštitu osobnih podataka nije apsolutno pravo, ali mora biti razmotreno u svezi s njegovom važnosti u društvu.⁴ Zaštita osobnih podataka usko je vezana uz zaštitu privatnog i obiteljskog života zaštićenih člankom 7. Povelje. Ta povezanost između dvaju temeljnih prava vidljiva je i u Direktivi 95/46/EC,⁵ koja osigurava da će države članice štititi temeljna prava i slobode fizičkih osoba, a posebno njihovo pravo na privatnost, s obzirom na obradu osobnih podataka.

Ostali potencijalni aspekti koji utječu na zaštitu temeljnih prava, a propisani su Poveljom, uključuju zabranu diskriminacije, između ostalog, na temelju rasnog i etničkog podrijetla, genetskog naslijeđa, vjeroispovijesti ili uvjerenja, javnog ili drugog mišljenja, invaliditeta ili spolne orijentacije (čl. 21.); prava djeteta (čl. 24.) i prava na učinkovito pravno sredstvo pred sudovima, kao i pravo na pravično suđenje (čl. 47.). I hrvatski Zakon o zaštiti osobnih podataka (u nastavku teksta: ZZOP)⁶, u svojim temeljnim odredbama uređuje zaštitu osobnih podataka o fizičkim osobama te nadzor nad prikupljanjem, obradom i korištenjem osobnih podataka u Republici Hrvatskoj. U ovom kontekstu, nacionalno pravo, koje uređuje zadržavanje podataka, mora biti u skladu s europskim pravom, posebice praksom Suda EU, sadržajem prava zajamčenim Europskom konvencijom za zaštitu temeljnih prava i sloboda, praksom Europskog suda za ljudska prava te općim načelima europskog prava. Zaštita temeljnih prava dio je europske pravne stečevine. 

2. »Pravo na zaborav« – novo temeljno pravo?
Pravo na zaborav ili biti zaboravljen (engl. Right to be forgotten), novo temeljno pravo u europskom kontekstu, počelo se razvijati kao samostalno, što je rezultat recentne prakse Suda EU. U presudi od 13. svibnja 2014., Sud EU presudio je u korist španjolskog državljanina koji je tužio španjolski Google, čuvajući podatke o njegovim poslovnim aktivnostima dosta godina unazad. Sud EU zaključio je da linkovi na »nebitne« ili »vremenski nevažeće« podatke na zahtjev korisnika mogu biti izbrisani (engl. »inadequate, irrelevant or no longer relevant«).⁷ Sud EU izgradio je sadržaj »prava na zaborav« iako nije sasvim jasno utvrdio na koji način definirati informaciju koja je »neprimjerena, nevažna ili nerelevantna«. U smislu vaganja između zaštite prava na privatnost i javnog interesa, primjenjujući načelo proporcionalnosti (razmjernosti), Sud EU pokušao je naći pravičnu ravnotežu, presudivši u korist prava na privatnost.

G.CostejaGonzalezbio je uključen ustečajnepostupkekoji se odnose napotraživanjaza socijalno osiguranjekasnih 1990-ih godina. Informacije o njegovim aktivnostima objavile su regionalne novineuŠpanjolskoj, ačlanakje kasnije bio dostupan online. G.CostejaGonzalez tražio je novine da izbrišu tu informaciju budući da su stečajne aktivnosti okončane i nisu više relevantne. Novine su odbiletaj zahtjev ig.CostejaGonzalezpotom je tražioGoogle, d.o.o sa sjedištem uŠpanjolskoj, dauklonilinkove načlanakusvojimrezultatimapretraživanja, budući da se do njih može doći čim se uGoogle tražilici unesenjegovo ime. Španjolska agencija za zaštitu podataka odbila je naložiti regionalnim novinama da uklone izvorni tekst, ali je tražila od Google Španjolska, da ukloni navedenu informaciju sa svoje tražilice. Google Španjolska osporio je takvu odluku pred nadležnim sudom, koji je uputio prethodno pitanje Sudu EU.

2.1. Opseg Direktive o zaštiti podataka
Pitanja upućena Sudu EU bila su vezana uz materijalni opseg primjene Direktive o zaštiti podataka (Direktiva 95/46EC), teritorijalni opseg primjene Direktive te postojanje »prava na zaborav« prema postojećim propisima o zaštiti podataka.

Imajući na umu materijalni opseg Direktive, španjolski sud postavio je pitanje predstavljaju li aktivnosti u tražilici »Obradu osobnih podataka« za potrebe članka 2.(b) Direktive i, ako je tako, je li operater tražilice nadzornik nad obradom osobnih podataka⁸ (engl. Data contoller),u smislu članka 2.(d) Direktive. Članak 2.(b) Direktive definira »obradu osobnih podataka« kao »svaku radnju ili skup radnji izvršenih na osobnim podacima, bilo automatskim sredstvima ili ne, kao što je prikupljanje, snimanje, organiziranje, spremanje, prilagodba ili izmjena, povlačenje, uvid, korištenje, otkrivanje putem prijenosa, objavljivanje ili na drugi način učinjenih dostupnim«. Prema stajalištu Suda, radnje koje obavlja Google u kontekstu djelovanja svojeg pretraživača, ulaze u doseg definicije iz članka 2.(b) Direktive. Sud EU smatra da na takav zaključak ne utječe činjenica da tražilica ne pravi razliku između osobnih podataka i drugih podataka prilikom obavljanja takve djelatnosti.⁹ Usvajanjem doslovnog tumačenja članka 2.(b) Sud EU stoga nije prihvatio argument Googla, prema kojemu obradu podataka obavlja samo web stranica na kojoj se oni nalaze, a ne i tražilica. Dodatno, Google je smatrao da ga se ne može smatrati nadzornikom u smislu Direktive iz razloga što nema znanje da obrađuje osobne podatke niti ima kontrolu nad tim podacima (par. 22). Takvu distinkciju bio je podržao i nezavisni odvjetnik Jääskinen, u svom neovisnom mišljenju¹⁰, ali je Sud nije prihvatio. Pribjegavši teleološkoj interpretaciji članka 2.(d) Direktive, Sud EU je utvrdio da Google tražilice ne mogu biti isključene iz definicije nadzornika nad obradom osobnih podataka.

2.2. Teritorijalni opseg Direktive
Nakon što je utvrđeno da se Google Španjolska nalazi unutar materijalnog opsega Direktive kao nadzornik nad obradom podataka, Sud je odlučio utvrditi ulazi li djelovanje Google Španjolske u teritorijalni opseg Direktive, kako je definirano člankom 4(1). Da bi ušao u teritorijalni opseg, obradu podataka treba obavljati nadzornik podataka koji ima poslovni nastan u državi članici ili koristiti opremu za obradu podataka na teritoriju države članice. Sud, stoga, smatra da aktivnosti Google Španjolska u svrhu promidžbe i prodaje prostora za oglašavanje u svojoj tražilici predstavlja ekonomsku aktivnost u kontekstu poslovnog nastana (par. 56). Sud EU smatra da prava subjekta na privatnost i zaštitu podataka imaju prednost »kao opće pravilo« u odnosu na pravo korisnika interneta na pristup informacijama. Ravnoteža u određenim slučajevima može ovisiti o drugim čimbenicima, kao što su priroda tih podataka i hoće li javnost biti zainteresirana za njih.¹¹ Prema tome, Sud EU smatrao je da je u onoj mjeri u kojoj je udovoljeno uvjetima propisanim u članku 12.(b) i 14(1)(a) Direktive, operatori tražilice moraju ukloniti linkove na web stranice na koje se pretragom po imenu može doći do osobnih podataka (par. 88).

Sud EU zaključno je razmatrao može li uklanjanje linkova biti opravdano u slučaju da su informacije sadržane na linku štetne za nositelja podataka ili jednostavno nositelj želi da budu zaboravljene. Sud smatra da se, s obzirom na okolnosti slučaja, čini da podaci u pitanju nisu u skladu s Direktivom (primjerice, ako više nisu adekvatni, relevantni ili su pretjerani), takve informacije moraju biti izbrisane na temelju članka 12.(b) (par. 94). Prilikom ocjenjivanja zahtjeva za takvo brisanje, nije potrebno utvrditi da podaci u pitanju prouzrokuju predrasude prema nositelju podataka.

2.3.Temeljna prava na privatnost i zaštitu podataka
Sud je zatim otišao toliko daleko, rekavši da su temeljna prava na privatnost i zaštitu podataka iznad »ne samo ekonomskog interesa operatera, već i interesa javnosti u pravu na pristup informacijama.«¹² Međutim, u određenim okolnostima može prevagnuti interes javnosti (primjerice, ako je pojedinac u pitanju bio javna osoba), o čemu odlučuje nacionalni sud, što nije slučaj u ovom predmetu.¹³ U predmetu Gonzales protiv Google Španjolska nije se radilo o miješanju javnih vlasti i opravdanjima, već u kojoj se mjeri može tolerirati zadiranje pravne osobe u privatnost pojedinca. Ograničenja su postavljena Direktivom, što znači da su zakonita, kako zahtijevaju Sud EU i ESLJP. Sud EU je ograničenja koja postavlja Direktiva, a odnose se na obradu podataka od strane privatnih subjekata, protumačio u svjetlu Povelje. Postavlja se pitanje postoji li pozitivna obveza EU i država članica da štite pravo na zaborav u odnosima između pojedinaca. To dovodi i do pitanja aktivacije članka 7. i 8. Povelje i odnosa između sukobljenih prava - prava na slobodu izražavanja i prava na obavljanje poslovnih aktivnosti. 

3.Zaštita privatnosti
Članak 8. EKLJP-a¹⁴ specifičan je u odnosu na sve druge članke Konvencije budući da uređuje osobnu sferu pojedinca, koja se percipira kao pravo na izbor, koje se sastoji od privatnog života, obiteljskog života, doma i dopisivanja. Ne postoji univerzalna definicija privatnosti ili privatnog života. Sud je bio oprezan, da privatni život ne bi iscrpno definirao. Obavljanje profesionalnih ili poslovnih aktivnosti, također, ulazi u opseg zaštite predviđen člankom 8.¹⁵ ESLJP-a, nastoji pravično balansirati pravo na privatnost s jedne strane i pravo na zadržavanje osobnih podataka s ciljem zaštite javnog poretka, nacionalne sigurnosti i drugih zahtjeva koje država može postaviti u granicama svoje diskrecije. U predmetu Von Hannover (I) iz 2004.¹⁶, ESLJP naglašava da je od osnovne važnosti zaštita privatnog života sa stajališta razvoja osobnosti svakog ljudskog bića. Ta zaštita nadmašuje privatni obiteljski krug i uključuje i socijalnu dimenziju. Sud smatra da svakome, iako je poznat općoj javnosti, mora biti omogućeno da uživa »legitimno očekivanje zaštite i poštovanja svog osobnog života«. ESLJP dodaje da »odlučujući faktor pri balansiranju zaštite privatnog života i slobode izražavanja treba počivati na doprinosu da objavljene fotografije i članci doprinose debati od općeg interesa«. Zaključno, »ESLJP smatra da javnost nema legitimni interes saznati gdje je podnositeljica zahtjeva i kako se generalno ponaša u svom privatnom životu, iako se pojavljuje na mjestima koja se ne mogu opisati kao osame i usprkos činjenici što je javna osoba«. Međutim, osam godina kasnije, Veliko vijeće ESLJP-a, u drugom predmetu Von Hannover protiv Njemačke (II.) nastoji ispraviti nekoliko pogrešaka učinjenih u Von Hannover protiv Njemačke (I.). ESLJP sada sastavlja listu općih kriterija koji dodaju element racionalnog, odnosno razboritog standarda prilikom balansiranja između zaštite prava na privatnost i slobode izražavanja. Drugo, ESLJP odbija prilično elitističko razlikovanje koje je Sud napravio Von Hannover (I.) između političkog djelovanja o kojem se može legitimno raspravljati i pričama o privatnim osobama čiji je cilj »udovoljiti znatiželji određene skupine čitateljstva«.¹⁷

ESLJP u predmetu Aleksey Ovchinnikov, da se»u određenim okolnostima ograničenje reproduciranja informacije koja je već ušla u javnu domenu,može opravdati, primjerice da bi se spriječilo daljnje emitiranje o detaljima privatnog života pojedinca koji ne ulaze u okvir bilo koje političke ili javne rasprave o pitanju od opće važnosti«. Temeljno pravo na zaštitu privatnog života može se tako, u načelu, aktivirati iako su informacije u pitanju već u javnoj domeni.¹⁸

U predmetu Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva¹⁹, tužitelj, g. Malone naveo je kršenje članka 8. po dvjema glavnim točkama. U njegovu podnesku, prvo kršenje rezultiralo je iz presretanja njegovih poštanskih i telefonskih poruka od strane ili u ime policije; drugo, »praćenjem« njegova telefona od strane ili u ime policije i zadržavanjem tih podataka. Mišljenje Suda je da postojanje nekog zakona koji dodjeljuje prava za presretanje poruka da bi se pomoglo policiji u njihovoj funkciji istrage i otkrivanja zločina, može biti »nužno u nekom demokratskom društvu ... radi sprječavanja nereda ili zločina«, u okviru značenja stavka 2. članka 8.²⁰ Sud prihvaća tvrdnju u službenom vladinom izvještaju da u Velikoj Britaniji »povećanje zločina i osobito rast organiziranog kriminaliteta, povećana rafiniranost kriminalaca i lakoća i brzina kojom se oni mogu kretati okolo čine telefonsko presretanje prijeko potrebnim alatom u istrazi i sprječavanju ozbiljnog zločina«. Sud je jednoglasno smatrao da postoji kršenje članka 8. Konvencije budući da puštanje tih informacija policiji bez suglasnosti pretplatnika, svodi se na miješanje u pravo zajamčeno člankom 8.²¹

U predmetu Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva²², podnositeljica zahtjeva koja je bila zaposlena na visokoobrazovnoj ustanovi u svojstvu asistentice dekana, smatra da je povrijeđeno njezino pravo na privatnost jer su praćeni njezini telefonski razgovori, elektronička pošta i korištenje interneta, na zahtjev prodekana. Prema praksi Suda, telefonski pozivi iz poslovnog prostora prima facie obuhvaćeni su konceptom »privatnog života« i »prepiske«, u smislu članka 8. stavak 1.²³ Iz toga slijedi da elektronička pošta poslana s radnog mjesta treba biti na sličan način zaštićena na osnovi članka 8., a isto vrijedi i za informacije dobivene praćenjem korištenja interneta u osobne svrhe. U ovom slučaju tužiteljica nije ničim upozorena da postoji mogućnost praćenja njezinih poziva, te je stoga opravdano očekivala da će se poštovati privatnost poziva s njezina telefona na radnom mjestu.²⁴ To bi trebalo vrijediti i za elektroničku poštu i korištenje interneta od strane podnositeljice zahtjeva. Sud smatra da prikupljanje i skladištenje osobnih informacija koje se tiču telefona podnositeljice zahtjeva, kao i njezina korištenja elektroničke pošte i interneta, bez njezina znanja, predstavlja miješanje u njezino pravo na poštovanje privatnog života i prepiske u smislu članka 8., budući da te informacije predstavljaju »sastavni element komunikacije koja se obavlja telefonom«.²⁵ Činjenica da je fakultet legitimno došao do tih podataka u obliku telefonskih računa, ne znači da se ne može utvrditi postojanje miješanja u prava koja jamči članak 8. 

3.1. Zadržavanje podataka
Osim toga, članak 8. stavak 1., također, primjenjuje se i na čuvanje odnosno zadržavanje podataka o osobi koji se tiču njezina privatnog života.²⁶ Budući da u navedeno vrijeme nije bilo nacionalnog zakona koji bi regulirao praćenje, miješanje u prava u ovom slučaju nije bilo »u skladu sa zakonom«, kako to zahtijeva članak 8. stavak 2. Konvencije.²⁷ Sud podsjeća da je u precedentnom pravu dobro poznato da izraz »u skladu sa zakonom« podrazumijeva - u skladu s ciljem i svrhom članka 8. - da u nacionalnom pravu mora postojati sredstvo pravne zaštite od proizvoljnog miješanja javnih tijela u prava koja štiti članak 8. stavak 1.²⁸ Vladavina prava osnovna je zaštita protiv arbitrarne i neodgovorne upotrebe vlasti. Da bi ispoštovala vladavinu prava, država, kao minimum, mora zadovoljiti da zakon mora biti dostupan, razumljiv, jasan i predvidljiv te da se pitanja zakonskog prava i obveze moraju redovito rješavati primjenom zakona,²⁹ a ne korištenjem slobodne procjene.³⁰ Osim toga, zakoni zemlje moraju se jednako primjenjivati na sve osim ako objektivne razlike opravdavaju razlikovanje te moraju pružati odgovarajuću zaštitu temeljnih ljudskih prava.

Prava zajamčena člankom 8. ulaze u kategoriju prava koja se mogu ograničiti. U svrhu nastojanja opravdanja vlastitog djelovanja, u smislu ograničavanja jamstava iz članka 8. stavak 1., javno tijelo mora uzeti u obzir da niti jedno ograničenje članka 8. ne smije ugroziti samu bît prava.³¹ U slučaju da se radi o dopuštenom ograničenju, ono mora imati legitiman cilj odnosno ono se mora tumačiti strogo i u korist široke primjene članka 8. stavak 1. Svako ograničenje članka 8. stavak 1. mora biti dopušteno zakonom i biti u skladu s ciljevima i svrhama EKLJP-a³².Specifično u odnosu na snimanja telefona, zakon treba utvrditi kategorije osoba čiji se telefoni mogu snimati; utvrditi prirodu kaznenih djela koja opravdava korištenje snimanja; navesti trajanje mjere; objasniti postupke za sastavljanje sažetih izvještaja koji sadrže presretnute razgovore; utvrditi mjere opreza koje treba poduzeti u smislu dostave neoštećenih i cjelovitih snimaka u slučaju moguće provjere od strane suca ili obrane; i razjasniti okolnosti u kojima će biti izbrisane ili uništene (osobito u slučaju oslobađanja ili odustajanja od progona optuženog/e). Test proporcionalnosti nalaže uravnoteženost između prava pojedinca s jedne strane i interesa države ili zajednice s druge strane.³³ U cilju postizanja toga, vlast mora opravdati svoje djelovanje dokazivanjem da je miješanje »nužno u demokratskom društvu«.³⁴

4. Primjenjuje li Sud EU i ESLJP jednake standarde zaštite prava na privatnost?
ESLJP balansira između prava na privatnost (čl. 8.) s jedne strane i prava na pristup informacijama (čl. 10.) s druge strane.³⁵Premda EKLJP u svom članku 10. priznaje pravo na pristup informacijama kao samostalno pravo, Povelja temeljnih prava EU to ne čini.³⁶Ipak, u onoj mjeri u kojoj Povelja sadržava prava koja odgovaraju pravima zajamčenima Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, značenje i opseg primjene tih prava jednaki su onima iz spomenute Konvencije. Ta odredba ne sprječava pravo Unije da pruži širu zaštitu (čl. 52.3.). To potvrđuje i nezavisni odvjetnik Jääskinen u svom mišljenju u predmetu Gonzales protiv Google Španjolska, rekavši da »ukontekstuESLJP-a, članak 8.obuhvaćapitanja koja se odnosena zaštitu osobnihpodataka. Zbog toga, teu skladus člankom 52.(3) Povelje, sudskapraksa ESLJP-aočlanku 8.EKLJP-arelevantnaje kakoza tumačenječlanka7. Povelje, tako i za primjenudirektivau skladus člankom8.Povelje.«³⁷ Osim toga, on se poziva i na Odluku Suda EU u predmetu VolkerundMarkusScheckeiEifert³⁸,da se »pravo na poštovanje privatnogživotasobzirom na obraduosobnihpodataka, proklamirano u člancima7. i 8.Povelje, odnosi na sveinformacije koje se odnosenaodređenogpojedinca (bez obzira na to djeluje li kao privatna osoba, poduzetnik ili političar)...iograničenjakojamogu biti zakonitonametnutao pravu nazaštitu osobnihpodatakaodgovarajuonimapropisanim člankom 8.EKLJP-a«. Drugim riječima, svako miješanje u privatnost pojedinca sredstvima telekomunikacije, e-pošte ili društvenih mreža predstavlja zadiranje u njegova fundamentalna prava i zahtijeva opravdanja. Važno je istaknuti da ESLJP široko definira pravo na privatnost i ne navodi taksativno njegove odrednice.³⁹ Prema EKLJP-u i Povelji, svako zadiranje u zaštićena temeljna prava treba biti utemeljeno na zakonu i nužno u demokratskom društvu. Jedino ograničenje u primjeni Povelje je da se odredbe Povelje odnose na institucije, tijela, urede i agencije Unije, uz poštovanje načela supsidijarnosti, i na države članice samo kad primjenjuju pravo Unije, oni moraju poštovati prava i držati se načela te promicati primjenu Povelje u skladu sa svojim ovlastima i poštujući ograničenja nadležnosti Unije, koje su joj dodijeljene u Ugovorima (čl. 51.1.).

5. Možemo li biti zaboravljeni?
Europska komisija je 2011. godine predstavila prijedlog reformi u obliku Uredbe o zaštiti podataka,koji uključuje »pravo na zaborav«, tj. pravo prema kojem će pojedinci moći tražiti brisanje svojih osobnih podataka s interneta ako nema opravdanih razloga da ih se čuva.⁴⁰Riječ je o cjelovitoj reviziji Direktive iz 1995. godine, donesene na samim počecima interneta, koja danas više ne odgovora novim okolnostima stvorenim brzim razvojem interneta. Osim toga, postojeća Direktiva neujednačeno se provodila u državama članicama, što je stvorilo velike teškoće pojedincima. Prije 17 godina manje od jedan posto Europljana koristilo je internet. Danas se gomile privatnih podataka prenose i razmjenjuju diljem svijeta u djeliću sekunde. Zaštita osobnih podataka temeljno je pravo svih Europljana, ali građani nemaju uvijek osjećaj da imaju pod nadzorom podatke o sebi. Ključna novost koju donosi prijedlog Komisije, jest »pravo na zaborav«, koje će prisiliti društvene mreže da na zahtjev korisnika obrišu osobne podatke, fotografije ili poruke koje su ostavili.⁴¹ To je upravo i jedna od posljedica recentne presude Suda EU protiv španjolskog Googla budući da je u svega nekoliko dana Google zaprimio više od 12.000 zahtjeva za »brisanje« iz njegove tražilice. Pojedinci neće morati dokazivati da njihovo čuvanje nije nužno. Svaki put kad se traži pristanak na korištenje podataka, to će biti učinjeno eksplicitno, umjesto sadašnje prakse, kad se to ne traži izričito. Znači li to da će novi prijedlozi pojačati povjerenje u internetske usluge, omogućavajući ljudima bolju informiranost o njihovim pravima i bolji nadzor nad osobnim podacima ili je Zuckerberg dosita bio vidovit kad je pravo na privatnost spremio u ropotarnicu prošlosti?

 
1 »Privacy no longer a social norm, says Facebook founder«, The Guardian, 11. siječnja 2010. Dostupno na: http://www.theguardian.com/technology/2010/jan/11/facebook-privacy 
2 Primjena odredaba navedenih akata Vijeća Europe omogućena je donošenjem Zakona o potvrđivanju Konvencije za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka i Dodatnog protokola uz Konvenciju za zaštitu osoba glede automatizirane obrade osobnih podataka u vezi nadzornih tijela i međunarodne razmjene podataka (Nar. nov. - MU, br. 4/05). 
3 Sud EU, Presuda od 9. studenoga 2010., spojeni predmeti C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus Schecke and Eifert (2010.). 
4 In line with Article 52(1) of the Charter, limitations may be imposed on the exercise of the right to data protection as long as the limitations are provided for by law, respect the essence of the right and freedoms and, subject to the principle of proportionality, are necessary and genuinely meet objectives of general interest recognised by the European Union or the need to protect the rights and freedoms of others. 
5 Direktiva 95/46/EZ o zaštiti pojedinaca glede obrade osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka. 
6 Zaštita osobnih podataka u Republici Hrvatskoj osigurana je svakoj fizičkoj osobi bez obzira na državljanstvo i prebivalište te neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama (čl. 1. ZZOP-a). Zabranjeno je prikupljanje i daljnja obrada osobnih podataka koji se odnose na rasno ili etničko podrijetlo, politička stajališta, vjerska ili druga uvjerenja, sindikalno članstvo, zdravlje ili spolni život i osobnih podataka o kaznenom i prekršajnom postupku (čl. 8. ZZOP-a). Zakon o zaštiti osobnih podataka (Nar. nov., br. 103/03, 118/06, 41/08, 130/11 i 106/12). 
7 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Costeja González, C-131/12. 
8 Pojam »data controller« iz engleske verzije Direktive 95/46/EZ u hrvatskom je Zakonu o zaštiti osobnih podataka vrlo nespretno preveden kao »voditelj zbirke osobnih podataka«, a u tekstu te Direktive na hrvatskom jeziku (koji je objavljen 2013., deset godina nakon ZZOP-a) kao »nadzornik«, što je ispravniji naziv. Ključno obilježje »data cotrollera«, prema Direktivi, u tome je da ima efektivnu kontrolu nad procesom obrade podataka, pri čemu on može, ali i ne mora, voditi zbirku osobnih podataka. U tom je smislu izraz »nadzornik« svakako primjereniji. 9 Sud EU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Costeja González, C-131/12, par. 28. Prema stajalištu Suda, nije relevantno jesu li podaci u pitanju već objavljeni na internetu i mijenjani u tražilici (par. 29), kako bi se isključili iz djelokruga Direktive (par. 30). Promjena podataka može predstavljati obradu, ali Direktiva jednako vrijedi i za operacije koje ne mijenjaju podatke (par. 31). 
10 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 82. 
11 Nakon takve procjene nadzorno ili pravosudno tijelo može naložiti uklanjanje linka na stranice od strane operatora tražilice bez da traži vlasnika web stranice da ukloni izvorni link (par. 82). U tom smislu, Sud je istaknuo da neki izdavači mogu biti izvan dosega prava EU (par. 84) i da se na operatora tražilice ne primjenjuju izuzeća Direktive u slučaju da obradu podataka provodi »isključivo za novinarske svrhe« (par. 85). Štoviše, konstatira da se pravično balansiranje provodi prema člancima 7(ž) i 14(a) Direktive, razlikujući je li se obrada podataka provodi od strane vlasnika web stranice ili operatora tražilice (par. 86). To je zbog toga jer će, prema Sudu, obrada podataka od strane tražilice vjerojatno predstavljati značajnije ograničenje prava na privatnost od objave na web stranici (par. 87). 
12 Sud EU, C‑275/06, Productores de Música de España (Promusicae). 
13 CJEU, Google Spain SL and Google Inc. v Agencia Española de Protección de Datos (AEPD) and Mario Costeja González, C-131/12, par. 97. i 98. 
14 Članak 8. 
 (1) Svatko ima pravo na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja. 
 (2) Javna vlast se neće miješati u ostvarivanje tog prava, osim u skladu sa zakonom i ako je u demokratskom društvu nužno radi interesa državne sigurnosti, javnog reda i mira, ili gospodarske dobrobiti zemlje, te radi sprečavanja nereda ili zločina, radi zaštite zdravlja ili morala ili radi zaštite prava i sloboda drugih. 
15 ESLJP, Niemietz protiv Njemačke, Zahtjev, br. 13710/88, Presuda od 16. prosinca 1992., članak 29. 
16 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (I), Zahtjev, br. 59320/00, Presuda od 24. lipnja 2004. Princeza od Monaka uslikana je na mondenom skijalištu zajedno sa suprugom dok je njezin otac teško bolestan ležao u bolnici. Slike su objavljene u jednom magazinu i postavilo se pitanje ima li javnost pravo znati gdje je princeza dok joj je otac bolestan. 
17 ESLJP, Von Hannover protiv Njemačke (II.), Zahtjev, br. 40660/08 i 60641/08, Presuda od 7. veljače 2012. 
18 ESLJP, Aleksey Ovchinnikov protiv Rusije, Zahtjev, br. 24061/04, Presuda od 16. prosinca 2010. 
19 ESLJP, Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984. 
20 Vidjeti, mutatis mutandis, presudu Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978. 
21 Prisluškivanje telefona (Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984. i Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.); korištenje informacija pribavljenih prisluškivanjem telefona (Craxi protiv Italije (br. 2), Zahtjev, br. 25337/94, Presuda od 17. lipnja 2003.); javno obznanjivanje snimaka pribavljenih prisluškivanjem telefona (Craxi protiv Italije (br. 2), Zahtjev, br. 25337/94, Presuda od 17. lipnja 2003.); postojanje propisa o presretanju telefonskih poziva u okolnostima u kojima osoba može dokazati da bi ti zakoni mogli biti primijenjeni protiv nje (Klass protiv Njemačke, Zahtjev, br. 5029/71, Presuda od 6. rujna 1978.). 
22 Copland protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 62617/00, Presuda od 3. travnja 2007. 
23 Vidjeti Halford protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 20605/92, Presuda od 25. lipnja 1997. i Amann v. Switzerland (GC), Zahtjev, br. 27798/95, Presuda od 16. veljače 2000., par. 43. 
24 Vidjeti Halford, par. 45. 
25 Malone protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 8691/79, Presuda od 27. lipnja 1984. 
26 Vidjeti Amann, netom navedeno, par. 65. Činjenica da podaci koje je posjedovao fakultet nisu otkriveni ili korišteni protiv tražiteljice u disciplinskom ili drugom postupku, nije od značenja. 
27 Za miješanje mora postojati zakonska osnova u nacionalnom zakonodavstvu, a zakon mora biti dostupan i dovoljno precizan. Namjera tog zahtjeva je izbjegavanje opasnosti od arbitrarnosti države. Vidjeti Ammur protiv Francuske, Zahtjev, br. 19776/92, Presuda od 25. lipnja 1996. 
28 To posebno vrijedi u područjima kao što je praćenje koje je obavljeno u ovom slučaju, imajući na umu nepostojanje nadzora od strane javnosti i rizik od zloporabe ovlasti (v. Halford, par. 49). Taj izraz ne samo da zahtijeva poštovanje nacionalnog prava, već se odnosi i na kvalitetu tog prava, jer zahtijeva usuglašenost s načelima vladavine prava (v. između ostalog, Khan v. the United Kingdom, presuda od 12. svibnja 2000., Reports of Judgments and Decisions 2000-V, par. 26; P. G. i J. H. v. the United Kingdom, netom navedeno, par. 44). Da bi bio ispunjen zahtjev koji se tiče predvidljivosti, zakon mora biti dovoljno jasno formuliran da fizičkim osobama dâ odgovarajuće naznake o okolnostima i uvjetima u kojima tijela vlasti imaju pravo pribjegavati takvim mjerama (v. Halford, par. 49 i Malone, par. 67). 
29 U predmetu Wood protiv Ujedinjenog Kraljevstva, Zahtjev, br. 23414/02, Presuda od 16. veljače 2005. 
 Sud je utvrdio da mjere tajnog nadzora (za koje ne postoji zakonska osnova) predstavljaju miješanje koje nije bilo »u skladu sa zakonom« i kršenje članka 8. Konvencije. 
30 U predmetu Prado Bugallo protiv Španjolske, Zahtjev, br. 58496/00, od 18. veljače 2003. Sud je zaključio da se radi o kršenju članka 8. Budući da zakon kojim se dopušta prisluškivanje nije precizirao za koje je vrste kaznenih djela, prilikom istrage, dopušteno telefonsko prisluškivanje niti zakon određuje vremenski rok trajanja prisluškivanja. 
31 Ta načela proizlaze iz Siracusa načela o ograničavanju i derogaciji odredaba u MPGPP-u UN Doc E/CN.4/1984/4 (1984.) UN-ove Potkomisije Ekonomsko-socijalnog vijeća UN-a. 
32 U predmetu Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, od 24. travnja 1990. Sud je smatrao da prisluškivanje i drugi oblici nadziranja telefonskih razgovora predstavljaju vrlo ozbiljno miješanje u privatni život i dopisivanje. Sukladno tome, Sud je zaključio da zakoni kojima se takvo miješanje regulira moraju biti »posebno precizni«; od bitnog je značaja imati jasna, detaljna pravila u svezi s tom temom, posebno s obzirom na to da tehnologija koja se u te svrhe može koristiti neprestano postaje sve naprednija. Sud je utvrdio da Zakon o kaznenom postupku ne sadržava nikakve mjere zaštite; prije bi se moglo reći da su one formulirane svaka pojedinačno u presudama izricanim tijekom godina, i to sve praktički tek nakon što su se podnositelji zahtjeva žalili na presretanje razgovora. Neke od tih mjera zaštite još nisu izričito razmatrane u sudskoj praksi. Tužena država izvodila ih je iz općih propisa, ili načela, ili na temelju analognog tumačenja zakonodavnih odredaba i sudskih odluka koje su se odnosile na pretrese i pljenidbu imovine. Sud je smatrao da takva »ekstrapolacija« ne pruža dovoljnu pravnu sigurnost; stoga miješanje nije bilo »u skladu sa zakonom«. 
33 Huvig protiv Francuske, Zahtjev, br. 11105/84, Presuda od 24. travnja 1990.; Greuter protiv Nizozemske, Zahtjev, br. 40045/98, Presuda od 18. veljače 2003. 
34 »Nužno« ne znači neophodno, ali ne znači niti »razumno« ili »poželjno«. ESLJP, Sunday times protiv Velike Britanije, Zahtjev, br. 6538/74, Presuda od 26. travnja 1979. 
35 U ovom predmetu, Veliko vijeće nastojalo je ispraviti nekoliko pogrešaka učinjenih u Von Hannover protiv Njemačke (I.). Prvo, iako je treća sekcija ESLJP-a imala namjeru štititi privatnost princeze, ESLJP sada sastavlja listu općih kriterija koji dodaju element racionalnog, odnosno razboritog standarda prilikom balansiranja između zaštite prava na privatnost i slobode izražavanja. Drugo, ESLJP odbija prilično elitističko razlikovanje koje je Sud napravio Von Hannover (I.) između političkog djelovanja o kojem se može legitimno raspravljati i pričama o privatnim osobama čiji je cilj »udovoljiti znatiželji određene skupine čitateljstva«. 
36 Članak 11. 
 Sloboda izražavanja i informiranja 
 1. Svatko ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje slobodu mišljenja te primanja i davanja informacija i ideja bez upletanja tijela vlasti i bez obzira na granice. 
 2. Poštuju se sloboda i pluralizam medija. 
37 Mišljenje nezavisnog odvjetnika Jääskinena u predmetu C-131/12 od 25. lipnja 2013., par. 115. 
38 CJEU, spojeni predmeti C-92/09 i C-93/09 Volker und Markus Schecke and Eifert (2010). 
39 ESLJP, Costello-Roberts protiv Velike Britanije, Zahtjev, br. 13134/87, Presuda 25. ožujka 1993. 
40 Proposal for the Regulation oft he European Parliament and of the Council on the protection of individuals with regard to the processing of personal dana and on the free movement of such dana (General Data Protection Regulation), COM (2012.) 11 final, Brussels, 25. siječanj 2012. 
41 Komisija navodi primjer jednog austrijskog studenta, koji je tražio sve informacije o sebi koje je jedna od društvenih mreža imala na svojoj stranici. Ta društvena mreža poslala mu je golemu količinu podataka na 1.224 stranice s fotografijama, porukama i postovima od unatrag nekoliko godina, za koje je mislio da su izbrisani. Sačuvani su podaci koje je on bio obrisao i za koje nije bilo razloga da ih se čuva.