1. OKVIR ZA RASPRAVU
Nijedan instrument za zaštitu ljudskih prava ne spominje izričito pravo na razumljivu i obrazloženu presudu, a anegdote, koje kruže među pravnicima, sugeriraju da nije namjera da pravni jezik bude lako razumljiv, iako suvremeni trendovi jasno pozivaju na njegovo pojednostavljenje, kad je to moguće. Ipak, pravo na obrazloženu sudsku odluku bitan je element prava na pravično suđenje, no kao i većina prava u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija), i pravo na obrazloženu sudsku odluku po svojoj je prirodi „kompleksno“, a posebice jer nije izričito predviđeno tekstom Konvencije, već je uspostavljeno praskom Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) i njegovim tumačenjem članka 6. Konvencije.¹ Razlozi zbog kojih pravo na obrazloženu presudu proizlazi iz smisla i svrhe članka 6. st. 1. Konvencije navedeni su u odluci Tatishvili v. Russia 1509/02, § 58. Na jednoj praktičnoj, empirijskoj razini važnost valjano obrazložene sudske presude moguće je sagledati iz dvije perspektive. Najprije je to moguće učiniti iz perspektive stranke o čijim pravima i obvezama se odlučuje u sudskom postupku. Postoji, međutim, i druga perspektiva o kojoj se kod nas, čak i u stručnoj literaturi, mnogo manje govori. To je perspektiva najšireg javnog mnijenja. Naime, presuda mora biti formulirana dovoljno jasno da je javnost može razumjeti u mjeri koja je prijeko potrebna radi održavanja povjerenja javnosti u pravosuđe.²

2. PRAVILA I IZNIMKE U NORMAMA HRVATSKOG PROCESNOG PRAVA
Domaće pravne norme procesnog prava reflektiraju cijeli niz spomenutih standarda.

Zakon o parničnom postupku³ prema obliku sudskih odluka razlikuje presude i rješenja (čl. 129.) propisujući obvezatni sadržaj obrazloženja presude (čl. 338. st. 4.), dok rješenje mora biti obrazloženo ako se njime odbija prijedlog stranke ili ako se njime rješava o prijedlozima stranaka koji su među sobom u opreci, a može biti obrazloženo i u drugim slučajevima kad je to potrebno (čl. 345.). Prema odredbi članka 31. stavak 1. Zakona o izvanparničnom postupku,⁴ koji predstavlja opći propis izvanparničnog procesnog prava, u izvanparničnom postupku na sadržaj i oblik rješenja na odgovarajući se način primjenjuju odredbe zakona koji uređuje parnični postupak. U stavku 2. članak 31. ZIP-a propisano je pitanje obrazloženja rješenja o glavnoj stvari u izvanparničnom postupku. Prema citiranoj odredbi ZIP-a rješenje o glavnoj stvari mora biti obrazloženo, ali postoje i iznimke (vidi čl. 31. st. 2. ZIP-a).

Drugi izvanparnični postupci imaju svoje specifičnosti.

Kao što je poznato u ovršnom postupku⁵ odluke se donose u obliku rješenja protiv kojih je dopušten pravni lijek (žalba) i u obliku zaključka, protiv kojih nije dopušten pravni lijek. Članak 41. OZ–a određuje: U rješenju o ovrsi moraju biti naznačeni ovršna isprava, ako se ovrha traži na temelju ovršne isprave, tražbina koja se ostvaruje, sredstvo i predmet ovrhe te drugi podaci potrebni za provedbu ovrhe. Rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave također ima obvezne elemente, upozorenje ovršeniku da prigovor protiv rješenja o ovrsi mora biti obrazložen i koje su pravne posljedice podnošenja neobrazloženog prigovora, upozorenje ovršeniku da u slučaju namirenja tražbine nije dužan namiriti predvidive troškove postupka, upozorenje ovršeniku ako se provodi ovrha na novčanoj tražbini po računu na koji mu se uplaćuju primanja i naknade iz članka 172. OZ-a (izuzeća od ovrhe) ili iznosi koji su izuzeti od ovrhe iz članka 173. OZ-a (ograničenja ovrhe), da je dužan o tome obavijestiti Agenciju. Rješenje o ovrsi ne mora biti obrazloženo i može se izdati otiskivanjem štambilja na prijedlogu za ovrhu. Rješenje o ovrsi mora sadržavati uputu o pravnom lijeku. Sud neće po službenoj dužnosti odbaciti prijedlog za ovrhu utemeljen na pravomoćnoj sudskoj odluci, sudskoj nagodbi, javnobilježničkoj odluci ili javnobilježničkoj ispravi samo zato što na tim ispravama nije bilo potvrde o ovršnosti u vrijeme odlučivanja, odnosno neće odbiti ovršni zahtjev samo zato što tražbina utvrđena tim ispravama nije stekla svojstvo ovršivosti. Rješenje kojim se prijedlog za ovrhu potpuno ili djelomice odbacuje ili odbija mora biti obrazloženo.

Stečajni zakon⁶ određuje da odluke u stečajnom postupku sud donosi u obliku rješenja i zaključka.

Kad govorimo o pravu na obrazloženu sudsku odluku, svakako treba imati na umu odredbe ZPP-a, koje se na odgovarajući način primjenjuju kao pravila parničnog postupka u temeljni propis koji čini izvor zemljišno knjižnog prava je Zakon o zemljišnim knjigama⁷ koji uređuje materijalno pravne i procesno pravne odredbe o zemljišnim knjigama, a u svezi s pravnim stanjem nekretnina mjerodavnim za pravni promet. Zemljišnoknjižno rješenje uvijek mora sadržavati ono što je navedeno u članku 118. ZZK-a, a samo u slučajevima kad sud odbije prijedlog u cijelosti ili djelomično, takvo rješenje mora sadržavati razloge odbijanja, odnosno obrazloženje.

U izvanparničnim postupcima sud odlučuje rješenjem, koje prema odredbi članka 442. st. 2. Obiteljskog zakona⁸ ne mora biti obrazloženo ako su prihvaćeni prijedlozi stranaka koji međusobno nisu u suprotnosti, ako rješenje odgovara izjavljenoj volji svih stranaka ili ako je rješenje bilo usmeno objavljeno u nazočnosti svih stranaka i sve su se stranke odrekle prava na žalbu. U ostalim slučajevima rješenje mora biti obrazloženo.

Valja spomenuti da u predmetima oduzimanja djeteta roditeljima ili dodjela djece jednom od roditelja, obrazloženje sudova mora biti vrlo detaljno i njegova kvaliteta potpadat će pod člankom 8., a ne člankom 6. Konvencije. Dakle, kad god su u pitanju povrede drugih prava iz Konvencije, tada postoji jača obveza sudova u davanju što konkretnijih razloga za njihove zaključke – to je procesna obveza koju sadrže ta prava i ona je jača od one u članku 6.

3. OSVRT NA JUDIKATURU (POVREDE) PRAVA NA OBRAZLOŽENU SUDSKU ODLUKU
3.1. PRAKSA EUROPSKOG SUDA ZA LJUDSKA PRAVA
U predmetu Brežec protiv Hrvatske (Zahtjev br. 7177/10), Europski sud za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) utvrdio je da odluke nacionalnih sudova kojima se nalaže iseljenje iz stana u kojem je podnositelj predstavke živio više od 35 godina nisu u skladu s člankom 8. Konvencije kojim je propisano pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života. Obrazloženje presude mora sadržavati analizu proporcionalnosti uvijek kad je sadržaj presude predmet u kojem je nekom državnom mjerom ugroženo ljudsko pravo ili postoji bojazan da će ljudsko pravo biti ugroženo.

Odsustvo analize proporcionalnosti sprovedene od strane sudova na nacionalnom nivou navelo je ESLJP na zaključak da sudovi nisu na odgovarajući način uvažili pravo iz članka 8. Konvencije. Upravo je u tom smislu, u slučaju Brežec protiv Hrvatske nedvosmisleno utvrđena obveza da se obim ugrožavanja određenog prava izričito mjeri s drugim pravom koje se štiti, tj. s javnim interesom koji se štiti umanjenjem prava u pitanju.

ESLJP je 16. siječnja 2020. objavio odluku kojom je zahtjev podnositelja Mrazović Mate i 11 drugih podnositelja protiv Hrvatske proglasio nedopuštenim na temelju članka 35. Konvencije. Naime, podnositelji su prigovarali da im je Vrhovni sud RH, neobrazloženim odbačajem izvanredne revizije povrijedio pravo na pošteno suđenje. ESLJP je, pozivajući se na svoju sudsku praksu, utvrdio da se Vrhovni sud RH u svojoj odluci pozvao na relevantne zakonske odredbe temeljem kojih je izvanredna revizija odbačena jer nije ispunjavala formalne zakonske pretpostavke dopuštenosti što se ne može smatrati pretjeranim formalizmom niti je na taj način podnositeljima onemogućen pristup Vrhovnom sudu RH.⁹

3.2. PRAKSA USTAVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE
Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: USRH) još je Odlukom br.: U-I-206/92 i dr. od 8.12.1993.¹⁰ ukinuo tadašnji stavak 3., članak 26. Zakona o hrvatskom državljanstvu¹¹ kojim je bilo određeno da „u obrazloženju rješenja o odbijanju zahtjeva za stjecanje državljanstva ne moraju biti navedeni razlozi za odbijanje zahtjeva“. Odlukom br.: U-I-248/1994 od 13.11.1996.¹² USRH je ukinuo pojedine odredbe članka 209. Zakona o općem upravnom postupku¹³, utvrdivši da su te odredbe protivne Ustavu iz razloga što se pravo na žalbu, odnosno pravo na drugu pravnu zaštitu može učinkovito ostvarivati samo ako tijelo koje je donijelo rješenje navede razloge kojima se vodilo pri donošenju rješenja, a koji se onda mogu pobijati u obrani žaliteljevih prava i na zakonu zasnovanih interesa. Stoga, obrazloženja sudskih odluka, odnosno odluka drugih nadležnih tijela koja ne sadržavaju ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, upućuju na zaključak o arbitrarnosti u postupovnom i/ili materijalno pravnom smislu, što može dovesti do povrede postupovnog aspekta.¹⁴

USRH je u Odluci br: U-I-885/13, t. 12.¹⁵ naveo „….. nabrajanjem slučajeva u kojima je Vrhovni sud osobito dužan dopustiti reviziju nije isključena obveza toga suda da reviziju dopusti i u drugim slučajevima u kojima je ispunjen kriterij iz generalne klauzule, a tumačenje generalne klauzule provest će upravo Vrhovni sud odlučujući o tome koja su pravna pitanja dostatno važna da zavređuju odlučivanje najvišeg suda u državi, čime taj sud obavlja svoju ustavnu ovlast iz čl. 116. st. 1. Ustava. U obavljanju te zadaće odluku o neprihvaćanju prijedloga za dopuštenje revizije Vrhovni sud ovlašten je samo sumarno obrazložiti, čime mu je omogućeno da svoj rad usmjeri na pitanja koja su doista važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i njegova razvoja. U tom smislu USRH ocjenjuje da dostatnost sumarnog obrazloženja rješenja kojim se ne dopušta podnošenje revizije nije nespojivo sa zahtjevima osiguranja prava na obrazloženu sudsku odluku. USRH, pritom, naglašava da „određeno pozivanje na nedostatak pretpostavki za podnošenje revizije“ ne znači da Vrhovni sud nije dužan obrazložiti svoju odluku kojom ne dopušta podnošenje revizije; naprotiv, Vrhovni sud dužan je navesti dostatne i relevantne razloge za takvu odluku. Međutim, opseg i podrobnost obrazloženja mogu varirati ovisno o konkretnom pitanju, a pritom razlozi za odbacivanje prijedloga za podnošenje revizije mogu biti sažeti i u samo“jednu rečenicu“ ako ona jasno upućuje na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.“

3.3. ODLUKE DRUGIH VIŠIH SUDOVA
Dobro obrazložene sudske odluke djeluju i edukativno, pri čemu analiza pokazuje kako ovakvih odluka ima sve više, a posebno se pri tome ističu odluke Vrhovnog suda RH, koje donose obrazloženja pojedinih bitnih elemenata postupka te su stoga vrlo korisne i potrebne u ispravnoj i učinkovitoj provedbi sudskih postupaka. Primjerice, u obrazloženjima svojih odluka Vrhovni sud RH je pojasnio neke od osnovnih načela antidiskriminacijskog prava što je dragocjeni smjerokaz ne samo prvostupanjskim sudovima u konkretnim predmetima već i ostalim sudovima te žrtvama diskriminacije i njihovim zastupnicima u tekućim i budućim antidiskriminacijskim sudskim postupcima.¹⁶

4. UMJESTO ZAKLJUČKA - MOŽE LI SE PRIGOVORITI POSTOJEĆIM ZAKONODAVNIM RJEŠENJIMA I PRAKSAMA?
Zbog ograničenog opsega rada te želje da se judikatura prikaže što je više moguće u svojoj sveukupnosti, ovdje se ne analiziraju detaljno pojedine odluke, već se u mnogobrojnim odlukama identificiraju zajedničke crte i sumiraju ključne značajke, ali i izazovi.

• Postoji načelna zakonska obveza obrazlaganja svih sudskih odluka uz iznimku da presuda pod određenim uvjetima ne mora sadržavati obrazloženje ili ono može biti i djelomično. Dakle, minimalni uvjet ostvarenja načela učinkovite pravne zaštite predstavlja iznošenje dostatnih i pravno relevantnih razloga za donesenu odluku. Ono jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih tijela javne vlasti. Mjera u kojoj je potrebno dati obrazloženje, određena je okolnostima svakog konkretnog slučaja,¹⁷ poštujući pritom pravnu normu.

• Analizom odluka vidimo da sudske odluke trebaju jasno odrediti na temelju kojeg propisa je sud izveo određene pravne zaključke, kao i zbog čega sud smatra da je određena činjenica značajna za rješenje predmetnog spora, kako bi se moglo dati kvalitetno i uvjerljivo obrazloženje u pogledu utvrđenja ključnih činjenica.

• Daljnja analiza ukazuje da se često nepotrebno predstavlja opširan tekst s nedovoljnim opsegom relevantnog sadržaja u odnosu na ukupni sadržaj. Nasuprot tomu, malo prostora daje se pravnom obrazloženju, koje je najvažniji dio sudske odluke, jer sud treba dati jasan, razumljiv i prihvatljiv odgovor na pitanje zašto je donio upravo takvu odluku.

• Ipak, iako oko pisanja uvoda i izreke prvostupanjskih presuda nema nikakvih dvojbi, prilikom pisanja obrazloženja praksa je često sklona većem ili manjem stupnju odstupanja. Razlog tomu je činjenica da prilikom ocjene dokaza sud nije vezan nikakvim formalnim dokaznim pravilima, već ih ocjenjuje po slobodnom uvjerenju. Parnični sud po slobodnom uvjerenju ocjenjuje koje će činjenice uzeti kao pouzdano dokazane, ali ta ocjena mora biti rezultat savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na osnovi rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP-a). Slobodna ocjena dokaza, navodi doktrina, ne znači apsolutnu slobodu suda u ocjeni izvedenih dokaza, jer to vodi arbitrarnosti, nego traži da sud stečeno uvjerenje opravda uvjerljivim i logičnim razlozima kako bi se moglo provjeriti ima li takvo uvjerenje pravnu i činjeničnu osnovu. Prilikom ocjene dokaza sud je dužan koristiti rezultate suvremenih znanstvenih dostignuća i iskustva u određenim područjima, a razlozi za određeno uvjerenje moraju biti objektivno prihvatljivi. Kad sud u obrazloženju odluke ne daje jasne, dovoljne i prihvatljive razloge kojim ocjenjuje dokaze, odnosno kad nije dao razloge kojima opravdava neprihvatljivost nekog dokaza ili kad dani razlozi ne zadovoljavaju naprijed navedene standarde, ne može se govoriti o pravičnom postupku donošenja sudske odluke.

• Što se tiče odluka viših sudova, načelo pravne sigurnosti nalaže sudovima (i) dosljednost u odlučivanju, odnosno da u slučajevima kad ocijene da nisu vezani ranijom odlukom koja se odnosi na tumačenje i primjenu mjerodavnog zakona u istovjetnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, promjenu svog stajališta obrazlože racionalnim i objektivno opravdanim razlozima. To stoga što proturječne odluke u sličnim predmetima koje je donio isti sud, mogu pod određenim pretpostavkama dovesti do povrede načela pravne sigurnosti, a time i do povrede prava na pravično suđenje.¹⁸ Iz obrazloženja treba slijediti da je sudac znao kako je ustaljena sudska praksa u vezi s predmetnom stvari različita i potrebno je iscrpno objasniti zašto se ne bi trebalo držati prethodno zauzetog stajališta.

• Također, viši sudovi nisu izuzeti od obveze iznošenja razloga potrebnih da bi se razumjela njihova odluka. Ipak, od njih se ne zahtijeva detaljno obrazloženje ni u onim situacijama u kojima oni, za razliku od nižih sudova, samo primjenjuje neku konkretnu zakonsku odredbu i po toj osnovi odbacuje iz proceduralnih razloga žalbu budući da ona nema izgleda na uspjeh.¹⁹

• Kad se suoči s potencijalnim kršenjem nekog načela koje se tiče ljudskih prava, sud je dužan obaviti tzv. analizu razmjernosti. Analiza razmjernosti je način na koji se primjenjuju pravna načela, tj. način na koji se primjenjuju norme o ljudskim pravima. Njezin cilj je ispitati je li odlukom državnog tijela prekršeno određeno ljudsko pravo i u kojoj mjeri.

• Bilo bi vrijedno, ukratko, spomenuti i raspravu koja se odvija u pravnoj književnosti - treba li objavljivati izdvojeno mišljenje nekog suca, a posebno, izdvojena mišljenja sudaca iz sudskoga vijeća? Niz argumenta je predstavljen u literaturi, za i protiv objavljivanja izdvojenih mišljenja. Za sada postoje odvojena mišljenja u odlukama USRH-a te su prevladavajuća stajališta kako se objavljivanjem izdvojenih mišljenja jača autoritet suda, posebice zato što svatko zna da se u vijeću suci mogu ne slagati u svojim nalazima. Obrazloženo izdvojeno mišljenje se, također, vidi kao sredstvo pomoću kojega se izbjegava opasnost da javnost misli da je sudac motiviran za svoje mišljenje kriterijima koji nisu propisani zakonom.

Zaključno, treba naglasiti da su primjeri, koji se koriste u radu, samo indikativni i njihovo uvrštavanje ne podrazumijeva da su najbolji, najgori ili jedini predmeti u kojima su zabilježena pitanja povrede prava na obrazloženje. Iako većina presuda potpada pod standarde razumljivosti i obrazloženja, poboljšanje u određenim segmentima uvijek je potrebno jer se čini kako su suci uglavnom samoobrazovani u smislu pisanja presuda, budući da nemaju značajnu obuku. Stoga i dalje ima izazova, ali treba istaknuti pozitivan pomak u obrazloženjima presuda i javnoj objavi presuda, a što će se, nadamo se, potaknuti Novelom Zakona o sudovima.