1. Uvod
U ustavnosudskoj praksi ocjena možebitne povrede prava na obiteljski život, u pravilu, sagledava se uz možebitnu povredu članka 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske¹. Pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava, Ustavni sud tumači u svjetlu vladavine prava, kao jedne od temeljnih vrednota hrvatskog ustavnog poretka i prava na poštovanje obiteljskog života iz članka 4. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija)². 

Važnost Odluke Ustavnog suda, broj U-III-6502/2010 od 4. srpnja 2013.³, kojom je usvojena ustavna tužba i ukinuta presuda Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske, broj: Jž-2687/10 od 26. kolovoza 2010. i presuda Prekršajnog suda u S., broj: J-5153/10 od 4. lipnja 2010. bavljenje je Ustavnog suda izrečenom zaštitnom mjerom protjerivanja stranca iz Republike Hrvatske. Predmet je u ukinutom dijelu vraćen na ponovni postupak Prekršajnom sudu u S.

2. Činjenice predmeta
Podnositeljica N. B., državljanka R. M., podnijela je ustavnu tužba protiv presude Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Visoki prekršajni sud), broj: Jž-2687/10 od 26. kolovoza 2010. kojim je odbijena žalba podnositeljice i potvrđena presuda Prekršajnog suda u S. od 4. lipnja 2010. Tom je presudom podnositeljica proglašena krivom zbog prekršaja iz članka 204. stavak 1. Zakona o strancima⁴ te je kažnjena novčanom kaznom u iznosu od 3.000,00 kuna, u koju je uračunano vrijeme koje je provela u pritvoru od uhićenja 4. lipnja 2010. u 8,15 sati do dovođenja pred Prekršajni sud u S. 4. lipnja 2010. u 13,30 sati, te joj je naloženo da plati novčanu kaznu u iznosu od 2.700,00 kuna. Na temelju članka 50. stavak 1. točke 5. i 56. Prekršajnog zakona (u nastavku teksta: PZ),⁵ na podnositeljicu je primijenjena zaštitna mjera te je protjerana iz Republike Hrvatske na osam mjeseci.

U prvostupanjskom prekršajnom postupku, koji je proveden na temelju optužnog prijedloga Policijske uprave s.-d., I. policijske postaje S. od 4. lipnja 2010., podnositeljica je priznala da je »kao stranac, državljanka R. M., dana 4. lipnja 2010. g. u 08,15 sati boravila u Republici Hrvatskoj u mjestu R., a da ne posjeduje odobrenje boravka u Republici Hrvatskoj, u kojoj boravi neprekidno od 2005. g.« U provedenom prekršajnom postupku utvrđeno je da je podnositeljica imala dozvolu boravka u Republici Hrvatskoj do 1. lipnja 2007. i da od tada nema dozvolu boravka. Stoga je kažnjena za prekršaj iz članka 204. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima. U odnosu na izricanje zaštitne mjere protjerivanja iz Republike Hrvatske, prvostupanjski je sud obrazložio da tu mjeru drži opravdanom, jer podnositeljica nije državljanka Republike Hrvatske, te da postoji opasnost da će nastaviti činiti prekršaj, a sve kako bi se poštovao pravni sustav. Po ocjeni prvostupanjskog suda zaštitna mjera je primijenjena u duljini trajanja koja odgovara okolnostima počinjenja djela i osobnim prilikama okrivljenice (podnositeljice).

2.1.1. Rješavanje o žalbi
Rješavajući o žalbi podnositeljice, Visoki prekršajni sud ocijenio je da je sud prvog stupnja u potpunosti utvrdio činjenično stanje i na temelju utvrđenog činjeničnog stanja izveo pravilan zaključak o krivnji podnositeljice, navodeći za to valjane razloge. U osporenoj drugostupanjskoj presudi istaknuto je da taj sud, ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, u smislu članka 202. PZ-a, nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede postupka kao niti povrede materijalnog prava na štetu podnositeljice ustavne tužbe. Drugostupanjski je sud utvrdio da podnositeljica nije predala zahtjev za produljenje privremenog boravka »jer isti nije evidentiran u informacijskom sustavu MUP-a«. U odnosu na podnositeljičine postupovne prigovore Visoki prekršajni sud obrazložio je da nije prihvatio njezin žalbeni navod koji se odnosio na bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka koja bi se sastojala u činjenici da se prvostupanjski sud bio dužan obratiti konzularnom predstavništvu okrivljenice, jer to, prema ocjeni Visokog prekršajnog suda, ne proizlazi iz Zakona o strancima, niti su povrijeđene odredbe Prekršajnog zakona koje bi upućivale na bitnu povredu. Neosnovanim je taj sud ocijenio i žalbeni navod da u konkretnom slučaju ne postoji namjera na strani okrivljenice, jer za počinjenje djela prekršaja (...) nije potrebna namjera. Sud je obrazložio da činjenica da okrivljenica obavlja određenu djelatnost, ima nekretnine na području Republike Hrvatske, te da joj djeca polaze školu, ni u kom slučaju ne ekskulpira okrivljenicu od njezine obveze ishođenja odobrenja boravka u Republici Hrvatskoj pogotovo što u istoj boravi neprekidno od kraja 2005. godine, a koje odobrenje okrivljenica i imala i to baš do 1. lipnja 2007. godine.”

Odgovarajući na prigovor podnositeljice da se prema njoj nije mogla primijeniti zaštitna mjera, Visoki prekršajni sud naveo je odredbu članka 204. stavak 2. Zakona o strancima, kojom je propisano ‘da se za prekršaj može izreći zaštitna mjera protjerivanja stranca iz zemlje, samostalno i bez izricanja kazne’. Visoki prekršajni sud prihvatio je obrazloženje prvostupanjskog suda, koji je izrekao zaštitnu mjeru iz razloga preveniranja ponavljanja istovrsnog prekršaja, jer iako je ona u primjeni navedene odluke propisana fakultativno i po mišljenju Visokog prekršajnog suda, pravilno je sud prvog stupnja izrekao zaštitnu mjeru, jer da Republika Hrvatska time štiti svoj pravni poredak.

3. Stajalište Ustavnog suda
U odlučivanju u povodu ustavne tužbe podnositeljice, Ustavni sud je pred sobom imao navode podnositeljice, koja je smatrala da je o postupku trebalo biti obaviješteno diplomatsko predstavništvo R. M., jer je državljanka te države, te da »ne stoji ni konstatacija da bi ona svjesno postupila na inkriminirani način jer je iz podataka u spisu razvidno da je po dolasku u Republiku Hrvatsku u 2005. godine, poduzela potrebne korake koji su joj omogućili stjecanje prava na privremeni boravak, te izdavanje odgovarajuće radne dozvole koja je bila na snazi do 13. ožujka 2010. godine«. Navela je da je uredno produljivala boravište na otoku Š, te da je vlasnica trgovačkog društva E. d.o.o. K, preko čije je djelatnosti također nastojala urediti svoj boravak u Republici Hrvatskoj. Međutim, da su u konkretnom slučaju nastupile teškoće s njezinim dolaskom u veleposlanstvo R. M. u Z. »zbog potrebne brige o malodobnoj djeci« i »činjenice da joj je u međuvremenu isteklo važenje njezine putne isprave i okolnosti da je sama u periodu od mjeseca kolovoza 2009. godine do mjeseca siječnja 2010. godine imala zdravstvenih problema«. Istaknula je da se 15. studenoga 2009. te ponovno 24. svibnja 2010. obratila Ministarstvu unutarnjih poslova, radi primitka u hrvatsko državljanstvo. Istaknula je i da sudovi nisu dovoljno uzeli u obzir podnositeljičine kompleksne osobne i obiteljske prilike.

Kao mjerodavno pravo, Ustavni je sud naveo članak 77. stavak 1. točku 2. Zakona o strancima.⁶ Nadalje, u Odluci je Ustavni sud naveo da se na temelju članka 204. Zakona o strancima, stranac u tom slučaju može kazniti novčanom kaznom u iznosu od 5.000,00 do 7.000,00 kuna ili kaznom zatvora do 60 dana. Za taj se prekršaj može izreći i zaštitna mjera protjerivanja stranca iz zemlje. Kao mjerodavan, naveden je i članak 95. Zakona o strancima.⁷

Članak 35. Ustava svakome jamči poštovanje njegova obiteljskog života, a članak 8. Konvencije jamči poštovanje obiteljskog života. Temeljna svrha tog ustavnog i konvencijskog jamstva jest zaštita pojedinaca od neosnovanog miješanja države u njihovo pravo na nesmetan obiteljski život. Načelna pravna stajališta o pravu na obiteljski život Ustavni je sud izrazio u Odluci, broj: U-III-1902/2008¹⁰ od 20. svibnja 2009.¹¹ U toj Odluci Ustavni sud je podsjetio da u odnosu na poštovanje obiteljskog života država ima negativne i pozitivne obveze. Negativne obveze obuhvaćaju dužnost države da se suzdrži od miješanja u obiteljski život pojedinaca, osim u slučajevima propisanim zakonom (čl. 61. st. 2. Ustava) i u skladu s načelom razmjernosti (čl. 16. Ustava), razmatranim u svjetlu pravila koja vrijede u demokratskoj državi (čl. 1. st. 1. Ustava). Pozitivne obveze obuhvaćaju dužnost države da aktivno djeluje radi ostvarivanja pretpostavki za poštovanje i djelotvornu zaštitu obiteljskog života svojih građana, pa i onda kad to pretpostavlja uređivanje privatnih odnosa među njima. Te su obveze izrijekom propisane u odredbama Ustava koje uređuju socijalna prava. Kad je riječ o pozitivnim obvezama države, Ustavni je sud primijetio da je ustavni pojam »štovanja« obiteljskog života neodređen. Stoga se uvijek mora voditi računa da se tumačenja obveze države na »štovanje« tog života mogu razlikovati od slučaja do slučaja. Ustavni sud smatra da država ima široko područje slobode prosudbe pri uređivanju tog pitanja odnosno pri odlučivanju o tome koje aktivnosti ili mjere treba poduzeti radi ostvarivanja ustavnog jamstva iz članka 35. Ustava, pri čemu se uvažavaju i postojeće mogućnosti društvene zajednice i njezinih pojedinaca.¹²

U točki 8. obrazloženja navedene Odluke Ustavni je sud pod načelnim stajalištima istaknuo:

Navedena načelna stajališta Ustavnog suda o značenju i domašaju ustavnog jamstva na štovanje obiteljskog života iz članka 35. Ustava suglasna su onima Europskog suda za ljudska prava o pravu na poštovanje obiteljskog života iz članka 8. Konvencije (usp. sažetak stajališta Europskog suda u presudi Kosmopoulou protiv Grčke od 5. veljače 2004., zahtjev br. 60457/00, §§ 42-50).«

3.2. Ocjena Ustavnog suda
Ustaljena je praksa Ustavnog suda da možebitno postojanje postupovnih povreda ustavnog prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavak 1. Ustava i člankom 6. stavak 1. Konvencije, ispituje na način da postupak koji je prethodio ustavnosudskom sagledava kao jedinstvenu cjelinu.¹⁴ U konkretnom slučaju izricanja zaštitne mjere podnositeljici, Ustavni je sud ocijenio da nadležni sudovi pri izricanju zaštitne mjere protjerivanja stranca iz Republike Hrvatske, nisu uopće utvrđivali okolnosti u kojima živi podnositeljica, njezin obiteljski život te utjecaj te mjere na dobrobit njezine dvoje djece, koja zajedno s njom žive u Republici Hrvatskoj, te u svjetlu tih i drugih relevantnih okolnosti (kao što su činjenica da je zatražila primitak u hrvatsko državljanstvo te da joj je radna dozvola izdana do ožujka 2010.), ocijenili nužnost i razmjernost izricanja i zaštitne mjere protjerivanja stranca iz zemlje, uz već izrečenu novčanu kaznu. Ustavni sud je u svom obrazloženju naveo da iz dokumentacije koju je podnositeljica priložila uz žalbu, proizlazi da je u Republiku Hrvatsku došla legalno krajem 2005. i to zbog obiteljskog nasilja. Od 2. siječnja 2006. da je započela s radom kao direktorica manjeg obiteljskog hotela, dok je trajao postupak dovođenja njezine djece iz M. u Hrvatsku i to uz pomoć Crvenog križa. Nadalje, da podnositeljica od 2006. s djecom stanuje na otoku Š., gdje se djeca redovito školuju. Navedeno je da je krajem 2006. podnositeljica započela s aktivnostima kao poslovni i financijski savjetnik nekoliko udruga i agencija na području šest hrvatskih otoka, te da posebno radi na razvoju civilnog društva na otocima te pomoći disleksičnoj djeci (od kojega stanja se liječi i njezin sin). Obrazlažući usvajanje ustavne tužbe, Ustavni je sud naglasio da je podnositeljica još 2009. podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo, za koji, prema podacima iz spisa predmeta, nije uopće utvrđivao je li u međuvremenu riješen.

4. Zaključno
Potrebno je naglasiti da Ustavni sud u svojoj Odluci nije doveo u pitanje diskrecijsko pravo sudova da odrede zaštitnu mjeru protjerivanja stranca iz zemlje. Međutim, Ustavni sud je mišljenja da njezino određivanje ovisi o specifičnim okolnostima svakog pojedinog slučaja i razloga zbog kojih je, kao posljedice ponašanja ili propusta stranca, uz već izrečenu sankciju (novčanu kaznu ili kaznu zatvora), nužno odrediti i tu zaštitnu mjeru. Ustavni sud podsjetio je da miješanje u nečije pravo mora ispunjavati zahtjeve razmjernosti pa u slučaju nečijeg protupravnog ponašanja, da bi bilo razmjerno, mora odgovarati ozbiljnosti povrede, a izrečena sankcija težini djela za čije je kažnjavanje predviđena¹⁵. Stoga i nužnost izricanja zaštitne mjere protjerivanja stranca iz zemlje, prema ocjeni Ustavnog suda, ovisi o pažljivoj procjeni težine prekršaja s jedna strane, i svih drugih specifičnih okolnosti konkretnog slučaja s druge strane, kako bi se ocijenilo je li ona razmjerna, ili se svrha kažnjavanja može postići (i) na neki drugi način, nekom drugom, blažom mjerom (npr. samo novčanom kaznom u istom ili većem iznosu). Primjenjujući navedeno na konkretan slučaj, Ustavni je sud utvrdio da sudovi pri izricanju zaštitne mjere nisu uzeli u obzir ni jednu od prije navedenih okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je izrečena zaštitna mjera (uz već izrečenu sankciju) doista primjerena, nužna i razmjerna težini prekršajnog djela stavljenog podnositeljici na teret (da je legalno ušla i boravila u Republici Hrvatskoj kao žrtva obiteljskog nasilja, da je majka dvoje djece koja se redovito školuju u Republici Hrvatskoj, od kojih je jedno dijete s posebnim potrebama, da joj je izdana dozvola za rad u vremenu duljem od vremena za koje je odobren boravak, da je podnijela zahtjev za primitak u hrvatsko državljanstvo i dr.). Ustavni je sud, stoga, zbog navedenog propusta prekršajnih sudova, ocijenio da je u tom dijelu osporenih presuda došlo do povrede prava podnositeljice na pravično suđenje propisano člankom 29. stavak 1. Ustava.¹⁶

 

1 Ustav Republike Hrvatske, Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10. 
2 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02, 1/06 i 2/10. 
3 Odluka je objavljena na www.usud.hr. 
4 Zakon o strancima, Nar. nov.,  br. 79/07 i 36/09 (v. novi Zakon o strancima, Nar. nov., br. 130/11 i 74/13). 
5 Prekršajni zakon, Nar. nov.,  br. 107/07. 
6 Članak 77. Zakona o strancima glasi: 
 »Stranac nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj ... 
 - ako ne posjeduje valjanu vizu ili odobrenje boravka u Republici Hrvatskoj ako je to potrebno ...«. 
7 Članak 95. Zakona o strancima glasi: 
 »Zabranjeno je prisilno udaljiti stranca u državu gdje su njegov život ili sloboda ugroženi radi njegove rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, zbog pripadnosti posebnoj društvenoj skupini ili zbog političkog mišljenja ili gdje bi mogao biti podvrgnut mučenju ili neljudskom i ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju te u državu u kojoj mu prijeti opasnost od prisilnog udaljenja u takvu državu. Zabranjeno je prisilno udaljiti maloljetnog stranca ako je to u suprotnosti s Konvencijom o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, Europskom konvencijom o sprječavanju mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja i Konvencijom o pravima djece.« 
8 Konvencija o pravima djeteta, Nar. nov. – MU, br. 12/93. 
9 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 – proč. tekst i 8/99 – ispr. 
10 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 67/09 i na www.usud.hr. 
11 Tom je Odlukom usvojena ustavna tužba te su točkom I. izreke ukinuta rješenja Županijskog suda u Z., broj: Gž-207/08 od 28. ožujka 2008. i rješenje Općinskog suda u Z. broj: R1-309/06 od 12. studenoga 2007. godine. Točkom II. izreke Ustavni je sud, na temelju članka 31. stavaka 4. i 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 99/99, 29/02 i 49/02 – proč. tekst) naložio nadležnom Centru za socijalnu skrb Z., da u okviru zakonskih ovlasti poduzme sve radnje potrebne za stvaranje pretpostavki i djelotvorno ostvarenje susreta i druženja podnositeljice ustavne tužbe s djetetom. Ustavna tužba podnesena je protiv rješenja Županijskog suda u Z., broj: Gž-207/08 od 28. ožujka 2008., kojim je odbijena podnositeljičina žalba i potvrđena točka I. izreke rješenja Općinskog suda u Z., broj: R1-309/06 od 12. studenoga 2007. godine, dok je točka II. izreke prvostupanjskog rješenja preinačena na način da je podnositeljici naloženo naknaditi predloženiku (podnositeljičinom djetetu), troškove postupka u iznosu od 4.502,50 kn. U preostalom dijelu, zahtjev predloženika za naknadu troškova postupka je odbijen. Točkom I. izreke prvostupanjskog rješenja odbijen je podnositeljičin prijedlog za određivanje susreta i druženja s njezinim maloljetnim djetetom, rođenim 1996. godine. U vrijeme podnošenja prijedloga i u vrijeme donošenja osporenih akata podnositeljica je izdržavala kaznu zatvora izrečenu pravomoćnom presudom Županijskog suda u Z, broj: K-11/06 od 11. rujna 2006., zbog kaznenog djela ubojstva L. M., svoga supruga i oca njihova zajedničkog djeteta, u prekoračenju nužne obrane. 
12 U presudi Mikulić protiv Hrvatske od 7. veljače 2002., zahtjev br. 53176/9957 Europski sud navodi: 
 »Sud ponavlja da članak 8., iako je njegova bitna namjera pojedinca zaštititi od arbitrarnog uplitanja od strane javnih vlasti, nije tu samo kako bi prisilio državu da se suzdrži od takvog uplitanja: osim ove negativne obveze, mogu postojati i pozitivne obveze inherentne djelotvornom poštivanju prava na privatni i obiteljski život. Te obveze mogu podrazumijevati usvajanje mjera namijenjenih osiguravanju poštivanja privatnog života čak i u sferi odnosa između pojedinaca (vidi presudu u predmetu X. and Y. v. the Netherlands od 26. ožujka 1985., Serija A br. 91, str. 11, stavak 23. i presudu u predmetu Botta v. Italy od 24. veljače 1998., Reports 1998-I, str. 422, stavak 33.). 
 58. Međutim, granice između pozitivnih i negativnih obveza države na temelju članka 8. nije lako precizno definirati. No, primjenjiva načela ipak su slična. Pri utvrđivanju postoji li takva obveza ili ne postoji, potrebno je uzeti u obzir pravičnu ravnotežu koju treba uspostaviti između općih interesa i interesa pojedinca, a u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene (vidi, na primjer, presudu u predmetu Keegan v. Ireland od 26. svibnja 1994., Serija A. br. 290, str. 19, stavak 49., te predmet M.B. v. the United Kingdom, zahtjev br. 22920/93, Odluka Komisije od 6. travnja 1994., Decisions and Reports [DC], 77-A, str. 116).« 
 U presudi A. protiv Hrvatske od 14. listopada 2010. (zahtjev, broj 55164/08), Europski sud obrazlaže: 
 »59. Iako je osnovni cilj članka 8. zaštititi pojedinca od proizvoljnih radnji javnih tijela, uz to mogu postojati i pozitivne obveze kao sastavni dio djelotvornog »poštovanja« privatnog i obiteljskog života, a te obveze mogu podrazumijevati donošenje mjera na području odnosa između pojedinaca (vidi, mutatis mutandis, X and Y, prethodno citirano, §§ 23-24; Mikulić v. Croatia, br. 53176/99, § 57, ECHR 2002-I; i Sandra Janković v. Croatia, br. 38478/05, § 44, ECHR 2009-... (izvadci)). 
 60. Glede poštovanja privatnoga života, Sud je u raznim kontekstima već presudio da pojam privatnog života uključuje tjelesnu i psihičku cjelovitost osobe. Prema članku 8. država ima dužnost zaštititi tjelesnu i moralnu cjelovitost pojedinca od drugih osoba. U tu svrhu država treba u praksi održavati i primjenjivati odgovarajući pravni okvir koji pruža zaštitu od čina nasilja od strane privatnih osoba (vidi X and Y, prethodno citirano, §§ 22 i 23; Costello-Roberts v. the United Kingdom, 25. ožujka 1993., § 36, Serija A br. 247-C; D.P. and J.C. v. the United Kingdom, br. 38719/97, § 118, 10. listopada 2002.; M.C. v. Bulgaria, br. 39272/98, §§ 150 i 152, ECHR 2003-XII; Bevacqua and S. v. Bulgaria, br. 71127/01, § 65, 12. lipnja 2008.; i Sandra Janković, naprijed citirano, § 45).« 
 U presudi Krušković protiv Hrvatske od 21. lipnja 2011. (Zahtjev br. 46185/08), Europski sud navodi: 
 »32. Sud ponavlja da njegova zadaća nije zamijeniti nadležne hrvatske vlasti u određivanju koji su načini najprimjereniji za utvrđivanje očinstva putem sudskog postupka u Hrvatskoj, već preispitati, na temelju Konvencije, odluke koje su te vlasti donijele u vršenju svojih ovlasti procjenjivanja. Sud će stoga ispitati je li Hrvatska, prilikom rješavanja očinstva podnositelja zahtjeva u odnosu na K.-u, prekršila svoju pozitivnu obvezu iz članka 8. Konvencije (vidi, na primjer, Hokkanen protiv Finske, 23. rujan 1994., stavak 55, Serija A br. 299-A, i, mutatis mutandis, naprijed citirani Handyside protiv Ujedinjene Kraljevine, stavak 49.). 
 (...) 
 43. S obzirom na prigovor Vlade koji je bio spojen s odlučivanjem o osnovanosti prigovora podnositelja zahtjeva, Sud primjećuje da su mjerodavne nacionalne vlasti pokrenule sudski postupak za utvrđenje očinstva podnositelja zahtjeva tek nakon više od dvije i pol godine nakon što ih je to zatražio podnositelj zahtjeva, tako dozvoljavajući da dođe do situacije u kojoj je bez ikakvog očiglednog razloga bio zanemaren zahtjev podnositelja zahtjeva i djetetove majke da se utvrdi da je podnositelj zahtjeva biološki otac K.. 
 44. U tim okolnostima, Sud nalazi da tužena država nije ispunila svoju pozitivnu obvezu da jamči pravo podnositelja zahtjeva na poštovanje njegovog obiteljskog i privatnog života. Stoga Sud nalazi da je došlo do povrede članka 8. Konvencije i odbija prigovore vlade koji se odnose na iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava.« 
13 Ustav Republike Hrvatske, Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10. 
14 Npr. Odluke, broj: U-III-1563/2002, U-III-1635/2003, U-III-2963/2004, U-III-1350/2005, U-III-1978/2006, U-III-4396/2007, U-III-3857/2008 i dr. 
15 V. predmet Europskog suda za ljudska prava Gabrić protiv Hrvatske, presuda, 5. veljače 2009., zahtjev br. 9702/04. U ovoj presudi Europski sud navodi: 
 »39. Sud smatra da miješanje, da bi bilo razmjerno, treba odgovarati ozbiljnosti povrede, a sankcija težini djela za čije kažnjavanje je predviđena – u ovome predmetu nije poštovana dužnost prijavljivanja – a ne težini neke pretpostavljene povrede, koja, međutim, nije bila utvrđena (kao na primjer djelo pranja novca ili izbjegavanja carinskih pristojbi). Mjera oduzimanja o kojoj se ovdje radi nije bila namijenjena kao materijalna naknada štete – budući da država nije pretrpjela nikakav gubitak kao rezultat toga što podnositeljica nije prijavila novac – nego je bila odvraćajuća i punitivna u svojoj svrsi (usporedi predmet Bendenoun v. France, 24. veljače 1994., stavak 47., Series A br. 284). U ovome je predmetu podnositeljici zahtjeva već bila izrečena novčana kazna za prekršaj koji se sastojao od neprijavljivanja novca na carini. Nije bilo uvjerljivo dokazano, niti je Vlada uistinu tvrdila da sama ta sankcija nije bila dovoljna za postizanje željenoga odvraćajućeg ili punitivnog učinka i sprečavanje budućih povreda dužnosti prijavljivanja. U takvim je okolnostima, po mišljenju Suda, oduzimanje cijeloga iznosa novca koji je trebalo prijaviti, kao dodatna sankcija uz novčanu kaznu, bilo nerazmjerno, jer je podnositeljici zahtjeva nametnulo prekomjeran teret. 
 40. Stoga je došlo do povrede članka 1. Protokola br. 1.« 
16 U odnosu na dio prvostupanjske presude kojom je podnositeljica proglašena krivom za prekršaj iz članka 87. stavak 1. točka 2. u svezi s člankom 204. stavak 1. točka 1. Zakona o strancima, Ustavni sud nije našao da bi došlo do povrede ustavnih prava podnositeljice.