Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
27.10.2023.
Pravo elektroničkog plaćanja
INTERVJU
Elektroničko plaćanje, ili plaćanje internetom kako se uvriježilo u svakodnevnom govoru, iz godine u godinu dobiva sve više na važnosti. Brzo, jednostavno, s nekoliko klikova na računalu ili mobilnom uređaju računi su plaćeni, izvršen je prijenos sredstava i sl., i to bez dodatnih troškova vezanih uz vrijeme i mjesto obavljanja tih poslova. Međutim, iako bitno pojednostavnjuje poslovanje i realizaciju novčanih transakcija, elektroničko plaćanje otvara niz pravnih pitanja, poput opsega regulacije, učinaka koji nastaju pojedinom vrstom elektroničkog plaćanja kao i dometa pravne zaštite.
S obzirom na to da se o ovoj temi u Informatoru nije puno pisalo, odlučili smo s njom upoznati naše čitatelje kroz intervju s dr. sc. Markom Perkušićem, docentom na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti pri Sveučilištu u Splitu, autorom knjige Pravo elektroničkog plaćanja, koja je objavljena u izdanju Školske knjige d.d. Knjiga je bila i povod za razgovor, koji će nas uvesti u ovu tematiku, a i u njezin sadržaj.
Inače, Pravo elektroničkog plaćanja prvo je djelo u Republici Hrvatskoj koje ovaj pravni institut uređuje na sveobuhvatan način i zbog svoje preglednosti i razumljiva jezika pogodna je za različit spektar čitatelja. Knjiga obiluje primjerima iz hrvatske, europske i američke sudske prakse, što je čini posebno zanimljivom, a pojmovi su objašnjeni na pristupačan način, zbog čega je korisna ne samo za pravnike, nego i za sve one koji žele znati nešto više o elektroničkom plaćanju i problemima u njegovoj primjeni.
INFORMATOR:
Poštovani gospodine Perkušiću, prije nego što Vam postavimo nekoliko pitanja, možete li nam se ukratko predstaviti i reći kako je nastalo ovo djelo?
Docent sam te pomoćnik pročelnika za financije na Sveučilišnom odjelu za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu. Diplomirao sam 2014. godine na Pravnom fakultetu u Splitu, nakon čega sam kratko vrijeme radio kao odvjetnički pripravnik i zatim sam se opredijelio za znanstvene vode. Doktorirao sam 2019. godine na Pravnom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Za vrijeme izrade doktorske disertacije usavršavao sam se na Freie Universitat u Berlinu te održao znanstvena izlaganja iz sfere pravne regulacije elektroničkog plaćanja na nekim od vodećih znanstvenih institucija poput Sveučilišta Sorbonne u Parizu.
Knjiga je zapravo nastala kao prilagođena i ažurirana inačica moje doktorske disertacije „Pravna pitanja elektroničkog plaćanja“. Naime, elektroničko plaćanje zauzima sve veću ulogu u našem svakodnevnom životu te sam smatrao da bi i izvan znanstvene dimenzije moga rada bilo korisno da se s ovim pitanjem upozna šira publika. Sve brži razvoj financijskih tehnologija i njihov neupitan utjecaj na naš svakodnevni život čine potrebnim da se pravnici, ali i opća populacija educira o pravima i obvezama u sferi digitalnog plaćanja.
INFORMATOR:
Iz knjige je razvidno da je elektroničko plaćanje širok pojam te obuhvaća različite oblike. Koji sve oblici elektroničkog plaćanja postoje i čemu oni, u stvari, služe?
Elektroničko plaćanje može se podijeliti na elektroničko bankarstvo, elektronički novac i virtualne valute, pa tako elektroničko bankarstvo jesu platne transakcije s depozitnim novcem u elektroničkom obliku. Počelo se razvijati u 20. st., kad su se na tržištu pojavile kartice s magnetnom vrpcom s pomoću kojih se moglo iščitati stanje računa i obavljati transakcije u elektroničkom obliku, a pravi razvoj doživjelo je pojavom internet bankarstva.
Elektroničko bankarstvo učinilo je platne transakcije depozitnim novcem znatno bržima i smanjilo je troškove koje korisnici imaju prilikom svake transakcije, ali je ujedno pravne odnose koji nastaju između banaka i njihovih klijenata učinilo složenijim. Stoga je u knjizi posebno obrađena i zaštita potrošača, kao važna dimenzija ovog pitanja. Kao ključne značajke elektroničkog novca, svakako treba istaknuti mogućnosti koje postoje izvan mrežnog načina plaćanja (offline) kao i mogućnost plaćanja bez posrednika. Da razjasnim: Offline plaćanje pruža korisnicima veći stupanj anonimnosti nego što je slučaj kod online plaćanja, npr. kod elektroničkog bankarstva. Institut elektroničkog novca reguliran je Zakonom o elektroničkom novcu, svakako u skladu s propisima EU-a, ali moram ovdje istaknuti da je mnoge pravne segmente elektroničkog novca ostavio pod upitnikom, što sam u svojoj knjizi istaknuo odnosno na što sam obratio posebnu pozornost.
I konačno, virtualne valute su izrazito aktualan segment elektroničkog plaćanja. Privukle su veliku pozornost javnosti i zakonodavnih tijela. I u odnosu na ovaj oblik plaćanja, potrebno je svojevrsno razjašnjenje. Naime, zbog nejasnoća u široj javnosti, treba istaknuti da je naziv virtualne valute sveopći naziv za sve tipove virtualnih valuta, dok je naziv digitalne valute sinonim za virtualne valute.
Osnovna podjela virtualnih valuta može se izvršiti na platformne valute i kriptovalute. Platformne valute su centralizirane valute kod kojih platforme kontroliraju način njihova korištenja.
Najčešće se nude na društvenim mrežama ili u videoigricama. Kao primjer platformne valute, možemo navesti Amazon Coins, Facebook Credits, World of Warcraft gold itd. Cilj tih valuta nije konkurirati zakonskom sredstvu plaćanja, već produljiti vrijeme koje korisnici na njima provode te povećati samu potrošnju korisnika njihovih usluga. Međutim, u Kini se dogodilo da je platformna valuta Q-coin na društvenoj mreži Tencent čak počela konkurirati zakonskom sredstvu plaćanja do te mjere da je morala reagirati država. Naime, zbog popularnosti Q-coina u društvu, ljudi su njome počeli plaćati i izvan Tencenta, što je dovelo do rasta njegove uporabe. Budući da je ipak riječ o centraliziranoj virtualnoj valuti, države nemaju problema s reguliranjem i suzbijanjem korištenja takve vrste sredstva plaćanja. Kriptovalute su najpoznatija podskupina virtualnih valuta, a najpoznatija kriptovaluta na svijetu je Bitcoin, koji je ujedno i prva funkcionalna kriptovaluta. Sve ostale kriptovalute koje su od tada nastale imaju određene sličnosti s Bitcoinovim algoritmom te u biti većina njih pokušava poboljšati taj algoritam tako da uklone mane koje se ističu kod Bitcoina. Bitni nedostatak Bitcoina je njegova ograničenost izdanja na 21 milijun i troškovi prilikom rudarenja Bitcoina.
INFORMATOR:
Što bi značilo „rudarenje Bitcoina“?
Rudarenje je proces koji se odvija u sklopu blockchain sustava koji je ključan za funkcioniranje kriptovaluta. Ovdje treba pojasniti i sam pojam blockchaina. Riječ je o obliku tehnologije koja podržava distribuirano snimanje šifriranih podataka. Blockchain omogućava provođenje transakcija bez potrebe za posrednikom, praćenje tijeka tih transakcija te stvaranje novih vrijednosnih jedinica koje najčešće nastaju kao nagrada za rudare, tj. osobe koje djeluju kao ovjeritelji transakcija između korisnika npr. Bitcoina). Sam način funkcioniranja blockchaina detaljno je opisan u knjizi,
INFORMATOR:
Iako je elektronički novac uređen zakonom, zašto nije zaživio u praksi?
Razloga ima mnogo, ali u biti, može se reći da elektronički novac ima dva velika problema. Prvi se odnosi na činjenicu da je reguliran tako da ne ostavlja prostora za većom zaradom izdavateljima elektroničkog novca, pa samim time nitko nije imao interes promovirati elektronički novac i nuditi ga kao konkurenciju depozitnom novcu.
Drugi problem je u tome što je zakonodavac elektronički novac namijenio samo za manje transakcije jer je elektronički novac zbog svojih karakteristika teže kontrolirati nego depozitni novac, pa je postojao strah da može postati alternativa gotovini za pranje novca i plaćanje ilegalnih radnji. Osim toga, pojavile su se i kriptovalute, koje su izazvale veliku pozornost javnosti, zbog čega je elektronički novac polako pao u zaborav. Ipak, sada opet postaje aktualan s najavom digitalnog eura, koji bi trebao imati mnoge karakteristike elektroničkog novca.
INFORMATOR:
Kako se, međutim, dogodilo da su, za razliku od elektroničkog novca, Bitcoin i kriptovalute postale tako važne u praksi? Jeste li to očekivali?
Moram priznati da nisam. Naime, kada su se pojavili na tržištu, brojni znanstvenici iz različitih polja znanosti počeli su analizirati karakteristike Bitcoina i drugih kripotovaluta te ih uspoređivati s uspješnim valutama kojima su trebali biti konkurencija. Uvriježeni stav za klasične financijske teorije jest da uspješna valuta mora funkcionirati kao sredstvo plaćanja, pohrana vrijednosti i jedinica računa, a Bitcoin sukladno tim istraživanjima nije zadovoljavao ni jedan od tih kriterija.
Naime, Bitcoin krase epiteti kao složenost korištenja, pravna nesigurnost, nedovoljno raširena mreža korisnika, nestabilnost, meta hakerskih napada, rizik za pohranu vrijednosti itd. Međutim, iako je nesporno da ne može biti učinkovito sredstvo plaćanja te, iako je učestala meta hakerskih napada zbog kojih sada već nastaju gubitci u milijardama, Bitcoin i ostale kriptovalute pokazali su se kao odlično spekulativno sredstvo koje mnoge osobe vide kao lagan i brz način zarade. Zbog toga se sada mnoge države trude smisliti najbolji način za njihovu regulaciju.
INFORMATOR:
Govoreći o pravnoj regulaciji virtualnih valuta kao sve relevantnijoj temi u praksi, kako je ona uopće tekla u Europi, a onda i Hrvatskoj?
Prije svega, smatram da je regulacija virtualnih valuta u svijetu, a onda i u Europi, tekla jako sporo. Pritom ne možemo u potpunosti kriviti zakonodavce jer su se ipak susreli s nečim sasvim novim i s nečim što je bilo imuno na njihove standardne procedure. Naime, ako zakonodavac nešto želi regulirati, ograničiti ili zabraniti, on to čini tako da identificira odgovorne osobe te njima nametne određena pravila postupanja. U segmentu virtualnih valuta to bi ponajprije značilo da bi zakonodavac trebao urediti prava i obveze osoba koje bi u ovom slučaju izdavale virtualne valute i puštale ih u optjecaj.
Budući da su Bitcoin i ostale slične virtualne valute decentralizirane i pseudonimne te ne postoji osoba ili institucija koja stoji iza njih, zakonodavac je tome morao doskočiti i smisliti nov način regulacije.
Na ovom mjestu treba istaknuti da su institucije RH reagirale brže nego većina ostalih u svijetu. Hrvatska narodna banka se dva puta na svojim službenim stranicama očitovala o pitanju virtualnih valuta, a i Porezna uprava izdala je dva mišljenja o virtualnim valutama. HNB-ova mišljenja temeljila su se na upozoravanju građana o pravnoj nesigurnosti i rizicima koje sa sobom nose virtualne valute, dok su se mišljenja Porezne uprave odnosila na porezni tretman kriptovaluta, pri čemu su odgovorili na najčešće postavljena pitanja građana.
Kad je riječ o regulaciji virtualnih valuta u RH, ona je započela Zakonom o sprječavanju pranja novca i financiranju terorizma, s time da ih on samo površno uređuje te ih smatra podvrstom virtualne imovine. Detaljnija regulacija kriptovaluta u EU-u, pa samim time i u RH upravo slijedi. Smatram da će biti potrebna velika pomoć prakse i pravne znanosti prije nego što se regulacija virtualne imovine i virtualnih valuta u potpunosti iskristalizira.
INFORMATOR:
U knjizi se spominju „pametni ugovori“ i kripto transakcije. Možete li nam nešto reći o tome i hoće li oni zamijeniti depozitni novac, kao sigurnija ili jeftinija alternativa?
Jednostavnije rečeno, pametni ugovori definiraju se kao automatski digitalni ugovori koji se sami ostvaruju kada se zadovolje određeni uvjeti. Plaćanje depozitnim novcem je krucijalno za normalno funkcioniranje tržišta te je danas predviđeno zakonom da se veće transakcije kao i isplate plaća izvršavaju depozitnim novcem. Riječ je o načinu plaćanja koji se razvija već nekoliko stoljeća i prije nego što je postojao kao oblik elektroničkog plaćanja.
Temeljem takvog razvoja on je danas povezan sa svim sferama normalnog funkcioniranja jedne države. Stoga smatram da pametni ugovori u kombinaciji s kripto transakcijama u bliskoj budućnosti neće zamijeniti depozitni novac, ali mislim da će banke zbog pritiska javnosti i regulatornih tijela morati za svoje poslovanje sve više koristiti nove tehnologije povezane s modernijim sredstvima plaćanja. Uloga depozitnog novca mogla bi se umanjiti kod manjih transakcija, a u budućnosti bi depozitni novac mogao u potpunosti biti zamijenjen nacionalnim virtualnim valutama koje izdaju države, a koje su trenutačno tek u fazi razvoja i uvođenja na tržište.
INFORMATOR:
Smatrate li elektroničko plaćanje sigurnim načinom plaćanja?
Da. Elektroničko plaćanje depozitnim novcem sigurno je za korisnike te su po tom pitanju adekvatno zaštićeni Zakonom o platnom prometu. Naime, plaćanje elektroničkim novcem uvelike se temelji na sustavima koji postoje za plaćanja depozitnim novcem, zbog čega se plaćanje elektroničkim novcem može svrstati u sigurnu kategoriju. Za razliku od toga, plaćanja virtualnim valutama ne smatram trenutačno jednako sigurnima za korisnike.
Ovdje primarno ne govorim o tehnološkim rizicima jer se blockchain pokazao kao izrazito otporan na raznovrsne napade. Naime, problem se javlja na razini ljudskog faktora. Ako plaćate virtualnim valutama bez posrednika, u praksi se pokazalo da korisnici koji nisu tehnički osposobljeni u tom području često budu žrtve prevara.
Nažalost, ni plaćanja virtualnim valutama uz korištenje usluga posrednika nisu se pokazala puno boljima, jer je riječ o posrednicima koji nisu bili podvrgnuti pravnoj regulativi te nisu bili utvrđeni uvjeti tko i na koji način može pružati usluge posredovanja i elektroničkih novčanika za virtualne valute. Stoga, takvi pružatelji usluga za virtualne valute često nisu odgovarali svojim korisnicima za propuste i štetu koja bi nastala na njihovim platformama te nisu bili rijetki slučajevi propadanja takvih pružatelja usluga, prilikom čega bi nestale i velike količine novca i virtualnih valuta njihovih korisnika.
Novim zakonodavnim rješenjima plaćanja virtualnim valutama postaju sve sigurnija za korisnike, ali trebat će proći još vremena prije nego što dosegnu razinu sigurnosti koja postoji pri plaćanju depozitnim novcem.
INFORMATOR:
Unatoč uvjerljivom stajalištu da je elektroničko plaćanje sigurno, ipak postoje i određeni rizici. Koje biste rizike ovdje istaknuli?
Možda je najbolje početi od tzv. phishinga, koji je sve prisutniji način digitalne prevare u Hrvatskoj. Prevara putem lažnih e-mailova ili lažnih oglasa postala je uobičajena taktika cyber kriminala koja jednako cilja kako na pojedince tako i poslovne subjekte.
Prevaranti putem prijevarnih poruka pokušavaju doći do osjetljivih financijskih podataka od žrtava. Budući da banke imaju sofisticirane protokole kibernetičke zaštite koji sprječavaju većinu hakerskih napada, prevaranti su se orijentirali na najslabiju kariku u lancu transakcije - ljudski faktor.
Naime, u tipičnoj e-mail prevari, prevaranti šalju poruke koje su maskirane kao e-mailovi legitimnih trgovačkih društava, javnih tijela ili pojedinaca. Takve poruke često sadrže uvjerljiv jezik, hitne zahtjeve i uvjerljive logotipe. Na sličan način, kriminalci lažnim oglasima uspostavljaju kontakt sa žrtvama vezanim uz kupoprodaju dobara ili usluga putem interneta.
Cilj tih metoda je da žrtva klikne na zlonamjerne linkove ili preuzme privitak e-maila, čime nesvjesno pruža pristup svojim osobnim i financijskim podatcima. Primjerice, prevarant uputi žrtvi e-mail gotovo identičan kao e-mail njezine matične banke, u kojemu traži prijavu u mobilno ili internetsko bankarstvo.
Žrtva pristupanjem linku zapravo biva usmjerena na mrežne stranice prevaranta koje su izgledom gotovo identične stranicama banke. U trenutku kada se žrtva pokušava prijaviti u sustav na toj stranici, misleći da se nalazi na stranici banke, ona unosi svoje podatke u sustav prevaranta, koji tad u pravilu istovremeno koristi te podatke kako bi se prijavio umjesto žrtve u stvarni sustav banke te prenio novac s računa žrtve na neki drugi bankovni račun.
Kada žrtva padne u zamku prevare, kriminalci koriste različite metode za prijenos novca, izbjegavajući sigurnosne protokole banaka. Jedan uobičajeni pristup uključuje korištenje kompromitiranih bankovnih računa ili ukradenih vjerodajnica. Stjecanjem neovlaštenog pristupa legitimnim računima, prevaranti mogu pokrenuti transakcije koje izgledaju legitimno, otežavajući bankama otkrivanje i sprječavanje takve prevare.
Drugu vrstu rizika predstavlja upotreba tzv. „novčanih mula“. Te osobe, često nesvjesno regrutirane putem online oglasa za posao ili društvenih medijskih platformi, djeluju kao posrednici za primanje i prijenos sredstava u ime prevaranata. Korištenjem računa novčanih mula, koji se obično otvaraju korištenjem krivotvorenih identiteta ili ukradenih osobnih podataka, kriminalci mogu zaobići neke tradicionalne sigurnosne mjere banaka.
Da bi dodatno zakomplicirali stvari, kriminalci koriste tehnike pranja novca kako bi prebacili ukradena sredstva izvan EU-a. Tako, primjerice, novac nastoje što prije iznijeti iz EU-a ili ga pretvoriti u kriptovalute kako bi ga izvukli iz bankarskog sustava. Da bi se to spriječilo, bitna je suradnja policije, financijskih institucija i žrtava. Naime, kada se takvo nešto dogodi, ključno je brzo reagirati dok sredstva nisu transferirana izvan redovitog bankarskog sustava EU-a.
Domaće transakcije podliježu nešto blažim kontrolama, pa nije rijedak slučaj da prevaranti prvo novac transferiraju na račun u Republici Hrvatskoj, a odakle ga dalje usmjeravaju ili na inozemne račune ili u svrhu kupnje kriptoimovine. Žrtva mora reagirati što prije i uputiti e-mail matičnoj banci te zatražiti blokiranje sredstava. Istovremeno poželjno je da isti e-mail uputi i banci na čiji je račun novac upućen, uz naznaku da je riječ o kaznenome djelu računalne prevare. Odmah nakon poslanih e-mailova, osoba bi se trebala uputiti u policijsku postaju i podnijeti kaznenu prijavu protiv (nepoznatnog) počinitelja te presliku prijave uputiti kao dopunu na e-mail adrese banaka. Banke računalne prevare i s njima povezano pranje novca shvaćaju izrazito ozbiljno te će poduzeti daljnje mjere blokade sredstava kad je to još moguće. Štoviše, ako banke nisu osigurale dvostruku provjeru identiteta platitelja, moguće je i da one odgovaraju za gubitak sredstava.
INFORMATOR:
Iako smo temu elektroničkog plaćanja tek načeli, biste li nam mogli reći gdje vidite budućnost elektroničkog plaćanja?
Budućnost elektroničkog plaćanja vidim u nacionalnim virtualnim valutama kao što bi trebao biti digitalni euro. Smatram da se s pomoću takvih sredstava plaćanja na tržište mogu unijeti inovacije koje su donijele virtualne valute i elektronički novac, a da pritom ta sredstva plaćanja budu sigurna, učinkovita i stabilna. Prema najavama, digitalni euro imat će status zakonskog sredstva plaćanja koje će izdavati i za njega jamčiti središnja banka. Dakako, da ne bi došlo do kolapsa financijskog sustava, banke će morati biti uključene u implementaciju digitalnog eura.
Međutim, ako se umiješanost banaka ograniči samo na nužne aspekte, u budućnosti bi elektroničko plaćanje trebalo biti brže, sigurnije i jeftinije od današnjeg te bi vrlo vjerojatno trebalo u potpunosti zamijeniti gotov novac. To svakako ovisi i o zakonodavnim rješenjima koja bi trebala regulirati, ali ne i ugušiti, nove oblike plaćanja.
INFORMATOR:
Kažete da bi digitalni euro imao status zakonskog sredstva plaćanja. Što bi to značilo u praksi?
To znači da biste digitalni euro bili dužni prihvatiti kao sredstvo ispunjenja novčane obveze. Naime, u slučaju da ste mi dužni 100 eura, svoju obvezu možete ispuniti digitalnim eurom, i ja sam ga dužan prihvatiti, odnosno nemam pravo zahtijevati da svoju obvezu ispunite u gotovini. Međutim, stvari nisu tako crno-bijele. Budući da korištenje digitalnog eura ipak zahtijeva od korisnika određeno poznavanje novih tehnologija, smatram da bi zbog toga mogli nastati određeni problemi u praksi te će EU prilikom uvođenja digitalnog eura morati o tome dobro razmisliti i zaštititi ljude od mogućih prevara koje bi se mogle dogoditi zbog nepoznavanja tehnologija (aplikacija, pametnih kartica…) nužnih za korištenje digitalnog eura.
Naime, prosječna osoba neće imati problema s korištenjem kartice ili aplikacije na mobilnom telefonu za izvršiti plaćanje, ali treba voditi računa da velik broj ljudi (posebno starije dobi) još uvijek svoja plaćanja obavlja isključivo gotovinom te zbog takvih slučajeva smatram da bi EU status zakonskog sredstva plaćanja za digitalni euro trebao uvoditi u više faza kako bi se svi stigli upoznati s promjenama i njima se prilagoditi.
INFORMATOR:
U nekim europskim zemljama gotovina je sve manje u uporabi. Vjerujem da će digitalni novac imati sve veću ulogu u plaćanju, ali može li se očekivati da će u budućnosti u potpunosti zamijeniti gotov novac, tj. gotovinu?
Da, u pravu ste. Gotov novac sve se manje koristi i mlađe populacije uvelike se oslanjaju i preferiraju elektroničko plaćanje. Takav trend u svijetu podržavaju i mnogobrojne državne institucije, kao i međunarodne financijske organizacije te zbilja postoje mnoge najave da se u skoroj budućnosti gotovina više neće koristiti.
Ako se sve nastavi odvijati predviđenim tijekom, mišljenja sam da se gotovina u budućnosti zbilja više neće koristiti, ali također smatram da se takvo nešto neće dogoditi naglo.
Vjerujem da bi se države i nacionalne banke mogle odlučiti na takav potez tek nakon što i samo društvo obavi tu tranziciju i ako se postotak korištenja gotova novca još dosta smanji. Do tada će se vjerojatno uvoditi razne mjere kako bi se poticalo što manje korištenje gotova novca.
Poštovani gospodine Perkušiću,
Informator Vam zahvaljuje na ovom intervjuu, kao vrijednoj pouci o elektroničkom plaćanju, a ništa manje i dobroj smjernici na što treba obratiti pozornost u elektroničkoj komunikaciji.
Za naše čitatelje preostaje nam preporučiti nabavku knjige jer nam na dostupan i jednostavan način objašnjava i ono što nam se čini poznato i čime možda mislimo da vladamo, poput bankomata, tokena i čitača kartica ili pametnih mobilnih telefona. U intervjuu spomenuto elektroničko bankarstvo, u knjizi je obrađeno glede ugovora koji postoje u elektroničkom bankarstvu, načinu njihova izvršenja, odgovornosti ugovornih strana te nas detaljno upoznaje o načinu na koji bitcoin funkcionira kako s tehničkog tako i s pravnog aspekta, a uvodi nas u svijet ostalih kriptovaluta i objašnjava na koji način i s kojim ciljem nastaju nove kriptovalute.
Intervju pripremila i vodila:
Slavica Banić, glavna urednica
