1. UVOD
Iako je prošlo više od dvadeset i dvije godine od početka procesa denacionalizacije u Republici Hrvatskoj, upravni postupci u svezi s tom problematikom još uvijek traju i ne nazire im se kraj. Usprkos proteku vremena, i dalje postoje područja upravne prakse u kojima upravna i upravnosudska praksa nisu do kraja ujednačene pa tijela i sudovi koji sudjeluju u postupcima različito postupaju. Jedno od takvih područja je i pitanje naknade i povrata oduzete imovine državljanima SR Njemačke, odnosno osobama koje su bile izvorni njemački državljani u vrijeme kada je oduzimanje izvršeno.

2. ZAKONSKI OKVIR I TUMAČENJE VRHOVNOG SUDA REPUBLIKE HRVATSKE
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 80/02 i 81/02 - ispr.) noveliran je Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine (Nar. nov., br. 92/96 - u nastavku teksta: Zakon o naknadi), a izmjena je uslijedila nakon što su odlukom i rješenjem Ustavnoga suda Republike Hrvatske, broj U-I-673/1996 i dr. od 21. travnja 1999. (Nar. nov., br. 39/99), ukinute određene odredbe toga Zakona, uključujući i onu članka 9. st. 1. i članka 11. te je pokrenut postupak za ocjenu ustavnosti njegovih odredaba. Obrazlažući razloge zbog kojih je ukinuo odredbu članka 9. st. 1. i članka 11. Zakona o naknadi, Ustavni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci, između ostalog, naveo: »Razlikovanje prijašnjih vlasnika s obzirom na njihovu pravnu svezu s određenom državom (tj. prema državljanstvu) - s tim da se jednima priznaje pravo na naknadu (hrvatskim državljanima), a drugima se to pravo nikako ne priznaje - nepravedno je i ne može se opravdati zaštitom nekog drugog važnog ustavnog ili drugog prava ... Zbog toga bi, propisom koji će se donijeti umjesto ukinutog, prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani trebalo načelno priznati pravo na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu ...«.

Novelirana odredba članka 9. Zakona o naknadi (odnosno čl. 1. Zakona o izmjenama i dopunama toga Zakona) sada glasi: »Prava iz ovog zakona priznaju se fizičkoj osobi - prijašnjem vlasniku, odnosno njegovim zakonskim nasljednicima prvog nasljednog reda (u daljnjem tekstu: prijašnji vlasnik).«

Polazeći od tumačenja citirane odluke Ustavnoga suda od 21. travnja 1999., kojom su ukinute neke odredbe Zakona o naknadi, a u kojoj je, između ostaloga, rečeno da »prijašnjim vlasnicima koji nisu hrvatski državljani treba načelno priznati prava na naknadu ili vraćanje imovine, odnosno odrediti pod kojim pretpostavkama će se tim osobama priznati pravo na naknadu«, treba zaključiti da zakonodavac pravo strane osobe (fizičke i pravne) na ostvarivanje naknade za oduzetu imovinu nije isključivo vezao uz sklopljeni međudržavni sporazum.

Iz već citiranih odredaba članaka 9. i 10. Zakona o naknadi proizlazi da prijašnji vlasnik nema pravo na naknadu za oduzetu imovinu kada je pitanje naknade riješeno međudržavnim sporazumom. No, i kada je to pitanje riješeno međudržavnim sporazumom, prava propisana tim Zakonom strane osobe mogu steći ako se to utvrdi međudržavnim sporazumom. Iz toga slijedi, argumentum a contrario, da u drugim slučajevima, kada pitanje naknade nije riješeno međudržavnim sporazumom, prijašnji vlasnik ima pravo na naknadu za oduzetu imovinu. Takvo je tumačenje Vrhovni sud dao u nizu odluka (primjerice, u presudi broj: Uzz-13/2010.6 od 11. veljače 2015.).

3. NJEMAČKA IMOVINA
Nakon Drugog svjetskog rata sklopljeni su brojni sporazumi kojima su bila regulirana razna pitanja poslijeratnog stanja te koji su se, između ostalog, bavili i pitanjem njemačke imovine. U odnosu na imovinu oduzetu njemačkim državljanima, odnosno onima koji su se takvima smatrali prema domaćim propisima donesenima nakon Drugog svjetskog rata (zakoni o državljanstvu FNRJ i sl.), bitno je proučiti sljedeće sporazume:

1. Sporazum o reparacijama Njemačke, o us­postavi međusavezničke agencije za reparacije i o povratu monetarnog zlata (engleski: Agreement on Reparation from Germany, on the Establishment of an Inter-Allied Reparation Agency and on the Restitution of Monetary Gold) - Pariz, 14. siječnja 1946. (u nastavku teksta: Pariški sporazum iz 1946.)
2. Konvencija o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije kako je dopunjena Prilogom IV Protokolu o završetku okupacijskog režima u Sa­veznoj Republici Njemačkoj (engleski: Convention on the Settlement of Matters Arising out of the War and the Occupation as Amended by Schedule IV to the Protocol on the Termination of the Occupation Regime in the Federal Republic of Germany) - Bonn, potpisana 26. svibnja 1952., ratificirana i stupila na snagu 5. svibnja 1955. (u nastavku teksta: Bonska konvencija iz 1955. godine)
3. Sporazum između Federativne Narodne Republike Jugoslavije i Vlade Savezne Republike Nje­mačke o reguliranju zahtjeva za odštetu za restitucije koje se ne mogu ostvariti iz zahtjeva protiv njemačke obračunske kase - Bonn, 10. ožujka 1956. (u nastavku teksta: Bonski sporazum iz 1956. godine) i
4. Sporazum između Vlade Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije i Vlade Savezne Republike Njemačke o odobravanju pomoći u kapitalu - Beograd, 10. prosinca 1974. (u nastavku teksta: Sporazum iz 1974.).

Za navedene sporazume nije važno je li ih Republika Hrvatska sukcesijom prihvatila u svoj pravni poredak, kako to smatra Đ. Gardašević u radu pod nazivom »Tumačenje članka 10. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine«^[1], već je presudno je li na temelju tih sporazuma bilo moguće nekom njemačkom državljaninu doći do naknade za imovinu oduzetu na sadašnjem području Republike Hrvatske, što valja utvrđivati u svakom konkretnom predmetu.

Pariški sporazum iz 1946., u relevantnom dijelu (članak 6. pod naslovom »Njemačka vanjska imovina«), uređuje pitanja vezana uz udjele država potpisnica Sporazuma glede reparacija, tj. ratnih odšteta Njemačke. S tim u svezi potrebno je utvrditi o kakvim je pravima riječ i odnose li se ona i na imovinu na području Hrvatske koju su u vlasništvu imali njemački državljani i osobe izjednačene s njima.

Bonsku konvenciju iz 1955. sklopile su SR Njemačka, s jedne te SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Francuska s druge strane. Iako tu Konvenciju nije potpisala bivša Jugoslavija, ona može biti relevantna u postupcima denacionalizacije, jer se ona izričito spominje u Bonskom sporazumu iz 1956. godine.

Bonski sporazum iz 1956. potpisale su bivša Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka. Riječ je o bilateralnom međunarodnom ugovoru, sklopljenom između dviju ugovornih strana. S obzirom na razmjenu diplomatskih nota od 4. ožujka 1992. između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske, taj bilateralni ugovor čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Bonski sporazum iz 1956. u točki I. poziva se na odredbe Petog dijela Bonske konvencije iz 1955., i to u odnosu na zahtjeve za niz dobara koja su prema jugoslavenskim navodima bila za vrijeme okupacije Jugoslavije prenesena u Njemački Rajh, a nisu bila restituirana. Sukladno navedenom Sporazumu, Savezna Republika Njemačka obvezala se isplatiti Jugoslaviji iznos od 17 milijuna njemačkih maraka za namirenje potraživanja iz Drugog svjetskog rata, koja je jugoslavenska Narodna banka imala protiv Njemačke obračunske kase. Navedeni Sporazum ne spominje obeštećenje za oduzetu imovinu njemačkim fizičkim ili pravim osobama.

Sporazum iz 1974. godine sklopile su bivša Jugoslavija i Savezna Republika Njemačka te on, sukladno razmjeni diplomatskih nota od 4. ožujka 1992. između Savezne Republike Njemačke i Republike Hrvatske, čini dio pravnog poretka Republike Hrvatske. Taj se sporazum odnosi na kapitalnu pomoć Savezne Republike Njemačke Jugoslaviji, u obliku zajmova s rokovima otplate, a ne i obeštećenje njemačkim državljanima za oduzetu imovinu. Prema prijašnjim shvaćanjima smatralo se da je pitanje naknade za imovinu oduzetu njemačkim državljanima uređeno Protokolom o završetku okupacijskog režima u Saveznoj Republici Njemačkoj od 26. listopada 1955. (tzv. Bonska konvencija iz 1955.; kojim su izmijenjeni sporazumi sklopljeni 26. lipnja 1952. između SR Njemačke, SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva Velike Britanije i Sjeverne Irske i Republike Francuske) te Objavom od 30. ožujka 1955. uz Protokol o završetku okupacijskog režima u SR Njemačkoj od 23. listopada 1954. (Savezni sl. l. SR Njemačke, br. 8/55) i Zakonom o naknadi štete (Savezni sl. l. SR Njemačke, br. 34/52). Navedenom je Objavom, između ostaloga, utvrđeno da SR Njemačka u budućnosti neće stavljati prigovore protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu, ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije, ili na temelju ratnoga stanja ili na temelju sporazuma koji su Saveznici (SAD, SSSR i Velika Britanija) potpisali ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Također, određeno je da će SR Njemačka osigurati naknadu štete prijašnjim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na temelju prije opisanih mjera.

4. RAZLIČITA SUDSKA PRAKSA
U sudskoj praksi nalazimo raznolike odluke glede prava na povrat oduzete njemačke imovine. Tako, primjerice, Upravni sud u Zagrebu, u presudi broj: UsI-1736/15-12 od 24. svibnja 2017. (potvrđena presudom Visokog upravnog suda broj: Usž-2570/17-2 od 1. veljače 2018.), navodi: »Naime, Sporazumom o reguliranju pitanja proizašlih iz rata i okupacije u 6. poglavlju načelno su regulirana pitanja davanja ratne odštete od strane SR Njemačke savezničkim zemljama, do rješavanja toga pitanja putem mirovnih sporazuma između Njemačke i njezinih ranijih neprijatelja, pa je člankom 3. st. 1. ugovoreno da Savezna Republika neće u budućnosti stavljati prigovor protiv mjera koje su provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine, koja jc zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije, ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su Saveznici potpisali ili će potpisali s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkim saveznicima. Člankom 3. st. 3. ugovoreno je da nisu dopušteni zahtjevi i tužbe protiv osoba koje su stekle vlasništvo ili im je vlasništvo preneseno na osnovi mjera opisanih u stavku 1. i 2. toga članka, kao i zahtjevi i tužbe protiv međunarodnih organizacija, stranih vlada ili osoba koje su djelovale prema uputama tih organizacija ili vlada. Člankom 5. Sporazuma SR Njemačka je preuzela obvezu naknade štete ranijim vlasnicima vrijednosti koje su zaplijenjene na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. ovoga Poglavlja. Imajući u vidu navedeno pravilan je zaključak tuženika da predmetni Sporazum daje pravo na zapljenu, odnosno već provedenu zapljenu takve imovine u svrhu reparacije, restitucije ili na osnovi ratnog stanja, bez prigovora SR Njemačke, uz utvrđenu obvezu SR Njemačke da ranijim vlasnicima takve imovine nadoknadi štetu. S obzirom na to da je člankom 5. Poglavlja sporazuma SR Njemačka preuzela obvezu da naknadi štetu ranijim vlasnicima imovine koja je zaplijenjena na osnovi mjera iz članaka 2. i 3. toga Poglavlja, odnosno mjera koje su, provedene ili trebaju biti provedene protiv njemačke imovine u inozemstvu ili druge imovine koja je zaplijenjena u svrhu reparacije ili restitucije, ili na osnovi ratnog stanja ili na osnovi sporazuma koje su tri sile potpisale, ili će potpisati s ostalim savezničkim državama, neutralnim državama ili nekadašnjim njemačkih saveznicima. To u konkretnom slučaju znači da zahtjev za naknadu oduzete imovine podnesen od strane E. K. (njemačke državljanke, op. a.), odnosno njezinih nasljednica ... nije osnovan imajući u vidu citiranu odredbu članka 10. Zakona o naknadi. S druge strane, Vrhovni sud je u tri presude povodom zahtjeva za zaštitu zakonitosti (predmeti broj: Uzz-13/2010-6 od 11. veljače 2015.; Uzz-8/2010-2 od 28. studenoga 2013. i Uzz-28/2010-2 od 28. studenoga 2013.) jednostavno zaključuje da »nije sporno da je tužitelj M. S. P. u trenutku podnošenja zahtjeva za naknadu imovine bio državljanin SR Njemačke, te s obzirom da Republika Hrvatska nema zaključen sporazum o naknadi za oduzetu imovinu, tužitelj ima pravo na naknadu.« Slično stajalište zastupa i Upravni sud u Zagrebu u presudi broj: UsI-1438/12-18 od 26. veljače 2013. (pravomoćna, donesena u vrijeme kada je bila isključena žalba), koji navodi: »Također je utvrđeno da između SR Njemačke i SFRJ nije zaključen međunarodni ugovor u svezi s imovinom njemačkih državljana u Jugoslaviji oduzetom bez odštete. Navedeno utvrđenje prihvaća i ovaj Sud.«

5. ZAKLJUČNO
Budući da u navedenom području i nadalje postoji različita sudska i upravna praksa, a sve dok Vrhovni sud ne da detaljno očitovanje o pitanju sporazuma koji su sklopljeni sa SR Njemačkom glede imovine oduzete u Jugoslaviji (jer s DR Njemačkom takvih sporazuma nije bilo, pa osobe koje su bile državljani te države naknadu mogu dobiti prema Zakonu o naknadi), smatramo da je potrebno u svakom postupku ispitati kome je imovina oduzeta, tko podnosi zahtjev (je li prijašnji vlasnik bio njemački ili jugoslavenski državljanin i sl.) te od nadležnih tijela SR Njemačke pribaviti podatak o tome je li prijašnjim vlasnicima dano kakvo obeštećenje u toj državi na temelju internih propisa donesenih u primjeni Bonske konvencije iz 1955. godine. Međutim, sudska praksa mora uskoro dati definitivan odgovor na to pitanje jer bez njega ne mogu završiti još uvijek prilično brojni postupci po zahtjevima stranih državljana za povrat oduzete imovine koji su podneseni do 7. siječnja 2003.

[1] Informator, br. 6598-6599 od 28. listopada i 4. studenoga 2019., str. 18-20.