1. UVOD
Odnos između sudova i medija u Republici Hrvatskoj povremeno je opterećen međusobnim nepovjerenjem, često i predrasudama. S jedne strane, postoje suci koji ne razumiju ili ne smatraju važnom posebnu ulogu medija u demokratskom društvu¹, zanemarujući da je sudovanje javna djelatnost. Mediji nisu tek puki posrednici informacija i ideja prema javnosti, nego su i forum javnog komuniciranja, s ulogom tzv. psa čuvara, a sloboda medija temeljna je pretpostavka slobode izražavanja u najširem smislu. S druge strane, postoje novinari koji ne razumiju ili ne žele razumjeti da sudovi i suci s javnošću ne mogu komunicirati onako kako to čine drugi akteri u javnoj sferi, da suci ne samo da smiju nego i moraju ignorirati vanjske utjecaje na svoje odlučivanje, da nije zadaća sudaca svidjeti se medijima i općoj javnosti, kao i novinari koji zanemaruju sustavnu štetu koju čine poticanjem generaliziranih stereotipa o (ne)radu sudova.

Pojedini oblici napetosti na relaciji sudstvo (ili šire: pravosuđe) – mediji nisu hrvatska posebnost. Prisutni su i u demokratski i pravno razvijenijim zemljama, s boljim sudovanjem i s boljim medijima. Da nije riječ o sporednom pitanju pokazuje i to da je ERA-ina² godišnja konferencija, koja se tradicionalno održava početkom prosinca 2023., bila posvećena medijima i pravnim profesijama, pod naslovom „Za povjerenje u sudstvo potrebno je povjerenje u medije (Unapređenje suradnje između dvaju stupova demokratske države)“³. Štoviše, i godinu prije (2022.), u sklopu teme očuvanja atraktivnosti pravničkih profesija, dio programa konferencije ticao se odnosa s javnošću i medijima.⁴

Ukupnost pravnog uređenja i zbiljskih odnosa između medija i sudova znatno nadilazi mogućnost obrade u jednome članku. U ovom se radu, stoga, usredotočujemo na razmatranje pravnog okvira i nekih praktičnih pitanja tog odnosa iz perspektive medijskog i informacijskog upravnog prava. Rad je posvećen institucionalnim odnosima sudskoga i medijskog korpusa. Ne obrađuje, primjerice, pitanje (ne)prikladnosti pojedinačnih tužbi sudaca protiv medija, ni druga pravna pitanja koja se javljanju na području djelovanja medija.

2. USTAVNOPRAVNI KONTEKST
Kad god je to moguće, pravna razmatranja dobro je započeti ustavnopravnim okvirom, Ustava nikada ne može biti previše. Ovdje je potrebno imati na umu da su autonomija medija (novinara) i autonomija sudova (sudaca) dio konstrukcije demokratske pravne države.⁵ Njezin su dio i druge ključne autonomije propisane Ustavom, poput autonomije lokalne samouprave, sveučilišta, odvjetništva, središnje banke, državne revizije.⁶

Ustavni položaj medija uređen je kako posebnim odredbama vezanima uz njih, tako i općim odredbama o pravu na slobodu izražavanja. Jamstvo slobode mišljenja i izražavanja misli uređeno je člankom 37. Ustava. Unutar toga članka, stavci 1. i 5., te dio stavka 2. imaju opću primjenu. Stavak 3. (zabrana cenzure, pravo novinara na slobodu izvještavanja i pristupa informaciji), kao i dio stavka 2. (sloboda tiska i drugih sredstava priopćavanja, slobodno osnivanje ustanova javnog priopćavanja) tiču se ponajprije novinarskih (medijskih) sloboda. Stavak 4. odnosi se na pravo na pristup informacijama javnog sektora, kao opće pravo.

3. MEDIJSKO ZAKONODAVSTVO
Informacijama u posjedu tijela javne vlasti, uključujući sudove, mediji pristupaju ponajprije u kontekstu Zakona o medijima⁷. Riječ je, ponajprije, o sljedećim odredbama toga Zakona: sadržaj i doseg slobode medija (čl. 3. i 4.); dostupnost javnim informacijama (čl. 6.); zaštita privatnosti (čl. 7., 8. i 16.)⁸; zaštita izvora informacije (čl. 30.). Posrijedi su odredbe koje su, najvećim dijelom, upravnopravnog karaktera. No, medijsko pravo ne sastoji se samo od upravnopravnog segmenta, već ima i elemente građanskog (obveznog), radnog, trgovačkoga (statusnog) i kaznenog prava, kao i prava tržišnog natjecanja.

U svjetlu dostupnosti javnih informacija, osobito je važan članak 6. Zakona o medijima.⁹ Bez obzira na to što i mediji, kao i ostali korisnici, mogu tražiti informacije primjenom Zakona o pravu na pristup informacijama¹⁰, upravo Zakon o medijima pruža im bržu i širu dostupnost informacijama javnog sektora, uključujući informacije kojima raspolažu sudovi, negoli Zakon o pravu na pristup informacijama. Naime, pojam informacije iz članka 5. t. 3. Zakona o prava na pristup informacijama, vezano uz članak 18. st. 5. toga Zakona, odnosi se na postojeći materijalizirani podatak kojim raspolaže tijelo javne vlasti. Na temelju članka 6. Zakona o medijima, novinari mogu, pak, tražiti i pojašnjenja pojedinog pitanja, stajališta tijela i sl. K tomu, po zahtjevu podnesenom primjenom Zakona o medijima ne provodi se formalan upravni postupak, za razliku od zahtjeva za pristup informacijama prema Zakonu o pravu na pristup informacijama (uz podrednu primjenu Zakona o općem upravnom postupku¹¹). Ipak, ponekad je iz perspektive medija svrhovito inicirati postupak prema Zakonu o pravu na pristup informacijama, posebice kad se medij suočava s očitom opstrukcijom tijela javne vlasti, jer taj postupak mediju omogućuje instancijsku zaštitu pred Povjerenikom za informiranje, a po potrebi i u upravnome sporu, pred Visokim upravnim sudom Republike Hrvatske. Što se tiče proaktivne objave¹², količina i kvaliteta informacija koje tijelo javne vlasti proaktivno objavljuje po prirodi je stvari obratno razmjerna potrebi za upućivanje pojedinačnih upita novinara.

Bez obzira na to što u mnogim tijelima javne vlasti isti službenik obavlja poslove službenika za informiranje (po Zakonu o pravu na pristup informacijama) i poslove glasnogovornika, tj. osobe iz članka 6. st. 3. Zakona o medijima, posrijedi su dvije različite zadaće. U prvom je slučaju riječ o službenoj osobi koja vodi upravni postupak. U drugom se slučaju, pak, radi o službenom komuniciranju isključivo s medijima, izvan konteksta upravnog postupka. Kad poslove službenika za informiranje i poslove glasnogovornika u tijelu javne vlasti obavlja isti službenik, potrebno je voditi računa u kojoj od tih uloga nastupa u konkretnom slučaju.

Nadalje, zaštita privatnosti ostvaruje se i putem medijskog zakonodavstva. Usto, mediji se redovito koriste osobnim podacima. Područja zaštite privatnosti i zaštite osobnih podataka djelomice se preklapaju¹³, ali je – u kontekstu legislative Europske unije i hrvatskog Ustava – riječ o zasebnim pravima.¹⁴ Glede zaštite osobnih podataka, primarni pravni izvor je Uredba (EU) 2016/679 Europskog parlamenta i Vijeća od 27. travnja 2016. o zaštiti pojedinaca u vezi s obradom osobnih podataka i o slobodnom kretanju takvih podataka te o stavljanju izvan snage Direktive 95/46/EZ (Opća uredba o zaštiti podataka) (Tekst značajan za EGP)¹⁵. Kad sudovi djeluju u sudbenom svojstvu, primjena Opće uredbe o zaštiti podataka u određenoj je mjeri ograničena, ponajprije glede ovlasti nadzornih tijela, odstupanja od zabrane obrade posebnih kategorija osobnih podataka, te ograničenja obveza i prava propisanih Općom uredbom o zaštiti podataka.¹⁶ Istodobno, člankom 85. Opće uredbe o zaštiti podataka propisana je tzv. novinarska iznimka, tj. dužnost država članica da zakonom usklađuju pravo na zaštitu osobnih podataka u skladu s tom Uredbom s pravom, između ostalog, na slobodu izražavanja i informiranja, što uključuje obradu osobnih podataka u novinarske svrhe.¹⁷ S druge strane, konvencijsko pravo Vijeća Europe tretira zaštitu osobnih podataka u kontekstu zaštite prava na poštovanje privatnog i obiteljskog života (čl. 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda).¹⁸

Što se tiče podataka klasificiranih stupnjem tajnosti (klasificiranih podataka) kojima raspolažu sudovi, kako u poslovima suđenja, tako i u poslovima sudske uprave, mjerodavan je, ponajprije, Zakon o tajnosti podataka¹⁹. Ovdje položaj medija, tj. okolnost da pristup informaciji traži novinar, može u određenoj mjeri utjecati na provedbu testa razmjernosti iz članka 16. toga Zakona. Uz to, člancima 130. i 131. Zakona o sudovima²⁰ uređena je dužnost, između ostalog, sudaca i sudskih službenika, da čuvaju tajnost podataka što su ih doznali pri obavljanju svoje dužnosti, ako odnosni podaci nisu bili predmet javne rasprave. Prema bitnim pravnim obilježjima, posrijedi je propisivanje zaštite čuvanja službene tajne.²¹

Iako ulazi u okvire tzv. mekog prava (soft law), vrlo važan izvor na ovome je području i Kodeks časti hrvatskih novinara²² (u nastavku teksta: Kodeks). Riječ je o samoograničavajućem autonomnom aktu novinarske profesije. Odredbe Kodeksa također mogu biti uzete u obzir pri donošenju odluke o ograničavanju pristupa novinara odnosnoj informaciji, u skladu s okolnostima konkretnog slučaja i drugim primjenjivim pravnim normama. Kodeksom su uređeni novinarski poziv, protok informacija, temeljna ljudska prava i slobode, samostalnost prosuđivanja, te urednička odgovornost. Za ovo razmatranje, odredbe Kodeksa možemo podijeliti u dvije glavne skupine. U prvoj su posebne odredbe vezane uz sudovanje (npr. t. 17. i 20.). Drugu čine opće odredbe, primjenjive na razne društvene situacije, uključujući djelovanje sudova. Među potonjim odredbama su i one koje se odnose na podložnost rada novinara kritici javnosti (t. 4.), obvezu iznošenja točne, potpune i provjerene informacije i dužnost ispravka netočne informacije (t. 12.), nedopuštenost korištenja stereotipa (t. 13.), i dr.

Primjerice, dvojbeno je koliko se potpunom može smatrati informacija da je Europska komisija u Godišnjem izvještaju o stanju vladavine prava za 2022. istaknula potrebu bavljenja pitanjem SLAPP tužbi (što doista jest važna informacija), prešutjevši, pritom, da je u tom Izvještaju ujedno naglašeno potrebnim preispitati novouvedene periodične sigurnosne provjere svih sudaca. Ili, sadržaj programa kandidata za predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske prenijeti samo u dijelu koji je kritičan prema sudstvu, bez prenošenja bitnih dijelova programa što se tiču kritike teze o neradu sudaca, problematičnosti internetske objave imovinskih kartica sudaca, negativnih nuspojava postojećeg modela sudačke norme i sl. Ili, iznošenje tvrdnje o „nedodirljivosti“ sudaca, uz propuštanje iznošenja podataka o stegovnim postupcima pred Državnim sudbenim vijećem (uz eventualne usporedbe s takvim postupcima u drugim djelatnostima – sveučilištima, zdravstvu, obrazovanju, novinarstvu …). Je li korištenje stereotipa protivnih Kodeksu kad medij uz (opravdanu) obradu negativnih primjera (ne)funkcioniranja sudova dosljedno navodi nadnaslov „Hrvatsko pravosuđe“?

4. PROPISI O SUDSTVU
Odnosima sudova s javnošću bave se i Zakon o sudovima te Sudski poslovnik²³. Rad sudova je javan, osim kad je Ustavom ili zakonom isključeno sudjelovanje javnosti (čl. 6. st. 4. Zakona o sudovima²⁴). Nerijetko smo skloni olako poimati općenite odredbe poput one da je rad sudova javan, ali ta odredba ima znatan interpretacijski potencijal. Među poslovima sudske uprave je i davanje obavijesti o radu suda (čl. 29. st. 1. t. 17. Zakona o sudovima). K tomu, Sudskim poslovnikom je propisano sljedeće: predsjednik suda odlučuje o davanju odobrenja za filmsko, televizijsko i fotografsko snimanje sudskih rasprava kad je to u javnom interesu, ako posebnim zakonom nije drukčije propisano (čl. 5. st. 6.); predsjednik suda dužan je o rezultatima rada suda svaka tri mjeseca obavještavati javnost putem internetske stranice suda (čl. 5. st. 7.); godišnjim rasporedom poslova utvrđuje se, između ostalih, glasnogovornik suda (čl. 23. st. 3.); davanje priopćenja javnosti o radu suda (čl. 48.)²⁵

Istodobno, zabranjen je svaki oblik utjecaja na donošenje sudske odluke, posebno svaki oblik prisile prema sucima, zloporaba javnih ovlasti i osobnog utjecaja te korištenje medija i javnih istupanja na način suprotan načelima demokratskog društva, a koje ima za svrhu utjecaj na tijek i ishod sudskih postupaka (čl. 6. st. 1. Zakona o sudovima). U vrijeme pisanja ovog članka u tijeku je postupak noveliranja Zakona o sudovima, koje bi trebalo obuhvatiti i uređenje objave svih sudskih odluka²⁶, što bi trebalo rad sudova dodatno otvoriti javnosti.

Suci su podvrgnuti i Kodeksu sudačke etike²⁷. Odnos prema javnosti uređen je točkom 12. toga Kodeksa. Propisano je da je sudac dužan u javnim istupima promicati ugled sudačkog poziva. Sucu je zabranjeno iznositi mišljenje o određenim sudskim postupcima koji su u tijeku i o odlukama sudova u tim postupcima. Sudac može sudjelovati u javnim raspravama o pravu, pravnom sustavu i funkcioniranju pravosuđa. Kad nastupa u javnosti ili kad komentira društvene pojave putem javnih glasila, pisanih članaka, radio ili televizijskih programa, na javnim skupovima, predavanjima i slično, sudac mora nastojati da njegov nastup bude utemeljen na propisima, a iznesena stajališta i njegovo sveukupno ponašanje u skladu s odredbama toga Kodeksa. Sudac treba izbjegavati isticanje svoje osobe te izražavanje svojih stajališta i mišljenja tijekom i u povodu postupka, osobito putem medija.

Mjerodavne su i odredbe postupovnih zakona kojima je u pojedinoj vrsti sudskog postupka regulirano isključenje javnosti sa sudske rasprave, odnosno razgledavanje spisa predmeta. Riječ je, prije svega, o sljedećim odredbama: članci 150. i 306.-310. Zakona o parničnom postupku²⁸; članci 38. i 53. Zakona o upravnim sporovima²⁹; članci 183.-184.a i 387.-390. Zakona o kaznenom postupku³⁰; članak 150., članak 165. st. 2. i 6., te članak 223. st. 11. Prekršajnog zakona³¹. Podredno se primjenjuju odredbe Sudskog poslovnika o razgledavanju spisa predmeta (čl. 44.).

U kontekstu posebnog uređenja pristupa podacima sadržanima u spisima sudskih predmeta, do dvojbe u praksi dovela je formulacija članka 1. st. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama. Prema toj odredbi, odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama ne primjenjuju se na stranke u sudskim, upravnim i drugim na zakonu utemeljenim postupcima, kojima je dostupnost informacija iz tih postupaka utvrđena propisom. Gramatičkim tumačenjem navedene odredbe, moglo bi se zaključiti da osobe koje nisu stranke u postupku pristupaju informacijama sadržanima u spisu predmeta na temelju Zakona o pravu na pristup informacijama, neovisno o mjerodavnim posebnim odredbama postupovnih zakona i Sudskog poslovnika. Takvo bi tumačenje bilo protivno sagledavanju pravnog poretka kao cjeline, uz obesmišljavanje dijela odredaba posebnih propisa kojima je uređeno sudovanje. Stoga se, prema sudskoj praksi, odredba članka 1. st. 3. Zakona o pravu na pristup informacijama ne tumači gramatički, na način da bi mjerodavna bila samo u odnosu na stranke u sudskim i upravnim postupcima, već je primjenjiva i na ostale osobe koje traže pristup informacijama, dostupnost kojih je utvrđena posebnim propisom (ne nužno zakonom).³² Netom navedeno u praksi je uglavnom vezano uz tražitelje informacije koji nisu mediji. Podsjetimo, za pristup informacijama javnog sektora novinarima je najčešće dovoljan Zakon o medijima, ovdje u kombinaciji s posebnim propisima na području sudbenog sustava.

5. NEKA PROVEDBENA PITANJA
Komuniciranje sudova s medijima može biti reaktivno, pri davanju odgovora na upite medija, odnosno proaktivno, samoinicijativnim objavama³³, i to objavama na mrežnoj stranici suda, ili pojedinačnim komuniciranjem na inicijativu suda (npr. upućivanjem priopćenja za medije, sazivanjem konferencije za novinare i sl.). Neovisno o tome koja se vrsta komuniciranja s javnošću putem medija primjenjuje u konkretnom slučaju, sudovi su dužni davati točne, potpune i pravodobne informacije. Radi osiguranja pravilnog i prikladnog komuniciranja s medijima, predsjednik suda treba glasnogovorniku osigurati odgovarajuće uvjete rada (uključujući raspoloživost internih podataka potrebnih glasnogovorniku), a po potrebi i davati odgovarajuće upute.

Pri reaktivnim kontaktima, potrebno je voditi računa o rokovima u kojima djeluju mediji. To nije samo izraz profesionalnog poimanja njihove uloge od strane suda, nego se time ujedno smanjuje rizik da, zbog pasivnosti suda, bude objavljena pogrešna ili nepotpuna informacija. Čak i kad sud neće dati zatraženu informaciju, ili će je pružiti u ograničenom obliku, o tome je novinara potrebno obavijestiti dovoljno brzo.

Odobrenje za filmsko, televizijsko i fotografsko snimanje sudske rasprave može biti uskraćeno i zbog prostornih ograničenja. Tada je oportuno obavijestiti npr. televizijsku ekipu koja zamoli odobrenje da to odobrenje neće biti dano ni konkurentskim kućama. No, ako sud planira dopustiti snimanje, ali je izvjesno da, zbog prostornih ograničenja, neće biti moguće udovoljiti svim zahtjevima, svrhovito je o tome unaprijed istodobno obavijestiti potencijalno zainteresirane medije, uz najavu da će snimanje biti omogućeno npr. prvim dvjema ekipama koje se prijave.³⁴

Dio proaktivnih objava je propisan (npr. čl. 5. st. 7. Sudskog poslovnika, te primjenjive odredbe čl. 10. Zakona o pravu na pristup informacijama). Sud je dužan pružiti i odgovor pri reaktivnoj komunikaciji, makar to bio negativan odgovor. U preostalom dijelu na sudu je procjena kad i u kojoj mjeri dodatno proaktivno komunicirati s medijima. To može biti učinjeno, primjerice, upućivanjem priopćenja za medije (na primjer, o bitnom sadržaju upravo objavljene presude od interesa za javnost, ali i o drugim temama), sazivanjem konferencije za novinare, sazivanjem brifinga, na kojem se novinare (često unaprijed) upoznaje s bitnim elementima nekog predmeta ili pravnog pitanja, na način koji ne može biti protumačen kao prejudiciranje sudske odluke. Proaktivne aktivnosti (osim brifinga), korisno je registrirati i na mrežnoj stranici suda.

Bez obzira na koju se opciju sud odluči, vrlo je važno jezik komuniciranja učiniti što razumljiviji općoj javnosti, izbjegavajući duge rečenice i općenito službeni, birokratski stil.

Kad se sastavlja priopćenje, što je njegov sadržaj bliži novinarskom jeziku, to je vjerojatnije da će informacije i stajališta suda biti preneseni vjerno/vjernije. Ono najvažnije korisno je navesti na sâmom početku pisane ili usmene objave.

Ni u jednoj od tih aktivnosti ne bi trebao sudjelovati sudac zadužen konkretnim predmetom. Riječ je, naime, o situacijama koje u javnosti mogu proizvesti dojam njegove pristranosti. U pravilu je to zadaća glasnogovornika, ponekad uz predsjednika suda i/ili njegova zamjenika. Ipak, smatramo da nema zapreke da sudac zadužen predmetom u uvodu rasprave ili pri objavi presude iznese dodatna pravna i terminološka pojašnjenja koja mogu biti korisna prisutnim novinarima. Ako to čini u uvodu rasprave, iz izlaganja suca ne smiju biti uočljiva njegova stajališta o mogućem ishodu predmeta, ni o utemeljenosti argumentacije stranaka.

Dosad izneseno u ovom dijelu članka razumijeva potrebu odgovarajuće edukacije obiju strana – nadležnog sudskog osoblja i novinara koji prate rad sudova. Neke od takvih programa provodi Pravosudna akademija, u sklopu razvijanja nepravnih vještina sudaca i sudskih službenika. Uz obostrano uvažavanje važnosti uloge „druge strane“, suradnja sudova i medija može bez većih problema biti ostvarivana na propisan, prikladan i djelotvoran način. Teškoće koje pritom mogu nastati rješive su ili ublažive kad obje strane nastupaju dobronamjerno, u dobroj vjeri. Pri dopuštenim javnim istupima sudaca, koji se odvijaju izvan konteksta službene komunikacije suda s medijem, sudac je dužan imati na umu ukupnost svoje ustavne i zakonske uloge, kao i s time povezane posebne odredbe Kodeksa sudačke etike.

6. ZAKLJUČAK
Zbog posebne uloge novinara u demokratskom društvu, koja proizlazi iz ustavnih i konvencijskih odredaba, zahtjevi koje novinari upućuju sudovima za dostavu informacija, pojašnjenja i dr. iz sudske nadležnosti, ne mogu se poistovjećivati sa zahtjevima (ostalih) korisnika prava na pristup informacijama. Zahtjeve medija potrebno je razlikovati i od traženja koja sudovima (tj. sudskim upravama) upućuju podnositelji predstavki.³⁵ Postoje situacije u kojima je opravdano odbiti traženje informacije sadržano u predstavci, odnosno u kojima nije riječ ni o materiji Zakona o pravu na pristup informacijama, ali je odnosnu informaciju osnovano dati na zahtjev medija.

Kao i u drugim područjima prava, primarno se primjenjuju posebni propisi. Ovdje su to, s jedne strane, Zakon o medijima (ali i Kodeks časti hrvatskih novinara), a s druge strane posebni propisi na području sudbenog sustava i sudskih postupaka.

Kontakti sudova s medijima mogu biti reaktivni i proaktivni, propisani (obvezni) i podložni procjeni suda. Informacije od javnog interesa novinarima su dostupne pod jednakim uvjetima.³⁶

Razumljiv je fokus medija na kaznenu granu sudovanja. To, ipak, nerijetko dovodi do pogrešnog poistovjećivanja cjeline sudstva s kaznenim sudstvom i sudskih predmeta s kaznenim predmetima, iako ti predmeti čine tek manji dio sudskih predmeta. Pri javnom razmatranju mogućih sudskih pogrešaka dobro je na umu imati da su te pogreške, za razliku od većine drugih dijelova javnog sektora, uglavnom otklonjive, putem sustava pravnih lijekova. To ne znači da o njima ne treba izvještavati. Povezano s tim, problematizirati u javnoj sferi sudački imunitet vezan uz donošenje odluka (osim kad je riječ o kaznenom djelu suca) znači ignorirati jednu od ključnih postavki zapadnoga pravnog kruga.

Sustavna i djelotvorna edukacija obiju strana nužna je za veće pomake na ovom području. I mediji i sudovi trebaju poštovati ustavnu autonomiju „druge strane“. Autonomije (samouprave) općenito ponekad dovedu do loših rezultata i odluka. Ti se problemi, međutim, ne rješavaju dokidanjem ili ograničavanjem autonomije. Treba li, zbog neprofesionalnih novinara, ukinuti autonomiju medija? Ili, ukinuti autonomiju sveučilišta zbog loših kadrovskih odabira do kojih ta autonomija ponekad dovede? Ili, ukinuti autonomiju odvjetnikâ zbog toga što neki od njih aktivno surađuju s kriminalcima? Jednako vrijedi za sudačku autonomiju.

Mjerodavnim pravnim normama nije dopuštena ni zatvorenost sudova prema medijima (javnosti), ni ustrajavanje medija na stereotipima o sudstvu i selektivno prenošenje informacija o radu sudova. K tomu, iz perspektive obaju korpusa, to je jednostavno neprofesionalno. Bitnih pomaka neće biti dokle god na obje strane bude prisutan nekritički pogled na vlastitu branšu, uz poimanje kritika druge strane nedopuštenim pritiskom. Uvjereni smo da za dovođenje odnosa sudova i medija u razboritiju sferu ne bi bilo potrebno učiniti puno, s obiju strana. Istodobno, nismo optimisti da će do toga u bližoj budućnosti doista i doći.

* Sudac Upravnog suda u Rijeci, vanjski suradnik pravnih fakulteta u Rijeci i Zagrebu.
1 Među „klasične“ presude Europskog suda za ljudska prava koje naglašavaju spomenutu ulogu medija pripadaju, primjerice: Lingens protiv Austrije, zahtjev br. 9815/82, presuda od 8. srpnja 1986.; Castells protiv Španjolske, zahtjev br. 11798/85, presuda od 23. travnja 1992.
2 ERA – Europäische Rechtsakademie (Europska pravna akademija), Trier, Njemačka.
3 Program konferencije dostupan je putem poveznice: https://www.era.int/upload/dokumente/25629.pdf - pristupljeno 1. veljače 2024.
4 Program konferencije dostupan je putem poveznice: https://www.era.int/upload/dokumente/24848.pdf https://www.era.int/upload/dokumente/25629.pdf - pristupljeno 1. veljače 2024.
5 V. Osobito čl. 38., odnosno čl. 188. i 122. Ustava Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 59/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10, 85/10 – proč. tekst i 5/14 – odluka USRH, u nastavku teksta: Ustav).
6 V. npr.: Rajko, Alen, Novinari i suci – prirodni neprijatelji i/ili (nesvjesni) saveznici, Ius-Info, 28. 1. 2021. dostupno na: https://www.iusinfo.hr/aktualno/u-sredistu/44338 - posjećeno 1. veljače 2024.
7 Nar. nov., br. 59/04, 84/11, 81/13 i 114/22. O tome koji akter se (ne) smatra medijem, v. napose čl. 2. podst. 1., te čl. 11. i 12. Zakona o medijima. Zakon o medijima ujedno je podredni propis u odnosu na posebne zakone kojima su uređene pojedine medijske grane ili mediji. To su, primjerice: Zakon o elektroničkim medijima (Nar. nov., br. 111/21 i 114/22); Zakon o Hrvatskoj radioteleviziji (Nar. nov., br. 137/10, 76/12, 78/16, 46/17, 73/17 i 94/18); Zakon o Hrvatskoj novinskoj izvještajnog agenciji (Nar. nov., br. 96/01).
8 Čl. 16. st. 2. Zakona o medijima izričito se odnosi na kazneno sudovanje.
9 Čl. 6. Zakona o medijima glasi:
(1) U cilju objave informacija putem medija tijela izvršne, zakonodavne i sudbene vlasti te tijela jedinica lokalne i područne (regionalne) samouprave, kao i ostale pravne i fizičke osobe koje obavljaju javnu službu i/ili dužnost, dužni su davati točne, potpune i pravovremene informacije o pitanjima iz svog djelokruga.
(2) Informacije u posjedu osoba iz stavka 1. ovoga članka dostupne su novinarima pod jednakim uvjetima.
(3) Čelnik tijela ili pravne osobe iz stavka 1. ovoga članka dužan je sukladno zakonu urediti način davanja informacija za javnost te odrediti osobu koja osigurava dostupnost javnim informacijama sukladno ovom i posebnom zakonu.
(4) Čelnik tijela ili osobe iz stavka 1. ovoga članka i osoba iz stavka 3. ovoga članka dužna je u primjerenom roku dati novinarima zatražene informacije, te odgovara za točnost danih informacija.
(5) Osoba iz stavka 3. ovoga članka može uskratiti davanje informacije kada:
– su tražene informacije radi zaštite javnog interesa na propisan način određene kao državna ili vojna tajna,
– bi objavljivanje predstavljalo povredu tajnosti osobnih podataka sukladno zakonu, osim ako se njihovom objavom može spriječiti izvršenje težega kaznenog djela ili spriječiti neposredna opasnost za život ljudi i njihovu imovinu.
(6) U slučaju iz stavka 5. ovoga članka odgovorna osoba mora pisano obrazložiti razloge uskrate informacije u roku od tri radna dana od dana zaprimanja pisanog zahtjeva.
(7) U slučaju uskraćivanja javne informacije novinar ima pravo podnijeti tužbu zbog nezakonite radnje nadležnom sudu. O tužbi nadležni sud odlučuje u hitnom postupku po posebnom zakonu, tijekom kojega će preispitati razloge za uskraćivanje javne informacije. Ako sud utvrdi da ne postoji razlog za uskratu informacije propisan ovim Zakonom, ukinut će odluku o uskrati informacije i naložiti davanje tražene informacije.
10 Nar. nov., br. 25/13, 85/15 i 69/22. S tim u vezi osobito vidjeti sljedeće odredbe Zakona o pravu na pristup informacijama: čl. 5. t. 1. i 2.; čl. 17.-26. i čl. 59.
11 Nar. nov., br. 47/09 i 110/21.
12 V. čl. 10.-12. Zakona o pravu na pristup informacijama.
13 Pravo na privatnost sadržajno je znatno šire od prava na zaštitu osobnih podataka. Istodobno, neki oblici povrede prava na zaštitu osobnih podataka ne čine ujedno i povredu prava na privatnost (zaštita osobnih podataka ne utječe uvijek na privatni život).
Više o tome v. npr. u obrazovnim materijalima Vijeća Europe, u sklopu programa HELP – Human Rights Education for Legal Professionals, dostupno na: https://help.elearning.ext.coe.int/course/index.php?categoryid=277&browse=courses&perpage=20&page=0 - posjećeno 1. veljače 2024.
14 Čl. 35. i 37., vezano uz čl. 38. st. 5. Ustava; i čl. 8. Povelje Europske unije o temeljnim pravima.
15 SL 119, 4. 5. 2016. – u nastavku teksta: Opća uredba o zaštiti podataka. U Republici Hrvatskoj mjerodavan je i Zakon o provedbi Opće uredbe o zaštiti podataka (Nar. nov., br. 42/18).
16 V. osobito sljedeće odredbe Opće uredbe: čl. 9. st. 2. t. f); čl. 23. st. 1. t. f); čl. 37. st. 1. t. a); čl. 55. st. 3.
17 Riječ je o jednoj od posebnih situacija obrade osobnih podataka, uređenih Poglavljem IX. Opće uredbe o zaštiti podataka. S time povezan primjer iz sudske prakse dostupan je na Portalu sudske prakse Vrhovnog suda Republike Hrvatske, putem poveznice: https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr/decisionPdf?id=090216ba80b4537e – posjećeno 1. veljače 2024.
O tome v. npr. i: Rajko, Alen, Usklađujuće odredbe Opće uredbe o zaštiti podataka, Informator, br. 6802/23.
18 Europski sud za ljudska prava je stajališta o položaju medija pri mogućoj povredi prava na privatnost izrazio, primjerice, u odlukama: Von Hannover protiv Njemačke, zahtjev br. 59320/00), presuda od 24. lipnja 2004.; Axel Springer AG protiv Njemačke, zahtjev br. 48311/10, presuda od 10. srpnja 2014.
19 Nar. nov., br. 79/07 i 86/12.
20 Nar. nov., br. 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22 i 60/22.
21 V. i čl. 300. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17, 118/18, 126/19 i 84/21), kojim je uređeno odavanje službene tajne, uključujući odredbu o pretežnosti javnog interesa (st. 2.).
Više o službenoj tajnosti v. npr. u: Rajko, Alen, Službena tajna (različiti nazivi i zakoni koji je uređuju), Informator, br. 6773/23.
22 Kodeks je dostupan na mrežnoj stranici Hrvatskog novinarskog društva https://www.hnd.hr/kodeks-casti-hrvatskih-novinara1 - posjećeno 1. veljače 2024.
23 Nar. nov., br. 37/14, 49/14, 8/15, 35/15, 123/15, 45/16, 29/17, 33/17, 34/17, 57/17, 101/18, 119/18, 81/19, 128/19, 39/20, 47/20, 138/20., 147/20, 70/21, 99/21, 145/21, 23/22, 12/23 i 122/23.
24 Ova je odredba šira od čl. 120. Ustava, koji se odnosi na javnost sudskih rasprava i izricanja presuda.
25 Zanimljivo je da među propisima navedenima u čl. 48. st. 1. Sudskog poslovnika nema Zakona o medijima. To, dakako, ne znači da Zakon o medijima ovdje nije primjenjiv.
26 Podaci o s time povezanom savjetovanju s javnošću dostupni su putem poveznice: https://esavjetovanja.gov.hr/ECon/MainScreen?entityId=24877 - posjećeno 1.veljače 2024.
Glede ove teme upućujemo i na: Novak, Nia – Jurić, Marko, Anonimizacija sudskih odluka u: Galić, Ante (ur.), Novosti u upravnom pravu i upravnosudskoj praksi, Organizator, Zagreb, 2023.
27 Nar. nov., br. 131/06. V. i Smjernice za tumačenje i provedbu Kodeksa sudačke etike - dostupno na: http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/KSE_SmjerniceZaTumacenjeIPrimjenuKodeksa_20160204.pdf - posjećeno 1.veljače 2024.
28 Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11. – proč. tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22.
29 Nar. nov., br. 20/10, 143/12, 152/14, 94/16, 29/17 i 110/21.
30 Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 – proč. tekst, 91/12, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17, 126/19, 126/19 i 80/22. V. i sljedeće odredbe Zakona o kaznenom postupku: čl. 44.; čl. 191. st. 2.; čl. 204. st. 4.; čl. 206.f; čl. 213. st. 3.; čl. 231.; čl. 237. st. 4.; čl. 294.-297.; čl. 336. st. 2. i čl. 395. st. 4.
31 Nar. nov., br. 107/07, 39/13, 157/13, 110/15, 70/17, 118/18 i 114/22.
32 Primjerice: Vrhovni sud Republike Hrvatske, posl. br. U-zpz 134/2021-6 od 3. svibnja 2022; Visoki upravni sud Republike Hrvatske, posl. br. UsII-81/20-10 od 23. veljače 2021.
33 U ovu skupinu pripadaju i objave kojima se samoinicijativno reagira na tuđe izjave u javnom prostoru, npr. na izjave stranaka, njihovih opunomoćenika, javnih aktera i dr.
34 Postoji i opcija odobravanja kratkog snimanja interijera sudnice nakon što sudionici postupka zauzmu svoja mjesta, a prije početka rasprave. To omogućuje televizijskoj kući da ima slikovnu ilustraciju uz novinarski izvještaj. Neprimjereno je dopustiti davanje izjava sudionika u postupku u zgradi suda, to može biti učinjeno i ispred zgrade.
35 V. napose čl. 4. st. 3. Zakona o sudovima.
36 Usp. čl. 6. st. 2. Zakona o medijima s čl. 8. Zakona o pravu na pristup informacijama.