Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (u nastavku teksta: ZORZ) donesen je 2003. godine^[1]. To je bila zanimljiva i burna godina. Te godine u nama susjednoj Republici Srbiji jedna tada vrlo važna osoba izjavljuje da je došlo vrijeme da se stane na kraj nekažnjavanju onih koji su u ime lažnog patriotizma u vrijeme rata ubijali žene i djecu. To je isti onaj čovjek koji je bio glasan zagovaratelj donošenja i nekih drugih zakona, npr. onih o suzbijanju organiziranog kriminala, u Srbiji koja je to vrijeme bila na prekretnici. Države koja je u to vrijeme, unatoč bremenitoj prošlosti, imala relativno dobru prognozu svoje budućnosti. Taj čovjek, nažalost, znamo svi, bio je Zoran Đinđić. Riječ je o političaru koji je bio spreman okrenuti novu stranicu novije srbijanske povijesti i donošenjem ZORZ-a na neki način osvijestiti srbijansku javnost o zločinima koji su od strane njihovih sunarodnjaka počinjeni ranih devedesetih godina u Republici Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu. 

To je vrijeme kada se u Haagu nalazi S. Milošević, koji je predan Međunarodnom kaznenom tribunalu za bivšu SFRJ (u nastavku teksta: MKSJ) još na Vidovdan 2001. godine. Ta je simbolika jedna od mnogih stvari koje neki u Srbiji nisu oprostili. Dakle, Milošević se nalazi u Haagu, no još uvijek nema niti jedne kapitalne presude toga Tribunala. To je vrijeme u kojem Haaški tribunal još uvijek ima fokus na nižem i srednjem rangu, dakle na egzekutorima ratnih zločina. Na globalnoj razini to je vrijeme kada Ujedinjeni narodi donose niz rezolucija kojima se, među inim, definiraju i odnosi Tribunala za Ruandu i za bivšu Jugoslaviju i nacionalnih pravosuđa koja su u perspektivi trebala preuzeti predmete od tih ad hoc međunarodnih tribunala. 

Sve je to vrlo važno imati na umu kad govorimo o okolnostima u kojima je donesen ZORZ. Valja napomenuti da je ZORZ prošao i filter nekih vrlo uglednih međunarodnih organizacija i asocijacija poput OESS-a (Organizacija za gospodarsku suradnju i sigurnost) i IBA-a (International Bar Association), a u njegovoj su izradi sudjelovali i predstavnici relevantnih nevladinih udruga specijaliziranih za problematiku ratnih zločina i drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava (npr. Fonda za humanitarno pravo).^[2]

Što regulira ZORZ? U prvom redu različite organizacijske aspekte djelovanja pravosudnog sustava i funkcioniranje tijela nadležnih za postupanje u predmetima ratnih zločina. Radi se o organizacijskom ustroju, o posebnoj jedinici pri MUP-u, posebnom tužiteljstvu, posebnim odjeljenjima Višeg suda u Beogradu i Apelacionog suda, plaćama itd. Ono što je meni bilo posebno zanimljivo, a o čemu ću i danas uglavnom govoriti, jest jedna vrlo neobična jurisdikcijska norma kojom je propisana nadležnost državnih i pravosudnih tijela Republike Hrvatske u predmetima ratnih zločina.^[3]

Prema toj jurisdikcijskoj normi, nadležnost pravosudnih tijela Republike Srbije prema ZORZ-u proteže se na tri kategorije kaznenih djela. To su, ponajprije, najteža kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog prava: ratni zločini, zločini protiv čovječnosti, genocid, agresivni rat, ali i neka »lakša kaznena djela«, kao što su povreda parlamentara i sl. Potom teške povrede međunarodnog humanitarnog prava počinjene na području bivše SFRJ od 1. siječnja 1991., propisane Statutom MKSJ-a i pomoć počinitelju nakon počinjenih kaznenih djela (auxilium post delictum). 

To je bila prva odredba ZORZ-a koja nam je privukla pozornost. Činilo mi se vrlo neobičnim da se u unutarnjem zakonodavstvu, zapravo u jednom organizacijskom zakonu, propisuje norma koja je sadržajno istovjetna odredbi Statuta MKSJ-a. Kako glede definiranja nadležnosti ratione materiae, tako i definiranja nadležnosti ratione temporis. Druga zanimljivost je širina obuhvata jurisdikcijske norme ZORZ-a. Naime, prema toj odredbi, nadležna tijela Republike Srbije imaju kaznenu vlast za postupanja u predmetima navedenih kaznenih djela ako su ona počinjena na području bivše SFRJ od 1. siječnja 1991., bez obzira na državljanstvo počinitelja i žrtve. Na takvu normu nismo naišli nigdje u usporednom zakonodavstvu, a zanimljivo je da ona u Republici Hrvatskoj nije dovela ni do kakvih reakcija, kako u pravnim krugovima, tako i na razini državne politike, i to sve do uhićenja Veljka Marića i Tihomira Purde. Sukladno odredbama ZORZ-a, provedeni su postupci i donesene presude u nizu predmeta, no zanimanje hrvatske javnosti za ta suđenja, osim ponegdje u predmetu Ovčara 1, gotovo je u potpunosti izostalo. 

Prekretnica je u tom smislu postupak protiv Tihomira Purde, hrvatskog branitelja, koji je na temelju međunarodne tjeralice uhićen u Bosni i Hercegovini. Tamo je prepraćen u ekstradicijski pritvor i Srbija je zatražila izručenje za ratni zločin koji je on navodno počinio tijekom opsade Vukovara. Radilo se o jednom starom predmetu vojnog tužiteljstva koje je preuzelo Tužiteljstvo za ratne zločine. U tom starom predmetu u spisu je bilo i potpisano priznanje Tihomira Purde da je počinio ratni zločin protiv ratnih zarobljenika. To je priznanje okrivljenik dao u zarobljeničkom logoru u Sremskoj Mitrovici. Prema procesnim propisima, optužnica nije mogla biti podignuta prije nego što je okrivljenik ispitan, zbog čega je Purda ispitan od strane srbijanskog tužiteljstva, a navodni supočinitelji Maslov i Janjić dali su iskaze u Republici Hrvatskoj. Republika Hrvatska nije podnijela zahtjev za izručenje jer je smatrala da ne postoji osnovana sumnja da se pokrene kazneni postupak protiv gospodina Purde. Nakon provedenog ispitivanja srbijansko je tužiteljstvo obustavilo postupak protiv Purde, a kasnije je utvrđeno da je on zarobljenim srpskim vojnicima zapravo pomogao dovodeći ih u bolnicu kako bi im se tamo pružila medicinska pomoć.^[4] Drugi je slučaj Veljka Marića, koji je uhićen na granici Srbije i Bugarske pa potom optužen i osuđen za ubojstvo civila u općini Grubišno polje.^[5] To je potvrđeno na drugom stupnju. On je relativno nedavno izručen Republici Hrvatskoj, gdje se nalazi na izdržavanju kazne. U međuvremenu je pušten uvjetno na slobodu, ali je zbog kršenja toga uvjeta (obiteljskog nasilja) ponovno vraćen u zatvor na izdržavanje kazne. Reakcije su u to vrijeme bile da Srbija želi revidirati prošlost, da se ponaša kao lokalni žandar i sl. 

Ti slučajevi na neki su način poslužili i politici i izvršnoj, pa i zakonodavnoj vlasti da poduzme više ili manje odgovarajuće protumjere. Ono što je zanimljivo, a za što nismo sigurni koliko je s time hrvatska javnost upoznata, jest to da Purda i Marić nisu bili prvi hrvatski državljani protiv kojih je Srbija provela kazneni postupak na temelju primjene odredaba ZORZ-a. Prvi je bio Damir Sireta, krvnik s Ovčare, hrvatski državljanin koji je Srbiji izručen iz Norveške, gdje je u to vrijeme živio. Zanimljivo je da je od Norveške izručenje, čak i nešto prije Srbije, tražila i Republika Hrvatska jer je on u Republici Hrvatskoj bio osuđen u odsutnosti na 12 godina zatvora. Međutim, kazneno djelo za koje smo tražili izručenje nije bilo istovjetno kaznenom djelu za koje je izručenje zatražila Srbija. Premda Europska konvencija o izručenju, koja je u ovom predmetu bila pravna osnova za izručenje, daje prednost državi čiji je počinitelj državljanin (Republika Hrvatska) odnosno na čijem je području kazneno djelo počinjeno (Republika Hrvatska), Sireta je izručen Srbiji, i to zbog toga jer se njihov ekstradicijski zahtjev odnosio na teže kazneno djelo (ubojstvo više od 200 civila na Ovčari) od onoga za koje je Republika Hrvatska tražila izručenje. Sireta je u Srbiji osuđen na dvadeset godina zatvora, no to je u žalbenom postupku preinačeno na petnaest godina zatvora i nalazi se na izdržavanju kazne. Od ostalih hrvatskih državljana kojima se sudilo na temelju ZORZ-a, spomenimo i Vraneševića, koji je osuđen za ratne zločine protiv građana hrvatske nacionalnosti počinjene u Banskom Kovačevcu, te Pejića, koji je bio obuhvaćen optužnicom u predmetu Ovčara 1.^[6]

Na temelju ZORZ-a provedeni su i postupci protiv nekoliko visokih državnih i vojnih dužnosnika Bosne i Hercegovine. Jedan od njih je Ejup Ganić, član ratnog predsjedništva Bosne i Hercegovine, koji je na temelju međunarodne tjeralice koju je izdala Srbija, uhićen u Londonu zbog navodne odgovornosti za ratni zločin prema pripadnicima konvoja JNA u Dobrovoljačkoj ulici u Sarajevu. Britanski sud odbio je njegovo izručenje, navodeći da nisu podastrijeti nikakvi dokazi koji bi upućivali na njegovu odgovornost i da iz spisa predmeta slijedi da se radi o politički motiviranom progonu. U približno isto vrijeme kada je hrvatska javnost bila zaokupljena uhićenjem Tihomira Purde, u Bosni i Hercegovini tenzije je podiglo uhićenje generala Armije BiH Jovana Divjaka u Austriji, na temelju međunarodne tjeralice i ekstradicijskog zahtjeva Republike Srbije. I u tom je postupku izručenje odbijeno, a argumentacija je bila vrlo slična onoj britanskog suda u postupku protiv Ganića. Jedini bosanskohercegovački državljanin koji je osuđen u Srbiji na temelju ZORZ-a, jest Ilija Jurišić, koji je suđen u prvom stupnju i drugom stupnju u predmetu tzv. tuzlanske kolone.^[7]

Kroz kratku analizu pokušat ćemo utvrditi je li jurisdikcijska norma ZORZ-a, kako na to ukazuje Srbija pa i neki uvaženi teoretičari kaznenog prava u Republici Hrvatskoj, primjer univerzalne jurisdikcije koju u svojim zakonodavstvima imaju sve države i koja je tako takva potpuno nesporna, ili se ipak radi o specifičnoj normi koja ostavlja prostor za sumnju glede njezinih planiranih i/ili kolateralnih pravnih učinaka.

Univerzalna jurisdikcija je eksteritorijalno načelo primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru. Zašto eksteritorijalno? Zato što se kaznena vlast države i s njom povezano pravo kažnjavanja (ius puniendi) primjenjuje na kaznena djela koja su počinjena izvan teritorija te države, i to bez obzira na državljanstvo počinitelja ili žrtve i konkretno povrijeđeni zaštićeni pravni interes odnosno pravno dobro. U početku ono se primjenjivalo isključivo na eksteritorijalna kaznena djela nad kojima niti jedna država nije imala jurisdikciju prema teritorijalnom načelu (npr. piratstvo počinjeno na otvorenom moru). I danas postoje teoretičari koji smatraju da bi primjenu univerzalnog načela trebalo ograničiti samo na takva kaznena djela, no u većini su oni koji ističu da bi to jurisdikcijsko načelo trebalo primjenjivati i na tzv. međunarodne zločine (ratne zločine, genocid, zločine protiv čovječnosti, agresivni rat) da bi se spriječila nekažnjivost počinitelja tih kaznenih djela kada država na čijem su području ona počinjena nema mogućnosti ili volje suditi im.^[8]

Na tom su tragu mnoga suvremena kaznena zakonodavstva. Univerzalno načelo usko je povezano s pitanjem izručenja. Prema načelu aut dedere aut judicare (ili izruči ili sudi), zamoljena država, ako odbije zahtjev za izručenjem, mora predmet proslijediti svojim nadležnim tijelima radi istrage i možebitnog suđenja. U posljednje vrijeme, a posebno nakon osnivanja Međunarodnog kaznenog suda, to načelo gubi na važnosti i komplementarno je odnosno supsidijarno ostalim načelima primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru (teritorijalno načelo, realno načelo, načelo aktivnog personaliteta, načelo pasivnog personaliteta). Da bi se ograničila ekstenzivna primjena univerzalnog načela, u međunarodnom pravu definiran je standard supsidijarnosti u njegovoj primjeni. To znači da nije dopušteno suđenje u odsutnosti (in absentia) niti pokretanje i vođenje postupka za kazneno djelo za koje je osoba već osuđena u inozemstvu (ne bis in idem). Iz toga slijedi da je uvjet zatečenosti osumnjičenika na području određene države pretpostavka zasnivanja kaznene vlasti po osnovi univerzalnog načela. Na to je ukazano i u nekim važnim judikatima Međunarodnog suda (npr. u predmetu Kongo protiv Belgije)^[9]. U tom su smislu neke države koje su vrlo ekstenzivno primjenjivale univerzalno načelo kršeći načelo supsidijarnosti poput Belgije i Španjolske, pod pritiskom međunarodne zajednice korigirale svoju prijašnju praksu.

Imajući to na umu, postavlja se pitanje udovoljava li jurisdikcijska norma ZORZ-a navedenim uvjetima i sadržava li navedena ograničenja? Isto tako, je li ta jurisdikcijska norma sadržajno istovjetna načelu univerzalne jurisdikcije? U prvom redu, ZORZ se ne primjenjuje univerzalno, već na ograničenom teritoriju, koje je definirano kao »područje bivše SFRJ«. Nadalje, to je načelo ograničeno i temporalno na razdoblje od 1. siječnja 1991. To ni u kojem slučaju nisu karakteristike univerzalnog načela pa valja zaključiti da se radi o selektivnom proširenju jurisdikcije na područje drugih suverenih država izvan uobičajenih okvira definiranih u međunarodnom pravu.

Nadalje, to jurisdikcijsko načelo ne udovoljava niti načelu supsidijarnosti. Ono omogućava suđenje u odsutnosti kao i pokretanje postupka bez obzira na to je li za to kazneno djelo osumnjičenik već osuđen u inozemstvu. Odstupa i od načela zatečenosti osumnjičenika. Posljednje je posebno došlo do izražaja u predmetu protiv Tihomira Purde, za kojim je raspisana međunarodna tjeralica bez obzira na to što nad njim nije zasnovana kaznena vlast jer nije bio zatečen na području Republike Srbije. Stoga valja zaključiti da pravni okvir definiran neobičnom jurisdikcijskom normom ZORZ-a dovodi u pitanje restriktivnu i supsidijarnu primjenu eksteritorijalnih jurisdikcijskih normi.^[10]

S obzirom na to, dakle, da jurisdikcijska norma koju propisuje ZORZ nije istovjetna sadržaju univerzalne jurisdikcije, postavlja se pitanje o kakvom se jurisdikcijskom načelu radi. Nadalje, je li na taj način i u tom sadržaju definirano jurisdikcijsko načelo poznato u suvremenom međunarodnom i usporednom pravu? Konačno, je li to načelo Srbiji uopće bilo potrebno s obzirom na postojeće odredbe Krivičnog zakonika o univerzalnoj nadležnosti? U odgovoru na prvo pitanje valja zaključiti da se kod jurisdikcijske norme ZORZ-a ne radi o univerzalnom načelu, već o nekoj vrsti hibridne jurisdikcijske norme u kojoj su sadržana barem tri nama poznata načela primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru. To su teritorijalno načelo, koje je prošireno na područje bivše SFRJ pa se može govoriti o proširenom teritorijalnom načelu. Element univerzalnog načela ogleda se u težini kaznenih djela na koje se ono primjenjuje (međunarodni zločini), a realnog ili zaštitnog načela u primarnoj obligatornosti jurisdikcijske norme ZORZ-a koja dopušta suđenje u odsutnosti i isključuje načelo ne bis in idem. Time je isključena supsidijarnost koja je vezana uz univerzalno načelo. Razvidno je, dakle, da se radi o svojevrsnoj kombinaciji triju poznatih načela primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru. U međunarodnom i usporednom pravu nismo naišli na jurisdikcijsku normu koja bi bila slična onoj koja je propisana u ZORZ-u. Proširenje jurisdikcije koja po svom sadržaju odgovaraju jurisdikciji međunarodnog kaznenog suda nema pravne osnove jer se jurisdikcija međunarodnog kaznenog suda temelji na Povelji Ujedinjenih naroda, dakle slobodno izraženoj volji svih država stranaka. 

Konačno, je li takva norma Srbiji bila potrebna za progon ratnih zločina i drugih teških povreda međunarodnog humanitarnog prava? Neki su zagovornici te odredbe, kako u Srbiji, tako i u Republici Hrvatskoj, ponovljeno isticali da Srbija ima pravo, kao i sve druge države primjenjivati pravila univerzalne jurisdikcije kada je o ratnim zločinima riječ. To je, dakako, točno, ali je posve pogrešna teza da je Srbiji bio potreban ZORZ da omogući primjenu univerzalne jurisdikcije. To ne samo zato što je sasvim razvidno da se radi o sui generis jurisdikcijskoj normi, već i zato što je Srbija na ta kaznena djela mogla i bez donošenja posebnog zakona primijeniti načelo univerzalne jurisdikcije propisano Krivičnim zakonikom. 

Naime, Srbija u svom kaznenom zakonodavstvu ima propisana sva načela primjene kaznenog zakonodavstva u prostoru, uključujući i univerzalno načelo. Radi se o članku 9. stavak 2. Krivičnog zakonika, koje se primjenjuje na stranog državljanina koji u inozemstvu počini teško kazneno djelo, uz uvjet da je zatečen na području Srbije, a nije izručen drugoj državi. To su ograničenja kojih nema u ZORZ-u. Da je, primjerice, u slučaju Purde primijenjen Krivični zakonik, on ne bi mogao biti uhićen na području treće države, niti bi Srbija imala pravnu osnovu izdati međunarodnu tjeralicu jer joj nedostaje jedan od preduvjeta kaznene vlasti po osnovi univerzalnog načela, a to je zatečenost osumnjičenika na njezinu državnom području. Osim univerzalnog načela, Srbija bi mogla primijeniti i načelo aktivnog personaliteta (ako je počinitelj njezin državljanin) ili načelo pasivnog personaliteta (ako je žrtva njezin državljanin). No, u svim tim slučajevima primjena tih načela moguća je samo uz navedena ograničenja. Vjerujemo da se upravo u tome kriju razlozi za primjenu ZORZ-a, u kojem takvih ograničenja nema i koji omogućava selektivno proširenje jurisdikcije od slučaja do slučaja.

Na neke dvojbe u svezi sa sadržajem jurisdikcijske norme ZORZ-a nailazimo još u izvješću International Bar Associationa, koje potpisuju neki vrlo istaknuti pravnici. U njemu je, između ostaloga, postavljeno pitanje bi li ZORZ mogao biti primijenjen za kazneni progon osoba osumnjičenih za ratne zločine protiv Srba u Republici Hrvatskoj. Isto tako, u Izvješću se dvoji oko postojanja propisa koji bi regulirali pitanje možebitne otmice osumnjičenika radi njihova privođenja i suđenja (očita aluzija na otmicu Eichmanna u Argentini od strane pripadnika izraelskih tajnih službi). Međutim, ništa se po tom pitanju nije dogodilo. Srbija je te sugestije u potpunosti ignorirala. Osim toga, u Izvješću se ukazuje i na nedefinirani odnos između MKSJ-a i pravosudnih tijela Srbije nadležnih prema ZORZ-u. Drugim riječima, smije li Srbija suditi osobama za koje već postoji pravomoćna odluka MKSJ-a (osuđujuća ili oslobađajuća)? Premda je to pitanje kasnije regulirano u okviru propisa koji reguliraju suradnju Srbije s međunarodnim kaznenim sudovima, neki nedavno pokrenuti kazneni postupci aktualiziraju to pitanje.^[11]

Jedan je od tih postupaka onaj protiv Nasera Orića, državljanina Bosne i Hercegovine i bivšeg zapovjednika obrane Srebrenice, a drugi protiv Ramusha Haradinaja, državljanina Kosova i bivšeg zapovjednika Oslobodilačke vojske Kosova. Ono što povezuje ta dva predmeta jest to da su obojica oslobođeni odgovornosti u Haagu. To Srbiju nije spriječilo da protiv navedenih osoba pokrene kaznene postupke, raspiše tjeralice i izda ekstradicijske zahtjeve. I to za kaznena djela koja su gotovo istovjetna onima za koja ih je MKSJ pravomoćno oslobodio od optužbe. Orić je uhićen u Švicarskoj. Unatoč suradnji između tužiteljstava, Tužiteljstvo BiH nije znalo da postoji tjeralica protiv Orića. Srbija je zatražila izručenje od Švicarske, a paralelno je i BiH zatražila njegovo izručenje. Pozivajući se na Europsku konvenciju o izručenju (mjesto počinjenja, državljanstvo počinitelja), Švicarska je Orića izručila BiH, uz burne reakcije negodovanja srbijanskog političkog vrha.^[12]

Do flagrantnih povreda međunarodnog prava došlo je u postupku protiv Haradinaja, koji je na temelju izdane tjeralice zadržan u Sloveniji po povratku iz jedne diplomatske misije. Nakon što je Kosovo uputilo diplomatsku notu Sloveniji, ukazujući na načelo nepovredivosti članova diplomatskih misija i njihov imunitet, Haradinaj je pušten, nakon čega se vratio na Kosovo.^[13] Oba su primjera vrlo znakovita i ukazuju na tendenciju da Srbija primjenjuje ZORZ i na najviše državne i vojne dužnosnike susjednih država za navodne zločine počinjene na području tih država, i to nakon što su oni pravomoćno oslobođeni u Haagu. Takva primjena propisa otvara prostor da se u bliskoj budućnosti postupci pokrenu i provedu i protiv hrvatskih državljana pa i onih koji su za gotovo identična kaznena djela pravomoćno oslobođeni od strane MKSJ-a. Na takav zaključak upućuje i podatak s mrežne stranice Tužiteljstva za ratne zločine Republike Srbije, o tome da su u tijeku istrage protiv više osoba za kaznena djela počinjena prema osobama srpske nacionalnosti. Moglo bi se dogoditi i da na temelju ustupanja predmeta te postupke provedu nadležna tijela u Bosni i Hercegovini. To se, dakako, može dogoditi i glede drugih hrvatskih državljana jer je ZORZ srbijanskim istražnim tijelima dao kaznenu vlast za provođenje istrage bez obzira na nedostupnost osumnjičenika, a suradnjom srbijanskog i BiH tužiteljstva ti bi predmeti, nakon provedene istrage, a prije podizanja optužnice, mogli biti transferirani u Bosnu i Hercegovinu. Postoje naznake da takvih slučajeva već ima.

Prema tome, očito je da, prema našem mišljenju, postoje tendencije da se s jedne strane Srbija promovira u igre tranzicijske pravednosti, državu koja poštuje visoke standarde i zainteresirana je za međunarodnu pravednost, a s druge strane flagrantno krši odredbe Statuta MKSJ-a o zabrani suđenja osobama za kaznena djela za koja su već osuđene ili oslobođene u Haagu. Konačno, Srbija nema niti legitimitet za preuzimanje funkcije lidera tranzicijske postkonfliktne pravednosti jer je izravno odgovorna za zločine počinjene na području Republike Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova. Potvrde za to nalazimo u rezolucijama Vijeća sigurnosti, presudama MKSJ-a (npr. Martić) i presudama Međunarodnog suda povodom tužbi Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske. Na toj je razini nedvojbeno utvrđena odgovornost Srbije za nesprječavanje genocida u Bosni i Hercegovini i aktivnu uključenost srbijanskog političkog i vojnog vrha u rasprostranjene i sustavne zločine koji su u to vrijeme počinjeni u Republici Hrvatskoj s ciljem etničkog čišćenja nesrpskog stanovništva. Zbog toga jurisdikcijsku normu ZORZ-a valja sagledavati u kontekstu utvrđene uloge Srbije u agresivnim ratovima devedesetih godina, ali i današnjeg općeg stanja društvene svijesti u toj državi kojoj su na čelnim pozicijama osobe koje su aktivno sudjelovale u tim događajima. 

Republika Hrvatska ima dobru poziciju za otvaranje tih pitanja i ukazivanje na problematične aspekte primjene ZORZ-a. Pritom valja naglašavati da se ne radi o bilateralnom pitanju, već o temeljnim načelima poštovanja pravne stečevine koju u pregovorima Srbija mora ugraditi u svoje zakonodavstvo. Radi se, između ostaloga, i o načelu povjerenja, na kojem se temelji uzajamno priznanje i izvršenje stranih sudskih odluka. Pitanjem izbjegavanja pozitivnog sukoba kaznenih jurisdikcija bavi se i jedna okvirna odluka EU. I to je nešto na što bi tijekom pristupnih pregovora trebalo ukazivati. Prisjećamo se graničnog spora sa Slovenijom (koji još uvijek nije okončan), u kojem je politika Republike Hrvatske isticala da se radi o bilateralnom pitanju, što je Europska komisija otklonila, navodeći da se radi o granicama EU i da je stoga to pitanje relevantno s multilateralnog aspekta. Slično bi se moglo reći i ovdje. Potencijalna članica Europske unije morala bi voditi računa da prije pristupanja regulira svoje jurisdikcijske norme u skladu s načelima europske suradnje i povjerenja.

^[1] Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine (Sl. gl. RS, br. 67/03, 135/04, 61/05, 101/07 i 104/09).
^[2] Ellis, M. S., Coming to Terms with Its Past - Serbia's New Court for the Prosecution of War Crimes, Berkeley Journal of International Law, vol. 22, issue 2, 2004.
^[3] V. članak Derenčinović, D., Nekoliko komentara uz Zakon o organizaciji i nadležnosti državnih organa u postupku za ratne zločine Republike Srbije, Zbornik Pravnog fakulteta u Zagrebu, 62(2012.), 3; str. 785-808.
^[4] Ibid.
^[5] Ibid.
^[6] Ibid.
^[7] Ibid.
^[8] Munivrana, M., Univerzalno načelo kao kriterij prostornog važenja kaznenog zakona, Zagreb, 2007.
^[9] Ibid.
^[10] Derencinovic-Becker, The Serbian War Crimes Act and Quasi-universal Jurisdiction - Reflections on an Unprecedented Jurisdictional Experiment, obj. u Visions of Justice: Liber Amicorum Mirjan Damaska (ed. Ackerman i dr.), Duncker & Humbolt, Berlin, 2016.
^[11] International Bar Association, Analysis of the Republic of Serbia's Proposed Law on the Prosecution of War Crimes, 2003.
^[12]http://www.vecernji.ba/naser-oric-ce-biti-izrucen-bih-1012094, 14. 11. 2016.
^[13]http://balkans.aljazeera.net/vijesti/haradinaj-pusten-na-slobodu-ostaje-u-sloveniji, 14. 11. 2016.