1.Uvod
Novi Kazneni zakon (Nar. nov., br. 125/11 i 144/12 - u nastavku teksta: KZ/11) pravni kontinuitet između staroga i novoga zakona i primjenu blažega zakona propisuje u članku 3.

U stavku 1. toga članka sadržano je osnovno načelo da se prema počinitelju kaznenoga djela primjenjuje onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme kad je kazneno djelo počinjeno i ta je odredba istovjetna odredbi članka 3. stavak 1. Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 - u nastavku teksta: KZ/97).

Ako se nakon počinjenja kaznenoga djela, a prije suđenja, zakon izmijeni jednom ili više puta, sud će prema počinitelju primijeniti onaj zakon koji je za njega najblaži. Te će odredbe sud obvezatan primjenjivati sve do donošenja pravomoćne presude, čime je izričito i drugostupanjski sud obvezatan na primjenu blažega zakona ako je do izmjene zakona došlo u tijeku žalbenoga postupka. 

Obveza suda drugoga stupnja da primijeni blaži zakon sve do pravomoćnosti presude u KZ/97 nije bila izričito navedena, no i bez te odredbe sudovi su postupali kao da ona postoji, tako da ta dopuna u članku 3. stavak 2. KZ/11 samo ozakonjuje već ustaljenu sudsku praksu. Nakon što presuda postane pravomoćna, izmjene zakona više nisu odlučne ni onda kad bi bile blaže za počinitelja, pa čak i onda kad ponašanje okrivljenika prema novom zakonu više ne bi bilo kazneno djelo. 

Odredba stavka 3. članak 3. KZ/11 posvećen je pitanjima pravnoga kontinuiteta između staroga Kaznenoga zakona (KZ/97) i novoga Kaznenoga zakona (KZ/11). Tim je stavkom propisano da ako je u novom zakonu izmijenjen naziv ili opis kaznenoga djela, sud je dužan najprije utvrditi postoji li pravni kontinuitet između stare i nove norme, pa ako utvrdi da pravnoga kontinuiteta nema, nema ni kaznenoga djela pa će donijeti oslobađajuću presudu, međutim, ako pravni kontinuitet postoji, sud će primijeniti zakon koji je za počinitelja najblaži. 

Zakonodavac u toj odredbi ništa ne govori o tome kako će sud utvrđivati postojanje, odnosno nepostojanje pravnoga kontinuiteta, pa sudovima ne preostaje ništa drugo nego da o tome odlučuju od slučaja do slučaja, jer nakon donošenja novoga Kaznenoga zakona pitanje pravnoga kontinuiteta nećemo moći utvrđivati na dosadašnji način jer su izmjene prevelike.

Odredba članka 3. stavak 4. KZ/11 u potpunosti je nova, a odnosi se na primjenu blažega zakona kad je riječ o produljenom i trajnom kaznenom djelu. Kod tih kaznenih djela sud će primijeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme dovršenja radnje iz zakonskoga opisa, bića kaznenoga djela, pa ako se počiniteljeva djelatnost sastoji od više vremenski odvojenih radnji, djelo je počinjeno danom posljednje radnje, a kod kaznenih djela kod kojih radnja traje, danom prestanka radnje.¹

Tu novu odredbu svakako valja pozdraviti jer je otklonila dosadašnje probleme sudske prakse u onim slučajevima kad je u trenutku odluke suda drugoga stupnja o žalbi, dio kriminalne aktivnosti počinitelja iz produljenoga kaznenoga djela pao u zastaru, pa premda je produljeno kazneno djelo jedno djelo, sud je ipak u takvim slučajevima dio kriminalne aktivnosti koji je pao u zastaru ispuštao iz činjeničnoga opisa, a za preostali dio je optuženika oglasio krivim za jedno produljeno kazneno djela, s tim da je sve to naveo u obrazloženju presude.

U stavku 5. uređeno je pitanje retroaktivnog djelovanja zakona koji je bio na snazi samo za određeno vremensko razdoblje, a to je tzv. temporalni zakon. On će se primijeniti prema počinitelju i ako u trenutku suđenja više nije na snazi. Jasno da je morao biti na snazi u vrijeme počinjenja kaznenoga djela. Bez te odredbe izbjegli bi kažnjavanje oni počinitelji koji bi kazneno djelo ostvarili pri kraju važenja vremenskog zakona jer bi bili sigurni da sud u kratkome roku, dok je taj zakon još na snazi, neće moći protiv njega pravomoćno okončati kazneni postupak.

U sudskoj se praksi zadnji vremenski zakon pojavio 1983. u vrijeme važenja Uredbe o ograničenju prometa motornih benzina i dizel goriva, kojom je kupcima bilo dopušteno kupovati motorno gorivo u ograničenim količinama i uz propisane bonove, pa kad to optuženik nije poštovao, procesuiran je za kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti iz članka 222. stavak 1. Krivičnog zakona Republike Hrvatske.² U jednoj je odluci Vrhovni sud naveo da je prestankom važenja navedene Uredbe takvo ponašanje nije više kazneno djelo.³

Nakon stupanja na snagu KZ/11, kad je riječ o odredbi nekog vremenskoga zakona - kad i ako se takav zakon jednom pojavi - ona će se primjenjivati na počinitelja i nakon što je u trenutku suđenja zakon već bio ukinut.

2.Načelo alternativiteta i načelo konkretnosti
Načelo alternativiteta sudovi su godinama koristili za utvrđivanja koji je zakon za počinitelja blaži, ako je od vremena počinjenja kaznenog djela pa do vremena suđenja zakon izmijenjen jednom ili više puta. Te su situacije bile relativno česte jer je samo KZ/97, od stupanja na snagu 1. siječnja 1998. pa do prestanka važenja 1. siječnja 2013., imao ukupno 13 izmjena, dopuna i ispravaka.

Prema načelu alternativiteta ako je ponašanje počinitelja, prema svim zakonima koji konkuriraju da budu primijenjeni, kazneno djelo, da bismo ocijenili koji je zakon za počinitelja blaži valja usporediti: predviđene kazne, odnosno njihove vrste i visine prema svim zakonima koji konkuriraju da budu primijenjeni, odredbe zakona koje govore o načinu i mogućnostima ublažavanja kazne, odredbe o uvjetnoj osudi, odredbe o sporednim kaznama ako su predviđene i odredbe o mogućnosti izricanja sigurnosnih mjera te njihovim vrstama i vremenu trajanja.

Nakon te usporedbe sud se odlučio za jedan od zakona koji su došli u obzir da budu primijenjeni, pri čemu je bila isključena mogućnost kombinacije odredaba staroga i novoga zakona jer bi to značilo da se primjenjuje neki treći zakon koji kao takav nikad nije bio na snazi.

Međutim, praksa sudova nije uvijek dosljedno primjenjivala načelo alternativiteta, nego je ponekad u istoj odluci kombinirala primjenu dvaju zakona, ali samo u onim slučajevima kad je to bilo povoljnije za okrivljenika. Naime, sudska praksa utvrdila je nekoliko izuzetaka, slučajeva u kojima je bilo dopuštena kombinirati dva zakona.

2.1.Izuzeci od načela alternativiteta
Prvi izuzetak od načela alternativiteta utvrđen je kod primjene odredaba o stjecaju kaznenih djela, kad je, primjerice, za jedno od djela u stjecaju izvršena prekvalifikacija sa staroga zakona na novi dok je glede drugoga zadržana prijašnja kvalifikacija prema starom zakonu. U takvom slučaju sud je na jednog počinitelja istodobno primijenio dva zakona, a jedinstvena kazna je tada izricana prema novom zakonu. O tom izuzetku Kazneni odjel Vrhovnoga suda Republike Hrvatske donio je posebno pravno shvaćanja 1977.⁴

Drugi izuzetak imali smo u slučajevima kad je stari zakon predviđao niži minimum kazne, a novi zakon blaži posebni maksimum kazne. To je bilo kod teškog kaznenog djela protiv sigurnosti prometa iz članka 161. stavak 4. Kaznenog zakona Republike Hrvatske (u nastavku teksta: KZRH) i nove odredbe iz članka 272. stavak 1. i 4. KZ/97.

Teško kazneno djelo protiv sigurnosti javnoga prometa iz članka 161. stavak 4. u svezi s člankom 156. stavak 1. i 3. KZRH-a, počinjeno prije stupanja na snagu KZ/97, tj. prije 1. siječnja 1998., u pravilu će se označiti prema istom zakonskom propisu. Naime, kazneno djelo izazivanja prometne nesreće iz članka 272. stavak 4. KZ/97, prema visini zaprijećene kazne, nije blaže. Prilikom izricanja kazne za to kazneno djelo sudovi će voditi računa da se počinitelju tog djela ne izrekne kazna zatvora u trajanju duljem od pet godina, koliko je posebnim maksimumom zaprijećeno za kazneno djelo iz članka 272. stavak 4. KZ/97. Prilikom procjene blažeg zakona, s obzirom na visinu zaprijećene kazne, treba voditi računa o okolnostima svakoga konkretnog slučaja, uzimajući pritom u obzir sve činjenice i okolnosti koje počinitelja kaznenog djela mogu staviti u povoljniji položaj. Budući da za kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. KZRH-a nije propisan posebni minimum kazne, to znači da vrijedi opći zakonski minimum od 15 dana zatvora, dok je za kazneno djelo iz članka 272. stavak 4. KZ/97 zaprijećen posebni minimum kazne u trajanju od šest mjeseci zatvora, i to bez obzira na činjenicu što je prema novom zakonu blaži posebni maksimum od pet godina zatvora, stari je zakon blaži s obzirom na to da su sve odredbe o izricanju vrste kazne i mogućnosti ublažavanja kazne vezane upravo uz visinu najmanje zaprijećene kazne. Tako je za kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. KZRH-a moguće izreći minimalnu kaznu zatvora u trajanju od 15 dana, a bez postojanja posebnih olakotnih okolnosti, dok je za kazneno djelo iz članka 272. stavak 4. KZ/97, samo uz postojanje posebno izraženih olakotnih okolnosti, moguće izreći kaznu do 30 dana zatvora. Nadalje, za kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. KZRH-a moguće je počinitelju izreći novčanu kaznu uz primjenu odredaba o ublažavanju, dok počinitelju kaznenog djela iz članka 272. stavak 4. KZ/97 novčanu kaznu uopće nije moguće izreći. Što se tiče ostalih kaznenih sankcija (uvjetne osude i sudske opomene), oba su kaznena djela izjednačena. U odnosu, pak, na posebni maksimum propisane kazne zatvora u trajanju od osam godina za kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. KZRH-a i kazne zatvora u trajanju od pet godina, za kazneno djelo iz članka 272. stavak 4. KZ/97, stari i novi zakon ne propisuju posebne odredbe koje bi utjecale na izbor vrste i visine kazne. Iz izloženoga proizlazi da u situaciji kad ne postoje neke druge konkretne okolnosti za koje novi zakon veže nastup određenih povoljnijih posljedica za počinitelja, primjerice nastup apsolutne zastare kaznenoga progona ili posebnu osnovu oslobođenja od kazne i sl., tada je blaži stari zakon u odredbi članka 161. stavak 4. KZRH-a, jer pruža veću mogućnost blažega kažnjavanja počinitelja. A činjenica što je u novom zakonu zaprijećen blaži posebni maksimum kazne, cijenit će se počinitelju tako što mu se, u konkretnom slučaju, za kazneno djelo iz članka 161. stavak 4. KZRH-a de facto neće izreći kazna zatvora u trajanju duljem od pet godina. 

O tom drugom izuzetku, Kazneni odjel Vrhovnoga suda Republike Hrvatske donio je posebno pravno shvaćanja 1999.⁵

Treći izuzetak od primjene načela alternativiteta imali smo u onim slučajevima kad sud izrekne kaznu prema jednom zakonu, a sigurnosnu mjeru prema drugom zakonu jer je prema njemu sigurnosna mjera, zbog kraćega trajanja, povoljnija. Tako je sud presudom, od 26. studenoga 1997., optuženika proglasio krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u pokušaju iz članka 34. stavak 1. KZRH-a u svezi s člankom 17. OKZRH-a i na temelju članka 34. stavak 1. KZRH-a i osudio ga na kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a na temelju članka 58. OKZRH-a optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi. Ispitujući presudu u povodu žalbe o dijelu u kojem je izrečena sigurnosna mjera, Vrhovni sud naveo je da je sud prvog stupnja imao na umu da je optuženik kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti, te utvrdivši na osnovi provedenog psihijatrijskog vještačenja da je opasan za okolinu i da je radi uklanjanja te opasnosti potrebno njegovo liječenje i čuvanje u takvoj ustanovi, odnosno da postoji opasnost da razlozi za stanje smanjene ubrojivosti mogu i u budućnosti poticajno djelovati za počinjenje novog kaznenog djela, a alkohol je samo jedan čimbenik impulzivnog, agresivnog i nasilničkog reagiranja po prirodi i intenzitetu nerazmjernog povodu, dok ga ostale osobine njegove ličnosti čine izrazito opasnim za okolinu, pa, stoga, žalba optuženika nije osnovana niti u tom dijelu. Međutim, budući da je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon (Nar. nov., br. 110/97) koji je za optuženika blaži u odnosu na sigurnosnu mjeru, sud je u povodu žalbe preinačio pobijanu presudu u odluci o sigurnosnoj mjeri, tako da je prema odredbi članka 390. u svezi s člankom 75. stavak 3. Kaznenog zakona, sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi ne može trajati dulje od tri godine.⁶

Prema dosadašnjoj sudskoj praksi pravni kontinuitet je uvijek postojao kad su staro i novo kazneno djelo predstavljali napad na isto zaštićeno pravno dobro, s tim da i način napada na to dobro mora biti isti, a ta dva elementa morala su biti ispunjena kumulativno. Osim toga pravni kontinuitet ponekad se pronalazio i u tome da su kaznena djela iz iste glave Kaznenoga zakona. 

Utvrđivanje postojanja pravnoga kontinuiteta između staroga i novoga Kaznenoga zakona danas je daleko složenije. Pravni kontinuitet ponekad će postojati bez obzira na to što je izmijenjen naziv kaznenog djela, njegov zakonski opis ili je kazneno djelo smješteno u drugu glavu Kaznenoga zakona tako da je i zaštitni objekt različit. 

O pitanjima postojanja ili nepostojanja pravnoga kontinuiteta sudovi će morati odlučivati od slučaja do slučaja, primjenjujući načelo konkretnosti, a ne apstraktno uspoređivati zakonski tekst starog i novoga zakona.

3.Obvezna primjena blažeg zakona
Kad moramo utvrditi koji je zakon blaži za počinitelja valja voditi računa o tome da je blaži samo onaj zakon koji je u svojoj ukupnosti blaži za konkretnog počinitelj. 

Ako su zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela i zakon koji je na snazi u vrijeme suđenja jednako strogi, primijenit će se stari zakon, odnosno onaj zakon koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela jer je osnovno načelo da se na počinitelja kaznenog djela primjenjuje onaj zakon koji je vrijedio tempore criminis. 

Ako je prema svim zakonima koji konkuriraju da budu primijenjeni, ponašanje počinitelja kazneno djelo, da bismo ocijenili koji je zakon blaži, valja usporediti:

- odredbe Posebnog dijela KZ/97 s odredbama KZ/11 da bi utvrdili postojanje ili nepostojanje pravnoga kontinuiteta između starih i novih odredaba;

- nove i stare odredbe Općega dijela Kaznenoga zakona koje uređuju pretpostavke kažnjivosti i odredbe o sankcijama;

- konkretne odredbe Posebnoga dijela KZ/11 s KZ/97 za svako kazneno djelo za koje se provodi postupak, a osobito odredbe o sankcijama, pri čemu valja usporediti: predviđene kazne, odnosno njihove vrste i visine, prema oba zakona, odredbe zakona koje govore o načinu i mogućnostima ublažavanja kazne, odredbe o uvjetnoj osudi i djelomičnoj uvjetnoj osudi, odredbe o sporednim kaznama, ako su predviđene, te odredbe o mogućnosti izricanja sigurnosnih mjera, njihovim vrstama i maksimalnoj duljini trajanja;

Kad su izrečene kazne postale pravomoćne, novi Kazneni zakon, ako je i blaži za počinitelje, ostaje bez ikakva učinka jer su odredbe o primjeni blažega zakona pravnorelevantne samo dok drugostupanjski ili možebitno trećestupanjski sud ne odluči o redovitim pravnim lijekovima.

3.1.Izuzeci od obvezne primjene blažega zakona
Odredbe o obveznoj primjeni blažega zakona uvijek se moraju primjenjivati, međutim i tu imamo izuzetke tako da se odredba iz članka 3. KZ/11 o obveznoj primjeni blažeg zakona neće primijeniti:

- tijekom obnove kaznenog postupka jer se tada primjenjuju one zakonske odredbe koje su bile na snazi u vrijeme suđenja, što znači da se kasnije izmjene zakona, makar su one blaže za učinitelja, ne mogu primijeniti;

- kod primjene procesnog zakona jer se on primjenjuje od trenutka stupanja na snagu na sve postupke, ako u prijelaznim i završnim odredbama nije nešto drukčije određeno;

- kad domaći sud primjenjuje odredbe o izručenju jer imajući na umu da odlučivanje o primjeni blažeg zakona vrijedi samo u materijalnom kaznenom pravu, a ne i u pravu o ekstradiciji jer ekstradicija ne predstavlja primjenu vlastitog kaznenog zakona na počinitelja kaznenog djela, nego pomaganje stranoj državi u ostvarenju njezina prava kažnjavanja;

- kod trajnog kaznenog djela kod kojega radnja kojom se stvara protupravno stanje i kasnije radnje kojima se to stanje održava, čine jednu radnju i sve je to jedno kazneno djelo, pa se, primjerice, počinitelj kaznenoga djela povrede dužnosti uzdržavanja ili kaznenog djela otmice neće moći pozivati na primjenu blažeg zakona ako je do promjene došlo prije završetka održavanja protupravnoga stanja; 

- kod produljenog kaznenog djela, primjenjuje se onaj kazneni zakon koji je bio na snazi kad je učinjeno zadnje djelo koje ulazi u sastav produljenog kaznenog djela, neovisno o tome što je taj zakon u konkretnom slučaju stroži;

- kod primjene tzv. temporalnog ili vremenskog zakona. Takav zakon sadržava izričite odredbe do kada je na snazi. Temporalni zakoni donose se zbog nekih posebnih okolnosti, pa kad te okolnosti prestanu, takav zakon prestaje važiti, no bilo bi neopravdano počinitelje ne kažnjavati samo zbog toga što su te okolnosti prestale, jer bi počinitelji mogli kršiti odredbe toga zakona pred kraj njegova trajanja u kojem slučaju bi mogli biti sigurni da sud neće moći donijeti pravomoćnu presudu prije nego je zakon prestao važiti. 

3.2.Kaznena djela koja su u KZ/11 ukinuta ili modificirana
Kad su zakonom neka kaznena djela ukinuta, taj je zakon za počinitelja uvijek najblaži jer najblaži je onaj zakon koji dovodi do nekažnjavanja. 

Prema KZ/11 više nisu kaznena djela: samovlast iz članka 329. KZ/97, zloporaba opojnih droga iz članka 173. stavak 1. KZ/97, nasilničko ponašanje u obitelji iz članka 215.a KZ/97, stvaranje monopolističkog položaja na tržištu iz članka 288. KZ/97, nelojalna konkurencija u vanjskotrgovinskom poslovanju iz članka 289. KZ/97 i dr. 

Jasno da ukidanje pojedinog kaznenog djela ne isključuje mogućnost kažnjavanja za prekršaj koji je zamjena za ukinuto kazneno djelo, kao što je slučaj kod prijašnjeg kaznenog djela iz članka 173. stavak 1. KZ/97, posjedovanja opojne droge. 

Neka kaznena djela koja su ukinuta prestala su postojati, neka su postala prekršaji, a neka su modificirana tako da svoj pravni kontinuitet imaju u nekom drugom kaznenom djelu. 

Ako se neko ponašanje optuženika više ne može podvesti ni pod jedno kazneno djelo novoga zakona, valja zaključiti da pravnoga kontinuiteta nema i donijeti oslobađajuću presudu.

Ako je neko kazneno djelo ukinuto, potrebno je utvrditi ima li ono svoj pravni kontinuitet u nekom drugom kaznenom djelu iako mu je izmijenjen i naziv i opis. Odgovor na to pitanje moguće je dati samo usporedbom činjeničnih opisa kaznenog djela prema starom i prema novom zakonu jer je kod nekih kaznenih djela zakonsko biće kaznenoga djela suženo, a kod drugih prošireno.

3.2.1. Proširenje zakonskoga bića kaznenog djela i primjena blažeg zakona
Kako proširenje zakonskog bića kaznenog djela utječe na primjenu blažega zakona dobro vidimo kod kaznenoga djela usmrćenja na zahtjev, iz članka 94. KZ/97, za koje je bila propisana kaznu zatvora od jedne do osam godina, za onog počinitelja tko drugoga usmrti na njegov izričit i ozbiljan zahtjev. To je kazneno djelo ukinuto, a svoj pravni kontinuitet ima u kaznenom djelu usmrćenja iz članka 112. stavak 3. KZ/11 s propisanom kaznom zatvora do tri godine za onoga počinitelja koji usmrti drugoga na njegov izričit i ozbiljan zahtjev iz suosjećanja zbog njegova teškog zdravstvenog stanja.

Kao što vidimo, kazneno djelo usmrćenja iz članka 112. stavak 3. KZ/11 ima predviđenu znatno nižu kaznu, što ga čini blažim, ali je izmijenjeno biće kaznenog djela jer više nije dovoljan izričit i ozbiljan zahtjev nego se traži i da djelo bude počinjeno iz suosjećanja, što ga u situacijama kad ne postoji takav motiv čini strožim jer se onda ima smatrati ubojstvom iz članka 110. KZ/11. 

Ako je počinitelju stavljeno na teret kazneno djelo iz članka 94. KZ/97 počinjeno prije 1. siječnja 2013., a sudi mu se nakon tog datuma, sud će primijeniti stari ili novi zakon ovisno o utvrđenom činjeničnom stanju. Utvrdi li da počinitelj nije postupao s motivom suosjećanja, primijenit će odredbu članka 94. KZ/97 kao blažu, a ako utvrdi da je počinitelj postupao s takvim motivom, primijenit će odredbu članka 112. stavak 3. KZ/11 kao blažu.

Do proširenja zakonskog bića kaznenog djela imamo i kod kaznenog djela teške krađe iz članka 229. stavak 1. točka 10. KZ/11 kojim je predviđeno da će se kaznom zatvora od jedne do osam godina kaznit onaj tko počini krađu iz članka 228. stavak 1. KZ/11 kao službena osoba u obavljanju službe ili javne ovlasti.

Ovaj kvalificirani obliku krađe pravni kontinuitet u KZ/97 ima u odredbi članka 349. KZ/97, u kaznenom djelu protupravnog prisvajanja stvari prigodom pregleda, pretrage ili izvršenja.

Kao što vidimo točka 10. stavak 1. članak 229. KZ/11 šira je od odredbe članka 349. KZ/97 jer to djelo može počiniti bilo koja službena osoba u obavljanju bilo kojih radnju u okviru službe ili javne ovlasti, a ne samo prigodom obavljanja pretrage stana, prostorija ili osoba ili provođenja izvršenja ili pregleda, pa je zbog proširenja zakonskog bića kaznenog djela, a i zbog propisane kazne od jedne do osam godina ta odredba stroža za počinitelja.

3.2.2. Suženje zakonskog bića kaznenog djela i primjena blažeg zakona
Kad je u novom Kaznenom zakonu došlo do suženja zakonskoga bića kaznenoga djela u nekim slučajevima neka prijašnja kaznena djela prestala su postojati, a u drugima slučajevima pravni kontinuitet pronalazimo u nekom drugom kaznenom djelu ili je, pak, kvalificirani oblik kaznenoga djela postao osnovni oblik toga djela, kao što ćemo vidjeti iz primjera iz sudske prakse koji slijede.

Kako suženje zakonskog bića kaznenog djela utječe na primjenu blažega zakona najbolje vidimo kod kaznenog djela otmice. Oba zakona i stari i novi KZ imaju to kazneno djelo potpuno istoga naziva, ali je zakonsko biće kaznenog djela otmice toliko izmijenjeno da prijašnje kazneno djelo otmice neće uvijek imati pravni kontinuitet u kaznenom djelu istoga nazivu u KZ/11.

Prema odredbi članka 125. stavak 1. KZ/97, kazneno djelo otmice čini onaj tko drugog protupravno zatvori, drži zatvorenim ili mu na drugi način oduzme ili ograniči slobodu kretanja s ciljem da njega ili neku drugu osobu prisili da što učini, ne učini ili trpi.

Novi KZ/11, u odredbi članka 137. stavak 1., predviđa kazneno djelo otmice koje će počiniti onaj tko drugome protupravno oduzme slobodu s ciljem da nekoga trećega prisili da što učini, ne učini ili trpi. 

Kao što vidimo zakonsko biće kaznenog djela otmice iz KZ/11 suženo je tako da je zahtjev otmičara upućen trećoj osobi, a ne otetoj da ona nešto učini, ne učini ili trpi, pa kad je prijetnja bila upućena osobi kojoj je oduzeta sloboda s ciljem da je se prisili da nešto učini, počinitelj neće ostvariti kazneno djelo otmice nego kazneno djelo protupravnog oduzimanja slobode iz članka 136. stavak 2. KZ/11, koje je u odnosu na kazneno djelo otmice blaže djelo prema zapriječenoj kazni.⁷

Do suženja zakonskog bića kaznenog djela došlo je i kod kaznenog djela protupravne gradnje iz članka 225.a KZ/97, koje odgovara kaznenom djelu istoga naziva iz članka 212. KZ/11. 

Prema KZ/11 kazneno djelo protupravne gradnje postoji samo kad se protivno propisima gradi građevina u području koje je propisom ili odlukom nadležnog tijela proglašeno zaštićeno prirodnom vrijednosti, kulturnim dobrom ili drugim područjem od posebnog interesa za državu.

Kao što vidimo iz zakonskog bića kaznenoga djela iz članka 212. KZ/11, gradnja bez građevinske dozvole više nije kazneno djelo, pa u tome djelu ne postoji pravni kontinuitet jer je gradnja bez građevinske dozvole izvan posebno zaštićenog područja sada prekršaj, pa kad je okrivljenicima stavljeno na teret kazneno djelo protupravne gradnje iz prijašnjeg članka 215.a stavak 1. KZ/97 koji obuhvaća da je građenje obavljeno bez građevinske dozvole, a primjenjuje se uvijek zakon koji je blaži za počinitelja, sukladno odredbi članka 3. KZ/11, optužene valja osloboditi optužbe.⁸

Kazneno djelo protuzakonitog lova i ribolova iz članka 204. KZ/11 također je u zakonskom biću suženo u usporedbi s kaznenim djelom protuzakonitog ribolova iz članka 259. stavak 1. KZ/97.

Prema odredbi članka 259. stavak 1. KZ/97 koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja djela, radnjom izvršenja kaznenog djela bio je obuhvaćen i ribolov na području u kojem je lov zabranjen. 

Novi Kazneni zakon, u odredbi članka 204. stavak 2., inkriminira protuzakoniti ribolov, ali samo ako se lovi na način ili sredstvom kojima se riba masovno uništava ili uporabom nedopuštenih pomoćnih sredstava, dakle, ne i ako se riba lovi u području na kojem je lov zabranjen.

Prema tome, kazneno djelo protuzakonitog lova i ribolova iz članka 204. KZ/11 blaži je za okrivljenika od kaznenog djela iz članka 259. stavak 1. KZ/97 jer ne propisuje kažnjavanje za ribolov u području na kojem je ribolov zabranjen, pa će sud u takvoj situaciji donijeti presudu kojom se počinitelj oslobađa od optužbe.⁹

Kad je riječ o kaznenim djelima protiv opće sigurnosti, dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom, odredba članka 215. KZ/11 više ne predviđa kvalifikatorni oblik djela - ako je djelo počinjeno na mjestu gdje je okupljeno više osoba - kako je predviđala odredba članka 263. stavak 3. KZ/97, stoga je sada riječ o osnovanom kaznenom djelu iz članka 215. stavak 1. KZ/11 koje je blaže za počinitelja.¹⁰

Kod toga kaznenoga djela došlo je do promjena i u osnovnom obliku djela jer dovođenje u opasnost života i imovine općeopasnom radnjom ili sredstvom iz članka 263. stavak 1. KZ/97, ako je vrijednost ugrožene imovine manja od 200.000,00 kn, odredba članka 215. stavak 1. KZ/11 više ne predviđa kao kazneno djelo.

Naime, u vrijeme počinjenja tog djela važio je KZ/97, dok je s 1. siječnjem 2013. stupio na snagu KZ/11. Zakonski opis predmetnog kaznenog djela iz članka 263. stavak 1. KZ/97 podudara se s opisom tog djela iz članka 215. stavak 1. KZ/11. Prema tome pravni opis iz članka 215. stavak 1. KZ/11 zadržao je neodređeno vrijednosno obilježje »imovine većeg opsega« koje u nominalnom iznosu utvrđuje Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a prema njegovu pravnom shvaćanju, broj Su-726-IV/1997 od 24. studenoga 1997., koje je vrijedilo tempore criminis, zakonsko obilježje »imovina većeg opsega« postojalo je kad vrijednost imovine prelazi 100.000,00 kn. Međutim, ono je podložno promjenama pa je tako Kazneni odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske 27. prosinca 2012. donio novo pravno shvaćanje o visinama neodređenih vrijednosti koje su zakonsko obilježje pojedinih kaznenih djela iz KZ/11, pod brojem Su-IV-k-4/12, sukladno kojem neodređena vrijednost »imovina većeg opsega« iz članka 215. stavak 1. KZ/11 postoji kad vrijednost imovine prelazi 200.000,00 kn. Budući da iz činjeničnog supstrata konkretnog kaznenog djela proizlazi da je ukupna vrijednost imovine, za koju je postojala opasnost od požara, iznosila oko 158.000,00 kn, očito je da opisana inkriminacija, s obzirom na to bitno obilježje, prema novom KZ/11 više nije kazneno djelo.¹¹

Do suženja zakonskog bića kaznenog djela došlo je i kod kaznenog djela nadripisarstva iz članka 310. KZ/97, jer nova odredba istoga naziva sada u članku 313. KZ/11 ne predviđa odgovornost počinitelja ako je pravna pomoć pružena bez naknade, što znači da će sudovi u takvim slučajevima donositi presudu kojom se optuženik oslobađa optužbe.¹²

Kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti iz članka 337. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu iz članka 291. KZ/11 istoga naziva. Međutim, zakonsko biće kaznenoga djela iz članka 291. KZ/11 suženo je jer u stavku 2. predviđa kvalificirani oblik djela ako je pri počinjenju osnovnoga djela pribavljena znatna imovinska korist ili je prouzročena znatna šteta, dok ne predviđa kvalificirani oblik - ako je došlo do teže povrede prava drugoga - kako je predviđala odredba članka 337. stavak 2. KZ/97.

Navedeni primjeri ukazuju nam koliko su pitanja pravnoga kontinuiteta i primjene blažega zakona složena, zbog čega će sudovi morati preispitivati pravni kontinuitete kod svakog kaznenoga djela, a zatim primijeniti na konkretnog počinitelja zakon koji je za njega najpovoljniji.

1 Čl. 8. st. 2. KZ/11. 
2 Nar. nov., br. 25/77, 50/78, 25/84, 52/87, 43/89, 8/90, 9/91, 33/92, 39/92, 77/92 i 91/92. 
3 Iz odluke VSH, IV Kž-166/85. 
4 Pravno shvaćanje Krivičnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 23. rujna 1977. 
5 Pravno shvaćanje Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 9. veljače 1999. 
6 Iz odluke, VSRH, I Kž-95/98 od 21. travanja 1998. 
7 Iz odluke VSRH, I Kž-765/12-4 od 6. veljače 2013. 
8 Iz odluke Županijski sud u Zagrebu, Kž-719/12-3 od 5. veljae 2013. 
9 Iz odluke Županijskog suda u Rijeci, Kž-142/2013-4 od 13. ožujka 2013. 
10 Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske, I Kž-89/13 od 6. ožujka 2013. 
11 Iz odluke Županijskog suda u Varaždinu, Kž-494/12-9 od 12. ožujka 2013. 
12 Iz odluke Županijskog suda u Zagrebu, Kž-1786/12-2 od 15. siječnja 2013.