I. Uvod
Europska zajednica razlikuje se od drugih međunarodnih organizacija po svojem nadnacionalnom obilježju, koje joj pridaje određeno federalno obilježje. Bitan je element nadnacionalnosti zakonodavna ovlast Zajednice.¹

Ova ovlast proizlazi iz primarnih izvora europskog prava, koje čine Ugovori između država članica o osnivanju Europskih zajednica i Europske unije.² Također ugovori o pristupanju novih država članica Zajednicama/Uniji čine dio primarnog europskog prava.

To što pravo EZ postoji u kontekstu jednog novog društveno-političkog uređenja koje je doista, barem za sada, sui generis, jer nije niti država, ali niti klasična međunarodna organizacija, ne predstavlja prepreku da ga se okarakterizira kao federalno pravo.³ Transformacija prava Zajednice iz međunarodnog u federalno pravo ostvarena je i uspostavljanjem načela izravnog važenja prava Zajednice u internim pravima i načela nadređenosti tog prava internom pravu država članica.⁴

Načelo ograničenja zakonodavne i drugih ovlasti Zajednice temelji se na članku 7. stavku 2. Ugovora o Europskoj zajednici, prema kojem Zajednica i svaka institucija Zajednice (Europski parlament, Vijeće, Komisija, Sud, Revizijski sud) djeluju u granicama ovlasti koje su joj dodijeljene ovim Ugovorom.⁵

U pogledu ovoga pitanja mjerodavna su još dva načela, supsidijarnosti i proporcionalnosti. Prema članku 5. Ugovora o Europskoj zajednici, na područjima koja ne potpadaju pod njezinu isključivu nadležnost, Zajednica djeluje u skladu s načelom supsidijarnosti, ali samo u mjeri koja je potrebna i samo ako države članice ne mogu na zadovoljavajući način postići ciljeve tog djelovanja, već ih Zajednica, u pogledu dosega ili učinka predložene aktivnosti, može bolje ostvariti. Niti jedna aktivnost Zajednice ne smije ići dalje od onog što je potrebno za postizanje ciljeva ovog Ugovora.

Bit načela supsidijarnosti je u postizanju cilja da se odluke donose na razini što bližoj građanima.⁶ To znači da se niz pitanja od interesa za građane može najbolje urediti na lokalnoj, regionalnoj i nacionalnoj razini, a ne razini Europske unije, s obzirom da se na tim razinama najbolje prepoznaju ti interesi. Ovo načelo je smjerokaz za način provođenja ovlasti Zajednice, koje nisu isključive. Razlog za zaključak da određeni interes Zajednice može biti bolje ostvaren na razini Zajednice mora biti potkrijepljen kvalitativnim ili, gdje je moguće, kvantitativnim pokazateljima.⁷

Nije samo od značenja hoće li Zajednica djelovati, već na koji način. Način djelovanja zajednice treba biti što jednostavniji, sukladan zadovoljavajućem postignuću cilja mjere i potrebi postizanja učinkovitosti. Napose to znači da direktive treba preferirati u odnosu na uredbe, te okvirne direktive u odnosu na detaljne mjere.⁸ Mjere Zajednice trebaju ostaviti što više prostora za nacionalne odluke, u skladu s ciljem mjere i poštivanjem Ugovora. U tom smislu posebno se značenje pridaje minimalnoj harmonizaciji propisa, te šire oslanjanje na preporuke ili mišljenja, kao neobvezujuće pravo (soft law instruments).

Naposljetku valja napomenuti da su države članice prema članku 10. Ugovora o Europskoj zajednici dužne poduzeti sve odgovarajuće korake, općenite ili posebne, da bi osigurale ispunjenje obveza koje proizlaze iz ovog Ugovora ili su posljedica aktivnosti koju poduzimaju institucije Zajednice.

II. Vrste pravnih akata Europske unije
Pravna osnova za donošenje pravnih akata Europske unije su članci 249. do 254. Ugovora o Europskoj zajednici.

Članak 249. (bivši članak 189.) Ugovora propisuje:
»Radi izvršenja svojih zadaća, u skladu s odredbama ovog Ugovora, Europski parlament zajedno s Vijećem, Vijeće i Komisija izrađuju propise i izdaju direktive, donose odluke, daju preporuke ili mišljenja.

Svaki propis ima opću primjenu. Obvezujući je u cijelosti i izravno se primjenjuje u državama članicama.

Direktiva je obvezujuća za svaku državu članicu kojoj je upućena u pogledu rezultata koji se mora postići, ali prepušta državnim vlastima odabir oblika i metoda.

Odluka je u cijelosti obvezujuća za one kojima je namijenjena.

Preporuke i mišljenja nemaju obvezujuću snagu.«

Propisi, direktive i odluke koje Europski parlament i Vijeće zajedno usvoje te pravni akti koje usvoji Vijeće ili Komisija, moraju sadržavati razloge na kojima se temelje i upućivati na sve prijedloge i mišljenja koja su bila potrebna na temelju Ugovora.⁹ Ovi akti objavljuju se u Službenom listu Europskih zajednica, a stupaju na snagu na dan koji je u njima utvrđen ili, ako to nije slučaj, na dvadeseti dan od dana njihova objavljivanja.

Navedeni akti predstavljaju sekundarne izvore prava Europske unije.

1. Uredbe
Uredbe (engl. regulation, fran. regle-ment, njem. Verordnung) su pravni akti opće primjene, koji su obvezujući u cijelosti i izravno se primjenjuju u državama članicama (čl. 249. st. 2. Ugovora o EZ).

Uredbu mogu donijeti Vijeće ili, pak, Vijeće i Europski parlament, te Komisija kada je Vijeće delegiralo na nju ovlast da donese uredbu.¹⁰

1.1. Obilježja
- Opća primjena
Uredba je pravni akt koji najviše sliči zakonu u nacionalnom pravnom sustavu. Prvo njezino obilježje je opća primjena, s obzirom da se one ne primjenjuju na pojedine okolnosti, već »objektivno utvrđene situacije i proizvode pravne učinke u odnosu na kategorije osoba opisane na općenit i apstraktan način.«¹¹

Uredbe EU su propisi općeg karaktera, koji u svim državama članicama djeluju neposredno prema adresatima njihovih normi, određenima apstraktno i generalno.¹² Uredbe su općenite namjene (znači, nisu osobne). Tiču se globalnih tema, a ne konkretnih pojedinaca i entiteta.¹³

Bitno je navesti da su obilježja uredbe deskriptivne naravi i nisu pretpostavke za pravovaljanost i zakonitost uredbi. Mogu se pronaći uredbe, koje su okarakterizirane kao »prikrivene odluke« iz razloga što se primjenjuju na individualizirani niz okolnosti, ali zbog toga takve uredbe nisu utvrđene nezakonitim.¹⁴

Štoviše, Europski sud je redovito zauzimao stajalište da je za prirodu mjere odlučan njezin sadržaj, a ne oblik koji joj je dan od strane institucije koja ju je donijela. Tako je utvrdio da je mjera nazvana uredbom uistinu niz pojedinačnih odluka, što je bilo bitno glede mogućnosti zainteresirane strane da zaštiti svoje interese pred sudom.¹⁵

- Izravna primjena
Izravna primjena uredbi znači da za njihovu inkorporaciju u nacionalna prava nije nužan akt transformacije uredbe nacionalnim propisom. Takav akt je u većini slučajeva čak i zabranjen.¹⁶ Na temelju uredbi nastaju za pravne subjekte pravni učinci (stječu prava i dužnosti) neposredno, bez posredovanja država članica.

Doista usvajanje uredbe na nacionalnoj razini nije dopušteno, osim ako je to predviđeno odredbama uredbe (Predmet 34/73 Variola v. Italian Finance Administration (1973) ECR 981). Europski sud je zauzeo stajalište da »izravna primjena uredbe znači da njezino stupanje na snagu, njezina primjena u korist ili protiv onih subjekata na koje se odnosi jest nezavisna od bilo koje mjere prihvaćanja u nacionalno pravo ... Države članice su dužne ne priječiti izravnu primjenu koja je svojstvena uredbi. Strogo pridržavanje ove obveze je neophodna pretpostavka istovremene i ujednačene primjene uredbe Zajednice diljem cijele Zajednice.«¹⁷

Uredbe stupaju na snagu na dan koji je u njima utvrđen ili, ako to nije slučaj, na dvadeseti dan od dana njihova objavljivanja u Službenom listu Europskih zajednica¹⁸, te su od toga dana automatski dio nacionalnog pravnog sustava svake države članice. Uredba stupa na snagu istodobno i jednako u svakoj državi članici. Nije potrebno da uredba bude objavljena u državi članici. Svaka uredba mora se objaviti u Služenom listu Europskih zajednica, a ako nije objavljena, nije primjenjiva.

Sudovi država članica i druga tijela vlasti dužna su primjenjivati uredbe od kada one stupe na snagu, te priznavati i štititi učinke koje su izazvale za pravne subjekte.

Uredbe su obvezujuće i direktno se primjenjuju u cijeloj Uniji. U pogledu toga obilježja one su slične federalnom zakonu u SAD-u, koji se primjenjuje direktno na pojedince i pravne osobe. One ne zahtijevaju pravnu aktivnost država članica radi njihovog stupanja na snagu, iako države ponekad trebaju poduzimati mjere radi njihove provedbe.¹⁹

U literaturi se navode tri razloga za izravnu primjenu uredbi.²⁰ Nacionalni propis kojim bi se uredba inkorporirala u nacionalno pravo mogao bi dovesti do zabune da je uredba stupila na snagu od trenutka donošenja nacionalnog propisa, što bi značilo da bi uredba mogla stupiti na snagu u različitim državama članicama u različito vrijeme. Osim toga, nacionalni propis mogao bi sadržavati izmjene koje bi utjecale na ujednačenu primjenu uredbi.²¹ S obzirom da su uredbe direktni izvori prava i obveza, nacionalne provedbene mjere mogle bi prikriti pravu prirodu ovih prava i obveza, te kod građana stvoriti zabunu da se radi o nacionalnom pravu, a ne pravu Zajednice, što bi moglo ugroziti i ulogu Europskog suda kao jedinog ovlaštenog autoritativnog tumača prava EZ.²²

U teoriji uglavnom postoji suglasnost da je uvjet za izravni učinak odredbi uredbe da su one dovoljno jasne i bezuvjetne da na temelju njih nacionalni sud može zaključiti tko je nositelj subjektivnog prava, tko obveze, te koji je sadržaj tog prava odnosno obveze. U praksi Europskog suda nije se pojavio predmet u kojem bi bilo utvrđeno da odredba uredbe nema izravni učinak zbog nedostatka navedenih obilježja.²³

- Obvezatnost u cjelini
Uredbe su u državama članicama obvezatne u cijelosti te ne mogu biti relativizirane bilo kakvim primjedbama niti rezervama neke države članice, niti na put njihove primjene mogu stati norme unutrašnjeg prava država članica, pa čak ni norme ustavnog ranga.²⁴

Od stupanja na snagu uredbe, ne primjenjuju se norme pravnog poretka države članice koje nisu u skladu s uredbom, i to norme koje su donesene prije i nakon stupanja na snagu uredbe, osim ako je uredbom drugačije određeno, tj. predviđa se da države članice donesu provedbenu mjeru.

Prema tome, uredba obvezuje u svim svojim elementima. Ustanovljava cilj koji se mora postići i način kako ga postići. Isključena je svaka nepotpuna ili selektivna primjena.

- Postignuće uniformnosti i centralizacije
Prethodno navedena obilježja čine uredbe najjačim instrumentom centralizacije, te se one koriste kadgod je potrebno postići uniformnost. Zbog toga uredbe treba koristiti u vrlo ograničenom broju područja, te su najučestaliji pravni instrument u području međunarodnog trgovačkog prava, transporta, konkurencije, poljoprivrede, ribarstva, te u području prijelaza u ekonomsku i monetarnu uniju.

Dakle, uredbe su zamišljene kao mjere ujednačavanja prava u svim državama članicama, te se moraju primjenjivati u svim državama članicama na jednak način.

Uredbe, jednako kao i odredbe Osnivačkog ugovora i međunarodnih sporazuma mogu stvarati subjektivna prava u vertikalnim i horizontalnim pavnim odnosima. Uredbe će često sadržavati odredbe kojima je svrha urediti na unificiran način horizontalne pravne odnose (odnose među pojedincima). Logično je stoga da one mogu proizvoditi horizontalne učinke.²⁵

U velikom broju slučajeva političkim institucijama je dana mogućnost izbora da li će donijeti uredbu ili drugi oblik zakonodavstva, direktivu ili odluku. Ovaj izbor redovito provodi Komisija kao dio svoje ovlasti zakonodavne inicijative.²⁶ Napose, Ugovor o EZ određuje primjenu uredbi u samo nekoliko slučajeva.²⁷

1.2. Mjere provedbe uredbe
lako se uredbe izravno primjenjuju u državama članicama, često će trebati donijeti provedbene nacionalne propise. S obzirom da nema nadležnosti Europske unije u području kaznenog prava²⁸, od nacionalnog zakonodavstva se može zahtijevati utvrđivanje sankcija radi učinkovite provedbe ili za slučaj kršenja uredbi ili, pak, mjere organiziranja administrativnog aparata radi provedbe uredbe.²⁹

U ovakvim slučajevima u uredbi se izričito navodi da će »države članice pravovremeno i nakon konzultacije s Komisijom, usvojiti takve zakone, pravilnike i administrativne mjere koji mogu biti potrebni za provedbu uredbe.«³⁰ Nepostupanje po ovakvoj odredbi predstavljalo bi kršenje prava EU.³¹

2. Direktive
Direktive³² (engl. i fran. Direktive, njem. Richtlinie) su prema članku 249. (bivši članak 189.) Ugovora o EZ akti obvezujući za svaku državu članicu kojoj su upućeni u pogledu rezultata koji se mora postići, ali se prepušta državnim vlastima odabir oblika i metoda.³³

Direktiva je akt EU, Europske Komisije, Vijeća, ili zajedno Vijeća i Europskog parlamenta.³⁴ Za inkorporaciju direktive u nacionalno pravo potreban je akt transformacije direktive nacionalnim propisom. Radi toga države su članice ovlaštene donositi propise usmjerene na ispunjenje obveze preuzimanja sadržaja direktive u svoj pravni poredak. To u pravilu znači izmjenu i/ili dopunu postojećeg zakonodavstva. Međutim, neće trebati ništa poduzimati ako je postojeće zakonodavstvo zadovoljavajuće i u skladu s direktivom.

2.1. Obilježja
- Opći karakter
Direktive su akti općeg karaktera, koji se donese da bi se provelo usklađivanje pravnih poredaka država članica glede materije na koju se direktiva odnosi. Adresati direktive su države članice i nisu upravljene na to da djeluju neposredno na privatnopravne subjekte.

Direktive obvezuju svoje adresate, države da u određenom roku preuzmu sadržaj direktive u svoje unutarnje pravo, tj. da donesu propise usmjerene na ispunjenje obveze preuzimanja sadržaja direktive, kao i one propise za koje je to direktivom predviđeno. Kad je direktiva usmjerena na to da za privatnopravne subjekte nastanu neki pravni učinci (stjecanje prava ili si.), ti pravni učinci trebaju nastupiti u svakoj od država na koje se direktive odnose posredstvom i na temelju unutarnjeg prava te države.

Direktive su bile prvenstveno korištene kao oblik općeg zakonodavstva za Zajednicu.³⁵ Premda direktiva nije općenita, u stvarnosti se primjenjuje, osim u određenim iznimkama, u svim državama članicama. Međutim, u svim državama članicama nije ista jer se direktiva temelji na obvezi postizanja rezultata, a slobodnoj procjeni država prepušten je izbor načina.³⁶

- Obvezatnost u pogledu rezultata
Specifičan karakter direktiva sastoji se u vrsti obveze koje one nameću adresatima. Bit direktive je da ona sadrži obvezu postizanja rezultata, a ne obvezu na određeno postupanje.

lako je napravljena distinkcija između rezultata i sredstava, te državama članicama dana diskrecija u pogledu sredstava, ova diskrecija je samo konvencionalna. Tako postoje slučajevi u kojima su obveze nametnute direktivom tako detaljne da je Europski sud utvrdio da one povrijeđuju diskreciono pravo zajamčeno državama članicama te da moraju biti transformirane doslovno u nacionalno zakonodavstvo.³⁷

Provedba direktive predstavlja pozitivnu obvezu za države članice, koje su one dužne izvršiti u određenom roku, lako direktiva jednako kao i uredba stupa na snagu dvadeset dana nakon objave ili na dan određen u direktivi³⁸, redovito ona određuje rok - obično osamnaest ili dvadesetičetiri mjeseca nakon objave - u kojem roku država mora transformirati svoje obveze u nacionalno pravo.

Međutim, svaka direktiva utječe na pravni poredak država i prije nego protekne rok za provedbu. Naime, čim se EU poslužila svojom ovlasti da usklađuje pravne poretke država članica glede neke pravne materije, a učinila je to donošenjem direktive, niti jedna država koja je obvezana uskladiti svoj pravni poredak s tom direktivom, nije više ovlaštena na bilo kakve zakonodavne zahvate koji bi mogli dovesti u pitanje postizanje cilja kojem direktiva teži.³⁹ Dakako, mogu poduzimati mjere kojima je cilj provedba direktive.

Pravna praksa Europskog suda sadrži kriterije procjene učinkovitosti provedbenih mjera, prema kojima nacionalne mjere provedbe direktiva moraju biti potpune, obvezujuće i transparentne.⁴⁰ Potpunost provedbe znači da država članica ne smije niti jedan dio direktive izostaviti od unošenja u nacionalno pravo, osim ako tako proizlazi iz same direktive.⁴¹ Obvezujući učinak provedbe pretpostavlja da je nacionalni akt o preuzimanju sadržaja direktive po svojem karakteru obvezujući, te da pruža dovoljnu pravnu sigurnost građanima i drugim pravnim subjektima. Transparentnost provedbe se odnosi na obvezu obavijesti institucija EU o donošenju provedbenog zakonodavstva⁴², kao i njegovom objavljivanju, iz čega treba biti razvidno da je us-klađenje provedeno.

Ako država članica zakasni s provedbom ili ne provede direktivu na primjeren način, primjenjuju se odredbe članaka 226. (bivši članak 169.) do članka 228. (bivši članak 171.) Ugovora o EZ. Na osnovi ovih odredbi, Europska komisija⁴³ i svaka pojedina država članica, ako smatraju da neka država članica nije ispunila obvezu na temelju ovog Ugovora, mogu pokrenuti postupak zbog povrede Ugovora pred Europskim sudom. Prema članku 228. stavku 1. Ugovora, ako Sud ustanovi da neka država članica nije ispunila obvezu prema ovom Ugovoru, ta država mora donijeti potrebne mjere pomoću kojih će se poštivati presuda Suda. Ako, pak, Sud ustanovi da njegova presuda nije poštivana, može za to odrediti paušalni iznos ili novčanu kaznu (čl. 228. st. 2. podst. 3. Ugovora).

- Postignuće harmonizacije
Direktive su instrumenti za usklađivanje prava, a ne njegovu unifikaciju. Harmonizacija je omogućena na način da dopušta državama članicama postizanje traženih rezultata uvažavajući nacionalni pravni poredak i administrativnu tradiciju. Od država članica se ne traži da prihvate identične propise provedbe, tako da se zakoni i dalje razlikuju sukladno nacionalnoj pravnoj tradiciji i političkim posebnostima.

Ekstenzivna uporaba direktiva ima pozitivnu i negativnu stranu. One ublažavaju utjecaj Brussel-a na nacionalni život i omogućavaju prilagođavanje lokalnim prilikama. Međutim, njima se stvara komplicirani pravni poredak koji nameće znatne troškove za tvrtke koje djeluju preko nacionalnih granica, a koji je teško provesti. Uz to Komisija mora provjeravati je li nacionalno provedbeno zakonodavstvo prihvaćeno u svakoj pojedinoj državi članici i je li u skladu s direktivama, te napose da li se takvo zakonodavstvo provodi u praksi.⁴⁴

2.2. Pravne posljedice u slučaju da država članica ne unese ili ispravno ne unese direktivu u interno pravo
Izravno važenje ili učinak direktiva
Ako država članica u predviđenom roku ne donese nacionalne mjere za provedbu direktive ili ako te mjere nisu adekvatne, direktiva ima izravno važenje u državama članicama u korist subjekata koji su trebali dobiti neka prava, pod uvjetom da je tekst direktive dovoljno jasan i bezuvjetan. U ovom slučaju odredbe direktive će stvarati subjektivna prava za pojedince isključivo u odnosu na državu, ali ne i u odnosu između dvije fizičke ili pravne osobe (vertikalni izravni učinak direktiva). Takva subjektivna prava na osnovi izravnog učinka direktive mogu postojati samo u vertikalnim odnosima između države i pojedinca, u kojem je država nositelj obveze, a pojedinac nositelj prava, ali ne i obrnuto.⁴⁵

Pošto direktiva počne djelovati neposredno u njihovu korist, pravni subjekti kojima je ona namijenila određena subjektivna prava, mogu se na ta prava pozivati u odnosu na državu, te zahtijevati od nje ostvarivanje tih prava, pa makar to bilo suprotno nekom propisu unutrašnjeg prava države članice.⁴⁶ Radi ostvarenja ovih prava njihovi nositelji se mogu obratiti i nacionalnim sudovima. Država se tome ne može s uspjehom protiviti, prigovarajući da ti subjekti još nisu nositelji ovih subjektivnih prava, budući da u domaćem pravnom poretku još nema propisa na temelju kojeg bi ta prava stekli. Naime, država članica koja nije u zadanom razdoblju usvojila provedbene mjere koje zahtijeva direktiva, ne može se, u odnosu na pojedince, oslanjati na vlastiti propust da ispuni obveze koje direktiva sadrži.⁴⁷

Po osnovi izravnog učinka direktive, ne nastaju subjektivna prava za pojedinca u odnosu na pojedinca, između dvije fizičke ili pravne osobe (nepriznavanje horizontalnog izravnog učinka direktiva). Subjektivna prava za pojedinca u odnosu na druge pojedince nastaju tek kada države članice nacionalnim propisima provedu direktive u nacionalna zakonodavstva.

Premda direktiva ili određene njezine odredbe imaju neposredan učinak, stajalište je Europskog suda da ova činjenica ne oslobađa države članice od obveze da donesu mjere za provedbu direktive.⁴⁸

Također je u svrhu izravne primjene direktive sudskom praksom Europskog suda definiran i pojam države. Nebitno je da li se država pojavljuje u ulozi javne vlasti ili kao poslodavac. U tom smislu, na bezuvjetne i dovoljno precizne odredbe direktive pojedinac se pred nacionalnim sudovima može pozvati protiv organizacija ili tijela koja su subjekti vlasti ili kontrole države, ili imaju specijalna ovlaštenja izvan onih koja rezultiraju iz normalnih pravila primjenjivih na odnose između pojedinaca.⁴⁹

Incidentalni učinak direktiva
Iznimno se na direktivu pred nacionalnim sudom može pozivati pojedinac i ako ne uživa temeljem te direktive subjektivno pravo, u slučaju da pozivanjem na smjernicu ostvaruje neki drugi pravni interes u postupku. U takvom slučaju činjenica što je protustranka također pojedinac ne sprečava nacionalni sud da primjeni direktivu ako njezine odredbe zadovoljavaju uvjete za izravan učinak (da su bezuvjetne i dovoljno precizne).⁵⁰

Pravni interes pojedinca da se primjeni direktiva mora se poklapati s područjem primjene direktive ratione materiae. U tom slučaju pojedinac se na direktivu može pozvati i protiv države i protiv drugog pojedinca (incidentalni izravni učinak direktiva).⁵¹

Neizravni učinak direktiva
Nacionalni sudovi su obvezni protumačiti odredbe nacionalnih mjera za provedbu direktiva u skladu s odredbama direktiva, pri čemu su dužni držati riječi i svrhe direktiva. Također i ostalo nacionalno pravo, u mjeri u kojoj je to moguće, mora biti protumačeno u skladu s direktivama. Neizravni učinak, ili interpretirajući učinak direktiva ima za posljedicu smanjenje pravne nesigurnosti kod privatnih osoba, s obzirom da nije priznat horizontalni učinak direktiva.⁵²

U primjeni nacionalnog prava, posebno odredbi nacionalnog prava koje su specifično uvedene radi implementacije direktive, nacionalni sudovi su obvezni tumačiti svoje nacionalno pravo u svjetlu izraza i svrhe direktive.⁵³

Međutim, prema praksi Europskog suda, obveza je nacionalnih sudova da protumače, u mjeri u kojoj je to moguće, nacionalno pravo u skladu s cjelokupnim pravom EZ, bez obzira na njegov izvor, što znači da su obuhvaćeni obvezujući i
pravno neobvezujući akti Zajednice (npr. preporuke).⁵⁴

Odgovornost države za štetu
Daljnji i vrlo značajan način ublažavanja negativnih posljedica nepriznavanja horizontalnog izravnog učinka direktiva jest sudskom praksom Europskog suda ustanovljeno načelo odgovornosti država za štetu koju pojedinci trpe zbog nep-rimjene prava EZ. Rješavajući predmet Francovich⁵⁵ Sud je utvrdio da država može biti odgovorna pojedincu za štetu koja je prouzročena propustom da se implementira direktiva.⁵⁶

3. Odluke
Odluka (eng. Decision, fran. Decision, njem. Entscheidung) je pojedinačni obvezujući akt upravljen točno određenim adresatima, pojedinim ili svim državama članicama ili, pak, izravno pojedinim pravnim subjektima u državama članicama. Odluke su akti Komisije ili Vijeća.⁵⁷

Sadržaj odluke EU je u cijelosti obvezatan za njezine adresate. Kada je odluka upućena određenoj državi, njome su vezani sudovi i svaka druga vlast te države. Ako prema takvoj odluci trebaju neka prava dobiti pravni subjekti koji su podvrgnuti pravnom poretku te države, za njih ta prava nastaju neposredno na temelju odluke. Ako su, pak, adresati odluke jedan ili više privatnopravnih subjekata, odluka će isključivo djelovati prema njima, a ne i u odnosu na treće osobe.

Ovlast donošenja odluka predstavlja u biti ostvarivanje izvršne vlasti. Odluka je instrument administrativne primjene prava Zajednice. Odluke upućene svim članicama su kvazi-zakonodavni akti, koji su vrlo slični aktima zakonodavnog karaktera - uredbama i direktivama. Međutim, odluke su redovito konkretnije po svojem sadržaju. Odluke, pak, upućene jednoj državi članici ili pojedincima uglavnom su administrativnog karaktera.⁵⁸

Pozitivno i negativno definiranje odluke u odnosu na ostale obvezujuće akte, posljedica je činjenice da ona podliježe sudskom nadzoru Europskog suda koji mogu inicirati tzv. neprivilegirani zahtje-vatelji, sukladno članku 230. stavku 4. (bivši članak 173.) Ugovora o EZ.⁵⁹ Tako je Sud pojedine mjere okarakterizirao kao odluke da bi osigurao sudski nadzor nad takvim aktima.⁶⁰

4. Preporuke, mišljenja i drugi sui generis akti
Preporuke (recommendations) i mišljenja (opinions), te rezolucije (resolutions) tijela EU u načelu nisu pravno obvezujući, ali su sudovi država članica dužni uzimati u obzir preporuke kod primjene europskog prava.⁶¹ lako je isključeno da ovi akti imaju direktan učinak, oni ipak nisu izvan sudskog tretiranja. Naime, otvorena je mogućnost da se nacionalni sudovi obrate Europskom sudu glede tumačenja ili pitanja valjanosti takvih mjera.⁶²

Člankom 211. (bivši članka 155.) Ugovora o EZ izričito se navodi da je Komisija dužna u svrhu osiguranja ispravnog funkcioniranja i razvoja zajedničkog tržišta formulirati preporuke ili dati mišljenja o pitanjima koja su predmetom ovoga Ugovora, ako je to u istom izrijekom utvrđeno ili ako to Komisija smatra potrebnim.⁶³

Preporuke donosi Europska Komisija kada želi prevladavati razlike među državama članicama na temelju savjetovanja među njima. Ako preporukom ne postigne cilj, donijet će direktive. U tom smislu je donošenje preporuke uvod u donošenje direktive.⁶⁴

Uz navedene akte, koji predstavljaju temeljne načine razvoja i stvaranja politike u okviru Zajednice, treba spomenuti i druge neobvezujuće akte koji se spominju u Ugovoru o EZ ili su nastali tijekom prakse. Oni predstavljaju drugačiji put kojim institucije EU mogu razvijati i provoditi svoju politiku. Takvi su akti rezolucije i deklaracije (declarations) institucija EU ili država članica, programi (action programmes) kojima se naznačuje budući tijek potstupanja, smjernice (policy guidelines) institucija o tome kako će provoditi svoje ovlasti⁶⁵, međuinstitucionalni sporazumi (Interinstitutional Agreement).

Važno je napomenuti da se međuinstitucionalnim sporazumima između Vijeća, Komisije i Parlamenta uređuju pitanja od ustavnog značenja kao što su supsidijarnost, transparentnost i prava participacije.⁶⁶

Ovi se akti opisuju kao pravila ponašanja koja, u načelu, nemaju pravno obvezujuću snagu, ali ipak imaju praktične učinke.⁶⁷ Neki su akti također od strane Europskog suda potvrđeni kao tzv. sui generis akti. Tu primjerice spadaju i interne upravljačke mjere EU institucija (internal management measures), kao štu su akti ustanovljavanja povjerenstava ili, pak, dodjele sredstava Europskom Parlamentu.⁶⁸

Valja napomenuti da ovi akti čine tzv. neobvezujuće pravo (soft law), koje je preteča donošenja obvezujućih mjera. Naime, ovim se aktima usmjerava ponašanje država članica, tako da one mogu donositi svoje propise na osnovi ovoga neobvezujućeg prava. Ako pak i ne donesu svoje zakonodavstvo, neobvezujuće pravo Zajednice ipak može ograničiti njihovo postupanje u određenim područjima.⁶⁹ Ako se na ovaj način ne postignu poželjni rezultati, može uslijediti donošenje uredbe, direktive ili odluke.

5. Međunarodni sporazumi
lako nisu spomenuti u članku 249. (bivši članak 189. ) Ugovora o EZ, međunarodni sporazumi s trećim državama se također trebaju smatrati oblikom sekundarnog zakonodavstva.⁷⁰ Člankom 300. (bivši članak 228. ) Ugovora o EZ uređuje pitanje zaključivanja ovakvih sporazuma od strane Zajednice i država članica, te izričito u stavku 7. propisuje da sporazumi sklopljeni po uvjetima iz ovog članka imaju obvezujući učinak za institucije Zajednice i države članice.

Nacrtom Europskog ustava predviđa se uvođenje jedinstvene pravne osobnosti za EU, koja bi joj omogućila potpisivanje međunarodnih sporazuma.⁷¹

III. Zaključak
Poznavanje obilježja pojedinih pravnih akata EU napose je značajno za zemlje koje svoje nacionalno pravo nastoje uskladiti s pravom EU.

U tijeku dosadašnjeg postupka harmonizacije svojega prava Republika Hrvatska je donijela niz zakonskih propisa, te u svoje nacionalno zakonodavstvo unijela mnogobrojne odredbe prava EU.

U svoje interno pravo naša zemlja uglavnom unosi direktive EU donošenjem zakonskih propisa. Naime, direktive se mogu unositi u nacionalno zakonodavstvo samo obvezujućim pravnim aktima, što znači da u obzir dolaze u pravilu zakonski akti, a iznimno uredbe. U pojedinim slučajevima će se neke odredbe direktiva u nacionalno pravo unijeti i podzakonskim aktima koji se donose na temelju ovlaštenja iz zakona, pravilnicima (npr. popisi nekih predmeta, kulturnih dobara i si.).

S obzirom da Republika Hrvatska nije članica EU, te da se na nju uredbe EU ne primjenjuju izravno, a postoji potreba unošenja ovih odredbi u nacionalno pravo, moguće je u pojedini zakonski tekst unijeti doslovno tekst uredbe EU, uz prijelaznu odredbu da zakonske odredbe koje su preuzete iz uredbe EU prestaju važiti na dan ulaska Republike Hrvatske u EU. U pojedinim slučajevima može se u zakonskom tekstu tek indirektno naznačiti da će se na određeno područje ili na određene slučajeve primjenjivati odredbe neke uredbe EU u trenutku stupanja Republike Hrvatske u EU. Ovo iz razloga da bi bilo transparentno da smo u potpunosti usvojili pravne propise EU.

Osim obvezujućih i neobvezujućih pravnih akata EU, nacionalno pravo je potrebno u pojedinačnim područjima uskladiti i s aktima Vijeća Europe, napose preporukama i konvencijama, kao i međunarodnim konvencijama UNESCO-a, UNIDROlT-a i dr. Pristupanje konvencijama i njihovo potvrđivanje potrebno je napose ako su sve države članice EU već stranke nekog međunarodnog akta. U takvim slučajevima ti su akti praktično postali sastavnim dijelom prava EU.

Uzimajući sve navedeno u obzir, može se zaključiti da će pravni sustav Republike Hrvatske u mnogim područjima uskoro biti značajno izmijenjen, te da će proučavanje sadržaja, učinaka i dosega pravnih akta EU, napose sudske prakse, zahtijevati znatan napor, napose radi njihovo primjerene provedbe u svakodnevnom životu naše zemlje.

 

¹ Niilo Jaaskinen, Adaptation to European Legislation, General Observations and Finnish Experien-ces, Publisher: Ministry for Foreign Affairs of Finland, 1997, str. 14.
² Pojam »Europska unija« uveden je Ugovorom o Europskoj uniji iz Maastrichta (1993. godine). Prvi stup Europske unije čine tri zajednice: Europska zajednica za ugljen i čelik, Europska ekonomska zajednica te Europska zajednica za atomsku energiju; drugi stup čine zajednička vanjska i sigurnosna politika, a treći - suradnja u pravosuđu i unutarnjim poslovima.
³ Vidi Euroscope, Bilten Europskog dokumentacij-ksog centra, IMO, god. 12, br. 67, lipanj 2003. Nacrt Europskog ustava u završnoj fazi, str. 2. Ključni element novog Ustava predstavljenog u Solunu je da će EU dobiti jedinstvenu pravnu osobnost koja će joj omogućiti da potpisuje međunarodne sporazume. Za sada samo Europska zajednica ima pravnu osobnost.
⁴ Tamara Ćapeta, Sudovi Europske unije, Nacionalni sudovi kao Europski sudovi, IMO, Zagreb, 2002. godina, str. 6. Ovu transformaciju potaknuo je Europski sud u ranoj fazi postojanja Europskih zajednica, 1963. i 1964. godine, uspostavljajući u predmetima 26/62 Van Gend en Loos, (1963) EC-R1 i 6/64 Costa v. ENEL (1964) ECR 585 načelo izravnog važenja prava Zajednice u internim pravima i načelo nadređenosti tog prava nacionalnom pravu.
⁵ Nigel G. Foster, Blackstone’s EC Legislation, Tenth Edition, Blackstone Press Limited, London, 1999/2000., vidi Treaty Establishing the European Community (Consolidated version established by the Treaty of Amsterdam).
⁶ Stephan Weatherill, Paul Beaumont, EU Law, Third edition, Penguin Books Itd., London, 1999., str. 27.
⁷ Stephan Weatherill, Paul Beaumont, o.c., str. 28.
⁸ Stephan Weatherill, Paul Beaumont, o.c., str. 29.
⁹ Postupak donošenja ovih akata propisan je člancima 250. do 252 Ugovora o Europskoj zajednici. O vrstama zakonodavnog postupka (1. konzultativni postupak /the Consultation Procedure/, 2. postupak suradnje /the Cooperation Procedure/, 3. postupak suodlučivanja /the Co-Decision Procedure/, 4. postupak po osnovi suglasnosti /the Assent Procedure/) detaljnije vidi Damian Chalmers, Europian Union Law, Volume One: Law and EU Government, Ashgate, 1998., Chapter 3, str. 155. do 203.
¹⁰ Paul Graig, Grainne de Biirca, EU Law, Second edition, Oxford, 1998, str.106., vidi članak 202. (bivši članak 145.) Ugovora o EZ: »Radi ostvarivanja ciljeva iz ovog Ugovora, Vijeće, u skladu s odredbama ovog Ugovora prenosi na Komisiju, u pravnim aktima koje Vijeće usvaja, ovlasti za provedbu pravila koja utvrđuje Vijeće.«
¹¹ Joined Cases 7898.790/79 Calpak et al. v Commis-sion Š1980Ć ECR 1949., Š1981.Ć 1 CMLR 26.
¹² Prof. dr. sc. Nikola Gavella, Europsko privatno pravo, Male stranice Informatora, Informator br. 4984, 2001., str. 4.
¹³ Daniel Gueguen, Praktični vodič kroz labirint Europske unije, Ministarstvo za europkse integracije, Zagreb, 2001., str. 97.
¹⁴ Damian Chalmers, o.c., str. 157., Vidi slučaj: Eu-ropean Court of Justice, Joined Cases 41-4/70 International Fruit Company v. Commission Š1971.Ć ECR 411
¹⁵ European Court of Justice, predmet 41-4/70 International Fruit Company v. Commission Š1971Ć ECR 411, vidi Jo Shaw, Law of the European Union, Third Edition, Palgrave, 2000., str. 243.
¹⁶ Takvo je stajalište Europski sud zauzeo u predmetu 39/72 Commission v. Italy, (1973), ECR 114, paragraf 14 presude. Vidi Tamara Ćapeta, Sudovi Europske unije, Nacionalni sudovi kao europski sudovi, Institut za međunarodne odnose, IMO, Zagreb, 2002., str. 40.
¹⁷ Jo Shaw, Law on the European Union, Third Edition, Palgrave, 2000., str. 244.
¹⁸ Članak 254. Ugovora o EZ (bivši članak 191.)
¹⁹ Johan Van Oudenaren, Unitig Europe, European Integration and the Post-Cold War World, Rowman8 Littlefield Publishers, Ine., Oxford, 2000., str. 91.
²⁰ Damian Chalmers, o.c., str. 157., Tamara Ćapeta, o.c., str. 40.
²¹ Predmet 39/72 Commission v. Italy Š1973Ć ECR 101, Š1973.Ć CMLR 439.
²² Predmet 34/73 Variola v. Amministrazione delle Finanze Š1973.Ć ECR 981.
²³ Tamara Ćapeta, o.c., str. 41., Nigel G. Foster, EC Law, Fourth Edition, Oxford University Press, 2003., str. 39.
²⁴ Prof. dr. sc. Nikola Gavella, o. c. , str. 4.
²⁵ Tamara Ćapeta, o.c., str. 41.
²⁶ Stephan Weatherill, Paul Beaumont: o.c., str. 150.
²⁷ Članak 39(3)(d) Šbivši članak 48(3)(d)Ć propisuje da Komisija može donijeti uredbu o određivanju pretpostavki glede ostvarenja prava radnika na ostanak na području države članice nakon prekida radnog odnosa u toj državi, ukoliko nisu njezini državljani; članak 89. Šbivši članak 94.Ć propisuje da Vijeće može donijet propise (uredbe) glede državne potpore; članak 279(a) Šbivši članak 209(a)Ć propisuje da Vijeće donosi financijske propise (uredbe) koji posebno ureduju postupak za utvrđivanje i provedbu proračuna te za prikazivanje i reviziju računa; te članak 283. Šbivši članak 212.Ć propisuje da će Vijeće donijeti propise (uredbe) o osoblju, koji se tiču dužnosnika Europskih zajednica i uvjete zapošljavanja za ostale službenike tih Zajednica.
²⁸ Nacrtom Europskog ustava predviđa se proširenje djelokruga EU na kazneno pravo.
²⁹ European Court of Justice, predmet 50/76, Amsterdam Bulb BV v. Produktschap voor Siergewassen Š1977.Ć ECR 137, Š1977.Ć 2 CMLR 218.
³⁰ Primjerice The Tachograph Regulation (Council Regulation, 1463/70, OJ 1970).
³¹ Predmet 128/78 Commission v. United Kingdom Š1978.Ć ECR 2429, vidi Paul Graig, Grainne de Burca, EU Law, Second edition, Oxford, 1998., str. 176.
³² U pravnoj literaturi uvriježena je riječ »smjernica«, međutim Ministarstvo za europske integracije u svojim službenim dokumentima od nedavno koristi riječ »direktiva«. Iz toga razloga priklonili smo se uporabi ovoga pojma, imajući u vidu da postoje i »sui generis« akti koji nose naziv »guidelines«, te se mogu nazivati »smjernice« u našem jeziku.
³³ Direktivama EZ odgovaraju preporuke Zajednce za ugljen i čelik.
³⁴ Nikola Gavella i dr., Europsko privatno pravo, Pravni fakultet u Zagrebu, Zagreb, 2002., str. 9.
³⁵ Stephan Weatherill, Paul Beaumont: o.c., str. 152.
³⁶ Daniel Gueguen, o.c., str. 97.
³⁷ Damian Chalmers, o.c., str.158., vidi slučaj 38/77 ENKa v. Inspecteur der Ivoerrechten Š1977Ć ECR 2203.
³⁸ Članak 254. stavci 1. i 2. (bivši članak 191.) Ugovora o EZ. Direktiva se objavljuje u Službenom listu Europskih zajednica.
³⁹ Nikola Gavella i dr. , o. c. , str. 10.
⁴⁰ Niilo Jaaskinen, o.c., str. 20.
⁴¹ U ograničenom broju slučajeva prema članku 95. stavku 4. (bivši članak 100a.) Ugovora o EZ, država članica može obavijestiti Komisiju da će u pogledu određene direktive zadržati nacionalne odredbe zbog važnih potreba. (Članak 95. stavak 4. Ugovora o EZ glasi: Ako neka država članica, nakon što su Komisija ili Vijeće usvojili neku mjeru usklađivanja, smatra potrebnim zadržati nacionalne odredbe zbog važnih potreba iz članka 30., ili zbog zaštite okoliša ili radne okoline, dužna je obavijestiti Komisiju o tim odredbama i o razlozima njihovog zadržavanja.). S obzirom da država članica ne smije primijeniti derogirajuću mjeru dok ne primi odobrenje od Komisije, u međuvremenu učinak direktive ostaje bezuvjetan (predmet C- 319/97 Kortas Š1999Ć ECR 1-3143), vidi Jo Shaw, o.c., str. 245.
⁴² U zakonodavnom postupku harmonizacije u Republici Hrvatskoj provodi se praksa izrade izjave o usklađenosti sa acquis communautaireom, koju izdaje Ministarstvo za europske integracije, te usporedni prikaz normi nacionalnog provedbenog zakonodavstva i normi direktive koje su usvojene i prenesene u nacionalno zakonodavstvo. Na ovaj način se osigurava transparentnost postupaka usklađivanja zakonodavstva. Izjava i usporedni prikaz, zajedno s nacionalnim zakonodavnim aktom dostavljaju se institucijama EU.
⁴³ Od početka 1990-ih, postupak zbog povrede ugovora Komisija automatski provodi ukoliko država ne provede direktivu u propisanom roku. Vidi 8,h Annual Report by the Čommission to the Euro-pean Parliament on the Monitoring of the Application of Community Law, OJ 1991 C338/1.
⁴⁴ John Van Oudenaren, o.c., str. 92.
⁴⁵ Tamara Ćapeta, o.c., str. 43. Direktive nemaju izravni učinak niti u obrnuto vertikalnim odnosima, tj. u onima u kojima je država nositelj prava, a pojedinac nositelj obveze.
⁴⁶ Europski sud, predmet 148/78 , Pubblico Ministerio v. Tullio Ratti, (1979.) ECR 1629, Š1980.Ć 1 CMLR 96, vidi Paul Graig, Grćinne de Burca, o.c., str. 189, Nakon proteka roka za implementaciju direktive, država članica ne može primjeniti interno pravo koje još nije usklađeno s direktivom, na osobe koje su udovoljile zahtjevima direktive. Vidi. T. Ćapeta, o.c., str. 48.
⁴⁷ Europski sud, predmet 148/78 , Pubblico Ministero v. Tullio Ratti, (1979) ECR 1629, Š1980.Ć 1 CMLR 96, vidi Paul Graig, Grainne de Burca, o.c., str. 189.
⁴⁸ Niilo Jaaskinen, o.c., str. 22.
⁴⁹ Predmet C-188/89 A. Foster and Others v. British Gas plc Š1990Ć ECR 1-133, Š1990.Ć 2 CMLR 833, vidi Paul Graig, Gršinne de Burca, o.c., str. 196.
⁵⁰ Predmet C-194/94 CIA Security International SA v. Signalson SA and Securitel SPRL Š1966.Ć ECR 1-2201 "Utvrđena je sudska praksa da se na odredbe direktive, kada god su, u pogledu njihova sadržaja, bezuvjetne i dovoljno precizne, može oslanjati protiv svake nacionalne odredbe koja nije u skladu s direktivom." vidi Paul Graig, Grainne de Burca, o.c., str. 207.
⁵¹ Tamara Ćapeta, o.c., str. 57.
⁵² Niilo Jaaskinen, o.c., str. 22.
⁵³ Predmet 14/83 Von Colson and Kamman v. Land Nordrhein-Westfalen Š1984.Ć ECR 1981, Š1986.Ć 2 CMLR 430, vidi Paul Graig, Grđinne de Burca, o.c., str. 198. »Na nacionalnim sudovima je da tumače i primjenjuju zakonodavnu mjeru usvojenu radi primjene direktive u skladu sa zahtjevima prava EZ, u onoj mjeri u kojoj mu nacionalno pravo daje diskreciju da to učini.«
⁵⁴ Predmet C-322/88 Grimaldi, (1989) ECR 4407.
⁵⁵ Predmet C - 6/90 and C- 9/90, Francovich and Bonifaci v. Italy Š1991ĆECR 15357, Š1993Ć2 CMLR 66, Paul Graig, Grainne de Burca, o.c., str. 210.
⁵⁶ Razloge za ovakvu odluku Sud je obrazložio na sljedeći način:
» Puna djelotvornost pravila Zajednice bila bi umanjena i zaštita prava koja ona stvaraju bila bi oslabljena kad pojedinci ne bi mogli ostvariti naknadu kada su njihova prava povrijeđena kršenjem prava Zajednice za koje je odgovorna država članica. Mogućnost ostvarivanja naknade od države članice posebice je nužna kada je, kao u ovom predmetu, puna djelotvornost pravila Zajednice ovisna o prethodnoj akciji od strane države i kada je posljedica da, u nedostatku takve akcije, pojedinci ne mogu ostvariti pred nacionalnim sudovima prava koja im je dodijelilo pravo Zajednice.« vidi Tamara Ćapeta, o.c., str. 69.
⁵⁷ Članak 254. stavak 1. i 3. (bivši članak 191.) Ugovora o EZ. (1) Propise, direktive i odluke usvojene u skladu s postupkom iz članka 251. potpisuju predsjednik Europskog parlamenta i predsjednik Vijeća, a objavljuju se u Službenom listu Europskih zajednica. Stupaju na snagu na dan koji je u njima utvrđen ili, ako to nije slučaj, na dvadeseti dan od dana njihova objavljivanja. (3) O ostalim direktivama i odlukama bit će obaviješteni oni kojima su namijenjene, a stupaju na snagu po toj obavijesti.
⁵⁸ Tamara Ćapeta, o.c., str. 41.
⁵⁹ Svaka fizička ili pravna osoba može, pod istim uvjetima, pokrenuti postupak protiv odluke koja se odnosi na tu osobu ili protiv odluke koja, premda postoji u obliku propisa ili odluke upućene drugoj osobi, predstavlja predmet koji je od neposredne i pojedinačne važnosti za prvu osobu.
⁶⁰ Predmet T-3/93 Societe Anonyme a Participation Ouvriere Nationale Air France v. Čommission (Air France) Š1994Ć ECR 11-21 Sud je išao toliko daleko da je okarakterizirao kao "odluku” zaključak Komisije da nije mjerodavna u pogledu pitanja spajanja između dvije zrakoplovne kompanije, koji je objavljen isključivo radi informacije putem glasnogovornika Komisije odgovornog za područje tržišnog natjecanja. Vidi Jo Shaw, o.c., str. 246.
⁶¹ Nikola Gavella i dr., o. c., str. 6.
⁶² Predmet C-322/88, Grimaldi v. Fonds des Mala-dies Professionelles Š1989.Ć ECR 4407, u odnosu na sudsko razmatranje rezolucije vidi predmet 230/81 Luxembourg v. Parliament (1983.) ECR 255, Jo Shaw, o.c., str. 246.
⁶³ Odredbe kojim se upućuje na donošenje preporuka ili mišljenja su članci 77., 97., 105., 133. stavak 3., i članak 151. stavak 5. Ugovora o EZ (bivši članci 81., 102., 105, 113. stavak 3. i 128. stavak 5.).
⁶⁴ Nikola Gavella, o.c, str. 6.
⁶⁵ Primjerice, Komisija je donijela niz smjernica (policy guidlines) u području državnih potpora, kao sredstva informiranja kako će iskoristiti svoje diskreciono pravo u ovom području.
⁶⁶ Paul Graig, Gršinne de Burca, o.c., str. 110.
⁶⁷ Snyder F., »The Effectivness of European Community Law: Institutions, Processes, Tools and Techniques« (1993) 56 MLR 19, 32.
⁶⁸ Jo Shaw, o. c., str. 246.
⁶⁹ Damian Chalmers, o.c., str. 162.
⁷⁰ Damian Chalmers, o.c., str. 159.
⁷¹ Vidi Euroscope, IMO, br. 67, lipanj 2003., str. 3.