1. UVODNO
Članak 268. st. 6. Zakona o obveznim odnosima¹ sadržava naizgled jednostavnu odredbu, prema kojoj „predugovor ne obvezuje ako su se okolnosti od njegova sklapanja toliko izmijenile da ne bi bio ni sklopljen da su takve okolnosti postojale u to vrijeme“. No, kad ga se usporedi s odredbama ZOO-a o clausuli rebus sic stantibus, o osobinama promjene okolnosti nužnim za nastanak prava zahtijevanja raskida ili izmjene ugovora², učincima promjene na stranu ovlaštenu to zahtijevati³ i strani ovlaštenoj to zahtijevati⁴, vidljivo je da čl. 268. st. 6. ZOO-a o tim pitanjima izrijekom ne govori ništa. Budući da to unosi određenu pravnu nesigurnost, usporedbom pravila o promijenjenim okolnostima kod ugovora s čl. 268. st. 6. ZOO-a nastojat ćemo upotpuniti razumijevanje čl. 268. st. 6. ZOO, odnosno odgovoriti na pitanja na koja pravila o clausuli rebus sic stantibus odgovaraju, a izričaj čl. 268. st. 6. ZOO-a ne.

2. POLAZIŠTA
Postoji nekoliko polazišta odgovora na ta pitanja.

Predugovor je po svojoj pravnoj prirodi dvostrani pravni posao, tj. ugovor⁵, što znači da uvijek za jednu stranu nastaje obveza, a za drugu pravo. Već samim time na predugovor treba primijeniti opća načela i pravila koja vrijede za ugovore, a okolnost što njime nastaje obveza sklapanja (glavnog) ugovora, čiji su bitni sastojci nužno sadržaj predugovora, ne predstavlja odlučnu razliku između predugovora i (glavnog) ugovora, zbog koje se opća načela i pravila koja vrijede za ugovore ne bi primjenjivala na predugovor.

Obvezu sklapanja (glavnog) ugovora predugovorom može preuzeti samo jedna strana ili je mogu preuzeti obje strane, što znači da predugovor može biti jednostrano obvezujući ili dvostrano obvezujući⁶. Kad je dvostrano obvezujući, uzajamnost obvezivanja pretpostavka je njegova nastanka. Jedna strana ne bi preuzela obvezu, odnosno obveza jedne strane ne bi nastala, kad istovremeno obvezu ne bi preuzela i druga strana.

Činjenično je polazište, koje treba uzeti u obzir, mogućnost promjene okolnosti u kojima se nalazi samo jedna strana predugovora.

Podrazumijeva se kako je polazište i tekst odredbe čl. 268. st. 6. ZOO-a. Prema tom tekstu, za gašenje obveza iz predugovora potrebna je tolika promjena okolnosti da on „ne bi bio ni sklopljen“ da su promijenjene okolnosti postojale u vrijeme njegova sklapanja. Budući da je za sklapanje predugovora nužna suglasnost obiju strana, znači da je dovoljno kako u tim okolnostima jedna strana ne bi pristala na sklapanje, pa da predugovor zbog promjene okolnosti prestane obvezivati. Istovremeno je nužno da promjena okolnosti bude tako velika.

3. OSOBINE DOGAĐAJA KOJI MIJENJAJU OKOLNOSTI I ODNOS STRANE
Potrebne osobine promjene okolnosti tekst čl. 268. st. 6. ZOO-a ne spominje, nego govori samo o okolnostima. Već zbog redovitog shvaćanja pojma okolnosti i značenja u kojem ZOO i inače rabi taj pojam, isključena je mogućnost da se među uzroke promjene okolnosti uključe radnje ili/i propuštanja strana, odnosno radnje ili/i propuštanja za koje one odgovaraju, pa kao mogući uzroci promjene okolnosti preostaju samo vanjski događaji za koje ne odgovara strana pogođena vanjskim okolnostima. Znači da riječ može biti o prirodnim događajima, događajima koje je prouzročila strana koja nije pogođena i događajima koje su prouzročile treće osobe.

Prema pravilima o clausuli rebus sic stantibus promjena okolnosti mora biti izvanredna i nepredvidiva⁷, a izmjenu ili raskid ugovora ne može zahtijevati strana koja je promijenjene okolnosti u vrijeme sklapanja ugovora bila dužna uzeti u obzir ili ih je mogla izbjeći ili savladati⁸.

Ako je promjena okolnosti bila izvjesna i strana kojoj su se okolnosti promijenile je za tu izvjesnost znala, prestanak njezine obveze bio bi nauštrb druge strane, jer bi druga strana izgubila pravo, unatoč tome što je strana kojoj su se okolnosti promijenile bila nesavjesna, a isti bi učinak imalo gašenje obveze strane kojoj su se okolnosti promijenile u situaciji u kojoj je ona morala predvidjeti promjenu okolnosti uz primjenu pozornosti na koju je inače obvezana, pa ni tada promjena okolnosti ne treba izazvati gašenje njezine obveze. Drugim riječima, obveza strane kojoj su se okolnosti promijenile bila bi ugašena unatoč njezinoj nesavjesnosti ili nepozornosti. Buduči da gašenje obveze proizlazi iz shvaćanja da bi opstankom obveze mogla nastati neka šteta, nesavjesna ili nepozorna osoba ne bi pretrpjela štetu, a mogla bi je pretrpjeti druga strana unatoč tome što nije bila ni nesavjesna ni nepozorna, jer bi gašenjem obveze prestalo i njezino pravo. Budući da bi to bilo bitno proturječno posljedicama štetnim posljedicama nesavjesnosti i nepozornosti za osobu koja je nesavjesna ili nepozorna kod clausule rebus sic stantibus i u brojnim drugim situacijama⁹, gašenje obveza iz predugovora smije biti posljedica samo one promjene vanjskih okolnosti za koju strana na koju se odnose, u vrijeme sklapanja ugovora, nije znala ni mogla znati, odnosno predvidjeti da će se zbiti.

S obzirom na to da se okolnosti mogu promijeniti samo jednoj strani, a predugovor može biti jednostrano obvezujući, potrebno je promotriti pitanje treba li predugovor prestati obvezivati neovisno o tome kojoj su se strani okolnosti promijenile. I ovdje polazimo od shvaćanja da se prestankom obveze priječi nastanak neke štete, koju savjesna i pozorna strana pogođena promijenjenim okolnostima ne treba trpjeti zbog toga što bi proizlazila iz vanjskih okolnosti. Polazeći od toga treba zaključiti da jednostrano obvezujući predugovor treba prestati obvezivati samo ako su se vanjske okolnosti promijenile savjesnom i pozornom dužniku obveze sklapanja (glavnog) ugovora. Ako bi se promijenile drugoj strani, predugovor ne treba prestati obvezivati jer se strani koja ima obvezu okolnosti nisu promijenile, a druga strana zbog promjene okolnosti ne može pretrpjeti štetu s obzirom na činjenicu da ima samo pravo (zahtijevati sklapanje ugovora), a ne i obvezu.

Ako je riječ o dvostrano obvezujućem predugovoru, prestanak obveze jedne strane treba izazvati i prestanak obveze druge strane, jer kod dvostrano obveznih (pred)ugovora treba uzeti da je postojanje obveze jedne strane pretpostavka postojanja obveze druge strane, kao što je već spomenuto.

Prema tome, pravne posljedice promjene okolnosti koje su postojale u vrijeme sklapanja predugovora trebaju nastati samo:

- ako su se okolnosti toliko promijenile da predugovor ne bi sklopila ugovor strana kojoj su se okolnosti promijenile

- ako je promjena okolnosti vanjska, tj. ako je nije prouzročila, odnosno ne odgovara za njezin nastanak, strana kojoj su se okolnosti promijenile i

- ako strana kojoj su se okolnosti promijenile u vrijeme sklapanja predugovora nije ni znala ni mogla znati, odnosno predvidjeti, da će se okolnosti promijeniti.

Glede jednostrano obvezujućih predugovora tome treba dodati i kako pravne posljedice promjene okolnosti trebaju nastati samo ako te pretpostavke postoje glede strane koja je predugovorom obvezana sklopiti ugovor. Ako bi one postojale glede druge strane, pravne posljedice ne bi trebale nastupiti.

4. USPOREDBA PROMJENE OKOLNOSTI KOD UGOVORA I PREDUGOVORA I PITANJE

Vidljivo je iz toga da su dvije od tri pretpostavke nastanaka pravnih posljedica promjene okolnosti kod predugovora istovjetne pretpostavkama nastanka pravnih posljedica promjene okolnosti kod ugovora. Različito je samo što pravne posljedice promjene okolnosti kod ugovora nastaju ako je zbog promjene okolnosti „ispunjenje obveze za jednu ugovornu stranu postalo pretjerano otežano ili bi joj nanijelo pretjerano velik gubitak“¹⁰, a kod predugovora ako zbog njihove promjene strana kojoj su promijenjene ne bi sklopila predugovor.

No, kako osobe uvijek sklapaju ugovore kad je to za njih na neki način korisno, a ne sklapaju kad je to za njih na neki način štetno, tako je razlika u učincima promjene okolnosti za stranu kojoj su promijenjene usporediva u tolikoj mjeri da je teško možemo uzeti dovoljno velikom da opravda razliku u pravnim posljedicama promjene okolnosti kod ugovora i predugovora.

Usporedba tih instituta također pokazuje da je za nastanak pravnih posljedica promjene okolnosti kod ugovora nužno da se okolnosti promijene do dospijeća obveze strane kojoj su se okolnosti promijenile, što odredba o pravnim posljedicama promjene okolnosti kod predugovora ne spominje, ali unatoč tome držimo da ni ovdje pravne posljedice ne trebaju nastati ako bi promjena okolnosti nastala nakon dospijeća obveze sklapanja (glavnog) ugovora.

Gotovo jedina razlika između promjene okolnosti kod ugovora i predugovora je u pravnim posljedicama. Pravna posljedica promjene okolnosti prema pravilima o clausuli rebus sic stantibus je nastanak za stranu kojoj su se okolnosti promijenile prava zahtijevati raskid ili izmjenu ugovora, a pravna posljedica promjene okolnosti prema pravilima o predugovoru je prestanak obveze ili obveza (sklapanja ugovora) ipso iure.

Znači da je ugovorna strana kojoj su se okolnosti promijenile dužna ispuniti ugovornu obvezu ako ne zahtijeva raskid ili izmjenu ugovora, a strana predugovora u istim okolnostima nije, jer je njezina obveza prestala ipso iure, iako je i ona ugovorna strana koja ima obvezu. U poredbenom pravu tako drastičnu posljedicu promjene okolnosti kod predugovora izrijekom sadržava par. 936. austrijskog ABGB-a¹¹, dok je ne predviđa čl. 22. švicarskog OR-a, koji uređuje predugovor¹², a njemački BGB uopće ne sadržava ni posebnu odredbu o predugovorima. Literatura koja obrađuje austrijski ABGB u svezi s tim navodi da je obveza koja potječe iz predugovora slabija od obveze koja potječe iz ugovora¹³. To bi trebalo raspraviti s gledišta hrvatskog prava jer se iz ZOO-a ne bi mogla nazrijeti podjela obveza na jače i slabije, a time i pitanje opravdanosti razlike u učincima promjene okolnosti predugovor i ugovor.