1. UVODNE NAPOMENE
U parničnom postupku tužitelj podnosi tužbu s ciljem da se u konačnici njegov zahtjev utvrdi osnovanim. Osnovanost zahtjeva podrazumijeva da u propisima materijalnog prava nalazimo opravdanje za zahtjev tužitelja.

Pravnu osnovu tužbe moguće je definirati kao „pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i pravna pravila koja opravdavaju da sud donese odluku određenog sadržaja.“¹ Polazeći od starih rimskih učenja iura novit curia² i mihi factum dabo tibi ius³ parnični postupak u Republici Hrvatskoj uređen je tako da isključivo sud odlučuje o tome je li zahtjev osnovan s materijalnopravnog stajališta te pritom nije vezan tumačenjima stranaka.

Važnost tužbe kao radnje kojom započinje parnični postupak nije potrebno posebno naglašavati. Stoga bi svako revidiranje odredaba koje se tiču tužbe moralo biti detaljno razrađeno i obrazloženo s ciljem što efikasnije primjene novih odredaba u praksi.

2. DOSADAŠNJE ZAKONODAVNO UREĐENJE PRAVNE OSNOVE TUŽBE
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku iz 2022.⁴ uvedene su nove odredbe koje se tiču pravne osnove tužbe. Prije donošenja Novele ZPP-a iz 2022. pravna osnova tužbe bila je uređena samo jednom zakonskom odredbom koja je, u nepromijenjenom sadržaju, i dalje dio parničnog postupka. Tako je člankom 186. st. 3. Zakona o parničnom postupku⁵ propisano da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je tužitelj pravnu osnovu naveo, sud njome nije vezan.

Riječ je o odredbi koja je sastavni dio parničnog postupka još od donošenja Zakona o parničnom postupku iz 1977.⁶ Navedena odredba zastupljena je u sudskoj praksi te u nastavku navodimo neka od relevantnih stajališta:

„Sadržaj i opseg tužbenog zahtjeva određuje tužitelj time da je sud dužan na temelju rezultata raspravljanja ocijeniti osnovanost tužiteljevih tvrdnji, pri čemu je vezan za tužbeni zahtjev i za činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva dok pravna osnova zahtjeva za pružanje pravne zaštite, odnosno pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa koja opravdava traženje tužitelja da sud donese odluku određenog sadržaja, predstavlja samo fakultativni element tužbe, iz čega slijedi da je sud dužan na osnovi utvrđenih činjenica sam prosuditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i propise na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva.“⁷

„Predmet spora je tužbeni zahtjev koji predstavlja zahtjev za pružanje pravne zaštite određenog sadržaja zasnovan na tvrdnji o ovlaštenju tužitelja da traži nastupanje određene pravne posljedice koja rezultira iz primjene mjerodavne pravne norme na utvrđeno činjenično stanje, a obzirom da sud nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva to je dužan po tužbi postupati ako činjenična osnova tužbe primjenom bilo koje materijalno pravne norme opravdava postavljeni tužbeni zahtjev.“⁸

Iz navedenoga slijedi da je odredba o pravnoj osnovi bila desetljećima nepromijenjenog sadržaja, a u njezinoj primjeni razvijena je ujednačena sudska praksa.

3. PRAVNA OSNOVA TUŽBE SUKLADNO NOVELI ZPP-A IZ 2022.
Novelom ZPP-a iz 2022. uvedene su važne promjene u normiranju pravne osnove tužbe.

U početnom dijelu ZPP-a, točnije u glavi prvoj koja sadrži Osnovne odredbe, u članku 5. dodan je novi stavak 4., koji glasi:

„Sud ne može svoju odluku utemeljiti na pravnoj osnovi koja je bitno različita od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti.“

Već na prvi pogled jasno je da je riječ o potpuno novom konceptu, koji predstavlja svojevrsno ograničenje u primjeni materijalnog prava.

U prvotnom prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku koji je bio u javnom savjetovanju⁹ ova odredba razlikovala se od konačno usvojenog zakonskog teksta tako da je, za razliku od pravne osnove, sadržavala pojam pravne ocjene.

Predlagatelj je ponudio i svojevrsnu definiciju pojma pravne ocjene tužbe navodeći da pojam pravne ocjene spora obuhvaća „ povezivanje činjeničnog stanja i pravne osnove spora o kojima se u postupku raspravljalo s elementom predvidljivosti pozicije savjesne i brižljive stranke.“¹⁰

Obrazlažući da je riječ o pravnoj ocjeni (a ne pravnoj osnovi) predlagatelj je otklonio prigovore da je novopredložena odredba u suprotnosti s odredbom članka 186. st. 3. ZPP-a, u kojoj je navedeno da sud nije vezan pravnom osnovom tužbe.

Unatoč tome, u Konačnom prijedlogu Novele ZPP-a iz 2022.¹¹ pojam pravne ocjene ispušten je iz zakonskog teksta i zamijenjen pojmom pravne osnove.

Važna novost sadržana je i u članku 2. st. 1. Novele ZPP-a iz 2022., kojom je propisano da sud može pozvati tužitelja da se izjasni o pravnoj osnovi navedenoj u tužbi.

Iz sadržaja odredbe slijedi da njezina primjena ovisi isključivo o diskrecijskoj ocjeni suda.

Možemo očekivati da bi se mogla primjenjivati u situacijama u kojima pravna osnova uopće nije navedena ili ako je navedena, ali nije jasno o kojoj je pravnoj osnovi riječ ili ako je, primjerice, navedeno više njih pa nije moguće zaključiti na kojoj tužitelj temelji svoj zahtjev.

Osim prvostupanjskog suda, ovlasti vezane uz pravnu osnovu tužbe dane su i drugostupanjskom sudu u žalbenom postupku.

Člankom 57. Novele ZPP-a iz 2022. dodan je potpuno novi članak 367.a ZPP-a, koji glasi

„Ako drugostupanjski sud smatra da bi odluku trebalo donijeti na temelju pravne osnove koja se bitno razlikuje od one o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti, pozvat će stranke da se izjasne o takvoj pravnoj osnovi.

Stranke se mogu o toj pravnoj osnovi izjasniti na sjednici vijeća, raspravi ili u podnesku u roku koji odredi sud, a koji ne može biti kraći od 15 dana.

U mjeri u kojoj takva pravna osnova traži utvrđivanje novih činjenica i izvođenje novih dokaza, stranke se u svome očitovanju mogu na njih pozvati.“

Iz navedenih odredaba slijedi da se drugostupanjski sud pojavljuje kao korektiv u situaciji u kojoj je u prvostupanjskom postupku predmet raspravljanja bila bitno različita pravna osnova od one o kojoj se u postupku trebalo raspravljati. Tužitelja se poziva da se izjasni o pravnoj osnovi, a posebno je važno da mu se pritom daje mogućnost iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze.

4. OČEKIVANI PROBLEMI U PRIMJENI NOVIH ZAKONSKIH RJEŠENJA O PRAVNOJ OSNOVI TUŽBE
Noviteti u uređenju pravne osnove imaju za cilj zaštitu tužitelja od tzv. presude iznenađenja kojom drugostupanjski sud odbija zahtjev tužitelja temeljem pravne osnove bitno različite od one o kojoj se u postupku raspravljalo.¹² Iako je ratio novih zakonskih rješenja opravdan, s provedbene strane mnogo je nejasnoća i proturječja koje će zasigurno otežati praktičnu primjenu.

Neka od novih zakonskih rješenja u izravnoj su koliziji s postojećim odredbama ZPP-a. Naime, člankom 186. st. 3. ZPP-a propisano je da će sud po tužbi postupiti i kad tužitelj nije naveo pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, a ako je navedena, sud nije za nju vezan. S obzirom na to da nova zakonska rješenja predlažu upravo suprotno (obvezu tužitelju da navede pravnu osnovu tužbe kao i vezanost suda pri odlučivanju pravnom osnovom tužbe) riječ je o očitom proturječju u normiranju iste pravne situacije.

Prema tome, svakako bi trebalo pristupiti revidiranju odredbe članka 186. st. 3. ZPP-a kako bi se ona uskladila s novim zakonskim rješenjima. Ista je situacija i s odredbom članka 367.a st. 3. ZPP-a, koja predviđa da se, u slučaju kad drugostupanjski sud poziva stranke da se očituju o pravnoj osnovi tužbe, stječe mogućnost iznošenja novih činjenica i predlaganja novih dokaza. U redovitom parničnom postupku, sukladno odredbi članka 299. ZPP-a, stranke mogu iznositi činjenice i predlagati dokaze, u pravilu, najkasnije na pripremnom ročištu, a nakon toga samo iznimno, ako iz opravdanog razloga to nisu mogle prije učiniti.

U postupku u sporovima male vrijednosti stranke su dužne činjenice i dokaze iznositi već u tužbi i odgovoru na tužbu (čl. 461.a st. 2. ZPP-a), odnosno u sporovima male vrijednosti u povodu prigovora protiv platnog naloga, najkasnije u podnesku predanom sudu u roku od 15 dana od dostave prigovora protiv platnog naloga odnosno rješenja kojim je stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave u dijelu kojim je određena ovrha (čl. 461.a. st. 6. ZPP-a).

I ovdje je trebalo pristupiti usklađenju proturječnih zakonskih odredaba.

Osim toga, termin „pravna osnova o kojoj se raspravlja u postupku“ nije sukladan temeljnim postulatima parničnog postupka. Naime, u parničnom postupku obveza stranaka je iznositi činjenice i predlagati dokaze radi utvrđenja osnovanosti svojih tvrdnji, dok je za primjenu prava nadležan sud. U tom smislu valja ponovno podsjetiti na rimsko načelo da mihi factum dabo tibi ius. U sporovima u kojima stranke nisu zastupane po kvalificiranim punomoćnicima raspravljanje u postupku svodi se gotovo isključivo na utvrđivanje činjenica.

Vrlo je kompleksna zadaća suda glede ocjene savjesnosti i brižljivosti stranaka, a koja se javlja kao pretpostavka za primjenu novih odredaba. Možemo očekivati da će za primjenu ove odredbe biti važno zastupa li se stranka u postupku osobno ili posredstvom kvalificiranog punomoćnika. U situaciji u kojoj stranku u postupku ne zastupa odvjetnik, postavlja se logično pitanje kako od te (neuke) stranke zahtijevati da se izjasni o pravnoj osnovi svog zahtjeva. Dakle, primjena novih odredaba uvjetovana je činjenicom da je riječ o bitno različitoj pravnoj osnovi od one o kojoj se raspravljalo u postupku. U izostanku podrobnijeg obrazloženja ovog pojma sudovi će u svakom konkretnom slučaju imati zahtjevnu zadaću prilikom procjene je li ili nije riječ o bitno različitoj pravnoj osnovi zahtjeva.

Nove odredbe o pravnoj osnovi tužbe mogle bi, u pojedinim slučajevima, postići neželjeni suprotan učinak. Uzmimo za primjer situaciju u kojoj tužitelj u tijeku postupka navodi pogrešnu pravnu osnovu svog zahtjeva. Prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud primjećuje da je pravna osnova zahtjeva pogrešna, ali bi ga bilo moguće prihvatiti temeljem bitno različite pravne osnove. U tom slučaju moguće je da zbog prisilne odredbe članka 5. st. 4. ZPP-a sud ne donese odluku temeljem te bitno različite pravne osnove. Iz prethodno navedenoga slijedi da tužiteljevo označavanje pogrešne pravne osnove u konačnici može rezultirati gubitkom spora, iako bi zahtjev valjalo prihvatiti po nekoj drugoj pravnoj osnovi. U opisanoj situaciji tek u žalbenom postupku drugostupanjski sud može, ako zaključi da je u postupku primijenjena pogrešna pravna osnova, pozvati tužitelja da se izjasni o pravnoj osnovi i po potrebi predloži nove činjenice i dokaze.

Dakle, vrlo važan za postupak u cjelini bit će način postupanja suda u primjeni novih odredaba. S tim u vezi bit će nužno imati na umu ovlaštenja suda o pružanju pomoći neukoj stranci¹³ i utvrditi njihov odnos s novim zakonskim odredbama.

Člankom 5. st. 2. ZPP-a dano je pravo strankama da se, u mjeri u kojoj je to potrebno, izjasne o pravnim pitanjima spora.

Člankom 288.a st. 2. ZPP-a propisano je da će sud na pripremnom ročištu, u mjeri u kojoj je to potrebno, sa strankama razmotriti pravna pitanja spora. Pri razmatranju pravnih pitanja spora sud mora voditi računa o nepristranosti i poštovanju načela jednakosti oružja, kao sastavnom dijelu prava na pravično suđenje.¹⁴

5. ZAKLJUČAK
Novelom ZPP-a iz 2022. uvedene su novosti u normiranju pravne osnove tužbe u parničnom postupku.

Nesumnjiva je važnost tih odredaba, posebice iz razloga koji se odnose na tužbu kao temeljnu parničnu radnju u postupku.

Nove odredbe utječu kako na postupanje stranaka, tako i na postupanje suda kojem su dane neke nove ovlasti, ali i ograničenja. U članku su navedeni problemi koji bi se očekivano mogli pojavljivati u praksi. Naime, zakonodavno uređenje novih odredaba povlači za sobom brojne nedoumice, dvojbe i proturječja i time čini njihovu primjenu otežanom za sve aktere u postupku.