Prateći razvoj prakse Ustavnog suda Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustavni sud) kroz dulje vremensko razdoblje, mišljenja smo da je najveći razvoj u stupnju zaštite ustavnih prava postignut u području zaštite prava na pravično suđenje, u počecima u postupcima iz područja kaznenog prava, a potom i u upravnim i građanskim postupcima.

Pravo na pravično suđenje, zajamčeno člankom 29. Ustava Republike Hrvatske¹, u Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) jamči se člankom 6.² 

2. Konvencijsko jamstvo prava na pravično suđenje
Temeljna važnost zaštite u Konvenciji je stvaranje i primjenjivanje standarda ljudskih prava u okviru pravnog prostora Europe.³ Obveza je nacionalnih sudova da prihvate, provode i djelotvorno štite europske pravne standarde, koji predstavljaju temelje zajedničke pravne kulture. Naime, nacionalni sudovi sporove bi morali rješavati u skladu s pravnim europskim standardima, a u okviru nacionalnih pravnih propisa.⁴ Obveza je svih tijela, a osobito sudova, da domaće pravo tumače u skladu s konvencijskim zahtjevima odnosno praksom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (u nastavku teksta: Europski sud)⁵, neovisno o tome je li se stranka u svom podnesku sudu (tužbi, žalbi...) pozvala na Konvenciju. Ovdje se pokazuje jedna od značajki Ustavnog suda, kao posljednje instance na nacionalnoj razini.

U praksi Europskog suda u izuzetno visokom postotku zastupljeni su predmeti u kojima se ističe povreda prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 6. Konvencije, tako se i najveći udjel pokrenutih postupaka protiv Republike Hrvatske odnosi na povredu toga prava.

3.Ustavna zaštita prava na pravično suđenje
Do 2000. godine članak 29. Ustava sadržavao je samo jamstvo prava na pravično suđenje o kaznenoj odgovornosti. Međutim, člankom 10. Promjena Ustava iz 2000. godine⁶, članak 29. Ustava je izmijenjen te sada glasi:

Kako se ustavnosudska praksa približavala praksi Europskog suda i razvijala, tako se i to ustavno pravo, s ustavnopravnog aspekta, jamčilo i u drugim sudskim postupcima, pogotovo u ocjeni možebitne povrede prava na suđenje o pravima upravne i građanske prirode.⁸

4. Ustavna zaštita prava na pravično suđenje u upravnom postupku
Odlukom, broj U-III-3675/2008 od 29. srpnja 2011.,⁹ Ustavni je sud usvojio ustavnu tužbu, ukinuo presudu Upravnog suda Republike Hrvatske, broj: Us-10020/2004-4 od 24. travnja 2008., i predmet vratio Upravnom sudu na ponovni postupak. Podnositeljica ustavne tužbe, u razdoblju od 1. travnja 2000. do 22. prosinca 2003., obnašala je dužnost tajnice Hrvatskog sabora. Od 23. prosinca 2003. njoj je priznato pravo na starosnu mirovinu prema općim propisima, tj. prema Zakonu o mirovinskom osiguranju.¹⁰ Ustavnu tužbu podnijela je zbog navodnih povreda ustavnih prava koje su joj učinjene presudom donesenom u upravnom sporu kojom je Upravni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Upravni sud) odbio, kao neosnovanu, njezinu tužbu protiv konačnog rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje (u nastavku teksta: HZMO), donesenog u upravnom postupku u kojem je odbijen njezin zahtjev za priznavanje prava na mirovinu prema posebnim propisima.

Prvostupanjskim rješenjem HZMO-a od 22. srpnja 2004. odbijen je podnositeljičin zahtjev za priznavanje prava na mirovinu prema posebnim propisima, jer je utvrđeno da Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru, Poslovnik Hrvatskog sabora, Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika¹¹ i članak 79. stavak 2. Ustava ne sadrže odredbe o tom pravu. Drugostupanjskim rješenjem HZMO-a od 15. studenoga 2004. odbijena je podnositeljičina žalba protiv prvostupanjskog rješenja. Upravni sud odbio je tužbu podnositeljice protiv navedenog drugostupanjskog rješenja kao neosnovanu.

Ustavni je sud, odlučujući u ovom predmetu, podsjetio da se sudski postupci moraju provoditi sukladno ustavnom načelu vladavine prava (čl. 3. Ustava) kao najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske, te je naglasio da zahtjevi koji proizlaze iz prava na pravično suđenje, zajamčenog člankom 29. stavkom 1. Ustava, moraju biti poštovani i u postupku sudske kontrole zakonitosti pojedinačnih akata uprave iz članka 19. stavka 2. Ustava. Naime, ustavno pravo na pravično suđenje u prvom redu jamči zaštitu od arbitrarnosti (samovolje) u odlučivanju sudova i drugih državnih i javnih tijela. 

Podnositeljica je, u prvom redu, osporavala stajalište Upravnog suda da je Poslovnik Hrvatskog sabora podzakonski akt, smatrajući da joj zbog pogrešnog tumačenja pravne prirode Poslovnika nije priznato osobno pravo iz članka 41. stavak 3. Poslovnika.

Ustavni je sud ocijenio pravilnim zapažanje podnositeljice da je odlučujući razlog na kojemu je Upravni sud utemeljio svoju presudu stajalište da Poslovnik Hrvatskog sabora, kao podzakonski akt, »ne mijenja status tajnika Sabora na način da bi se na njega mogao primijeniti Zakon o pravima i dužnostima zastupnika u Hrvatskom saboru«. Međutim, stajalište je Ustavnog suda da je Upravni sud pritom previdio Odluku Ustavnog suda, broj: U-II-1744/2001 od 11. veljače 2004.¹², koja se bavila pravnom prirodom Poslovnika Hrvatskog sabora. U toj je Oduci, naime, Ustavni sud utvrdio da Poslovnik Hrvatskog sabora ima pravnu snagu zakona. Istovjetno stajalište Ustavni je sud potvrdio i u Odluci, broj: U-I-4480/2004 od 5. lipnja 2007. (točka 4. obrazloženja). 

Predmet ovoga ustavnosudskog postupka osobit je zbog činjenice da u Republici Hrvatskoj dužnost tajnika Hrvatskog sabora može istodobno obnašati samo jedna osoba. Podnositeljica je dužnost obnašala od 1. travnja 2000. do 22. prosinca 2003. Stoga je situacija u kojoj se našla podnositeljica specifična, budući da se njezin položaj može uspoređivati s položajem samo nekoliko drugih pojedinaca koji su se do sada našli u situaciji u kojoj se našla podnositeljica kad je ispunila uvjete za mirovinu.

Ustavni je sud prihvatio podnositeljičin prigovor da se Upravni sud nije dostatno očitovao o njezinim tužbenim navodima da je pojedinim drugim osobama, koje su također obnašale tu dužnost, priznato pravo na »zastupničku« mirovinu. 

4.2. Važnost navedene Odluke u ustavnosudskoj praksi
Prigovor se, dakle, svodio na tvrdnju da je podnositeljica stavljena u nejednak položaj pred zakonom u odnosu prema pojedinim drugim osobama koje su obnašale dužnost tajnika Hrvatskog sabora ili njegovih domova, a kojima je poslije umirovljenja priznato pravo na mirovinu prema posebnim propisima (tj. pravo na tzv. »zastupničku« mirovinu). Ustavni je sud naveo da ta činjenica, potvrdi li se kao točna, postavlja pred Upravni sud posebne zahtjeve. Naime, u tom je slučaju nužno provesti test usporedivosti pravnog položaja podnositeljice i drugih tajnika koji su obnašali tu dužnost koje ona u svojoj tužbi spominje, a nakon toga po potrebi i test opravdanosti nejednakog postupanja u odnosu na njih. Ustavni je sud pritom napomenuo da navedeni testovi ne bi smjeli ostati samo na formalnim tvrdnjama, poput one, primjerice, da pravni položaji podnositeljice i nekog drugog tajnika Hrvatskog sabora nisu usporedivi, jer je riječ o primjeni mjerodavnih propisa u dva različita zakonodavna razdoblja ili sl. Naime, zbog ozbiljnosti i težine prigovora, u konkretnom se slučaju zahtijeva podrobna usporedba materijalnog sadržaja pravnih normi koje su u konkretnim slučajevima primijenjene, kao i učinaka koje su one proizvele na konkretne pravne situacije osoba o kojima je riječ.

Međutim, ovdje je Ustavni sud stavio distinkciju između njegove nadležnosti i nadležnosti Upravnog suda, napominjući da nije nadležan supstituirati ulogu Upravnog suda i sam provoditi zahtijevane testove. U Odluci je Ustavni sud istaknuo da je zadaća Ustavnog suda da ocjenjuje jesu li učinci interpretacije (tumačenja) prava, koju je u svjetlu okolnosti nekog konkretnog slučaja proveo Upravni sud, doveli do povrede određenog ustavnog prava podnositelja ustavne tužbe.

Stoga se u konkretnom slučaju Ustavni sud ograničio na utvrđenje da su pogrešna ocjena o pravnoj prirodi Poslovnika Hrvatskog sabora, kao i propust Upravnog suda da cjelovito odgovori na prigovore podnositeljice ustavne tužbe o nejednakom postupanju (ti odgovori pretpostavljaju provedbu zahtijevanog testa usporedivosti podnositeljičina pravnog položaja s pravnim položajem drugih koji su obavljali tu dužnost, a po potrebi i testa opravdanosti nejednakog postupanja u odnosu na njih), dostatni za utvrđenje da u konkretnom slučaju podnositeljici nije osigurano pravično suđenje u provedenom upravnom sporu. 

Prepoznavanje važnosti zaštite ustavnog jamstva pravičnog suđenja velika je kvaliteta ustavnosudskih odluka te jamstvo podnositeljima da će u ostvarivanju njihovih prava to jamstvo biti poštovano na svim razinama sudbene i upravne vlasti.

Stoga je Ustavni sud Republike Hrvatske zasad jedina institucija u Republici Hrvatskoj koja se uspješno nosi s primjenom konvencijskog prava.


1 Ustav Republike Hrvatske (Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 8/98 – proč. tekst, 113/00, 124/00 – proč. tekst, 28/01, 41/01 – proč. tekst, 55/01 – ispr., 76/10 i 85/10 – proč. tekst). 
2 Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, Nar. nov. - MU, 18/97, 6/99 – proč. tekst, 8/99 – ispr., 14/02, 1/06 i 2/10. 
 Engleski »fair trial«, u Ustavu se navodi kao »pravično suđenje, a u službenom prijevodu Konvencije kao »pošteno suđenje«. U ovom članku koristimo se pojmom »pravično suđenje« 
3 Više u J. Omejec, Vijeće Europe i Europska unija, Institucionalni i pravni okvir, Novi informator, Zagreb, 2008. 
4 Polazeći od te temeljne postavke, Europski je sud već 1978. godine u presudi Irska protiv Ujedinjenog Kraljevstva, izrazio stajalište da »presude Suda zapravo služe ne samo da se riješe oni slučajevi koji su podneseni pred Sud, već, puno šire, da razlože, očuvaju i razviju pravila koja je ustanovila Konvencija.« 
5 Uspjeh Konvencije očituje se i u tomu da je njome ustanovljen djelotvoran institucionalni sustav nadzora nad njezinom primjenom, odnosno sustav prisilnog izvršenja obveza koje su države ugovornice prihvatile njezinom ratifikacijom. Konvencijom je osnovan Europski sud za ljudska prava, međunarodno sudsko tijelo koje ima ovlast donošenja presuda protiv država ugovornica ako one krše pravila Konvencije. 
6 Promjena Ustava iz 2000. godine, Nar. nov., br. 113/00. 
7 Slično i u članku 4. stavak 1. Zakona o sudovima, Nar. nov., br. 150/05, 16/07 i 113/08, a u članku 10. stavak 1. Zakona o parničnom postupku, novelom iz 2003. unesena je obveza da se postupak provede u razumnom roku. 
8 I praksa Europskog suda razvijala je i tumačila primjenu ovog prava tijekom godina, na način da je proširivala primjenu članka 6. Konvencije. Ovdje su značajne presude Ringeisen protiv Austrije od 16. srpnja 1971.  (2614/65) i Konig protiv Njemačke od 28. lipnja 1978. (6232/73), u kojima je Europski sud zauzeo stajalište o važnosti sadržaja o kojem se odlučuje, a ne o vrsti predmeta. Neke su vrste sporova u praksi Europskog suda ipak ostale izvan dosega zaštite prava na pravično suđenje (biračko pravo, porezi, državljanstva....). 
9 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 93/11 i na www.usud.hr. 
10 Zakon o mirovinskom osiguranju, Nar. nov., br. 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07 i 79/07. 
11 Zakon o obvezama i pravima državnih dužnosnika, Nar. nov., br. 101/98, 135/98, 105/99, 25/00, 73/00, 30/01, 114/01 i 153/02. 
12 Odluka je objavljena u Nar. nov., br. 21/04 i na www.usud.hr.