Uzroci globalne krize financijskih i ekonomskih modela akumulacije, započete 2008. godine, osobito se mogu sagledati kroz institucionalnu neadekvatnost dotad dominirajućeg neoliberalnog ekonomskog modela. Neoliberalna društvena struktura akumulacije, kao institucionalni društveni ambijent unutar kojega se odvijaju stvaranje profita i akumulacija kapitala koji čini skup propisa odnosno institucija formalnog i neformalnog karaktera, kritički se analizira u distinktnim aspektima odnosa iste prema političkom i ekonomskom fenomenu deregulacije odnosno regulacije ekonomskog područja društvenog života. Naime, teza je da je jedan od posebno izraženih kriznih aspekata neoliberalnog modela akumulacije, upravo onaj regulativne prirode, bilo da je riječ o djelotvornoj regulaciji negativnih eksternalija tržišnog gospodarstva, na razini većine razvijenih kapitalističkih ekonomija, bilo da je riječ o izgradnji razvojno optimalnog tržišnog okvira akumulacije na razini tranzicijskih ekonomija. Stoga se u odnosu na suvremene trendove ekonomske teorije i ekonomske prakse, i njihovih pratećih pravnih pojavnosti, opravdanim i vrlo aktualnim poima pitanje je li na početku 21. stoljeća regulacija, kao modelski pristup uređenja ekonomskog područja društvenog života, u najširem smislu riječi, dobila institucionalnu ekonomsku debatu. Drugim riječima, kako se po završetku pozitivne analize normativno odrediti spram regulacije odnosno njezinih različitih pojavnih oblika u cilju racionalnog institucionalnog izbora?

U neoliberalnom prevratu započetom početkom 1980-ih godina, upravo je pitanje regulacije, tj. deregulacije ekonomskih aktivnosti bilo jedno od kritičkih uporišnih točaka ove početno teorijske, a potom kroz odgovarajuće ekonomske politike i praktične politekonomske mijene. Paradoksalno, upravo se pitanje regulacije danas pokazuje kao jedno od posebno izraženih kriznih područja neoliberalnog institucionalnog izbora u kojem su deregulirani tržišni mehanizmi trebali postići društvenu ekonomsku djelotvornost. Da bi se pitanje politekonomske regulacije ekonomskih tržišnih odnosa početno moglo uopće ocjenjivati institucionalno racionalnim ili ne, potrebno je terminološki suziti pojam institucija¹, odnosno postaviti određene kriterije takve vrijednosne prosudbe. Pod institucijama se na ovom mjestu poimaju koordinirajući mehanizmi (ekonomski, politički, pravni, kulturni itd.) između pojedinaca i društvenih procesa u kojima se stvaraju ekonomske vrijednosti (Potts, 2007.) odnosno, šire gledano, načini političkog i ekonomskog organiziranja društva (Acemoglu, Johnson, Robinson, 2001.). Kao kriteriji vrijednosne prosudbe regulativne paradigme u strukturi racionalnog institucionalnog izbora uzimaju se kriterij efikasnosti i kriterij pravednosti. Često se vrijednosne prosudbe, općenito u institucionalnoj politici i uže u ekonomskoj politici, svode na trade-off (zamjenu) između ova dva kriterija regulativnog djelovanja. Namjera ovog članka je argumentirati da neoliberalna politekonomska tendencija k širokoj i strukturnoj deregulaciji različitih područja ekonomskih aktivnosti ne ispunjava oba ta kriterija. Drugim riječima, nije pravedna, u smislu odnosa raspodjele tereta i koristi unutar postojeće društvene strukture akumulacije, i nije ni ekonomski efikasna. Bilo da je riječ o regulaciji distinktnih odnosa u području korporativnog upravljanja, industrijske organizacije, strukturiranja mjera socijalne politike, regulacije odnosa rad-kapital ili stabilizacije dereguliranog financijskog sektora u kojem se predkrizna privatizacija profita čuva socijalizacijom gubitka. Na toj osnovi postavljene hipoteze u širem se radu teorijski analiziraju, uz odgovarajuću empirijsku potvrdu iznesene teorije, kroz tri izdvojena aspekta (problem traganja za rentom/rent-seeking, problem ergodičkog aksioma ekonomskih aktivnosti i problem kolektivne akcije), u kojima se propituje potreba za regulativnim mehanizmima kao sredstvima racionalnog institucionalnog izbora. 

Modeli kapitalizma, pa tako i europski u okviru zajedničkog europskog gospodarskog prostora, prolaze u reakciji na aktualnu kriznu konjunkturu kroz značajne institucionalne promjene. Taj je oblik institucionalne mijene prvo zahvatio institucije koje stabiliziraju tržište (ovdje se u osnovi misli na monetarno-fiskalne aspekte antirecesijske i stabilizacijske intervencije kejnzijanskog tipa), a potom i institucije koje reguliraju tržište. S obzirom na krizna žarišta u obliku dereguliranih financijskih tržišta, posljedice navedene institucionalne promjene i pokušaja izgradnje postkrizne društvene strukture akumulacije, jesu između ostalog i niz opsežnih legislativnih reformi. Zajednički im je nazivnik; ponovna regulacija »odmetnutih«, fiktivno vrednovanih i strukturno dereguliranih, kompleksnih financijskih tržišta. Upravo je na tom tržišnom prostoru neoliberalni deregulativni prevrat došao u potpunosti do izražaja. Zahtjev za deregulacijom aktivnosti i otvaranjem većeg prostora slobodnom tržišnom ugovaranju, u američkom financijskom sektoru kulminirao je 1999. godine (Gramm-Leach-Bliley Act), konačnim opozivom Glass-Steagallovog zakona o bankarstvu iz 1933. godine (Glass-Steagall Banking Act of 1933.). Taj je zakonski propis kao institucionalni normativ u poslovanju financijskog bankarskog sektora, nastao kao institucionalni ishod nove društvene strukture akumulacije u postkriznom odgovoru američkih regulatora na špekulacijske tendencije financijskih tržišta u predvečerje Velike ekonomske krize 1929.-1933. Razdvajanjem investicijskog bankarstva od ostalih bankarskih usluga, čvrstom regulacijom strukture bankovnih plasmana i kontrolom investicijske djelatnosti banaka, u razdoblju od sredine 1930-ih do početka 1980-ih, kako piše Paul Krugman, bankarski poslovi na Wall Streetu bili su uobičajeni poslovi s profitnim stopama na razini prosjeka gospodarstva (Krugman, 2009.). 

Jačanje neoliberalnih politekonomskih tendencija u ovom sektoru ekonomije rezultiralo je tržišnom deregulacijom bankovnih aktivnosti, posebno kroz financijske inovacije na tržištima financijskih derivata. Ironično, s obzirom na događaje 2008.-2009., sve s ciljem izgradnje stabilnog, djelotvornog i transparentnog financijskog sustava. Sustava koji se u čisto tržišnoj varijanti legitimacije pokazao samo sposobnim osigurati goleme profite unutar djelatnosti, a društveni trošak gubitka u poslovanju prevaliti na gospodarstvo u cjelini, odnosno, kao što piše Joseph Stiglitz, financijska kriza pokazala je da bankarski sektor u neoliberalnoj društvenoj strukturi akumulacije može zarađivati mega-profite i istodobno urušiti čitav ekonomski sustav (Stiglitz, 2010.). Jedan je od glavnih motiva (odnosno javno proklamiranih motiva, izvan temeljnog cilja zarade enormnih sektorskih profita) slabljenja i ukidanja egzogenih regulativnih ograničenja, u skladu s neoliberalnom mainstream teorijskom podlogom vremena, bilo proklamirano uvjerenje da će sami akteri na tržištu biti najviše zainteresirani za transparentnu, samoregulirajuću tržišnu utakmicu koja će donijeti stabilnost i opstanak djelotvornosti te profitabilnosti sektora u kojem zarađuju. Niz je, što odavno poznatih, što suvremenih, teorijskih istraživanja koja ukazuju na malu vjerojatnost da će djelotvorna institucionalna rješenja nastati isključivo ili uopće, endogeno od strane samih tržišnih aktera. 

Kako se pokazalo, naivnom i ideološkom uvjerenju da će endogena samoregulacija tržišnih transakcija djelotvorno strukturirati ekonomske inicijative, presudili su sami »racionalni« tržišni akteri. Akteri kao što je, primjerice, britanski financijski div Northern Rock, koji kako je otkriveno nije službeno evidentirao polovicu svojih hipotekarnih zajmova u visini od oko 75 milijardi američkih dolara, vodeći ih paralelno kroz off-shore tvrtku, službeno registriranu kao karitativnu udrugu za pomoć djeci s Downovim sindromom (Dilnot, 2009.)! Na taj način, banka je krivotvorenu vlastitu bilancu iskorištavala za financiranje poslovanja instrumentima financijske poluge, a istodobno registrirajući imovinu off-shore i kroz karitativnu udrugu »čuvala« je od oporezivanja (Dilnot, 2009.). To je bila ista banka koja je nekoliko mjeseci ranije, zajedno s ostalim akterima financijske industrije, bila adresatom neskrivenog divljenja britanskog premijera Gordona Browna, koji im je u govoru iz lipnja 2007. godine čestitao na »izvanrednim postignućima« koje će »povijest zabilježiti kao početak novog zlatnog doba« (Dilnot, 2009.)! Ili, primjerice, američki financijski gigant Goldman Sachs, koji trenutno vodi sudski spor oko zakonitosti/prijevarnosti vlastitog poslovanja u kojem je kreirao različite financijske derivate, prodavao ih na tržištu i potom se kladio protiv njihove vrijednosti. Uobličavanje novog regulatornog okvira akumulacije na američkim financijskim tržištima, u postkriznom razdoblju tržišne stabilizacije, rezultiralo je donošenjem novog, prilično kompleksnog, zakonodavnog okvira tzv. Dodd-Frank Acta iz srpnja 2010. godine, koji ponovno aktivira regulatorne poticaje u ovom području institucionalnog interesa. 

Od kada je deregulacijski ekonomski pokret ideološki većim dijelom prevladao na katedrama i međunarodnim financijskim organizacijama razvijenog Zapada, i da bi potom, u formi tzv. programa strukturne prilagodbe i Washingtonskog konsenzusa, bio izvezen u većinu tranzicijskih ekonomija, zlatno je pravilo glede poimanja regulacije kao racionalnog institucionalnog izbora; ekonomska spontanost i dereguliranost označava najkraći i najbrži put k ekonomskoj djelotvornosti, ali i socijalnoj distributivnoj pravednosti. U takvim uvjetima društvene strukture akumulacije država kao opći institucionalni čimbenik u društvu često u odnosu na korporativni sektor djeluje kao tzv. brokerska država (broker state, Wrenn et. al. 2008.), u kojoj se najmoćniji, a ne društveno najpotrebniji interesi privilegiraju i potom protekcionistički institucionaliziraju. U takvim politekonomskim uvjetima institucionalni izbor svodi se u bitnome na aksiom u kojem racionalni pojedinci kroz mikroekonomsku interakciju na dereguliranom i konkurentnom tržištu predstavljaju najpouzdaniji putokaz k makroekonomskoj ravnoteži. Racionalni institucionalni izbor u tom je slučaju teorijski određen pozitivističkim neoklasičnim pristupom koji počiva na pretpostavkama racionalnosti ekonomskih agenata i makroekonomskom ekvilibriju, koji se automatski uspostavlja djelovanjem objektivnih tržišnih mehanizama. Sažeto ga je izrazio, s obzirom na manjak potrebe za egzogenom, ne-tržišnom regulacijom ekonomskih aktivnosti, američki ekonomist i nobelovac Milton Friedman, prema kojem bi ekonomisti (i regulatori, op. a.) uvijek trebali pretpostavljati da svijet (tržište) zna bolje i stoga odustati od kritičkog propitivanja institucija koje promatramo. Odnosno, državna (vladina) regulacija dugoročno ne pomaže, dok kratkoročno šteti. Ipak, odsutnost adekvatne regulacijske ravnoteže ekonomskih odnosa, prvo će tijekom tranzicije po modelu Washigtonskog konsenzusa tijekom 1990-ih, a potom i u strukturiranju prve krize kapitalizma u 21. stoljeću, pokazati da se deregulacijski potencijal tržišnih gospodarstava osim djelotvornosti »nevidljive ruke«, sasvim izvjesno može ispoljiti i kao socijalno-ekonomski devastirajuća »nevidljiva noga« tržišta (Hahnel, 2007.). 

2.4. Institucionalna matrica »stabiliziraj, liberaliziraj, privatiziraj«
Diskrepancija između proklamirane ekonomske djelotvornosti čisto tržišnih modela po načelu institucionalne matrice »stabiliziraj, liberaliziraj, privatiziraj« i socijalnih ishoda te potrošene neoliberalne paradigme, isprovocirala je, na prijelazu iz 20. u 21. stoljeće, i odgovarajuće korekcije razvojne ekonomske teorije u obliku konstituiranja tzv. post-Washingtonskog konsenzusa. On je, kao relativno novija paradigma za ekonomski razvoj, usmjeren k širem i potpunijem sagledavanju svih faktora, a ne samo relativnih cijena i stupnja privatizacije gospodarskog sektora, koji utječu pozitivno ili negativno na funkcioniranje tržišnih mehanizama. Ipak, još uvijek do financijskog i institucionalnog kraha najrazvijenijih zapadnih ekonomija u 2008. godini, jedno pitanje i u djelomično revizionističkom pristupu post-Washingtonskog konsenzusa, stalno izmiče fokusu interesa. To je pitanje modela efektivne regulacije multinacionalnih korporacija, ekonomske jezgre suvremenog tripartitnog modela globalnih ekonomskih odnosa u relacijama između globalnog tržišta i nacionalnih ekonomija. Drugim riječima, zajednički element oba Washingtonska konsenzusa jest deregulacija transnacionalnih korporacija (Onis, Senses, 2003.). Tako se sve do navedene krizne 2008. godine, korporativni, a unutar njega posebno financijski sektor, legitimira teorijom djelotvornosti tržišta i praktičnim primarnim ciljem stalnog povećanja prinosa na portfelje u uvjetima dereguliranih tržišta financijskih derivata. U tom stadiju anglosaksonskog i većim dijelom europskog tipa kapitalizma izraženija regulacija ekonomskih aktivnosti stoji s onu stranu racionalnog institucionalnog izbora. To posebice vrijedi kada je riječ o korporativnoj moći koja je praktično i teorijski postavljena u središte upravljačkog modela modernog kapitalizma zapadnog tipa (nasuprot visoko javno reguliranom azijskom modelu). 

S osnove regulacijskih mehanizama koji su institucionalno neutralno postavljeni u neoliberalnoj društvenoj strukturi akumulacije i neke od najrazvijenijih ekonomija svijeta iskusit će već ranije zapažene strukturne teškoće tranzicijskih zemalja, najuže povezane s problemom efikasne i pravedne politekonomske regulacije tržišta kao neupitnog alokacijskog, selekcijskog i distribucijskog društvenog mehanizma. Strukturna kriza kapitalizma, koju je naznačio krah dereguliranih financijskih tržišta, oštro je dovela u pitanje efikasnost neoliberalnog modela izbora društvene strukture akumulacije i ujedno povijesno još jednom empirijski potvrdila da efikasna regulacija nije prirođeno, unutarnje svojstvo tržišnih ekonomskih procesa. Negativne eksternalije »nevidljive noge« tržišta, posebno su došle do izražaja u obliku tzv. legalne korupcije, kako ju je nazvao ekonomist Svjetske banke Dani Kaufman (Rothstein, 2009.). Riječ je o pojmu, naizgled oksimoronu, koji opisuje način na koji pojedine elite utječu »legalnim« putem na izgradnju i oblikovanje institucija, provođenje institucionalnih politika, pravnu regulaciju, a koje će maksimizirati njihove privatne rente nauštrb općeg društvenog interesa. Kaufman ispravno zapaža, da li se taj proces instrumentalno ostvaruje nelegalno, korupcijom u smislu kaznenog djela, ili legalnim putem, za društvo je zapravo od sekundarnog značenja. Trošak takvog djelovanja, tj. privatizacije javnih politika u najmu privatnih interesa u oba je slučaja konačno i jedino društveni trošak. Na tom tragu Kaufman ukazuje na slučaj kada su na sastanku u travnju 2004. godine, izvršni direktori pet moćnih investicijskih banaka s Wall Streeta, uvjerili državnu regulatornu komisiju (U.S. Securities and Exchange Commission) da ublaži regulatorne mehanizme u njihovom poslovanju (Rothstein, 2009.). Nepune četiri godine kasnije društveni trošak takvog i sličnih institucionalnih izbora, mjeri se u depresijskim ekonomskim razmjerima. Sve to nedvojbeno upućuje na potencijal i potrebu regulacije kao egzogenog, koordinirajućeg institucionalnog mehanizma tržišnim odnosima. Na tragu valorizacije potrebe za regulacijom kao racionalnim institucionalnim izborom, kao pretpostavka analize pojedinih praktičnih regulacijskih mehanizama, kao što su, i primjerice, regulatorne agencije kao tema uvodno navedenog znanstvenog skupa, posebno se problematičnima vide i kao takvi analiziraju izabrani teorijski fundamenti neoklasične i neoliberalne teorije, a u odnosu spram regulacijske politekonomske paradigme. To su neoliberalni problem traganja za rentom (rent-seeking), neoklasični ergodički aksiom ekonomskih aktivnosti i problem kolektivne akcije. Ocjena je da svaki od ta tri objekta analize, konstituira valjan razlog za regulacijskom »kontrarevolucijom« u razdoblju postkriznog oblikovanja novog modela kapitalističke društvene strukture akumulacije.

Ukratko, upravo je argument traganja za rentom (rent-seeking), prethodno bio jedan od temeljnih koncepata neoliberalne političke ekonomije, koja je ukazivanjem na opasnosti i neefikasnosti pojave političkog poslovnog ciklusa, rezultirala deregulacijskim pokretom u odnosu na ekonomsku regulativu javnog/državnog sektora. Pobornici teorije javnog izbora u svojim su modelima dokazivali da država svojim regulatornim aktivnostima često omogućuje stvaranje renti odnosno političkim sredstvima podiže dohotke iznad njihove »prirodne razine« koja bi se ostvarivala na temelju konkurentskih tržišnih transakcija. Deregulacija ekonomskih aktivnosti potrebna je iz razloga ekonomske efikasnosti i pravednosti raspodjele društvenog dohotka budući da regulacija najviše pogoduje onim poduzećima koja su objekt regulacije (Mueller u odnosu na istraživanja Georgea Stiglera, 2008.) i gdje regulirane skupine često koriste regulatorni proces za povećane njihova dohotka, a na štetu preraspodjele ukupne društvene dividende. No, prvo tranzicijski neuspjesi neoliberalne ortodoksije, a potom i krah dereguliranih financijskih tržišta razvijenih ekonomija, pokazali su da je sklonost iznuđivanju rente podjednako svojstvena i privatnom korporativnom gospodarskom sektoru kada posluje u institucionalnim uvjetima »olabavljene« regulacije. 

Naime, što je dublji raspodjelni jaz koji nastaje čisto tržišnim i dereguliranim rješenjima, a što empirijski potvrđuje nikad izraženiji jaz ekonomske nejednakosti u neoliberalnom razdoblju (Krugman, prema podacima za Sjedinjene Američke Države u razdoblju 1979.-2003., 2008.), to se društvo više institucionalno polarizira na manji broj politekonomskih elita. Te elite raspolažu sve većom ekonomskom i političkom moći te tada izgledno provode izbor institucija i oblikuju raspodjelu institucionalnih renti koje služe očuvanju ili zadobivanju ekonomskih i političkih koristi u odnosu na ostatak članova društva. Već razmatrani koncept legalne korupcije, dobar je primjer u tom kontekstu. Unatoč spoznaji da društveni regulacijski potencijal, primjerice, u obliku legislativne djelatnosti, predstavlja javno dobro. Uzmimo primjer društva u kojem se fiskalni deficit zbog neoporezivanja, primjerice, mogućeg poreza na kapitalnu dobit manje skupine, troškovno prevaljuje povećanjem poreza na dohodak većini. Ili, u kojem osiguravajuća društva na oligopolističkom tržištu, lobiranjem mogu pokušati utjecati na uspostavljanje kriterija procjene neimovinskih šteta na način da maksimiziraju osiguravajuće rente, nauštrb naknada svih građana kao potencijalnih oštećenika. Bez obzira na demografski potencijal i potencijalni zajednički interes ostatka društva za dokidanjem takvog oblika institucionalizacije specifičnih društvenih odnosa, velike grupe izuzetno je složeno efektivno pokrenuti u ostvarenju vlastitih interesa. Odnosno grupa je sretna ako je mala ili ako ima neovisni izvor koji nudi izbor inicijativa (Olson, 2002.). Taj izbor valjan je i nužan razlog konstituiranja konkretnih regulacijskih institucija, među kojima vrijedi uvažiti potencijal razmatranih regulatornih agencija.

Kako zamjećuje veliki američki institucionalni ekonomist Douglass North, tijekom prošlosti, a što nam se čini posebno aktualno i istinito danas, u tijeku globalne krize kapitalističkih modela i ujedno krize regulativne paradigme, ekonomsko blagostanje, kao poželjni institucionalni ishod ekonomskih i šire društvenih odnosa, bilo je narušavano iz dva temeljna razloga. Prvi je da su ključni institucionalni akteri nekog sustava kroz izgradnju i očuvanje institucija »kao pravila igre u društvu« (North, 2003.) imali namjere stjecanja privatnih profita/renti nauštrb općih interesa društva. I drugi, a što je posebno važno ako hoćemo mijenjati ključna »pravila igre«, među kojima i regulacijsku paradigmu postojećeg kriznog kapitalističkog modela, da je razumijevanje važnih tema od strane značajnih društvenih aktera bilo toliko imperfektno da su se posljedice djelovanja radikalno udaljile od početno čak i »dobrih« institucionalnih namjera.Vrednujući oba razloga, ocjena je da imamo dovoljno teorijskih i praktičnih potvrda u kojima se potreba za novom regulativnom paradigmom u širem politekonomskom smislu, vidi funkcionalnim čimbenikom racionalnog institucionalnog izbora. Ključni, normativni koraci u tom smjeru jesu strukturiranje optimalnih društveno-ekonomskih vrijednosti i potom njihova institucionalizacija i regulacija. Takav institucionalni izbor, čini nam se, ima u odnosu na moguće alternative i više nego pristojne izglede da ga se vrednuje racionalnim. 

1.    Acemoglu, Daron, Johnson, Simon, Robinson, James A., Institutions and Economic Development, MIT, Cambridge, MA, University of California at Berkley, Berkley, June 2001.

2.    Davidson, Paul, Alternative Explanations of the Operation of a Capitalist Economy: Efficient Market Theory vs. Keynes’s Liquidity Theory, dostupno na http://econ.bus.utk.edu/faculty/davidson/torontokeynote.pdf, May 2009., (20.09.2010.)

3.    Dilnot, Clive, The triumph-and cost-of greed (Part I), Real-World Economics Review, Issue No. 49, 2009.

4.    Ferrari-Filho, Fernando, Conceicao, Camargo, Octavio A., The Concept of Uncertainty in Post Keynesian Theory and in Institutional Economics, Journal of Economic Issues, Vol. XXXIX, No. 3, 2005.

5.    Hahnel, Robin, The Case Against Markets, Journal of Economic Issues, Vol. XLI, No. 4, 2007. 

6.    Krugman, Paul, Inequality and Redistribution, published in J. Stiglitz and N. Serra, eds., The Washington Consensus Reconsidered: Towards a New Global Governance, Oxford Univeristy Press, New York, 2008. 

7.    Krugman, Paul, Money for Nothing, The New York Times, April 27, 2009., http://www.nytimes.com/2009/04/27/opinion/27krugman.html (01.06.2010.).

8.    Krugman, Paul, How Did Economists Get It So Wrong?, The New York Times, September 6, 2009., http://www.nytimes.com/2009/09/06/magazine/06Economic-t.html. (01.06.2010.). 

9.    Lucarelli, Bill, The demise of neoliberalism, Real-World Economics Review, Issue No. 51, 2009.

10. Mueller, Dennis C., Javni izbor, Masmedia, Zagreb, 2008.

11. Olson, Mancur, The Logic Of Collective Action, Public Goods and the Theory of Groups, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts and London, England, Twentieth printing, 2002.

12. Onis, Ziya, Senses, Fikret, Rethinking the Emerging Post-Washington Consensus: a Critical Appraisal, ERC Working Paper in Economic03/09, Middle East Tehnical University, Ankara, Turkey, 2003.

13. Potts, Jason, Evolutionary Institutional Economics, Journal of Economic Issues, Vol. XLI, No. 2, 2007.

14. Rothstein, Bo, Preventing Markets from Self-Destruction: The Quality of Government 

15. Stiglitz, Joseph, Financial regulation, BusinessDay, 30.06.2010., http://www.businessday.co.za/articles/Content.aspx?id=113288, (21.07.2010.) Factor, QuG Working Paper Series 2009:2, Goeteborg, January 2009.

16. Wrenn, Mary V., Stanfield, James R., Caroll Michael, Galbraith and Robinson’s Second Crisis of Economic Theory, Journal of Economic Issues, Vol. XLII, No. 1, 2008.