Tema ovog članka je sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: Europski sud) u odnosu na postupke koji se u Hrvatskoj vode radi naknade određenih vrsta šteta (teroristička djelatnost i štete počinjene od oružanih i redarstvenih snaga), a koji su slijedom zakonodavnih intervencija bili prekinuti.¹

Naime, još u presudi Kutić protiv Hrvatske, Europski sud za ljudska prava utvrdio je da u Hrvatskoj postoji povreda prava na pristup sudu, odnosu na postupak koji se vodio radi naknade štete nastale kao posljedica terorističke djelatnosti, a koji je prekinut zbog izmjena Zakona o obveznim odnosima iz 1996. Slična povreda utvrđena je, potom, u predmetu Multiplex protiv Hrvatske u odnosu na postupak koji se vodio radi naknade štete koju je počinila Hrvatska vojska, a prekinut je nakon dopune Zakona o obveznim odnosima iz 1999. Stoga u nastavku pišemo o smislu prava na pristup sudu, kao posebnog prava u sklopu članka 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija) te iznosimo iscrpan pregled sudske prakse Europskog suda o tom pitanju, uključujući i najnoviju praksu nastalu nakon donošenja novih posebnih propisa o odgovornosti za štetu.²

1. Što je pravo na pristup sudu

Pravo na pristup sudu jedno je od prava koje se štiti člankom 6. Konvencije. Za razliku od, primjerice, prava na donošenje odluke u razumnom roku, ono nije eksplicitno navedeno u odredbi članka 6. stavka 1. Konvencije. Međutim, kroz svoju praksu, Europski sud je smislenim tumačenjem Konvencije utvrdio njegovo postojanje i pružio mu zaštitu.

Pravo na pristup sudu (u građanskim stvarima) prepoznato je prvi put u presudi Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva,³ u kojoj je Europski sud utvrdio da »u građanskim stvarima se jedva može zamisliti vladavina prava bez mogućnosti pristupa sudu. (...) Načelo prema kojem mora postojati mogućnost da o građanskom zahtjevu odluči sudac ubraja se u jedno od opće prihvaćenih temeljnih načela prava; isto vrijedi i za načelo međunarodnog prava koje zabranjuje uskratu pravde. Članak 6. i njegov stavak 1. trebaju biti shvaćeni u svjetlu ta dva načela.«

Nakon što je u presudi Golder utvrđeno postojanje prava na pristup sudu, Europski je sud u presudama Le Compte, Van Leuven and De Meyere protiv Belgije te Sporrong i Lonnroth protiv Švedske proširio njegovo značenje na način da je utvrdio da ono ne obuhvaća samo pravo na dobivanje odluke u već pokrenutom postupku, već općenito pravo da se zahtjev građanske naravi iznese pred sud, odnosno tijelo koje ima sudske ovlasti.⁴

U presudi Hornsby protiv Grčke Europski je sud dao još jednu dimenziju pravu na pristup sudu, utvrdivši da ono jamči ne samo pokretanje postupka glede zahtjeva građanske naravi pred sudom ili tijelom koje ima sudske ovlasti te donošenje konačne odluke o tom zahtjevu, već i provedbu (ovrhu) konačne presude. U tom smislu, Europski je sud utvrdio da se, u smislu članka 6. Konvencije, ovršni postupak treba smatrati sastavnim dijelom cjelokupnog postupka.⁵

Kriteriji koje Europski sud primjenjuje prilikom ocjenjivanja postoji li pravo pristupa sudu, jasno su vidljivi iz presude Ashingdane protiv Ujedinjenog Kraljevstva. U njoj je Europski sud dao jasne smjernice o ovlastima države glede miješanja u pravo na pristup sudu. U tom smislu on je utvrdio da pravo na pristup sudu nije apsolutno, već da prema svojoj prirodi zahtijeva zakonodavno uređenje koje može biti različito, zavisno od vremena i mjesta te potreba i mogućnosti zajednice i pojedinaca. Međutim, te se ovlasti ne smiju izvršavati arbitrarno, već moraju slijediti legitimni cilj, pri čemu sve poduzete mjere moraju biti proporcionalne cilju radi kojeg su poduzete. U konačnici, mjere ne smiju imati takav učinak koji bi narušio samu bit prava na pristup sudu.⁶

2. Pravo na pristup sudu u Hrvatskoj

2.1. Sadržaj presude u predmetu Kutić

Prva presuda u kojoj se u odnosu na Hrvatsku pojavilo pitanje prava na pristup sudu bila je već dobro poznata presuda u predmetu Kutić protiv Hrvatske. Podsjećamo da se u tom predmetu radilo o zahtjevu hrvatskih državljana kojima je početkom rata miniranjem uništena kuća. Radi naknade štete koju su tom prilikom pretrpjeli podnositelji su pokrenuli postupak pred nadležnim sudom, pozivajući se na tada važeći članak 180. Zakona o obveznim odnosima koji je za štetu počinjenu zbog terorističke djelatnosti predviđao odgovornost »društveno-političke zajednice čiji su organi bili dužni spriječiti takvu štetu«. Nakon donošenja Zakona o izmjeni Zakona o obveznim odnosima iz 1996. postupak pred domaćim sudom je prekinut, lako je zakonodavac propisao obvezu Vladi da u roku šest mjeseci podnese prijedlog posebnog propisa kojim se treba urediti pitanje odgovornosti za tu vrstu štete, to, do trenutka kad je Europski sud odlučivao u predmetu Kutić protiv Hrvatske, nije bilo učinjeno.

U svojoj presudi Europski sud je, između ostalog, istaknuo dvije bitne stvari. Prvo, on prihvaća da situacija u kojoj je protiv države podnesen značajan broj tužbi u kojima se zahtijeva isplata velikih novčanih iznosa može nalagati donošenje određenih dodatnih propisa od strane države te da u tom smislu države uživaju određeno pravo procjene. No, drugo, mjere koje se poduzimaju moraju biti u skladu ss člankom 6. stavak 1. Konvencije. Kad je u konkretnom slučaju Europski sud ispitao usklađenost mjera koje su poduzete u Hrvatskoj sa člankom 6. Konvencije, utvrdio je da prekid postupaka traje već dulje od šest godina, od čega je više od četiri godine proteklo otkako je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, pri čemu u međuvremenu nije donesen nikakav novi propis kojim bi se podnositeljima zahtjeva omogućilo rješavanje njihovih građanskih tužbi. U tim okolnostima, Sud nije mogao prihvatiti da podnositelji prema domaćem pravu doista imaju »pristup sudu«.⁷

Jasno je, dakle, da Europski sud u predmetu Kutić nije osporavao pravo države da izmijeni svoje propise o odgovornosti za štetu, priznavši joj da glede toga ona uživa određeno pravo procjene »margin of appreciation« (engl.) međutim, jednako je tako jasno da njezino pravo procjene nije neograničeno te da se stanje neizvjesnosti ne može produljivati u nedogled.

2.2. Zahtjevi u predmetu Kastelic i Multiplex

Logičan slijed tako uspostavljene sudske prakse bile su presude u predmetima Kastelic protiv Hrvatske i Multiplex protiv Hrvatske.

U predmetu Kastelic protiv Hrvatske radilo se, u biti o istom zahtjevu kao i u predmetu Kutić. Podnositelj zahtjeva, slovenski državljanin kojem je 1992. miniranjem uništen ugostiteljski objekt i kuća, tužio je državu za naknadu štete. Nakon donošenja zakona iz 1996. postupak je prekinut. U svojoj presudi Europski sud se pozvao na praksu utvrđenu u predmetu Kutić i ustanovio povredu prava na pristup sudu.⁸

Zahtjev u predmetu Multiplex protiv Hrvatske bio je drukčiji, jer se radilo o drugom zakonu na temelju kojega je prekinut postupak pred domaćim sudovima. Pod-nositeljica zahtjeva u tom predmetu (tvrtka sa sjedištem u Banjoj Luci) podnijela je tužbu pred Općinskim sudom radi naknade štete koju joj je počinila Republika Hrvatska kad je, za vojne potrebe, mobilizirala vozilo te tvrtke. Postupak pred Općinskim sudom prekinut je nakon donošenja Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999., koji je slično kao i zakon iz 1996., propisao da se, do donošenja posebnog propisa, prekidaju svi postupci koji se vode radi naknade štete koju su počinili pripadnici Hrvatske vojske ili policije za vrijeme Domovinskog rata.

U svojoj presudi Europski je sud, kao i u presudi Kutić, utvrdio da mogućnost da se pokrene postupak za naknadu štete ne zadovoljava sve zahtjeve članka 6. stavka 1. Konvencije, već treba još utvrditi da je stupanj pristupa dovoljan kako bi osigurao »pravo pojedinca na sud«, uzimajući u obzir vladavinu prava u demokratskom društvu. Prema mišljenju Suda, bilo bi iluzorno kad bi domaći pravni sustav države ugo-vornice pojedincu dopuštao podnošenje građanske tužbe pred sudom bez osiguranja da će se u sudskom postupku donijeti konačna odluka. Bilo bi nezamislivo da su u članku 6. stavak 1. iscrpno opisana pos-tupovna jamstva dana parničnim strankama - postupak koji je pošten, javan i brz - bez jamstva strankama da će se u njihovim građanskim sporovima donijeti konačna odluka.

Primjenjujući netom navedena načela, Sud je utvrdio da je članak 184. (a) Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima iz 1999. godine onemogućio tvrtki podnositeljice da dobije odluku o svom odštetnom zahtjevu, jer je njime propisano da se svi postupci, koji se vode protiv Republike Hrvatske radi naknade štete koju su uzrokovali pripadnici hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga u vojnoj ili redarstvenoj službi tijekom Domovinskog rata, prekidaju do donošenja novog posebnog propisa koji će urediti to pitanje.

Tako je tvrtka podnositeljica zahtjeva bila spriječena u ostvarenju svog zahtjeva pravnim putem.

Sud je potom uzeo u obzir vrijeme koje je proteklo od donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima i činjenicu da do donošenja presude nije bio donesen nikakav poseban propis te zaključio da se ne može tvrditi da je nemogućnost tvrtke podnositelja zahtjeva, da o njezinom zahtjevu bude odlučeno, samo privremena.

Naposljetku, Sud je, kao i u presudi Kutić ponovio da situacija u kojoj je podnesen značajan broj pravnih tužbi protiv države, u kojima se traže veliki iznosi novca, može tražiti neko dodatno uređenje od strane države i da u tom smislu države uživaju određenu slobodu procjene koja se mora kretati u okvirima postavljenim u sklopu članka 6. stavka 1. Konvencije.⁹

2.3. Novi propisi o odgovornosti za štetu

Presude Kutić, Kastelic i Multipleks ukazale su na ozbiljno i sustavno kršenje članka 6. Konvencije do kojeg je došlo zato što je, nakon zakonodavnih intervencija u Zakon o obveznim odnosima iz 1996. i 1999., u hrvatskom pravnom sustavu nastala pravna praznina čiji je krajnji učinak bio nemogućnost pristupa sudu osobama koje su tužile državu radi naknade određenih vrsta šteta. Međutim, u srpnju 2003. godine ta je pravna praznina popunjena i doneseni su dugo očekivani posebni propisi o odgovornosti za štetu, i to Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija te Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata.

Navedenim zakonima uređena je odgovornost države za dvije vrste štete, koje su različite prema svom nastanku, ali koje su usko vezane uz rat u Hrvatskoj. U odnosu na pokrenute i potom prekinute postupke za naknadu štete, mjerodavne su sljedeće odredbe navedenih zakona.

Glede postupaka koji su pokrenuti radi odgovornosti države za štetu nastalu zbog terorističke djelatnosti, člankom 10. Zakona o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija eksplicitno je propisano da će se prekinuti postupci nastaviti po odredbama tog zakona. Glede materijalnog sadržaja odgovornosti, zakonodavac je (čl. 7. st. 1.) ograničio odgovornost države samo za štete koje su posljedica smrti, tjelesne povrede ili oštećenja zdravlja. U odnosu na materijalne štete, oštećenici-ma je priznato pravo na naknadu štete u obliku obnove oštećenih ili uništenih materijalnih dobara (čl. 8.). Svoje pravo na obnovu oštećenici će moći ostvarivati u sklopu Zakona o obnovi.

Može se, dakle, pretpostaviti da će postupci u kojima su oštećenici tražili naknadu materijalne štete nastale zbog terorističke djelatnosti nastaviti, no, imajući na umu da Zakon o obnovi primjenjuju upravna tijela, vjerojatno će se sudovi oglasiti nenadležnima i uputiti stranke da svoja prava ostvaruju u upravnom postupku.

Glede postupaka radi naknade štete počinjene od oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, člankom 4. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata također je eksplicitno propisano da će se prekinuti postupci nastaviti prema odredbama tog Zakona. Položaj oštećenika u postupku za naknadu štete otežan je utoliko što je (čl. 2.) odgovornost države utvrđena samo za onu štetu koja nema karakter ratne, a teret dokazivanja karaktera štete je na oštećeniku (čl. 3. st. 2.). Uz to je potrebno napomenuti da je ratna šteta vrlo široko definirana (čl. 3. st. 1.) te se presumira da je ratna šteta sva šteta počinjena u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija (čl. 3. st. 2.).

Očigledno je, dakle, da će se nastaviti i postupci radi naknade štete koju su počinili pripadnici oružanih i redarstvenih snaga. U nastavljenim postupcima položaj oštećenika bit će relativno težak, s obzirom na dokazni teret koji imaju kao i na moguće različite pristupe u prosuđivanju pojmova »vrijeme i prostor odvijanja borbenih akcija«.

U odnosu na pravo na pristup sudu, postavlja se pitanje je li tim propisima otklonjena povreda koju je Europski sud utvrdio u predmetima Kutić, Kastelic i Multiplex.

2.4. Presuda Ačimović protiv Hrvatske

Odgovor na to pitanje djelomično se može naći u najnovijoj presudi Europskog suda u predmetu Ačimović protiv Hrvatske,¹⁰ koja je donesena nakon stupanja na snagu posebnih propisa o odgovornosti za štetu.

U tom predmetu podnositelj je pokrenuo pred domaćim tijelima postupak radi naknade štete koju je na njegovoj vikendici počinila Hrvatska vojska dok je kuću koristila za vojne potrebe. Postupak je potom prekinut prema odredbama Zakona o dopuni Zakona o obveznim odnosima iz 1999. Prema činjeničnom stanju, dakle, taj predmet potpada pod istu kategoriju kao i predmet Multiplex protiv Hrvatske, s tom razlikom što je, za vrijeme dok je postupak pred Europskim sudom trajao, donesen poseban propis o odgovornosti za štetu počinjenu od strane oružanih i redarstvenih snaga.

U svojoj presudi Europski je sud još jednom ponovio svoje konstantno stajalište da pravo na pristup sudu nije apsolutno te da može biti podvrgnuto ograničenjima koja moraju biti u skladu sa zahtjevima koje postavlja Konvencija. No, za razliku od prethodnih presuda u kojima Europski sud nije imao potrebu detaljnije razrađivati to stajalište (jer je krajnji ishod ograničenja koje je postavljeno u domaćem poretku bio neizvjestan, što je samo po sebi predstavljalo povredu), u presudi Ačimović protiv Hrvatske Europski ga je sud dodatno pojasnio.

Istaknuo je, ponajprije, da postavljeno ograničenje ne smije onemogućavati ili smanjiti pristup sudu pojedincu u takvoj mjeri da je sama bit prava ugrožena. Nadalje, ograničenje neće biti u skladu s Konvencijom ako nije poduzeto u legitimnom interesu te ako ne postoji razumna proporcionalnost između poduzete mjere i cilja koji se želi postići.

U tom je smislu Europski sud posebno obazriv glede opasnosti koja postoji kad se ograničenje sastoji u donošenju retroaktivnih propisa koji utječu na sudsku odluku u sporu u kojem je država jedna od stranaka, uključujući takav utjecaj koji onemogućuje uspjeh protivne stranke u sporu. Poštivanje načela vladavine prava i poštenog suđenja zahtijeva da se s razlozima, koji opravdavaju takve mjere, postupa s najvećim mogućim oprezom, što, međutim, ne znači tako se država uopće ne može umiješati u postupak koji je u tijeku, a u kojem je ona stranka.

Sud je, nadalje, utvrdio da je do 6. studenoga 1999. podnositelj imao jasno priznato pravo u domaćem zakonodavstvu tražiti naknadu štete od Republike Hrvatske za štetu koju su počinili pripadnici oružanih snaga. Na to njegovo pravo utjecale su dvije zakonodavne mjere koje su imale retroaktivni učinak. Prvo, kao posljedica dopune Zakona o obveznim odnosima, podnositelju u razdoblju od tri godine i osam mjeseci bilo je onemogućeno dobiti sudsku odluku o svom tužbenom zahtjevu. Drugo, poseban propis donesen 2003., iako je omogućio sudu nastavak postupka, ipak predstavlja miješanje u prijašnje podnositeljevo pravo na naknadu štete.

S tim u vezi Europski je sud primijetio da su uvjeti odgovornosti široko propisani što sudovima daje prostor za njihovo tumačenje. Ostaje, stoga, vidjeti kako će sudovi koji će primjenjivati poseban propis, donesen 2003., tumačiti njegove odredbe. U svakom slučaju, morat će procijeniti u svakom pojedinačnom slučaju može li se dosuditi naknada štete. Imajući na umu navedeno, Europski je sud zaključio da nije u njegovu djelokrugu predviđanje u bilo kojem slučaju ishoda domaćeg postupka.

Zaključno, Sud je utvrdio da se, vezano na netom rečeno, ne može tvrditi da novi poseban propis ugrožava podnositeljevo pravo iz članka 6. stavak 1. Konvencije u mjeri u kojoj bi on bio onemogućen u svom pravu na pristup sudu.

Sud je, međutim, utvrdio, pozvavši se na praksu u predmetima Kutić i Multiplex, da duljina razdoblja u kojem je postupak bio u prekidu zbog donošenja Zakona o dopuni Zakona o obveznim odnosima iz 1999. predstavlja povredu podnositeljevog prava na pristup sudu.¹¹

Dakle, kao što je rečeno, presuda Ačimović protiv Hrvatske dala je djelomičan odgovor na postavljeno pitanje. Iz nje proizlazi da se, unatoč tome što se radi o retroaktivnom propisu koji predstavlja miješanje u pravo na pristup sudu, Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata nalazi unutar dopuštene granice procjene koju država ima. Europski sud je, međutim, ostavio otvoreno pitanje njegove primjene u praksi, o čemu se u ovom trenutku još ne može špekulirati. Analizirajući pažljivo što je Europski sud rekao o granicama procjene, može se ipak zaključiti da bi sudska praksa prema kojoj bi se pojmovi »ratna šteta« i »vrijeme i prostor odvijanja borbenih akcija« sustavno tumačili tako da bi oštećenicima bilo praktički nemoguće uspjeti u sporu, značio ulazak u nedopuštenu zonu i povredu prava na pristup sudu.

Ostaje, međutim, otvoreno pitanje usklađenosti drugog posebnog propisa o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija s Konvencijom, glede prava na pristup sudu, o čemu se Europski sud još nije izjasnio u svojoj praksi.

3. Postupci za naknadu štete i druge povrede Konvencije

U dosadašnjem izlaganju riječ je bila isključivo o prigovorima podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom koji su se odnosili na povredu prava na sud. Postavlja se, međutim, pitanje jesu li zakonodavnim intervencijama u Zakon o obveznim odnosima učinjene i neke druge povrede Konvencije koje su podnositelji mogli isticati, odnosno koje su isticali u svojim zahtjevima.

3.1. Povreda prava na donošenje odluke u razumnom roku

Prvo pitanje koje se glede toga postavlja jest predstavlja li situacija, u kojoj je zbog zakonodavne intervencije došlo do prekida postupka na dulje vrijeme, povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku?

Podnositelji zahtjeva u tri do sada spomenuta predmeta (Kutić, Multiplex i Kastelic) istaknuli su i taj prigovor. U svojim se presudama Europski sud jednako izjasnio o njemu, utvrdivši da se pitanje trajanja postupka mora gledati kao da je obuhvaćeno pitanjem pristupa sudu, pa ga ne treba posebno razmatrati.¹² Na taj način Europski sud je jasno dao do znanja da je pravo na pristup sudu »jače« od prava na donošenje odluke u razumnom roku. U tom smislu, povreda »slabijeg« prava smatra se konzumiranom u sklopu povrede »jačeg« prava.

3.2. Povreda prava na mirno uživanje vlasništva

Drugo pitanje koje se postavlja jest mogu li podnositelji u toj situaciji isticati prigovor miješanja u njihovo pravo na mirno uživanje vlasništva koje je zaštićeno člankom 1. Protokola br. 1 Konvencije?

Podnositelji zahtjeva u predmetima Multiplex i Kastelic istaknuli su i taj prigovor. U oba slučaja oni su tvrdili da nemogućnost da dobiju sudsku odluku o svojim odštetnim zahtjevima predstavlja povredu njihovog prava na mirno uživanje vlasništva. O njihovim prigovorima Europski sud odlučio je u prvoj fazi postupka, u kojoj se ispituju formalni uvjeti dopuštenosti zahtjeva, između kojih se nalazi i ocjenjivanje vremenske nadležnosti Europskog suda (ratione temporis nadležnost) za odlučivanje o zahtjevu. U oba je predmeta Europski sud utvrdio sljedeće.

Ispitujući je li, i u kojem obujmu, nadležan za odlučivanje o zahtjevima, Europski sud je ponovio da, u skladu s opće priznatim pravilima međunarodnog prava, Konvencija pokriva, za svaku Ugovornu stranku, događaje koji su uslijedili nakon njezina stupanja na snagu u odnosu na tu stranku.

Europski je sud, nadalje, podsjetio da je Hrvatska priznala njegovu nadležnost da prima zahtjeve od »bilo koje fizičke osobe, nevladine organizacije ili skupine pojedinaca koji tvrde da su žrtve povrede prava priznatih u Konvenciji što ih je počinila Hrvatska kroz bilo koji akt, odluku ili događaj nastao nakon 5. studenoga 1997.« S tim u skladu, Europski sud nije nadležan ispitati zahtjeve u onom dijelu u kojem se oni odnose na činjenice nastale prije ratifikacije Konvencije.

U tom smislu, u predmetu Multiplex, Europski je sud utvrdio da je vozilo tvrtke koja je podnijela zahtjev konfiscirano 1993., dakle prije nego što je Hrvatska ratificirala Konvenciju. U predmetu Kastelic, Europski je sud, također, utvrdio da je vlasništvo podnositelja zahtjeva uništeno 1992., znači prije nego što je Hrvatska ratificirala Konvenciju. U oba se slučaja Europski sud složio sa stajalištem tužene Republike Hrvatske koja je tvrdila da se u oba slučaja radilo o trenutnim aktima lišavanja vlasništva koji nisu stvorili nikakvu trajnu situaciju.

Potom je Europski sud utvrdio da, iako su se zakonodavne intervencije u Zakon o obveznim odnosima dogodile nakon što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku, su te intervencije u toj mjeri povezane s događajima (konfiskacija vozila, uništenje imovine) koji su dali povod zahtjevu podnositelja da bi njihovo razdvajanje vodilo davanju retroaktivnog učinka Konvenciji, koje bi bilo suprotno općim načelima međunarodnog prava. U isto bi vrijeme to učinilo Hrvatsku izjavu, kojom se priznaje nadležnost Suda za zaprimanje pojedinačnih zahtjeva, ništavom.¹³

U skladu s navedenim stajalištem, Europski je sud proglasio, u oba predmeta, nedopuštenim prigovor povrede prava na mirno uživanje vlasništva. Drugim riječima, Europski sud je utvrdio da se radi o događajima koji ne ulaze u njegovu nadležnost zato što su se dogoditii prije nego što je Konvencija stupila na snagu u odnosu na Hrvatsku.

Budući da je Europski sud zauzeo identično stajalište u oba predmeta te imajući na umu da ti predmeti obuhvaćaju obje kategorije štetnih događaja (terorističke djelatnost, te štete prouzročene od Hrvatske vojske ili policije) očigledno je se radi o čvrstoj praksi koju će Europski sud dosljedno primjenjivati u svim budućim sličnim predmetima.

4. Zaključak

Donošenjem novih propisa o odgovornosti za štetu nastalu zbog terorističke djelatnosti te za štetu koju su počinili pripadnici oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata, Republika Hrvatska je, iz perspektive zaštite ljudskih prava, učinila prvi korak u otklanjanju ozbiljnog problema kršenja prava na pristup sudu. Tome u prilog govori i činjenica da je Europski sud, barem u odnosu na jedan od spomenutih posebnih propisa, utvrdio da se (prema svom normativnom sadržaju) on nalazi unutar dopuštene granice procjene koju svaka država ima. To, međutim, ne znači da je definitivno riješeno pitanje prava na pristup sudu u postupcima radi naknade navedenih vrsta šteta. Za konačnu ocjenu o pravu na pristup sudu bit će mjerodavna praksa 'sudova i upravnih tijela koji će primjenjivati nove posebne propise o naknadi štete. Imajući na umu konstantan priljev zahtjeva pred Europski sud, za očekivati je da će se primjena tih posebnih propisa vrlo pozorno promatrati u kontekstu postupaka pred Europskim sudom.

* Stajališta i mišljenja izrečena u članku su osobna i ne odražavaju stajališta i mišljenja Ureda zastupnika Vlade Republike Hrvatske pred Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
1 Zakon o izmjeni Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 7/96); Zakon o dopunama Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 112/99).
2 Zakon o odgovornosti za štetu nastalu uslijed terorističkih akata i javnih demonstracija te Zakon o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu uzrokovanu od pripadnika hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga tijekom Domovinskog rata (Nar. nov., br. 117/03)
3 Vidjeti presudu Golder protiv Ujedinjenog Kraljevstva od 21. veljače 1975., Serija A, br. 18.
4 Vidjeti presudu od 23. lipnja 1981. Le Compte, Van Leuven and De Meyere protiv Belgije, stavak 44. te presudu od 29. lipnja 1982., Sporrong i Lonnroth protiv Švedske, stavak 81.
5 Vidjeti presudu Hornsby protiv Grčke od 19. ožujka 1997., stavak 40.Ž
6 Vidjeti presudu od 28. svibnja 1985. Ashington protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stavak 57.
7 Vidjeti presudu od 1. ožujka 2002. Kutić protiv Hrvatske, stavci 22.-33.
8 Vidjeti presudu od 10. srpnja 2003. Kastelic protiv Hrvatske.
9 Vidjeti presudu od 10. srpnja 2003. Multiplex protiv Hrvatske, stavci 34.-55.
10 Vidjeti presudu od 9. listopada 2003. Ačimović protiv Hrvatske.
11 Vidjeti stavke 29.-S6. presude Ačimović protiv Hrvatske.
12 Vidjeti stavke 34.-35. presude Kutić protiv Hrvatske, stavak 58. presude Multiplex protiv Hrvatske i stavke 34.-35. presude Kastelic protiv Hrvatske.
13 Vidjeti odluku br. 58112/00 od 26. rujna 2002. u predmetu Multiplex protiv Hrvatske i odluku br. 60533/00 od 7. studenoga 2002. u predmetu Kas- telic protiv Hrvatske.