Jedan od ciljeva Europske unije je održavanje slobode, sigurnosti i pravde pa sukladno tome ona donosi pravila koja bi dovela do nesmetanog funkcioniranja njezina unutarnjeg tržišta, što se, između ostalog, postiže donošenjem jedinstvenih pravila vezanih uz nadležnost jer nacionalni propisi tu materiju reguliraju različito. Iz tog razloga Vijeće Europske unije donijelo je nekoliko uredbi koje se tiču nadležnosti¹, a koje se obvezatno primjenjuju u svim državama članicama EU kada je riječ o postupku u kojem postoji međugranični element između država članica EU². U ovom članku autorica se bavi reguliranjem nadležnosti u civilnim i trgovačkim stvarima u odnosu na potrošačke ugovore, koju uređuje Uredba Brisel Ia, s posebnim osvrtom na tumačenje samog pojma potrošačkog ugovora i potrošača, a sve kroz praksu Suda EU.