1. Uvod
Acquis communautaire su pisane norme sadržane u velikom broju različitih pravnoobvezujućih akata, kao i nepisana pravna načela pravnog poretka koja su razvijena kroz praksu Europskih sudova. U konkretnoj pregovaračkoj praksi prilagođavanje ovim normama mnogo je šire od pravnoga aspekta, jer se kroz taj aspekt, ispituju mogućnosti prilagođavanja na svim segmentima društva - političkom, gospodarskom, sociološkom, kulturnom, ekološkom itd. To se vidi i po naslovima pojedinih poglavlja od kojih su vrlo indikativna prva četiri koja se odnose na tzv. »četiri slobode«: sloboda kretanja ljudi, roba, usluga i kapitala.

Cilj je dakle prvih četiri, ali i svih daljnjih, poglavlja »acquisa« omogućiti funkcioniranje na svim tim razinama kroz prihvaćanje potrebnih pravnih i zakonodavnih normi. Dakle, daljnja poglavlja samo razrađuju sve aspekte ovih »četiriju sloboda«, što je u kontekstu pregovora sa svakom konkretnom zemljom kandidatom vrlo dugotrajan, detaljan, odgovoran, a često i mučan posao. Broj poglavlja ovisi o uvjetima u svakoj posebnoj zemlji kandidatu, ali je osnova njihove filozofije zajednička - prilagođavanje modelu liberalne demokracije u svim njegovim elementima kao garancija političke, gospodarske i socijalne konvergencije i kohezije svih njenih članica, bez čega ne može funkcionirati niti jedna integracija.

Glavni razlog i osnovno vezivno tkivo formiranja EZ/EU kao međunarodne integracije bilo je prihvaćanje modela liberalne demokracije u unutrašnjim odnosima pojedinih država i prihvaćanje modela liberalnoga internacionalizma u međusobnim odnosima država članica.

2. Formiranje Europske zajednice kao model budućih europskih integracija
Na takvim pretpostavkama, u početku je formirana najprije Zajednica za ugljen i čelik 1950. godine (tzv. Montan Union) i to na prijedlog jednoga od vizionarskih »očeva« EU-a, francuskoga ministra vanjskih poslova Roberta Schumana. To nije bilo slučajno, jer je Francuska zbog traumatičnog ratnoga iskustva s nacističkom Njemačkom, bila najviše zainteresirana za stavljanje njemačkih rudnih bogatstava pod zajedničku kontrolu. Tome su se pridružile ostale četiri izvorne članice EZ-a i počele zajednički postupno prolaziti sve klasične faze integracije: najprije zonu slobodne trgovine, zatim carinsku uniju, da bi se kasnije preko zajedničkoga tržišta došlo do sadašnje gospodarske i monetarne unije. Već 1955. godine dogovaranje između ovih 6 članica napredovalo je toliko, da su odlučile osnovati Europsku zajednicu za atomsku energiju (Euroatom), jer se već pokazalo da će i na tome području biti potreban jedan sustav nadnacionalnog odlučivanja. U daljnjim je raspravama sazrela odluka da se formira carinska unija, koja je po prirodi stvari prerasla u Europsku ekonomsku zajednicu (EEZ). Ugovori o osnivanju EEZ-a i Euroatoma potpisani su u Rimu 1957. godine (tzv. Rimski ugovori), da bi se 1967. godine oba ova tijela stopila sa Zajednicom za ugljen i čelik u EEZ-a. S time su stvoreni preduvjeti za ulazak u daljnju fazu integracije - formiranje zajedničkoga tržišta što je omogućilo funkcioniranje »četiri slobode«. To je definitivno povezalo funkcioniranje modela liberalne demokracije u unutrašnjim odnosima s funkcioniranjem liberalnoga internacionalizma u međusobnim odnosima.

Ovaj dnevni red pokazuje kako se od prvobitnih političkih uzroka i ciljeva postupno prelazilo na gospodarske, a sve u skladu s tadašnjim procesima u međunarodnim odnosima u svijetu. Razvoj EEZ-a kolidirao je s razvojem »hladnoga rata« sa svim njegovim negativnim političkim aspektima pa je SAD, u odmjeravanju snaga sa SSSR-om, bilo u interesu jačanje Zapadne Europe u cjelini, najprije kao strateškoga partnera kroz zajedničko sudjelovanje u NATO-u, a zatim i kao »izloga« modela liberalne demokracije nasuprot totalitarnom modelu komunizma.

Pošteđene od potrebe izdvajanja značajnih sredstava za obrambene svrhe, zemlje EZ-a bile su u mogućnosti koristiti »ratnu dividendu«, tj. slobodna sredstva ulagati u gospodarski razvoj. Inicijalna sredstva osigurao je, opet američki, Marshallov plan, pa su postupno, kombinirajući vlastiti tehnološki napredak i napredak u proizvodnji, s povoljnim položajem na svjetskome tržištu, postigle u nekoliko desetaka poslijeratnih godina takav gospodarski napredak i životni standard, za kojega skoro da nema primjera u povijesti. Pritom im je u prilog čak išla i činjenica što je »željezna zavjesa« izolirala veliki dio europskoga pučanstva i potencijalnih aspiranata na povećanje životnoga standarda, od njihovoga tržišta, pa je ostalo dovoljno sredstava za izgradnju »države blagostanja« u kojoj skoro da je nestalo sukoba između kapitala i rada. Tzv. socijalno-tržišno gospodarstvo kombinirano s kejnzijanskim državnim kapitalizmom, omogućavalo je visok standard svim slojevima uz velike socijalne privilegije. Kao jedan od ilustrativnih primjera blagotvornoga djelovanja EZ-a na povećanje standarda i očuvanje socijalnoga mira u svakoj zemlji članici, može se spomenuti tzv. Zajednička poljoprivredna politika, koja je trošila više od polovice proračuna Zajednice (danas još uvijek oko 45%) za subvencije i garantiranje cijena poljoprivrednim proizvodima, što je kao i uvijek u takvim situacijama, rezultiralo viškovima, ali je istodobno u određenome razdoblju ta politika bila glavno koheziono tkivo Zajednice.

Postupnim faznim integriranjem zemlje članice prolazile su na taj način put od zone slobodne trgovine, preko carinske unije, da bi u osamdesetim godinama došle u već jako razvijenu fazu integracije, a to je zajedničko tržište. U toj je fazi u cjelini primjenjivano jedno od najznačajnijih načela liberalnoga internacionalizma - načelo četiri slobode. Kretanje radne snage bilo je potpuno slobodno, a tako je bilo i s uslugama, kapitalom i robama.

3. Strukturalne promjene gospodarstva u svijetu
Zbog svoga uspješnog gospodarskog razvoja, do kojega je došlo ne samo zbog značajnog rasta vlastite produktivnosti, nego i zbog njihovoga povoljnog položaja u međunarodnim odnosima, zemlje EZ-a dobile su i iskoristile priliku da, u procesu povećavanja životnoga standarda na osnovama modela socijalno-tržišnoga gospodarstva, što više ublaže ovakve nepovoljne posljedice gospodarskoga liberalizma. Socijalnih razlika je bilo, ali na mnogo višoj razini standarda koja nije izazivala frustracije nižih socijalnih kategorija stanovništva, a korupcija, koja je i inače neizbježni pratilac svakoga liberalizma, održavana je u prihvatljivim granicama. To je bilo omogućeno najprije činjenicom što je pravna država primjereno funkcionirala, ali i činjenicom da se u tom općem porastu blagostanja, sve manje isplatilo pribjegavati nelegalnim mjerama za njegovo osobno povećanje. Sve to skupa stvorilo je osnovu za rehabilitaciju liberalističkog modela, čak i kod onih koji mu ideološki nisu bili skloni. Za takvu vrstu reinkarnacije liberalizma zaslužna bila je i »željezna zavjesa« preko koje su se mogli i uspoređivati modeli, a ta je usporedba izazito bila na štetu protivnika liberalizma. EZ je dakle i svojom fizičkom granicom sa zemljama suprostavljenoga društveno-gospodarskoga modela, bila istodobno izlog uspješnosti liberalističkoga modela i time je u velikoj mjeri pridonijela trijumfalnom povratku liberalizma i kao ideologije, na svjetsku ideološku scenu krajem osamdesetih godina.

Problemi su se počeli javljati pojavom bitnih strukturnih promjena u svjetskome gospodarstvu na osnovi znanstveno-tehnološke i informacijsko-komunikacijske revolucije. Te su se promjene manifestirale na dva načina - tzv. japanskim izazovom i tzv. naftnom krizom. Nakon više godina poslijeratne obnove i oporavka, japansko je gospodarstvo počelo prvo primjenjivati fleksibilni način proizvodnje, čime je snažno povećalo vlastitu produktivnost i izvoznu kompetitivnost i u odnosu na američko, a posebice u odnosu na gospodarstvo EZ-a. Kao tipičan primjer primjene novoga načina proizvodnje spominjan je slučaj tvornice »Toyota« u kojoj je fleksibilan način proizvodnje u kombinaciji s japanskom radnom disciplinom, ustrajnošću i visokom kvalitetom, dao izvanredne rezultate. Kako se to prenijelo i na cijelu japansku automobilsku industriju, a preko nje i na druge industrijske grane, izvozna kompetitivnost japanske proizvodnje povećala se u tolikoj mjeri da je zemlja počela bilježiti značajne izvozne viškove i kroz to značajne viškove kapitala. Postupno je Japan postajao najveći globalni vjerovnik, a od njegovih viškova kapitala zavisila je često i stabilnost financijskoga tržišta u svijetu. Tako su se, primjerice, pomoću japanskih viškova kapitala rješavale krize na svjetskim burzama do kojih je tijekom osamdesetih i početkom devedesetih godina, povremeno dolazilo.

A kada se povećavaju konflikti između kapitala i rada sve više dolaze do izražaja i slabosti modela gospodarskoga liberalizma. Kako je segment gospodarskoga, a sve manje političkoga liberalizma tijekom vremena postajao glavni temelj razvoja i širenja EU-a, trebalo je naći načina kako da se riješi moguća kriza cijele integracije.

4. Europska unija kao nova faza gospodarskog i monetarnog ujedinjenja
Na konferenciji u Maastrichtu je svih tadašnjih 12 članova Zajednice potpisalo ugovor, čija je glavna svrha bila dati precizniji oblik gospodarskoj i monetarnoj uniji i priključiti dotadašnjoj politici zajedničkoga tržišta niz novih načela i mehanizama za koordinaciju politike u drugim, pa i isključivo političkim područjima. Tako su, primjerice, u Maastrichtu zacrtani korijeni Šengenskoga ugovora o ukidanju granica između članica, što je značilo krupni korak prema ponovnom oživljavanju političkoga aspekta integracije. Procijenilo se da je još čvršća povezanost između članica kroz naglašavanje njezina političkoga aspekta, primjerena zaštita od turbulencija na svjetskom tržištu, kao i promjena u međunarodnim odnosima nastalih nakon sloma komunizma i pojave unipo-larnosti jedine preostale svjetske sile - SAD-a.

Uvođenje zajedničke valute nije bilo moguće bez određenih gospodarskih preduivjeta koji bi omogućili konvergenciju, ne samo gospodarskoga razvoja nego i makroekonomskih politika svih zemalja članica. Zajednička valuta ne može, naime, funkcionirati bilo u zajednici, bilo u uniji, bilo u nekoj integraciji ako postoje prevelike razlike u razvoju između njenih pojedinih dijelova. Zbog toga su u Maastrichtu dogovoreni zajednički kriteriji konvergencije, koje moraju poštovati sve vlade zemalja članica u provođenju nacionalnih makroekonomskih politika. Analiza ovih kriterija dobar je pokazatelj povezanosti modela liberalne demokracije u unutrašnjim odnosima s liberalnim internacionalizmom u odnosima između članica, jer pokazue koliko daleko i duboko na jednom tako visokom stupnju integracije mora ići dobrovoljno prenošenje dijela nacionalnog suvereniteta na višu razinu, ako se želi da integracija funkcionira učinkovito u skladu s nacionalnim interesima svih njenih članica.

Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine, utvrđeni su sljedeći kriteriji gospodarske konvergencije između zemalja članica EU-a:
- visok stupanj cjenovne stabilnosti, što znači da stopa inflacije ne smije prelaziti više od 1,5 postotnih poena stopu inflacije u tri zemlje s najstabilnijim cijenama,
- održivost financijske pozicije vlade, što znači da proračunski deficit ne smije biti veći od 3% BDP-a , a javni dug ne smije prelaziti 60% BDP-a,
- poštivanje margina fluktuacije mehanizma valutnih tečajeva tijekom barem dvije godine prije ulaska u monetarnu uniju; zemlja ne smije deval-virati svoju valutu u odnosu na valute država članica,
- održivost konvergencije što se odražava u dugoročnim kamatnim stopama - prosječne nominalne dugoročne kamatne stope ne smiju prelaziti za više od dva postotna poena kamatne stope triju zemalja s najstabilnijim cijenama.

Očita je vrlo duboka i precizna dobrovoljna obveza svih vlada da poštuju nadnacionalne kriterije makroekonomske politike, lako su kriteriji obvezatni, nekim je zemljama ostavljen određeni rok za prilagodbu pa su, primjerice, Belgija, Grčka i Italija još uvijek u situaciji da ulažu napore za poštivanje granice javnoga duga od 60 posto BDP-a (u nekim od tih zemalja javni dug je povremeno u proteklih deset godina prelazio i 120%). Ovi kriteriji vrijede i za nove članice EU-a, kao i za kandidate. Za neke zemlje, pa tako i za Hrvatsku, oni su zasad više referentna margina, prema kojoj treba usmjeriti ciljeve makroekonomske politike, ali se neće moći tolerirati dulje odugovlačenje prilagođavanja, jer bi to jednostavno remetilo proces konvergencije što bi u konačnici, ako bi bilo previše iznimaka, omelo i samo funkcioniranje gospodarske i monetarne unije u cjelini.

Kako bi se motiviralo što primjerenije usvajanje kriterija iz Maastrichta na susretu na vrhu Europskoga vijeća u Kopenhagenu (lipanj 1993.) usvojeni su dodatni kriteriji koji su imali strateški karakter. Oni su se odnosili na gospodarski, ali i na politički i pravni aspekt. Želi li biti punopravni član zemlja kandidat, mora uspostaviti:
- stabilnost institucija koje jamče demokraciju, vladavinu prava, poštivanje ljudskih i manjinskih prava,
- djelotvorno tržišno gospodarstvo i sposobnost suočavanja s konkurentskim pritiskom tržišnih snaga unutar Unije,
- sposobnost preuzimanja obaveza koje proizlaze iz članstva u EU-a uz prihvaćanje ciljeva političke, gospodarske i monetarne unije (kriterij prihvaćanja acquis communautaire-a).

Prvi put je u jednom tako značajnom dokumentu spomenut i politički aspekt, jer se dokument, uz uspostavljanje gospodarske i monetarne unije izravno referira i na političku uniju. Time Unija ukazuje na dva svoja glavna strateška cilja: kroz političku integraciju lakše je ostvariti gospodarske i razvojne ciljeve u uvjetima globalizacije i istodobno postati jedan od značajnijih političkih čimbenika u novom tipu međunarodnih odnosa, koji je nastao nakon raspada komunizma. Kriteriji iz Kopenhagena istodobno reafirmiraju liberalnu demokraciju i liberalni internacionalizam kao osnovno kohezivno tkivo integracije i time upućuju jasnu poruku novim kandidatima. Poruka glasi da bez prihvaćanja takvih modela društveno-gospodarskoga razvoja, niti jedna zemlja nema izgleda da postane punopravni kandidat. Ako se kaže da je acquis communautaire kodeks liberalizma, kriteriji iz Maastrichta i Kopenhagena predstavljaju kodeks liberalnoga internacionalizma.

Iz navedenog vidljivo je koliko je proces priključivanja EU-a, dugotrajan i mukotrpan, ali i u konačnici neizvjestan unatoč jakoj želji zemlje-kandidata da uđe u punopravno članstvo unije.