Autor kritički pristupa tzv. »tabularnim« parnicama koje su u našoj sudskoj praksi općeprihvaćene kao put pojedinačnog ažuriranja zemljišnoknjižnog stanja. U članku se ističu brojni argumenti koje govore u prilog stajališta da je ta sudska praksa pogrešna i da se pojedinačne neusklađenosti zemljišnih knjiga trebaju sređivati u pojedinačnom ispravnom postupku kojega Zakon o zemljišnim knjigama predviđa upravo za takve situacije i u kojem postupku predviđa određene procesne radnje i institute koji osiguravaju publicitet postupka i mogućnost uključivanja najšireg kruga zainteresiranih osoba, o čemu se u parničnom postupku ne vodi računa. Skreće se pozornost na činjenicu da se radi o zemljišnoknjižnoj problematici koja se primarno treba rješavati u izvanparničnom postupku, a tek podredno u parničnom, i to pod uvjetima koje Zakon o zemljišnim knjigama predviđa.