1. PRIKAZ NUMERIČKIH/KVANTITATIVNIH PODATAKA
Dinamika statistike stečajeva u RH nije dovoljno istražena, što zbog strukturalnih nestabilnosti, što zbog čestih reformi stečajnog sustava kojima je želja da se stečajni postupak što brže dovrši, pa se fenomenu insolventnosti nije pristupalo sustavno i nisu provedena ozbiljna istraživanja o razlozima koji sprječavaju brzo završavanje stečajnih postupaka, već su samo revidirani propisi za koje se trenutačno mislilo da će brzo dovesti do nekih rezultata. To je rezultiralo činjenicom da je u RH još uvijek nemoguće vezati brojnost stečajeva uz bilo koje ekonomske varijable te da se analiza statistike stečajeva svodi na jednostavniji oblik promatranja učestalosti stečajeva. Stoga ta statistika, premda oskudna, daje samo osnovni uvid u dinamiku postupaka stečajeva potrošača i korporativnih stečajeva u RH za razdoblje 2020. Cilj je utvrditi jesu li brojčani pokazatelji ostvarili ciljeve definirane zakonskim i strateškim aktima.¹

1.1. NUMERIČKI/KVANTITATIVNI PODACI POSTUPAKA POTROŠAČKOG STEČAJA I KOMENTAR
Donošenjem novog Zakona o stečaju potrošača 2015.² u hrvatski pravni poredak uvedena je mogućnost provedbe stečaja nad imovinom svih fizičkih osoba. Nadležnost za provođenje postupka stečaja potrošača povjerena je općinskim sudovima, dok po žalbi protiv prvostupanjskih odluka odlučuju određeni županijski sudovi. Stupanjem na snagu odredaba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o stečaju potrošača³, 1. siječnja 2019., sudovi su primili izrazito velik broj predmeta isključivo jednostavnog postupka stečaja potrošača. Samo tijekom veljače 2019. pristiglo je 10.718 predmeta, dok je najveći broj predmeta zaprimljen u ožujku (31.830) i travnju (34.198). Nakon toga sudovi su nastavili zaprimati predmete smanjenom dinamikom, što se nastavilo i kroz 2020., kada je priljev te vrste predmeta pao za 81 %, odnosno s 96.041 na 18.463 predmeta. Priljev predmeta u odnosu na 2019. smanjen je s 1.289.716 predmeta na 1.178.265 ili za 9 % u ukupnom broju primljenih predmeta u 2020. Najmanji udio u ukupnom broju primljenih predmeta na općinskim sudovima odnosi se na predmete redovitog postupka stečaja potrošača.

Analizirajući postupak potrošačkog stečaja jedan od većih nedostataka ZSP-a je i činjenica da je postupak stavljen u stvarnu nadležnost općinskih, a ne trgovačkih sudova, koji tradicionalno vode tu vrstu postupaka, pa je pitanje hoće li sudovi koji nisu specijalizirani za tu vrstu predmeta biti u stanju iste adekvatno i provoditi. Naime, objektivna potreba za specijalizacijom sudova nije nikakav hir, već nužan rezultat zahtjeva za učinkovitom stečajnopravnom sudskom zaštitom, a činjenica je da općinski sudovi nisu upoznati sa složenom stečajnom problematikom dovodi u pitanje mogućnost adekvatnog provođenja postupka stečaja potrošača. Međutim, iako postoji više stotina tisuća blokiranih građana, judikatura ukazuje na skroman broj redovitih potrošačko-stečajnih postupaka za sada u Republici Hrvatskoj, što donekle podsjeća na anti-commons problem, tj. problem koji se ne ogleda u utrci vjerovnika ili dužnika za otpust dugova, već u njihovoj pasivnosti. Stoga, iako je ZSP dao postupak s jasnim rokovima i pravnim posljedicama, dovoljno jasan da dužniku i vjerovniku omogući da sami kreiraju rješenje svoga problema, omogućujući efikasniji mehanizam sklapanja plana te osiguravajući usklađivanje s međunarodnim standardima, rezultat je izostao. Ipak, učinci ZSP-a na ubrzanje postupka bit će ograničeni ako se ne poboljšaju postojeći institucionalni kapaciteti. Stoga svjesni ograničenja ciljeva ZSP-a kao i samog ZSP-a, u kojoj će se mjeri oni i ostvariti ovisit će o brojnim čimbenicima, primjerice reformi poticaja osobama da budu voljne biti povjerenicima jer veličina nagrada u slučajevima stečaja potrošača destimulirano djeluje na profesiju povjerenika.

1.2. NUMERIČKI/KVANTITATIVNI PODACI KORPORATIVNOG STEČAJA I KOMENTAR
Prema odredbi čl. 21. Zakona o sudovima,⁴ trgovački sudovi kao sudovi prvog stupnja provode i predstečajne i stečajne postupke.

Analiza predmeta trgovačkih sudova prema njihovim vrstama pokazuje kako se najveći dio u ukupnom broju primljenih predmeta odnosi i na stečajne predmete.⁵ Ipak, stopa rješavanja preko 100 % bilježi se kod stečajnih predmeta, što znači da se rješava više predmeta nego što se zaprimi novih. Kako za neriješene predmete tako i za riješene predmete, jedan od najbitnijih pokazatelja predstavlja trajanje riješenih predmeta. Pritom, indikator DT (pokazatelj vremena rješavanja predmeta) pokazuje da je trgovačkim sudovima najviše dana potrebno za rješavanje stečajnih predmeta, za koje je potrebno prosječno 360 dana.

U odnosu na prethodnu godinu bilježi se povećanje vremena potrebnog za rješavanje stečajnih predmeta s 308 na 360 dana, što je još uvijek u prihvatljivom okviru od godine dana. To je svakako i rezultat pandemije Covid 19 kao i potresa koji je zadesio Zagreb.

Možemo napomenuti da je Zakon o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti⁶ bio na snazi od 1. svibnja 2020. pa do 18. listopada 2020., a sukladno odredbi čl. 6. navedenog Zakona, stečajni razlozi nastali za vrijeme trajanja posebnih okolnosti u smislu tog Zakona nisu bili pretpostavka za podnošenje prijedloga za otvaranje stečajnog postupka. Stoga, Predsjednik Vrhovnog suda i naznačuje da problemi u gospodarstvu kao posljedica pandemije u određenoj mjeri još traju, pa se može pretpostaviti da će tijekom 2021. doći do određenog povećanja broja stečajnih predmeta. Izvješće prikazuje i priljev stečajnih predmeta.

Priljev predmeta podrazumijeva zaprimljene predmete u promatranom razdoblju. Ipak, analizirajući Izvješće, nije jasno je li priljev predmeta rastao iz godine u godinu, već se za to treba analizirati dostupna statistika Visokog trgovačkog suda RH.⁷ Nadalje, jedan od bitnih parametara u analizi je i broj sudaca koji rade na stečajnim predmetima. Generalno, u 2020. riješen je podjednak⁸ broj stečajnih predmeta u odnosu na 2019., ali nije vidljivo je li došlo i do povećanja ili smanjenja broja sudaca koji su radili na predmetima stečaja jer bi onda ako se promatra prosječan broj riješenih predmeta po sudcu statistika bila drukčija.

Riješiti spor kroz mirenje u izravnoj je funkciji temeljnih ciljeva stečajnog postupka: 1.) maksimalnog stupnja namirenja stečajnih vjerovnika, 2.) minimalnih troškova te 3.) kratkog trajanja (čl. 262. SZ-a⁹). Ipak, simbolični, pa skoro nikakvi, pokazatelji rezultata dovršenja mirenjem u stečaju, pokazuju da postupak mirenja, nije stekao popularnost koja se očekivala njegovim uvođenjem.

Naglašavamo da se metodologija na kojoj je ovo istraživanje zasnovano bavi neposredno i zakonskim okvirom te njegovom usklađenošću s međunarodnim standardima i najboljim praksama. Mišljenja smo da su rješenja koja nudi SZ suvremena i demonstriraju tendenciju uvođenja tržišne logika u razrješavanju dužničko-vjerovničkih odnosa u postupak stečaja. Primjerice, Direktiva¹⁰ čije se odredbe moraju implementirati u nadolazeće izmjene SZ-a ne donosi „revolucionarna“ rješenja poglavito glede preventivnog restrukturiranja jer su hrvatska pravila o predstečajnom postupku u bitnome na tragu rješenja sadržanih u Direktivi. Nadalje, Izvješće Predsjednika Vrhovnog suda o stanju sudbene vlasti za 2020. i stanju stečajnih predmeta, iako ne pokazuje kakvi su rezultati zaključanih stečajnih postupaka, identificira neke probleme koji utječu na rezultate odnosno predlaže preporuke koje bi trebale biti bitne za ispunjenje ciljeva stečajnog postupka.

Tako:

a. potrebno je obvezati stečajnog upravitelja na dostavu podataka o prometu na svim računima stečajnog dužnika u elektroničkom obliku na sudski spis. To će pridonijeti i već sada transparentnom postupku (dodjele predmeta stečajnom upravitelju metodom slučajnog odabira, objava svih pismena na mrežnoj stranici e-oglasna ploča sudova).

No, to je dijelom i rezultat medijskih eksponiranih stečajeva gdje teorija i praksa ukazuje da prijedlozi za otvaranje stečajnog postupka, pogotovo oni koji uključuju velike poslovne subjekte s mnogo radnika, imaju veliku mogućnost privući pažnju medija. Nažalost, većina medija, kao i šira javnost, ne shvaćaju složenost stečajnog postupka i njegovih implikacija na društveno-ekonomske odnose. Stečajni upravitelj često će biti meta javne kritike.

Neki će iz posebnih interesa napadati na njegov kredibilitet ili nepristranost. Dužnici i vjerovnici možda će se žaliti da on “previše zahtijeva”, da je težak ili blagonaklon prema jednoj strani. Tim javnim kritikama možda se pridruže i političari.

Šira će javnost vjerojatno promatrati otvaranje stečaja i ulazak stečajnog upravitelja u trgovačka društva kao neposredan uzrok zatvaranja poslovnih subjekata, otpuštanja radnika, nerijetko percipirajući sve navedeno kroz prijevarno ponašanje itd., ne shvaćajući pritom da je problem, zapravo, insolventnost, a da je rješenje tog problema stečajni postupak, kao i predstečajni postupak. Problem proizlazi iz raznolikosti ciljeva koji nastanu pokretanjem stečajne procedure, ali i iz činjenice da efikasni stečajni postupak treba ostvariti mnoge, ne često kompatibilne, ciljeve.

b. potrebno je nagrade stečajnim upraviteljima dodatno urediti Uredbom o nagradama, gdje im ukupna nagrada ne bi trebala biti viša od iznosa plaća stečajnog suca u vremenu od jedne (dvije) godine. Sama ovakva pravna ocjena ili teza je površna i svedena svega na dvije rečenice.

Naime, jedno od osnovnih pitanja u stečaju je - kako dizajnirati sustav naknada i nagrada koji bi pružio odgovarajući poticaj stečajnim upraviteljima? Sustav nagrađivanja mora biti predvidljiv, pošten i ohrabrujući, ali i fleksibilan kako bi bio primjenjiv u vrlo različitim okolnostima - u slučaju stečajne likvidacije ili reorganizacije, u slučaju pravnih osoba različitih veličina, ali i u specifičnim okolnostima, exempli gratia pri promjeni stečajnog upravitelja.

U suprotnom, rizik od neadekvatnog zalaganja stečajnog upravitelja, a time i “skupi i spori” postupci, povećavaju se. Pravilno razmatranje pitanja primjerenih nagrada i naknada ovisi o kontekstu u kojem se vodi stečajni postupak. Dakle, tijekom analize sustava naknada i poticaja, bilo bi pogrešno iznijeti spomenutu tezu, ne uzimajući u obzir specifične okolnosti, uključujući broj i kvalitetu stečajnih upravitelja, način imenovanja, odnos stečajnih sudaca i stečajnih upravitelja, naslijeđene slučajeve prethodnog stečajnog sustava, strukturu trgovačkih društava, očekivanu prosječnu stečajnu masu, zastupljenost postupaka reorganizacije u odnosu na stečajnu likvidaciju et seq. Poredbena iskustva ukazuju da je sustav kompenzacije i nagrade tijesno povezan s položajem vjerovnika u izboru stečajnog upravitelja. Načelno, sustavi kompenzacije i nagrade mogu biti: prepušteni dogovoru vjerovnika i stečajnog upravitelja (bargain based); propisani skalom uvažavajući neke dodatne kriterije poput vremena ili kompleksnosti slučaja (regulation based) te zasnovani na obračunu provedenog vremena na slučaju - prema datoj satnici/dnevnici (cost or time-sheet based). U načelu, doktrina naznačuje da većina sustava omogućava vjerovnicima da sami prepoznaju interes i motiviraju stečajne upravitelje, jer je, u krajnjem slučaju, riječ o njihovu novcu.

Pristup koji omogućuje sučeljavanje ponude i potražnje, tj. stečajnog upravitelja, s jedne, i tijela vjerovnika, s druge strane, doveo bi do tržišnog formiranja cijene njegova rada. Uspješnost primjene tog sustava ovisi o nekoliko čimbenika, prije svega o tome tko provodi izbor stečajnog upravitelja i od mogućnosti sprovođenja adekvatnog nadzora.

Mogući problemi javljaju se u slučaju stečaja male i srednje vrijednosti ili kada stečajni vjerovnici imaju suprotstavljene interese. Stoga se i u razvijenim stečajnim sustavima javlja potreba za preciznijim određenjem pravila na temelju kojih se zaključuje veličina nagrade i način na koji se obračunava naknada.

Očekivana nagrada i naknada u slučaju primijenjene skale može se promatrati i kao rezervni kriterij cijena stečajnog upravitelja, kojom se stavlja u relativno bolji pregovarački položaj. Većina zemalja, kako onih s precedentnim pravom, tako i zemalja s civilnim pravom, koristi kombinaciju navedenih sustava, pri čemu su zemlje precedentnog prava te u kojima se nagrada i naknada formiraju pregovorima vjerovnika i stečajnih upravitelja, uz mogućnost korištenja skala, dok se u zemljama civilnog prava prvenstveno koristi model propisanih ljestvica. Problem u praksi predstavlja to što se vjerovnici često ponašaju nezainteresirano ili pasivno tijekom stečajnog postupka i ne žele preuzeti aktivnu ulogu u cilju osiguranja što većeg stupnja zaštite svojih interesa, prepuštajući stečajnom upravitelju da „nosi posao”, zbog čega su praktično prepušteni sposobnostima stečajnog upravitelja, imajući u vidu da stečajni sudac nema mogućnosti voditi cijeli postupak, dok istovremeno daleko češće pišu predstavke i prigovore na rad što suda, što stečajnog upravitelja.

c. trajanje elektroničke javne dražbe odnosno nadmetanje pred Finom potrebno je skratiti i dodatno transparentno urediti. Zagovarani pristup javnosti dražbi nešto je što će svakako pridonijeti transparentnosti prodaje, no iako se uvođenje novih tehnologija u svakom slučaju treba ocijeniti pozitivnim, pitanje je nije li se moglo to isto ostvariti i kod sudova?

To tim više što se danas u medijima prodaja nekretnina u stečaju prikazuje u negativnom svjetlu, pa bi upravo radi toga strankama trebalo osigurati mogućnost da svoja prava ostvaruju pred sudom, u okviru sudskog postupka.

d. bez ulaženja u detalje, Izvješće se u skromnim aspektima bavi i načinom na koji se upravlja sektorom pravosuđa kao cjelinom, u smislu toga tko odlučuje o njegovoj strukturi, na koji se način reguliraju djelatnosti i osiguravanja nužnih resursa kao što su financijska sredstva i kadrovski resursi.

U tom kontekstu predlaže se vođenje stečajnih te ostalih insolvencijskih postupaka /predstečaj na trgovačkim sudovima/ staviti u veće sudske dvorane opremljene audiovizualnom opremom.

Uz vrlo rijetke izuzetke, razina financiranja sudova je nedovoljna i predstavlja znatnu prepreku efikasnosti sudstva tako da iz sadašnje perspektive još uvijek nisu u potpunosti naznačene financijske implikacije spomenute preporuke.

Naime, anegdotski dokazi ukazuju da su još uvijek neki sudovi relativno dobro opskrbljeni u smislu financijskih resursa, dok ima drugih dijelova zemlje u kojima se sudovi nalaze u pogubnom materijalnom položaju, što je zanimljivo jer je financiranje centralizirano, a to znači da se ne bi moglo ovakvo nešto dogoditi, jer centralizirani pristup financiranju znači da bi se rizici pružanja neadekvatnih usluga podjednako trebali distribuirati na sve primatelje financijskih sredstava.

e. trgovačkim društvima kod kojih egzistiraju stečajni ili predstečajni razlozi onemogućiti pripajanje jer se na taj način izbjegava pokretanje stečajnih ili predstečajnih postupaka. U suvremenim demokratskim državama poduzetnička i tržišna sloboda, odnosno tržište, tržišno gospodarstvo i tržišno natjecanje smatra se temeljem gospodarskog ustroja, ali i kao ljudsko pravo i temeljna sloboda koji uživaju ustavnopravnu zaštitu.

Međutim, država se ne može u potpunosti temeljiti na načelu laissez-faire, već takvo određenje države zahtijeva, osim jamstava slobode poduzetništva, nužnost državne intervencije.

U tom se smislu može postaviti i pitanje - je li primjena mjere ograničavanja poduzetničke i tržišne slobode kroz onemogućavanje pripajanja u trgovačkim društvima kod kojih egzistiraju stečajni ili predstečajni razlozi moguće i dopušteno.

Naime, pravno slično, ali ne i identično, rješenje postoji u domeni poreznog prava. Izmjenama i dopunama Općeg poreznog zakona iz 2012. (Nar. nov., br. 78/12) hrvatski zakonodavac donio je mjeru koju je nazvao “zlouporabom prava” kako bi se zaustavila vrlo raširena praksa koja se sastojala u osnivanju novih trgovačkih društava s ciljem prenošenja poslovanja ili dobiti na novo društvo, nakon što se prethodno prezadužilo.

Pod zaštitom zasebne pravne osobnosti trgovačkog društva, članovi društva kapitala bili su slobodni nastaviti svoje poslovanje, nakon što bi prethodno društvo prezadužili i bez opasnosti da bi njihova osobna odgovornost bila dovedena u pitanje.

Stoga je predmetnu mjeru ograničavanja poduzetničke i tržišne slobode potrebno sagledati i detaljno analizirati u odnosu na pravno načelo razmjernosti koje nalaže da slobode i prava mogu biti ograničene samo u mjeri koja je potrebna za dostizanje cilja koji se želi postići tim ograničenjem.

Također, navedeno treba analizirati i s aspekta nepovredivosti vlasništva odnosno prava na mirno uživanje imovine, koje predstavlja temeljno ustavno jamstvo koje osigurava obavljanje gospodarske (poduzetničke) djelatnosti.

Nadalje, budući da numerički indikatori ne daju kompletnu sliku o stečajnoj problematici, uključili smo i kvalitativne pokazatelje, koji su dobiveni analizom sadržaja pravomoćnih presuda. Analiza presuda ukazala je na konzistentnost i nedvosmislenost argumentacije, pa analizirani uzorak predmeta sugerira visoku kvalitetu sadržajnih aspekata presuda.

Ipak, postoji bojazan da će se navedeno promijeniti kao rezultat najava ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa o povećanju sudačke norme (Okvirna mjerila za rad sudaca). Doktrina naznačuje da će drugostupanjski suci nerijetko tražiti bilo kakav (ne nužno dovoljno jak) razlog za ukidanje/poništenje prvostupanjske odluke da bi uštedjeli vrijeme potrebno za analizu merituma predmeta.

Zbog netom opisanog pritiska na prvostupanjske suce, i objektivni razlozi za drugostupanjsko ukidanje njihovih odluka bit će češći. Usput će stradavati prvostupanjski suci koji savjesnije pristupaju procesnoj disciplini, npr. suzbijanjem procesnih zloporaba stranaka i odbijanjem njihovih nepotrebnih prijedloga.

Vezano uz prethodno doktrina navodi: dobar dio predmeta suštinski će, u cjelini odlučivanja o njima, biti rješavan dulje, iako će statistika pokazivati kraće prosječno trajanje sporova.

2. UMJESTO ZAKLJUČKA
Nakon više desetljeća intenzivne reforme pravosudnog sustava RH se i dalje suočava sa znatnim izazovima u uspostavljanju funkcionalnog pravosudno-stečajnog pravnog sustava. Mišljenja smo da je to rezultat činjenice da u stečajnom postupku egzistira sukob dvaju načela. Jedno je da se postupak provede u što kraćem vremenu i drugo, da se vjerovnici namire u što većem postotku.

Međutim, ta dva cilja međusobno se isključuju iz razloga što se prijedlozi za otvaranje stečajnih postupaka podnose, u pravilu, nakon kulminacije loših poslovnih odluka, složenih dužničko-vjerovničkih odnosa, nastupjelih zastara potraživanja, rasipanja vrijednosti pred stečaj pa i, nerijetko, raznih poslovnih malverzacija i kriminalnih radnji i sl.

Navedeni problemi stvaraju začarani krug u kojem je vrlo teško odrediti prioritete nužnih reformi. U konačnici niti ovo Izvješće ne pokazuje sveobuhvatnu sliku stanja jer nije razvidno koliki je broj stečajnih postupka okončan zbog nedostatne stečajne mase odnosno bez podjele imovine vjerovnicima, nije vidljiva niti struktura vjerovnika, odnosno tko su najveći i najčešći vjerovnici, privatni sektor, javni sektor ili radnici.

Nadalje, nije vidljivo pokreću li se stečajni postupci u zakonskim rokovima et seq. Iako bi brojne reforme bile i bitne i hitne, među njima ima onih kojima treba dati prednost samim tim što mogu pomoći u stvaranju okruženja za zahtjevnije strukturne reforme.

To, zapravo, podrazumijeva reviziju kako „stečajne politike“, tako i odnosa politike prema stečaju, u smislu rješavanja ključnih problema pravosuđa.

Navedeno potvrđuju i analize pravosudnog sustava RH koje je provodila EU tijekom posljednjih godina, a osobito Izvješće o vladavini prava u RH za potrebe izrade Godišnjeg izvješća Komisije o vladavini prava u državama članicama EU-a, objavljeno 2020.¹¹