Zakonodavstvo
Sudska praksa
Alati
Stručni članci
×
05.11.2011.
Početak djelovanja, ovlasti i organizacija javnoovršiteljske službe
- neka sporna pitanja
Od 1. siječnja 2012. počinje primjena najvećeg dijela odredaba novih propisa ovršnog prava u Republici Hrvatskoj. U njihovu se primjenu ulazi unatoč prijedlozima, primjedbama i kritikama pravničke javnosti da je riječ o nedorečenim, nejasnim i donekle proturječnim propisima koji će izazvati probleme u praksi. Naime, na održanom XXVI. savjetovanju Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu, održanom 20. i 21. listopada 2011. u Opatiji, jedna od središnjih tema bio je i novi Ovršni zakon i Zakon o javnim ovršiteljima. Stoga, u ovom broju, donosimo članak u kojem naš autor Ivica Crnić, dipl. iur., odvjetnik u Zagrebu, ukazuje na sve manjkavosti i nedorečenosti Zakona o javnim ovršiteljima i možebitnoj promjeni tog Zakona. Ovdje navodimo neke osnovne informacije o radu te nove službe, ali upućujemo i na neka od (dosad) uočenih spornih pitanja u Zakonu.
1.Uvodno o provedbi ovrhe u rukama javnih ovršitelja
Novim Ovršnim zakonom1 (u nastavku teksta: OZ) i Zakonom o javnim ovršiteljima2 (u nastavku teksta: ZJO) bitno se mijenja tradicionalni institut sudske ovrhe koji je stoljećima postojao na državnopravnom području Republike Hrvatske. Umjesto sudova, ali ne i beziznimno, ovrhu preuzimaju druga javnopravna tijela – javni ovršitelji i javni bilježnici.
Javnoovršiteljska služba provodi ovrhu na osnovi ovršnih isprava u skladu s odredbama Ovršnog zakona.
1.1. Zašto ne sudovi
Uvođenje javnih ovršitelja kao javnopravnih tijela, Vlada Republike Hrvatske, kao predlagatelj Zakona, opravdavala je uz ostalo i time da institucija javnog ovršitelja postoji u 19 država članica Europske unije i država u regiji (Republika Makedonija).
Hoće li se uspjeti da ovrha, prema novo donesenim propisima, bude učinkovita i brza, upitno je s obzirom na činjenicu da su materijalnopravne odredbe o provedbi ovrhe, u biti, zadržane kakve su bile prema sada važećem OZ-u (puno formalizama i puno radnji što prijeti da ovrha i dalje ostane nova parnica).
Uz to postoje nedorečenosti u navedenim propisima koji će otežati primjenu novih propisa ovršnog prava, a time se, ponajprije, dovodi u pitanje položaj ovrhovoditelja kao vjerovnika.
Ovdje navodimo samo neke od tih spornih situacija.
1.2. Početak djelovanja javnog ovršiteljstva – 1. 1. 2012.
Ustrojstvo, ovlasti i način rada javnog ovršiteljstva kao javne službe, uređeni su Zakonom o javnim ovršiteljima i Ovršnim zakonom.
Početak djelovanja te službe predviđen je za 1. siječnja 2012., sa 127 sjedišta javnih ovršitelja
Prema članku 18. ZJO-a javnoovršiteljska mjesta u Republici Hrvatskoj određuje Ministarstvo pravosuđa, vodeći računa o tome da na svakih osamdeset tisuća stanovnika bude najmanje dva javna ovršitelja, a na području svakog županijskog suda, najmanje jedan javni ovršitelj. Pravilnik o službenim sjedištima javnih ovršitelja objavljen je u Nar. nov., br. 76/11. od 6. srpnja 2011.
Prema tom Pravilniku u državi je predviđeno ukupno 127 sjedišta javnih ovršitelja.
Tijekom 2011., Ministarstvo pravosuđa Republike Hrvatske organiziralo je prve javnoovršiteljske ispite i zatim je raspisalo javni natječaj za prve javne ovršitelje. Na temelju provedenog natječaja javnog ovršitelja imenuje rješenjem ministar pravosuđa.
U tijeku je postupak imenovanja prvih javnih ovršitelja.
2.Ovršno tijelo
U smislu OZ-a javni je ovršitelj ovršno tijelo u čijoj je nadležnosti provedba ovršnog postupka. To su, dosad, bili samo sudovi i javni bilježnici. Od 1. siječnja 2012. sudovi u bitnome gube funkciju prvostupanjskog ovršnog tijela, a na njihovo mjesto stupaju javni ovršitelji.
Ostala ovršna tijela su javni bilježnici i, ponekad, sudovi.
Javni ovršitelj u prvom stupnju vodi postupak ovrhe i donosi odluke (čl. 9. i 39. OZ-a).
On ima ovlast donositi ovršne naloge (čl. 37. OZ-a).
2.1. Moralnost kandidata
Izbor među kandidatima za javnog ovršitelja bit će od iznimne važnosti za uspjeh ove službe i njezin budući razvoj. Imanentna njegovu položaju mora biti moralnost postupanja u radu i ponašanje u privatnom životu.
Za javnog ovršitelja može biti imenovana osoba koja je, uz ostalo, državljanin Republike Hrvatske, ima završen studij prava i koja ima položen pravosudni i javnoovršiteljski ispit te koja je dostojna javnog povjerenja za obavljanje javnoovršiteljskog poziva.
2.1.1. Tko nije dostojan biti imenovan javnim ovršiteljem
Primjerice, nije dostojna te službe osoba protiv koje je pokrenut kazneni postupak iz koristoljublja ili koja je osuđena zbog kaznenog djela iz koristoljublja ili zbog drugog kaznenog djela koje se goni po službenoj dužnosti, sve dok traju pravne posljedice osude.
2.1.2. Je li »rupa« Zakonu otvorila put kriminalu?
Takva ograničenja, glede nužnosti postojanja dostojnosti, nisu propisana za službenike u javnoovršiteljskom uredu. Takva »rupa« u zakonu otvara pitanje – nije li time otvoren put tzv. »kriminalnim skupinama« da svoje ljude »instaliraju« u javnoovršiteljsku službu. Na čelu ureda dostojan pravnik, a u službi koja provodi ovrhu na terenu – tko zna tko?
Prema našem mišljenju Zakon o javnim ovršiteljima treba hitno dopuniti i unijeti odredbe koje će onemogućiti osobama sumnjive moralne prošlosti ulazak u javnoovršiteljsku službu. To, nažalost, dosad, nije učinjeno.
3.Odgovornost za štetu
Prema članku 41. stavak 1. ZJO-a, javni ovršitelj dužan je naknaditi štetu koju je drugom prouzročio svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.
Iako Zakon javnoovršiteljsku službu određuje (definira) u članku 1. kao javnu službu, za štetu prouzročenu njegovom krivnjom javni ovršitelj odgovara osobno svom svojom imovinom, odnosno država ne odgovara za štetu koju je počinio javni ovršitelj.
3.1. Država »pere ruke« od svoje odgovornosti
Rješenje prema kojem država (ministar) imenuje javne ovršitelje i kojim im država daje velike ovlasti za raspolaganjem velikom tuđom imovinom, ali pritom država isključuje svoju imovinskopravnu odgovornost za njihov nezakonit ili nepravilan rad, smatramo krajnje upitnim.
Naime, moguće je da javni ovršitelj počini veliku štetu koju ne će moći naknaditi oštećeniku (u pravilu ovrhovoditelju) iz svoje imovine.
3.2. Izostala je reakcija Hrvatskog sabora i Vlade
Ni tu zakonodavac nije reagirao, iako je stručna javnost uputila kritike. Na žalost, takav zakon, koji ne štiti građane od možebitnih zloporaba dužnosti od strane javnih ovršitelja, ide u primjenu.
Javni ovršitelji, njihovi zamjenici i pomoćnici, te javnoovršiteljski službenici i vježbenici na području Republike Hrvatske, obvezatno se udružuju u Hrvatsku javnoovršiteljsku komoru. Sjedište Komore je u Zagrebu.
Komora odlučuje i o pravima, obvezama i odgovornostima svojih članova.
Komora će se osnovati kad na području Republike Hrvatske bude imenovano i počne raditi najmanje dvadeset javnih ovršitelja.
4.Hoće li ovršni postupak temeljem novih propisa biti skuplji
Čini se da je odgovor na to pitanje pozitivan. Naime, dosad su ovrhovoditelji plaćali rad suda kao ovršnog tijela, u pravilu, kroz plaćanje sudske pristojbe. Sad će plaćati i javnoovršiteljsku pristojbu i javnoovršiteljsku nagradu.
Ovršni postupak već je postao skuplji i u primjeni novih propisa o zadužnici.
Pritom valja podsjetiti da će troškovi zaposlenika, prostora (uredskog i skladišnog za čuvanje ovršenikovih stvari) i opreme pasti, na početku rada, na javnog ovršitelja, ali će se oni poslije (u obliku predujma za rad javnog ovršitelja) prebaciti ponajprije na ovrhovoditelja, a tek ako i kad ovrha uspije, i na ovršenika.
4.1. Poticaj ovršeniku
Možda će takvo predvidio poskupljenje troškova ovrhe imati utjecaj na ovršenike koji će u strahu od visokih troškova dobrovoljno ispunjavati svoje obveze. Time bi novo ovršno uređenje imalo preventivan utjecaj i potaknulo bi (možda?) stvaranje klime morala, osobito poslovnoga, tj. utjecalo da dužnici dobrovoljno ispunjavaju svoje obveze.
Bilo bi odlično da zakoni konačno počnu utjecati na stvaranje klime morala!
4.2. Položaj ovrhoviditelja ili …obeshrabrenje ovrhovoditelja
Isto je tako, međutim, moguće da visoki troškovi ovrhe, pogotovo kad je riječ o ispunjenju manjih tražbina, nadrastu glavnicu i time obeshrabre (destimuliraju) vjerovnika kao ovrhovoditelja da uopće pokuša zahtijevati ispunjenje svoje tražbine putem javnog ovršitelja, jer ovrhovoditelj mora unaprijed platiti i javnoovršiteljsku pristojbu i predujam, a tek zatim se nadati da ovršenik ima imovinu iz koje će se moći naplatiti.
Plaćanje javnog ovršitelja prema njegovom uspjehu nije dopušteno
Pravilnikom o nagradi za rad i naknadi troškova, kojeg je u kolovozu 2011. donio ministar pravosuđa, nije dopušten sporazum između javnog ovršitelja i ovrhovoditelja o plaćanju nagrade javnom ovršitelju prema njegovom uspjehu, primjerice u određenom postotku od naplate tražbine.
5.Provedba ovrhe i odluke
Javni ovršitelj u prvom stupnju provodi postupak ovrhe i donosi odluke.
On ima status ovršnog tijela.
Odluke u ovršnom postupku javni ovršitelj kao ovršno tijelo donosi u obliku ovršnog naloga, rješenja i zaključka.
Zaključkom odlučuje o upravljanju postupkom i o drugim pitanjima kad je to izrijekom predviđeno tim Zakonom.
5.1. Treba li javni ovršitelj ovrhovoditelju vratiti zapakirane spise?
Ako ovrha, pak, ne daje rezultate, odnosno ako ovršenik nema imovine podobne za ovrhu, javni ovršitelj dužan je u roku od jedne godine predmet vratiti ovrhovoditelju.
Odredba o vraćanju predmeta ovrhovoditelju, primjer je nejasne odredbe, odnosno primjer je kako zakoni ne bi smjeli sadržavati laičke i kolokvijalne odredbe, tj. kako se zakoni ne bi smjeli pisati. Što znači sintagma predmet vratiti ovrhovoditelju? Hoće li javni ovršitelj zapakirati spise predmeta i vratiti ih ovrhovoditelju? Što to znači za sam ovršni postupak? Je li on takvim »pakiranjem« spisa obustavljen (čl. 85. OZ-a) ili dovršen (čl. 86. OZ-a)?
5.2. Položaj ovrhovoditelja – nejasna formulacija
Možda je takva nejasna i nespretna zakonska formulacija imala za cilj učiniti da ovršni postupci ne traju u beskraj.
Što, pak, s takvim ovrhovoditeljem? On će nakon godinu dana primiti predmet od javnog ovršitelja – i što dalje? Smije li on ponovno pokretati ovrhu protiv istog ovršenika. Odgovor je pozitivan – smije, ali tada opet mora platiti javnoovršiteljske pristojbe i druge troškove. Slična je situacija i s nenaplaćenim novčanom tražbinama.
Zašto u toj situaciji Zakonom nije propisana mogućnost zastoja ili prekida postupka, tako da se ovrhovoditelja ne izlaže dodatnim troškovima? Laički napisan propis o vraćanju predmeta ovrhovoditelju iz članka 55. stavak 2. i 3. ZJO-a, podsjeća na anegdotalnu odredbu članka 48.b stavak 1. OZ/96 (novela 2003.) koja je propisivala da ako ovršenik prigovoru priloži ispravu na temelju koje se na prvi pogled može zaključiti da je prigovor osnovan (pravomoćna presuda, priznanica s ovjerovljenim ovrhovoditeljevim potpisom, poštanska uputnica i sl.), a ovrhovoditelj se u roku osam dana ne očituje o prigovoru, da će sud obustaviti ovrhu. Nije tada bilo potpuno jasno što znači izraz na prvi pogled. Je li to značilo da sud ne treba postupak obustaviti ako je činjenice utvrdio na drugi ili treći pogled. Vjerojatno je zakonodavac mislio na situaciju kad je iz isprava, koje ovršenik priloži prigovoru, očito da je prigovor osnovan. I to je primjer laičkog i kolokvijalnog pisanja propisa.
6.Nepotrebno ograničenje i formalizam suprotno Ustavu
Riječ je o jednoj besmislenoj ili, blago rečeno, nedovoljno promišljenoj odredbi Zakona, koja ovrhovoditelju i javnom ovršitelju nameće ograničenja koja nisu nužna s obzirom na okolnosti.
Smatramo, zbog takvih nepotrebnih ograničenja, tu odredbu suprotnom članku 16. stavak 2. Ustava Republike Hrvatske. Prema Ustavu, ograničenja moraju imati razlog i smisao. Ovdje je valjda razlog da se statistički dokaže koliko je predmeta dovršeno, no statistika šuti o tome da je stvarno riječ o neuspjehu ovrhe.
Takvim formaliziranjem ovršnog postupka dovodi se ovrhovoditelja u neravnopravan položaj prema ovršeniku, jer mu se nakon isteka godine onemogućuje daljnje vođenje istog postupka i nabijaju mu se dodatni troškovi možebitnog ponovljenog postupka.
Takvih primjera nepotrebnog formaliziranja ima u ovršnim propisima nažalost još.
7.Isprave na temelju kojih se pokreće ovršni postupak
Uz prijedlog za provedbu ovrhe, ovrhovoditelj mora javnom ovršitelju podnijeti ovršnu ispravu u izvorniku ili otpravku, odnosno ovjerovljenom prijepisu.
Ako uz prijedlog za provedbu ovrhe nisu podnesene navedene isprave javni ovršitelj odbacit će takav prijedlog.
Takva zakonska odredba nastavak je isto takvog lošeg zakonskog uređenja prema OZ/96, jer se i dalje, ustraje na formalnostima kojima je svrha otežati položaj ovrhovoditelja (vjerovnika) i učiniti mu ostvarenje njegovih prava što težima.
Naime, ako dužnik (ovršenik) smatra da nije riječ o valjanoj ovršnoj ispravi, on će je osporiti bila ona izvorna ili ovjerovljeni preslik ili tek običan preslik.
7.1. Oblik (forma) prijedloga za provedbu ovrhe
Prijedlog za provedbu ovrhe podnosi se javnom ovršitelju u pisanom ili usmenom obliku.
Iz takve odredbe može se razumjeti da ovrhovoditelj može pristupiti u ured javnog ovršitelja i tamo na zapisnik, u obliku obrasca (tiskanice), izjaviti da pokreće ovrhu.
Iz takve odredbe može se razumjeti da ovrhovoditelj može pristupiti u ured javnog ovršitelja i tamo na zapisnik, u obliku obrasca (tiskanice), izjaviti da pokreće ovrhu.
7.2. Ovršni nalog umjesto sudskog rješenja o ovrsi
Ovršni nalog naziv je odluke kojim javni ovršitelj odlučuje o prijedlogu za provedbu ovrhe.
Ovršni nalog mora biti u pisanom obliku, smije biti izdan na obrascu, a ne mora biti obrazložen.
Ovršni nalog ima pravno značenje prvostupanjske odluke protiv koje je dopuštena žalba sudu.
Ovršni nalog će, dakle, zamijeniti dosad uobičajeno sudsko rješenje o ovrsi.
7.3. Ovrhovoditeljevi novci prenose se javnom ovršitelju, a ne ovrhovoditelju
Među zanimljivim novostima novog Ovršnog zakona svakako vrijedi spomenuti odredbu prema kojoj ako se ovršnim nalogom radi namirenja ovrhovoditeljeve tražbine nalaže prijenos novčanih sredstava s ovršenikova računa ili računa bilo koje treće osobe, novčana sredstva prenose se na poseban račun javnog ovršitelja.
Zašto se ovrhovoditeljevi novci prenose javnom ovršitelju, a ne ovrhovoditelju – zasad - ne znamo.
Čemu takvo administriranje i formaliziranje!? Je li to, također, zakonodavčev doprinos pojednostavljenju i ubrzanju ovršnog postupka.
Što ako javni ovršitelj pronevjeri tako primljeni novac?
Država za to ne odgovara!
Ovrhovoditelj neka progoni javnog ovršitelja.
7.4. Žalba protiv ovršnog naloga javnog ovršitelja
Protiv ovršnog naloga javnog ovršitelja, ovršenik može izjaviti žalbu. O žalbi protiv ovršnog naloga odlučuje općinski ili trgovački sud.
Posebno je važno uočiti da na odluku prvostupanjskog suda, kojom je odlučeno o ovršenikovoj žalbi, ne postoji mogućnost žalbe višem tj. županijskom ili Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske.
7.5. Žalbeni postupak dovršava se na sudu prvog stupnja
To smatramo osnovanim sa stajališta učinkovitosti postupka. Prevelik broj pravnih lijekova otvarao bi daljnju mogućnost odugovlačenja ovršnog postupka.
Time općinski i trgovački sudovi dobivaju i funkciju žalbenih sudova.
7.6. Upitna mogućnost ujednačavanja sudske prakse
Loše je što je ta nadležnost disperzirana na dvije različite vrste prvostupanjskih sudova tj. i na sve općinske i na sve trgovačke sudove, tj. na više od 70 sudova. To može biti dodatni uzrok neujednačenosti u sudskoj praksi, jer svaki od tih sudova može formirati svoju sudsku praksu. Znači li to svojevrsnu pravnu feudalizaciju Hrvatske.
8.Dopuniti zakon - specijalizirati sudove za ovrhu i drugi prijedlozi
Zato bi izmjenama propisa o mjesnoj nadležnosti sudova trebalo stvarnu nadležnost prvostupanjskih sudova, kao žalbenih u ovršnom postupku, koncentrirati na manji broj sudova koji bi tada morali imati specijalizirane odjele ili suce. Time bi se smanjila mogućnost neujednačenosti sudske prakse u žalbenom postupku.
8.1. Ugrožen ustavni položaj Vrhovnog suda
Zadaću ujednačavanja sudske prakse u području ovršnog prava, iako mu je to ustavna uloga, ne će moći ostvarivati ni Vrhovni sud Republike Hrvatske. To s obzirom na odredbu članka 11. OZ-a, prema kojoj protiv pravomoćne odluke donesene u postupku ovrhe i osiguranja, nije dopuštena revizija, čak ni izvanredna.
To vjerojatno ne će jako ražalostiti Vrhovni sud koji, ionako, pokušava smanjiti svoju nadležnost po revizijama.
Republika Hrvatska će vjerojatno biti svjetski pravni raritet, jer će o pitanjima provedbe ovrhe, koja bi, u pravilu, morala biti zapravo pitanja tehničke prirode, odlučivati na kraju Ustavni sud.
Naime, očito je da će u takvoj situaciji nezadovoljne stranke moći zahtijevati zaštitu samo pred tim sudom.
8.2. Ovrha na pojedinim predmetima ovrhe
Javni ovršitelji imat će važnu ulogu u provedbi ovrhe na pojedinim predmetima ovrhe. Međutim, provedba ovrhe na pokretninama, nekretninama, dionicama i drugim predmetima ovrhe je, u biti, regulirana odredbama, propisanima važećim OZ/96.
Čini se da, upravo zbog brzine koja je bila nametnuta u donošenju OZ-a i ZJO-a, nije bilo snage da se te odredbe pokušaju pojednostavniti i time ovrhu učiniti bržom. A riječ je o vrlo važnim odredbama koje su, u stvari, ostale iste.
8.3. Je li riječ o cjelovitoj reformi ovrhe
Ta činjenica zapravo dovodi do pitanja je li uopće riječ o bitnoj, a napose cjelovitoj reformi ovršnog zakonodavstva, koja bi ovrhu učinila doista učinkovitom.
Primjer za to je ovrha na nekretnini koja se, i nadalje, »razvlači« kroz bezbroj ovršnih radnji.
Naime, ovrha na nekretnini provodi se zabilježbom ovrhe u zemljišnoj knjizi, utvrđenjem vrijednosti nekretnine, prodajom nekretnine i namirenjem ovrhovoditelja iz iznosa dobivenoga prodajom (čl. 128. OZ-a).
Nije li u tom slučaju trebalo propisati da se ovrha provodi prodajom nekretnine na javnoj dražbi, najboljem ponuditelju.
Naime, u takvom bi slučaju i vjerovnik (ovrhovoditelj) i dužnik (ovršenik) bili potaknuti poduzimati mjere da se na dražbi postigne najveća moguća cijena.
Ovako kroz provedbu ovršnih radnji, u koje valja uključiti i više dražbi, nastaje samo daljnja agonija za sve koji su upleteni u određeni slučaj. Je li to doprinos Hrvatskog sabora kao zakonodavca ubrzanju ovrhe?
U pregledu položaja i uloge javnoovršiteljske službe, nije bilo moguće ući u dublju analizu tih propisa.
No, i on pokazuje da navedeni propisi nisu sadržajno dorečeni, nejasni su ili su nepotrebno formalistički, a u bitnom dijelu provedba ovrhe na pokretninama, nekretninama, dionicama i drugim predmetima ovrhe u biti je regulirana odredbama, propisanim sada važećim OZ/96, što ne jamči učinkovitost ovrhe.
Poštujući, dakle, dobru namjeru predlagatelja novog Ovršnog zakona i Zakona o javnim ovršiteljima da se sada važeći OZ/96 učini učinkovitijim, smatramo, s obzirom na brzinu kojom su doneseni ti novi zakoni i složenost, odnosno opsežnost materije koja je predmet uređivanja (reguliranja), da postoji objektivna opasnost da nisu uočene i razmotrene sve posljedice predloženih rješenja.
9.Umjesto zaključka
I prema novom OZ-u i ZJO-u, ovršni je postupak i dalje, možda čak i nešto složenije, ostao parnica – nakon parnice.
Tko će, dakle, »platiti cijenu« još jednog zakonodavnog pokusa.
U takvoj će situaciji opet najvišu cijenu platiti stranke koje kroz postupanje javnih ovršitelja, kao ovršnih tijela, razrješavaju svoje sporne odnose. Na njima će se lomiti prijepori koji će proizaći iz nejasnih i nedorečenih odredaba i OZ-a i ZJO-a.
Ponekad se čini, pogotovo kad se uoče svi formalizmi kojima je novi ovršni postupak opterećen, da su novi propisi doneseni ne radi razrješavanja životnih situacija u kojima vjerovnici zahtijevaju da dužnici ispune svoju obvezu, već radi uljepšavanja sudske statistike.
Koliko će nepravde stranke doživjeti dok, zbog loših propisa, javni ovršitelji i žalbeni sudovi budu na njima vježbali strogoću i provedbu takvih propisa.
Bilo bi, stoga, dobro da i saborski zastupnici koji su donijeli ove popise i članovi Vlade koji su ih predložili, budu subjekt njihove primjene. Možda bi to i za njih bilo poučno.
Da se saborski zastupnici, koji su donijeli ovakve nejasne propise, ocjenjuju prema kriterijima prema kojima poslodavci u radnom odnosu radnicima daju otkaze zbog povrede radne obveze, onda bi donošenje takvih propisa sigurno bio razlog da se svim zastupnicima Hrvatskog sabora da – izvanredni otkaz zbog lošeg rada.
Na sreću zastupnika to nije moguće, jer bi im inače mandati, i to ne samo zbog ovdje spomenutih zakona koje su donijeli, trajali znatno kraće.
1 Nar. nov., br. 139/10 - odredbe Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 72/00 – Odluka USRH, 173/03, 194/03 – ispr., 151/04, 88/05, 121/05, 67/08 na snazi su do 31. prosinca 2011.).
2 Nar. nov., br. 139/10.
2 Nar. nov., br. 139/10.
