UVOD
Dana 1. ožujka 2022. na snagu je stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 21/22 - u nastavku teksta: ZID ZS/22), koji uvodi periodičnu sigurnosnu provjeru za sve suce¹, a na javnom savjetovanju od 8. do 27. travnja 2022. nalazi se prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom sudbenom vijeću (Nar. nov., br. 116/10, 57/11, 130/11, 13/13, 28/13, 82/15 i 67/18)², kojim se nedavanje suglasnosti za sigurnosnu provjeru smatra stegovnim djelom.

Uvođenjem redovite periodične sigurnosne provjere sudaca zatvoren je krug višegodišnjeg obuhvaćanja sigurnosne provjere oko sudbene vlasti koji je počeo 2010. godine sigurnosnom provjerom tzv. uskočkih sudaca. Dok dio javnosti i predstavnika zakonodavne vlasti tu mjeru pozdravlja, Opća sjednica Vrhovnog suda RH i Udruga hrvatskih sudaca Hrvatske spremaju se podnijeti prijedlog za ocjenu ustavnosti (ako već nisu).³

O periodičnoj sigurnosnoj provjeri sudaca mišljenje je dala i Venecijanska komisija (u nastavku teksta: Komisija)⁴, ali ono nije imalo utjecaja na predložene odredbe jer je Zakon donesen prije njegova usvajanja na Plenarnoj sjednici Komisije. Hrvatske vlasti nisu mogle čekati mišljenje jer je usvajanje zakona: „bio (je) prioritet u kontekstu šire pravosudne reforme (naročito zbog uvođenja odjeljenja za obiteljsko pravo) te (da) je bilo nemoguće povući određene odredbe iz nacrta zakona u tom stadiju jer je zakon prošao prvo čitanje u Parlamentu.“⁵

KAKO JE SIGURNOSNA PROVJERA „UŠLA“ U SUDBENU VLAST?
Kao što je u uvodu rečeno, institut sigurnosne provjere sudaca u zakonodavstvu Republike Hrvatske postoji od 2010. godine, kada je na snagu stupio članak 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 116/10), kojim je za tzv. uskočke suce propisana sigurnosna provjera.⁶ Pet godina kasnije, 2015., zakonodavac je išao korak dalje i Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državnom sudbenom vijeću (Nar. nov., br. 82/15 - u nastavku teksta: ZID ZDSV/15) propisana je sigurnosna provjera za dvije kategorije kandidata:

• za kandidate koji su se prijavili za suca Vrhovnog suda RH (u nastavku teksta: VSRH), a nisu pravosudni dužnosnici, dopunom članka 55a. ZDSV-a (članak 3. ZID ZDSV/15)
• za kandidate koji tek trebaju postati suci, izmjenom članka 56. ZDSV-a. (članak 4. ZID ZDSV/15).

Do navedenih izmjena, članak 55a. (stavci 1. - 8.) propisivao je postupak kandidiranja „nesudačkih“ kandidata za suca VSRH-a (odvjetnika, sveučilišnih profesora, javnih bilježnika i uglednih pravnika), koji uključuje obvezu provjere znanja, način te provjere, uvjete za pozivanje na usmeni razgovor, sastavljanje liste prvenstva i donošenje odluke o imenovanju. Nakon stupanja na snagu ZID ZDSV/15, iz odredbe je brisan dio o donošenju odluke o imenovanju, a dodani su stavci 9., 10., 11. i 12. o sigurnosnoj provjeri. Njima je propisano da DSV za kandidate s najvećim brojem bodova Vijeće nadležnoj sigurnosno-obavještajnoj agenciji podnosi zahtjev za provedbu temeljne sigurnosne provjere, da na temelju agencijskog izvješća o rezultatu sigurnosne provjere Vijeće donosi ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka te da odbijanje davanja suglasnosti za provođenje provjere ili ako se utvrdi postojanje sigurnosnih zapreka, obvezuje Vijeće na podnošenje novog zahtjeva za sljedećeg kandidata.

Članak 56. je do ZID ZDSV/15 propisivao imenovanje kandidata koji su završili Državnu školu na temelju ostvarene završne ocjene, a nakon izmjena, člankom 56. propisan je detaljan postupak imenovanja koji osim sigurnosne provjere za buduće suce sadrži i psihološko testiranje.

Vlada RH, kao predlagatelj zakona, smatrala je da je zbog specifičnosti pravosudne dužnosti svrhovito utvrditi postojanje činjenica koje eventualno upućuju na mogućnost zloporabe ili postojanje određenih rizika od zloporabe dužnosti odnosno od zloporabe određenih prava ili ovlasti na štetu nacionalne sigurnosti ili interesa Republike Hrvatske za te dvije kategorije, a u odnosu na već imenovane suce istaknula je sljedeće:

„Imajući u vidu prvenstveno načelo zaštite stečenih prava, načelo stalnosti sudačke dužnosti te ograničenost osnova za razrješenje sudačke dužnosti koje su propisane i samim Ustavom Republike Hrvatske, već imenovani suci ne mogu se podvrgnuti temeljnoj sigurnosnoj provjeri jer za to nema odgovarajuće zakonske osnove, niti bi se postojanje sigurnosnih zapreka moglo samostalno sankcionirati kroz stegovnu odgovornost ili razrješenje dužnosti. Propisivanjem provedbe obvezne provjere za prethodno navedene kategorije kandidata za suce osigurat će se da u budućnosti svi suci u našem sustavu prođu kroz temeljnu sigurnosnu provjeru.“⁷

Udruga hrvatskih sudaca je neposredno nakon usvajanja ZID ZDSV/15, predložila ocjenu ustavnosti dijelova odredbi o sigurnosnoj provjeri za obje kategorije kandidata smatravši, između ostalog, da je riječ o udaru na neovisnost sudbene vlasti jer postupak kako je zamišljen dovodi do toga da “DSV praktički ne može imenovati za suca onu osobu za koju tajne službe ocijene da predstavlja sigurnosni rizik već da mora pristupiti proceduri imenovanja drugog kandidata”, što ima za posljedicu da su „odluke DSV-a nesamostalne i kontrolirane od izvršne vlasti, koja u tim postupcima može manipulirati i izravno utjecati na izbor sudaca.“ K tome prigovorila je postupku donošenja u kontekstu savjetovanja s javnošću, zatim da sadržaj upitnika o sigurnosnim provjerama upućuje na prikupljanje podataka koji nisu primjereni za suce i nisu važni za uredno i zakonito obavljanje sudačke dužnosti kao i da osobe koje su objekt sigurnosne provjere nemaju mogućnost ispitati pravilnost nalaza službi koje provode provjeru u proceduralnom i sadržajnom smislu.

Ustavni sud nije se složio s predlagateljicom. Rješenjem U-I-3684/2015 od 22. svibnja 2018. (Nar. nov., br. 57/18), uz dva podupiruća izdvojena mišljenja, prijedlog nije prihvaćen jer je zaključeno da je „postupanje agencije samo dio postupka prikupljanja podataka o kandidatima, čiju konačnu ocjenu u postupku imenovanja sudaca utvrđuje DSV“ odnosno „provođenje sigurnosne provjere samo je pomoćno sredstvo čije provođenje ne dovodi u pitanje ustavnu samostalnost i neovisnost DSV-a u osiguravanju samostalnosti i neovisnosti sudbene vlasti odnosno u odlučivanju o imenovanju sudaca. Sud je k tome zaključio da su prigovori predlagateljice bili usmjereni na način provođenja sigurnosne provjere, o čemu je također dao svoje stajalište. Dok se u Rješenju ne govori posebno o tome da je sigurnosna provjera usmjerena na kandidate koji nisu pravosudni dužnosnici, kao što je Ministarstvo isticalo svom očitovanju, iz izdvojenih podupirućih mišljenja dalo bi se zaključiti da je ono bilo predmet rasprave na Ustavnom sudu jer su se oba izdvojena mišljenja bavila upravo tim aspektom – opsegom članka 55a., odnosno članka 56. i zauzela stajališta da se osporena provjera odnosi na osobe koje nisu suci.

Međutim, dva mjeseca nakon odluke Ustavnog suda, hrvatski zakonodavac bitno odstupa od svog obrazloženja iz ZID ZDSV/15 o načelima zaštite stečenih prava i stalnosti sudačke dužnosti te Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o državnom sudbenom vijeću (Nar. nov., br. 67/18 - u nastavku teksta: ZID ZDSV/18) odjednom ustanovljava kako je ranije rekao „zakonsku osnovu“ za sigurnosnu provjeru već imenovanih sudaca.

Člankom 23. ZID ZDSV-om/18 zakonodavac je intervenirao u samu srž članka 55a. izmijenivši stavke 1. - 8. tako da je dotadašnji kandidacijski postupak za nesudačke kandidate za suca VSRH-a proširio odredbom o kandidacijskom postupku za aktivne suce i u nastavku propisao jedinstveni postupak utvrđivanja liste ili redoslijeda za obje kategorije kandidata u natjecanju za suce VSRH-a te donošenje odluke o imenovanju, a da stavke 9. - 12., tj. odredbe o sigurnosnoj provjeri nije dirao odnosno nije ih odgovarajuće uskladio s novim stavcima.

Iz obrazloženja prijedloga izmjena razvidno je da je predlagatelj naglasak stavio na postupak utvrđivanja jedinstvenog redoslijeda kandidata na temelju kriterija određenih za suce i „nesuce“ te ga pitanje odnosa sudačkih kandidata za VSRH s odredbama o sigurnosnoj provjeri nije tangiralo.⁸

S bitnim izmjenama članka 55a. ZDSV-a Ustavni sud bio je upoznat posredno, tijekom rješavanja prijedloga za ocjenu ustavnosti istih stavaka o sigurnosnoj provjeri iz ZID ZDSV/15 koje je osporavala i Udruga hrvatskih sudaca. U Rješenju br. U-I-2275/2018 od 16. listopada 2018., Sud je neprihvaćajući prijedlog zbog toga što nisu navedeni novi razlozi zbog kojih bi trebalo preispitati stajalište izraženo u Rješenju br. U-I-3684/2015 od 22. svibnja 2018., konstatirao i to da u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske nisu nastupile nove okolnosti koje bi dovele do promjene tih stajališta.⁹

Iako nisu nastupile nove okolnosti za promjenu stajališta izraženih u Rješenju br. U-I-3684/2015, u ustavnopravnom poretku ipak su nastupile okolnosti koje su otvorile pitanje neovisnosti i samostalnosti sudbene vlasti jer su sigurnosnoj provjeri, promijenjenim člankom 55a., pri kandidiranju na VSRH postali podložni već imenovani suci.

SIGURNOSNA PROVJERA IMENOVANIH SUDACA KAO KANDIDATA ZA SUCE VSRH-A U PRAKSI
Kakve je posljedice polučio ZID ZDSV/18 u praksi, razvidno je na primjeru ugledne sutkinje Županijskog suda koja se 2018. godine kandidirala za sutkinju Vrhovnog suda RH Građanskog odjela. Unatoč visokoj poziciji na rang-listi prvenstva, izvješće o sigurnosnoj provjeri za sutkinju pokazalo je da za njezino imenovanje postoji „sigurnosni rizik“. DSV je zbog navedenog zatražio provedbu sigurnosne provjere za kandidata koji je ostvario sljedeći najveći broj bodova na utvrđenoj listi prvenstva i nakon toga je donio dvije odluke o imenovanju za suce kojima su izvješća utvrdila nepostojanje sigurnosnih zapreka za imenovanje.

Sutkinja je u odnosu na obje odluke DSV-a zatražila zaštitu svojih prava na Ustavnom sudu RH. Sudu nije bilo sporno što je sigurnosnoj provjeri podvrgnuta već imenovana sutkinja, ali mu je bilo sporno postupanje DSV-a koji nije predočio podnositeljici podatke iz izvješća i nije joj omogućio iznijeti argumente kojima bi se očitovala na njegove rezultate. K tome, Sud je smatrao da DSV nije odgovarajuće obrazložio svoja stajališta. Utvrđujući povredu ustavnog prava na dostupnost pod jednakim uvjetima svakog radnog mjesta i dužnosti, u svezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud je DSV-u naložio da u roku od 60 dana osigura otklanjanje posljedica povrede navedenih prava sukladno njegovim stajalištima izraženima u Rješenju br. U-I-3684/2015 i Odluci br. U-III- 2086/2016.¹⁰

U ponovljenom postupku sutkinji je odobren uvid u izvješće SOA-e iz kojeg proizlazi „da ne postoje sigurnosne zapreke“, navedena je uputa da konačnu ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka donosi podnositelj zahtjeva, tj. DSV, ali je stajalo i utvrđenje da činjenice sadržane u izvješću upućuju na “sigurnosni rizik da podnositeljica obavlja dužnost sutkinje Vrhovnog suda”.¹¹ Jednostavno rečeno, sigurnosne zapreke za imenovanje nisu postojale, ali jesu sigurnosni rizici.

U sastavu 7 članova od 11, DSV je donio tri odluke među kojima i odluku da se podnositeljica ne imenuje sutkinjom Vrhovnog suda. U tijesnom glasovanju, 4:3, DSV je utvrdio da i dalje postoje razlozi koji predstavljaju sigurnosnu zapreku za imenovanje. Sutkinja je u novoj ustavnoj tužbi osporila odluku o neimenovanju te je osim materijalnih razloga osporila i način odlučivanja DSV-a, jer da osporena odluka nije donesena zakonom propisanom većinom.

Ustavni sud je ovaj put usvojio ustavnu tužbu¹² (prva odluka je bila utvrđenje povrede) s utvrđenjem da je u ponovljenom postupku imenovanja podnositeljice povrijeđeno ustavno jamstvo zakonitosti odluka DSV-a o imenovanju sudaca, zajamčeno člankom 121. stavcima 2. i 3. Ustava. Ustavni sud usvojio je podnositeljičin prigovor vezan uz odlučivanje protivno zakonom propisane većine, što je bilo dovoljno za ukidanje odluke, ali unatoč tome nije mogao ostati imun na prigovore o tome jesu li u ponovljenom postupku imenovanja poštovana ostala postupovna jamstva toga postupka kako je zatraženo u prethodnoj odluci. Utvrdivši niz propusta, Ustavni sud je naložio DSV-u da u roku od 60 dana ponovno odluči o imenovanju podnositeljice. Odluka o tome do danas nije donesena.

REDOVITA PERIODIČNA SIGURNOSNA PROVJERA ZA SVE SUCE
U prosincu 2021. Vlada RH je u zakonodavni postupak uputila Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o sudovima, kojim navodi sljedeće:

„Ovim Zakonom propisuje se i provedba periodične temeljne sigurnosne provjere svih sudaca, a budući da je ista neodvojivo vezana uz pretpostavke za uredno obnašanje sudačke dužnosti.

S obzirom da se sigurnosne provjere provode u postupcima imenovanja sudaca i da je prema zakonu koji uređuje provedbu sigurnosnih provjera propisano da se provedene sigurnosne provjere obnavljaju svakih pet godina, navedeni se postupak ovim Zakonom propisuje i za suce.“¹³

U nastavku obrazloženja prepričan je sadržaj samog članka.

Normativni izraz Konačnog prijedloga čini članak 15. ZID ZS/22, koji u Zakon o sudovima uvodi članak 86a. Njime se uvodi dužnost predsjednika suda da za svakog suca podnese zahtjev za obnavljanje provedene temeljne sigurnosne provjere svakih pet godina, računajući od dana stupanja na dužnost. Izvješće o provedenoj sigurnosnoj provjeri dostavlja se predsjedniku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a konačnu ocjenu o postojanju sigurnosnih zapreka donosi posebno vijeće koje čini pet sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koje imenuje Opća sjednica Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

Budući da članak 86a. govori o obnovi provedene sigurnosne provjere koja se odnosi na one suce koji su pri imenovanju prošli sigurnosnu provjeru, zakonodavac je prijelaznim režimom omogućio buduću primjenu ove odredbe za sve suce, propisavši člankom 34. ZID ZS/22 dužnost predsjednika sudova da za već imenovane suce koji nisu prošli sigurnosnu provjeru ili je ona starija od pet godina, podnesu zahtjev za provedbu temeljne sigurnosne provjere. Ova odredba nije obrazložena, a pri pojedinačnom obrazloženju je prepričana.

S obzirom da je predlagatelj Zakona periodičnu sigurnosnu provjeru „neodvojivo“ vezao uz pretpostavke urednog obnašanja sudačke dužnosti, na ovom mjestu treba spomenuti da sam Zakon o sudovima ne propisuje „pretpostavke za uredno obnašanje sudačke dužnosti“ s tim da regulira pitanje urednog obnašanja sudačke dužnosti. Naime, u članku 97. stavku 1. Zakon propisuje da je uredno obnašanje sudačke dužnosti jedno od mjerila za ocjenu rada suca od sudačkog vijeća. S tim u svezi, kada ocjenjuje urednost obnašanja sudačke dužnosti, sudačko vijeće ispituje je li sudac poštovao rokove, određivao ročišta, poštovao redoslijed rješavanja predmeta i dr.

Proces instaliranja sigurnosne provjere u sudbenu vlast Vlada je odlučila zaokružiti Prijedlogom Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o državnom sudbenom vijeću¹⁴, koji je od 8. do 27. travnja u postupku javnog savjetovanja, uvođenjem stegovnog djela nedavanja suglasnosti za provođenje sigurnosne provjere, a sve „kako bi se ojačala stegovna odgovornost sudaca“ „u skladu s posljednjim izmjenama Zakona o sudovima koje propisuju periodičnu sigurnosnu provjeru svih sudaca…“.

MIŠLJENJE VENECIJANSKE KOMISIJE O PERIODIČNOJ OBNOVI SIGURNOSNE PROVJERE SUDACA
Venecijanska komisija, kao savjetodavno tijelo Vijeća Europe o ustavnim pitanjima, daje mišljenja o usklađenosti nacrta zakona ili već važećih zakona s međunarodnim standardima, na temelju zahtjeva nadležnog tijela vlasti zemlje članice. U pripremi nacrta mišljenja, formirana radna skupina obično posjećuje zemlju koja je poslala zahtjev kako bi stekla što bolji uvid u stanje i održala razgovore s vlastima, civilnim društvom i ostalim zainteresiranim sudionicima. Nacrt mišljenja se prije Plenarne sjednice dostavlja svim članovima Komisije, a nakon rasprave u pododborima, usvaja se na Plenarnoj sjednici i podnosi tijelu koje je zahtijevalo mišljenje.

Ministarstvo pravosuđa i uprave RH je na poticaj Europskog povjerenika za pravosuđe g. Didiera Reyndersa zatražilo od Venecijanske komisije mišljenje o prijedlogu uvođenja periodične sigurnosne provjere obrazloživši svoja rješenja kontinuirano visokim stupnjem negativne javne percepcije o korupciji u pravosuđu, pojedinačnim, visokoprofiliranim slučajevima nedoličnih kontakata ili na drugi način neodgovarajućeg ponašanja sudaca kao i time da disciplinski i kazneni postupci u svezi s time nemaju dovoljno odvraćajući učinak. Stoga je, prema Ministarstvu, trebalo uvesti dodatne mjere za jačanje integriteta sudaca, a u kreiranju zakonodavnih rješenja korišteno je mišljenje Venecijanske komisije o Albaniji (misli se na Amicus Curiae Brief Ustavnom sudu Albanije o pitanjima vezanima uz ispitivanje ustavnosti Zakona o sigurnosnoj provjeri).¹⁵

Ističući kako sigurnosne provjere nisu izričito predviđene i regulirane međunarodnim instrumentima, Komisija je naglasila da ih se općenito može opravdati samo iznimno te da je iskustvo pokazalo da je svaki slučaj drukčiji zbog čega ga treba promatrati zasebno.

Govoreći općenito o potrebi uvođenja periodične sigurnosne provjere, Komisija je istaknula da tako dalekosežna reforma, prema kojoj sigurnosnu provjeru provodi SOA, koja je izvršno tijelo kao i da provjera nije privremena mjera, mora biti dobro obrazložena bez obzira na to što prema prijedlogu Zakona postoji nekoliko postupovnih zaštitnih mjera. Komisija je, k tome, primijetila da u važećem zakonodavstvu postoji niz različitih mehanizama koji imaju za cilj osiguranje integriteta sudaca, poput prijave imovine, godišnjih ocjena predsjednika sudova, disciplinskih postupaka, kaznene odgovornosti i dr. te da stajališta domaćih vlasti koja ih smatraju nedovoljnima, ne pokazuje jasno potrebu za novim mehanizmom kako se to predviđa u nacrtu zakona. Pozivanje vlasti na pojedinačne, visokoprofilirane slučajeve neodgovarajućih kontakata ili ponašanja sudaca, također prema Komisiji, ne predstavlja jasan dokaz da je korupcija u hrvatskom pravosuđu dosegla takav stupanj da bi opravdala uvođenje tako dalekosežne mjere. K tome, čini se da je nedostatak povjerenja građana u sudstvu povezan s nedostatkom neovisnosti sudstva glede navodnog upletanja ili pritiska vlasti ili političara. Komisija je smatrala da bi se negativna percepcija mogla i pogoršati ako bi se uvela sigurnosna provjera od izvršnog tijela. Komisija stoga drži da bi postojeće mehanizme trebalo ojačati odnosno da bi trebalo razviti alternativnu strategiju za osiguranje integriteta sudaca, utemeljenu na drugim postojećim mehanizmima. Nakon toga Komisija je dala nekoliko preporuka u kontekstu pojedinačnih aspekata institucionalnog okvira.

KRITIČKI OSVRT
Sigurnosna provjera sudaca postala je dio obnašanja sudačke dužnosti, a da se u stvari ne zna u cijelosti zašto. Pregled zakonodavnih promjena koje su postupno usidravale sigurnosnu provjeru u sudstvo dobar je pokazatelj međusobnog odnosa triju vlasti u Republici Hrvatskoj kada je riječ o funkcioniranju sudbene vlasti. Nesporno je da u tom odnosu nedostaje bitni aspekt načela trodiobe vlasti - međusobna suradnja i provjera nositelja vlasti. Taj nedostatak lako je uočljiv iz obrazloženja prijedloga odgovarajućih zakona kojima redovito nedostaje strukturirani i promišljeni pristup. Sustavno se zanemaruje da je predmet reguliranja funkcioniranje sudbene vlasti kao grane vlasti i njenih institucija (DSV). Porazno je da se iz Mišljenja Venecijanske komisije o periodičnoj sigurnosnoj provjeri više dozna o razlozima o uvođenju periodične sigurnosne provjere, da se u Mišljenju spominju mehanizmi koji postoje za provjeru integriteta, a da o tome nema ni spomena u obrazloženju prijedloga Zakona. Iz Mišljenja proizlazi da su ona za hrvatske vlasti nedovoljna. To je trebalo stajati u obrazloženju kao eventualno opravdanje za uvođenje mjere. Ali, i opravdanje zahtijeva obrazloženje (primjerice, zašto provjera imovine putem porezne uprave nije dovoljna).

Očito je da izvršna vlast nema viziju kako osmisliti i organizirati pravilno funkcioniranje sudbene vlasti zbog čega kontinuirano pribjegava trenutačnim i nedorečenim rješenjima, ali je istovremeno razvidno i to da sudbena vlast sama nije odlučna koristiti raspoloživa sredstva prema pojedincima, kojima bi potvrdila svoju neovisnost i samostalnost.

Prikaz zakonodavnih izmjena zorno potvrđuje dugotrajnu boljku zakonodavnog postupka u Republici Hrvatskoj, koja se ogleda u površnom, nesistematičnom, stihijskom, a u slučaju sigurnosne provjere i proturječnom reguliranju čiji je cilj „ugasiti vatru“, bez sagledavanja učinaka i posljedica koje njime nastaju. Navedeno je potvrdila i Venecijanska komisija predloživši jasnije propisivanje u nekim aspektima.

Strukturirani pristup jednoj tako, po sudstvo, teškoj mjeri kao što je periodična sigurnosna provjera zahtijeva razmatranje – na koji se način ova mjera dotiče pitanja trodiobe vlasti; je li njome pogođena neovisnost i samostalnost sudbene vlasti, ako nije - zbog čega je opravdana, što je s načelom vladavine prava, i konačno kako ova mjera utječe na ustavna prava sudaca koja oni imaju kao građani, bez obzira na to što su suci. Kako se ta provjera reflektira na njihob privatni život, ali i na njihovo pravo na rad i slobodu rada, imajući na umu načelo razmjernosti iz članka 16. Ustava?

Nasuprot tome, sva obrazloženja – ne samo ovo o periodičnoj provjeri nego i sva druga, nemaju ništa od toga. U slučaju prijedloga zakona koje uvodi periodičnu provjeru, obrazloženje prijedloga nabrojio je sve što se regulira i u tom nabrajanju naveo je i njeno uvođenje (ovim Zakonom propisuje se i provedba periodične temeljne sigurnosne provjere svih sudaca) te je prepričao sadržaj članka. Ono što je problem s obrazloženjima općenito je da često imaju smisleno dvojbene rečnice, poput dijela rečenice da je periodična sigurnosna provjera „neodvojivo vezana uz pretpostavke za uredno obnašanje sudačke dužnosti“. Ako sam Zakon o sudovima uredno obnašanje dužnosti povezuje s poštovanjem rokova, određivanja ročišta i sl., znači li to da će se periodična provjera baviti time?

Pregled dijelova obrazloženja jasno pokazuje i nedosljednost zakonodavca i predlagatelja zakona u zakonodavnoj politici po ovom pitanju. Prilikom uvođenja sigurnosne provjere za kandidate za buduće suce i kandidate koji nisu pravosudni dužnosnici za suca VSRH-a, Vlada RH je tada uzela u obzir „načelo zaštite stečenih prava, načelo stalnosti sudačke dužnosti te ograničenost osnova za razrješenje sudačke dužnosti koje su propisane i samim Ustavom Republike Hrvatske“ imenovanih sudaca da bi od njih posve odustala prilikom reguliranja periodične sigurnosne provjere te sad čak predložila i stegovno djelo u slučaju nedavanja suglasnosti za provjeru. Kako se uopće shvaćaju navedena načela u odnosu na sigurnosnu provjeru?

Međutim, u ovom slučaju sudbena vlast ne može se osloboditi odgovornosti jer je po pitanju sigurnosne provjere djelovala stihijski. Posve je razvidno da je sigurnosna provjera u sustav ušla potiho, preko tzv. uskočkih sudaca, što sudbenoj vlasti očito nije smetalo, kako je Ministarstvo to spočitnulo Udruzi hrvatskih sudaca u svom očitovanju Ustavnom sudu.¹⁶ Osporavajući sigurnosnu provjeru kandidata za buduće suce, Udruga hrvatskih sudaca Hrvatske je pritom dobrim dijelom prigovarala rješenjima za koje je Ustavni sud naveo da se odnose na kvalitetu normativnog modela (za čiju ocjenu nije nadležan), što ukazuje da je „adresa“ za prigovore bila pogrešna. Konačno, kada se sigurnosna provjera putem promjene članka o kandidacijskom postupku za suce VSRH-a protegnula na već imenovane suce, DSV-u ona nije bila ustavnopravno sporna. Postupio je po njoj u cijelosti, ali u dva navrata ne i na ustavnoprihvatljiv način po pitanju zaštite ustavnih prava. Iz Mišljenja Venecijanske komisije proizlazi da su sami „sudski sugovornici“ upirali na neučinkovitost disciplinskih postupaka sudaca. Za kraj, u javnosti se stječe dojam da se suci općenito protive sigurnosnoj provjeri. Međutim, Udruga hrvatskih sudaca u listopadu 2021. očitovala se na Nacrt zakona iz rujna 2021. (koji se najvjerojatnije mijenjao do zakonodavne procedure u studenom i prosincu 2021.), navodeći da: „načelno nije protiv provođenja sigurnosnih provjera to tim više što dio sudaca već sada prolazi sigurnosne provjere (uskočki suci koji prvi put stupaju na dužnost, suci kandidati za Vrhovni sud). Drugo je pitanje postoji li mogućnost nadležne agencije da provede sigurnosnu provjeru za sve postojeće suce, u relativno kratkom razdoblju.“¹⁷ Javnosti treba jasno reći čemu se protive, a čemu se ne protive, jer građani (a i mediji) ne razlikuju ta dva pojma u cijelosti.

Puno je pitanja koja izviru pri spomenu sigurnosne kao i periodične sigurnosne provjere sudaca, a na neka od njih već je odgovorio slučaj sutkinje Županijskog suda čiji rad na Županijskom sudu nije sigurnosni rizik za taj sud, ali jest za Vrhovni sud.

Zaključno, način na koji je sigurnosna provjera ušla u sudbenu vlast s naglaskom na zadnje izmjene o periodičnoj provjeri bez strukture, provjere, opravdanja, ocjene razmjernosti mjere i sl., teško će povećati povjerenje u sudbenu vlast koliko ima tendenciju postati Damoklov mač nad glavom sudaca za uspješno (nikako uredno) obnašanje sudačke dužnosti. Sve zbog manjka odgovornosti svih nositelja vlasti u Republici Hrvatskoj.