31.08.2020.

Parnični i stečajni postupak u okolnostima epidemije

Situacija koja je nastala zbog epidemije COVID-19 znatno utječe na vođenje parničnih i stečajnih postupaka jer se ročišta održavaju u zatvorenim prostorima s većim brojem ljudi, stoga dr. sc. Jelena Čuveljak, u ovom članku ističe uočene probleme i moguća rješenja kako bi se parnični i stečajni postupci mogli nesmetano voditi uz poštovanje svih Preporuka i uputa o broju i zadržavanju ljudi u zatvorenim prostorima prema njihovoj kvadraturi u okviru postupnog ublažavanja restrikcija vezanih uz bolest COVID-19.

1. UVODNE NAPOMENE
Zakon o parničnom postupku[1] do sada je više puta mijenjan s ciljem da se prevladaju uočeni problemi u njegovoj primjeni i unaprijedi sustav ostvarivanja građanskopravne zaštite, osobito funkcionalizacijom, ubrzanjem i smanjenjem troškova parničnog postupka. No, vođenje parničnog postupka uvijek je bilo povezano s održavanjem ročišta na kojem su stranke iznosile svoje prijedloge i na kojima su se provodili dokazi, a upravo je sada prisutnost većeg broja ljudi u zatvorenom prostoru postao problem koji će biti prisutan i u sljedećem razdoblju.

Dodatan problem predstavlja slaba infrastruktura i često male sudnice u koje osim suca i zapisničara mogu još, uz poštovanje zdravstvenih mjera, biti prisutne samo dvije osobe. Doduše, sudovi imaju i velike raspravne dvorane, ali to su u pravilu jedna ili dvije dvorane po sudu, stoga i uz maksimalnu iskorištenost tih dvorana - to nije dovoljno da se dugoročno nesmetano vode kako parnični tako i stečajni i ovršni postupci.

2. ROČIŠTA NA DALJINU
Vođenje ročišta na daljinu propisano je već u ZPP-u, a na taj način mogu se provesti i određeni dokazi.[2] Predmetna mogućnost predviđena je i u Uredbi Vijeća (EZ) br. 1206/2001 od 28. svibnja 2001. o suradnji između sudova država članica i izvođenja dokaza u građanskim ili trgovačkim stvarima[3] koja se primjenjuje u svim EU državama osim Danske, a u nas dodatno se primjenjuju i čl. 507.d – 507.h ZPP-a. 

No, Hrvatska je jedna od rijetkih država koja nema prostorne i tehničke uvjete za provođenje dokaza putem video-konferencije.[4] Naime, većina država članica ima u sudu posebne tehnički opremljene prostorije u koje dolaze svjedoci koji nisu iz mjesta gdje se vodi parnični postupak. Prije ulaska u tu prostoriju određeni službenik utvrđuje identitet svjedoka te uspostavlja audio-vizualnu vezu sa sudom koji je odredio provođenje dokaza saslušanjem toga svjedoka, a nakon toga svjedok je sam u prostoriji i putem audio-vizualnih uređaja daje svoj iskaz.[5] Na samom početku epidemije predsjednik VSRH-a pozvao je sve predsjednike sudova da u svojim sudovima osiguraju korištenje svih tehničkih mogućnosti komuniciranja na daljinu koje sucima i sudovima stoje na raspolaganju.[6] Nadalje, i Hrvatska odvjetnička komora predložila je ministarstvu pravosuđa da se poduzmu sve potrebne mjere za osiguranje tehničkih uvjeta za održavanje ročišta i izvođenje dokaza na daljinu korištenjem audio-vizualnih uređaja.[7]

Naime, sve tehničke preduvjete za rad sudovima osigurava ministarstvo nadležno za pravosuđe, a odmah na početku epidemije uočilo se da sudovi nemaju adekvatne tehničke uvjete za održavanje ročišta i izvođenje dokaza na daljinu korištenjem audio-vizualnih uređaja. Većina osobnih računala sudova (osobito na prvom stupnju, gdje se provode gotovo sva ročišta) nema kamere i mikrofone, a neko vrijeme praktično je bilo nemoguće kupiti ih,[8] stoga je do sada održan mali broj ročišta na daljinu.

Daljnji problem bila je kupnja licencije za program putem kojeg će se održati ročište na daljinu. Glede programskog rješenja za sada nema jedinstvenog stajališta,[9] nego praktično ovisi o predsjednicima sudova koji organiziraju mogućnost vođenja ročišta na daljinu. Problem nabave licencije za program bilo je moguće riješiti, no samo u onim slučajevima kada je određena sudnica bila i tehnički opremljena za vođenje ročišta na daljinu. Broj ročišta koja se vode na daljinu za sada nije velik, pa nije bilo ni opterećenja postojeće informatičke infrastrukture, no upitno je je li ona adekvatna da podrži istovremeno održavanje ročišta na daljinu na cijelom sudu, osobito na sudovima s velikim brojem sudaca i sudskih savjetnika koji vode ročišta.[10]

Vođenje rasprave na daljinu za sada se vodi u slučaju kada stranke zastupaju odvjetnici odnosno kada je riječ o pravnim osobama,[11] jer se za njih pretpostavlja da imaju sve mogućnosti sudjelovanja na tim ročištima (adekvatna računala odnosno mobitele i sl. i internetsku vezu),[12] no drukčija je situacija kada je stranka fizička osoba koja nema opunomoćenika. One nisu ni obvezne sudjelovati u e-komunikaciji, stoga bi se ročišta u kojima sudjeluje stranka fizička osoba mogla, prema našem mišljenju, održavati samo kada ona na to pristane. Da bi se svim fizičkim osobama omogućio pristup sudu, trebalo bi ipak organizirati i posebne prostorije na sudu povezane audio-vizualnom vezom sa sudnicom, a u koju bi dolazile stranke – fizičke osobe koje nemaju adekvatnu opremu za sudjelovanje na ročištima na daljinu.

Kada sudjeluju na ročištu na daljinu, stranke ne moraju biti u sudskoj zgradi ili drugom sigurnom okruženju. No, drukčija je situacija kada se na ročištu provode dokazi, jer se svjedoci trebaju saslušavati u određenom sigurnom okruženju,[13] stoga se na sudovima ili u drugim adekvatnim prostorima[14] moraju opremiti i organizirati prostori iz kojih bi svjedoci mogli davati svoje iskaze.

3. ZPP
ZPP je u primjeni još od 1977., kada se cijeli postupak temeljio na načelu materijalne istine i sadržava brojna pravila o tome kada se i kako mora održati ročište u tijeku parničnog postupka. Propisano je da je dužnost suca pojedinca brinuti se da se o predmetu spora svestrano raspravi, ali da se zbog toga postupak ne odugovlači, tako da se rasprava po mogućnosti dovrši na jednom ročištu.[15] S obzirom na brojna druga pravila o obvezi održavanja ročišta, gotovo je nemoguće da se postupak dovrši na jednom ročištu.

Tako je propisana obveza provođenja pripremnog ročišta na kojem stranke mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze pa se to ročište može odgoditi kako bi se druga strana mogla očitovati na te okolnosti. Sukladno važećem načelu stranačke istine, mogućnost suda da nepristrano raspravlja sa strankama znatno je ograničena,[16] stoga se postavlja pitanje je li u svim postupcima nužno provođenje prethodnog postupa na ročištu ili je to moguće i pisanim putem, gdje bi tužitelj u određenom roku dao očitovanje na odgovor na tužbu, zatim eventualno tuženik još jedno očitovanje, a onda bi sud mogao odlučiti da li naložiti strankama još dodatna pisana očitovanja ili zakazati ipak ročište u prethodnom postupku ili zaključiti prethodni postupak.

Nadalje, ZPP još uvijek sadržava izričitu odredbu da se dokaz vještačenjem provodi tako da sud odlučuje hoće li vještak iznijeti svoj nalaz i mišljenje samo usmeno na raspravi ili će ih podnijeti i pisano prije rasprave,[17] iako danas zbog složenosti pitanja o kojima se provodi ovaj dokaz uvijek postoji pisani nalaz i mišljenje. Stoga bi pravila o provođenju ovog dokaza trebalo uskladiti s uobičajenom praksom u postupcima tako da je vještak u obvezi dati pisani nalaz i mišljenje te se pisano očitovati o svim primjedbama stranaka i suda, a usmeno na raspravu dolazi samo iznimno ako sud to smatra potrebnim u konkretnom slučaju.

Izvođenje dokaza saslušanjem svjedoka moguće je jedino na ročištu, a iako postoji u postupku pred trgovačkim sudovima pravilo o pisanim iskazima,[18] temeljem kojeg sud može odlučiti da stranke prilože pisane iskaze stranaka ili svjedoka s ovjerenim potpisom davatelja iskaza kod javnog bilježnika i da se saslušanje stranaka ili svjedoka svede na postavljanje pitanja radi provjere, dopune ili razjašnjenja navoda iz tih iskaza, to ne smanjuje broj ročišta koja se moraju provesti. Naime, ako je predložen svjedok na okolnost koja nije sporna među strankama, onda nije potrebno ni provođenje dokaza saslušanjem tog svjedoka, a kada su okolnosti sporne, tada se svjedoka mora ispitati na ročištu, sukladno pravilima o kontradiktornosti postupka.[19] 

Nadalje, odredba čl. 304. ZPP-a propisuje da se glavna rasprava može zaključiti samo na ročištu za glavnu raspravu,[20] a to u određenom broju slučajeva[21] dovodi do održavanja ročišta na kojem stranke ponavljaju istaknuto u tijeku postupka te dostavljaju troškovnike. Sukladno načelu ekonomičnosti postupka, ali i u okolnostima epidemije, bilo bi dobro omogućiti zaključenje glavne rasprave i pisanim putem, a stranke bi imale rok za dostavu svojih zahtjeva za naknadu troškova postupka.[22]

Samo ročište za objavu presude nije bitno za vođenje postupka, stoga bi u  okolnostima epidemije bilo dobro ukinuti obvezu objave presude.

To stajalište o mogućnostima da se smanji broj održanih ročišta u tijeku jednog parničnog postupka, prema našem mišljenju, omogućilo bi vođenje većeg broja parničnih postupaka s postojećom infrastrukturom,[23] smanjio bi se broj osoba koje su istovremeno u sudskoj zgradi, a u slučaju određenih manjih tehničkih ulaganja, mogla bi se nesmetano provoditi sva ročišta.

Bilo bi idealno kada bi već od rujna 2020. sve sudnice sudova prvog stupnja imale tehničke mogućnosti za provođenje ročišta na daljinu i kada bi svi sudovi imali adekvatan broj prostorija u kojima bi se nalazili svjedoci za vrijeme saslušanja,[24] ali s obzirom na cjelokupnu situaciju, to je teško očekivati. No, budući da se parnični postupci moraju provoditi, smanjivanjem potrebnog broja ročišta omogućava se brže dovršavanje svih postupaka.

4. STEČAJNI ZAKON
Specifičnost predstečajnog i stečajnog postupka je u ročištima na kojima može sudjelovati velik broj osoba,[25] i praktično ne postoje adekvatna mjesta gdje se ročišta s više stotina vjerovnika mogu održati, a da se poštuju sve propisane zdravstvene mjere.[26] Na tim ročištima odluke donose vjerovnici, a sud ih zakazuje i vodi te utvrđuje koje su odluke donijeli vjerovnici.[27] I prije epidemije problem je bio s velikim brojem osoba koje mogu prisustvovati,[28] pa se dio ročišta održao u neadekvatnim uvjetima,[29] ali ipak su se mogla održati i u tako stiješnjenim uvjetima. No, sada sanitarne mjere propisuju da mora postojati adekvatan razmak između osoba kako u zatvorenom tako i u otvorenom prostoru. Stoga sudac prilikom zakazivanja ročišta mora voditi računa da postoje sanitarni uvjeti za održavanje ročišta, a i najveće dvorane u kojima su se održavala ročišta ne omogućavaju istovremeni boravak velikog broja ljudi.[30] Dodatan su problem i povećani troškovi postupka ako se za potrebe održavanja ročišta iznajmljuju iznimno velike dvorane.[31] Dakako, taj problem nije prisutan u svim stečajnim i predstečajnim postupcima, već samo u onima gdje je veći broj stečajnih vjerovnika, a to su u pravilu postupci gdje je imovina dužnika veće vrijednosti.

Svi stečajni vjerovnici imaju pravo sudjelovati na ispitnom i izvještajnom ročištu te na skupštinama vjerovnika,[32] a u predstečajnom postupku na ročištu za ispitivanje tražbina i na ročištu za glasovanje.[33] Kada to bude tehnički moguće, tada se dio tih ročišta može održati korištenjem sredstava za ročišta na daljinu,[34] ali korištenjem tih sredstava bit će jako teško održati ročište s nekoliko stotina vjerovnika. Osim toga, kao stečajni vjerovnici javljaju se i radnici i druge fizičke osobe, stoga se javlja i pitanje prava na pristup sudu ako te osobe ne pristanu na korištenje sredstava za ročišta na daljinu.

U tim se postupcima sve obavijesti strankama dostavljaju putem stečajne e-oglasne ploče te su svi dokumenti za predmetna ročišta javno objavljeni i prije održavanja ročišta, stoga za npr. ročište za ispitivanje tražbina stranke mogu saznati podatke o svim prijavljenim tražbinama te očitovanja o tim tražbinama.[35] Na samom ispitnom ročištu ponavljaju se ta očitovanja o prijavljenim tražbinama i daje se mogućnost vjerovnicima da ospore druge tražbine[36], a nakon toga, sukladno očitovanjima, sud donosi rješenje o ispitanim i osporenim tražbinama. S obzirom na to da svu dokumentaciju stečajni vjerovnici imaju na uvid putem stečajne e-oglasne ploče, to ispitno ročište moglo bi se provoditi i pisanim putem odnosno da sud prilikom stavljanja na stečajnu e-oglasnu ploču svih propisanih tablica dodijeli rok vjerovnicima za osporavanje tražbina odnosno za pojašnjenja i da se protekom tog roka donese rješenje o ispitanim i osporenim tražbinama.

Puno je veći izazov organiziranje skupština vjerovnika, osobito izvještajnog ročišta,[37] kao prve skupštine vjerovnika. Na tom ročištu stečajni vjerovnici donose odluke temeljem izvještaja stečajnog upravitelja koje je bilo javno objavljeno na stečajnoj e-oglasnoj ploči najkasnije osam dana prije tog ročišta.

No, izvještajno se ročište zakazuje odmah u rješenju o otvaranju stečajnog postupka i pritom se još ne može znati broj vjerovnika, pitanja o kojima će vjerovnici morati odlučiti, niti se znaju prijedlozi odluka stečajnog upravitelja,[38] za razliku od ostalih skupština vjerovnika kod kojih se odmah pri zakazivanju zna razlog sazivanja i određen je dnevni red.[39]

Praktični problemi održavanja tog ročišta bit će uvijek kada je svoje tražbine prijavio veći broj vjerovnika. Kako bi te posebne okolnosti prouzročene epidemijom mogle potrajati, tako se mora pronaći rješenje za vođenje svih stečajnih postupaka.[40] Temeljem dosadašnjeg iskustva, smatramo da bi se u stečajnim i predstečajnim postupcima, gdje to sanitarni uvjeti omogućavaju, izvještajno ročište, skupštine vjerovnika i ročište za glasovanje u predstečajnom postupku trebali voditi kao i do sada u sudu (ili drugoj adekvatnoj dvorani). No, ako to nije moguće, onda korištenjem sredstava za ročišta na daljinu, ako na to vjerovnici pristanu odnosno ako nema vjerovnika koji su fizičke osobe te ako je s obzirom na broj vjerovnika moguće provesti takvo ročište.[41]

Budući da je u predstečajnom postupku kod ročišta za glasovanje dana već mogućnost vjerovnicima da glasuju i pisanim putem, kada nije moguće održavanje ročišta, bilo bi dobro da sudac može odrediti obvezno glasovanje pisanim putem (u određenom roku), te da se odluka donosi bez održavanja ročišta.

Izvještajno ročište u stečajnom postupku zakazuje se u trenutku kada se još ne može znati prijedlog dnevnog reda niti koliko će biti vjerovnika i dr., stoga bi kao prvo bilo potrebno dodati pravila o objavi dnevnog reda s prijedlogom odluka. Sud je u mogućnosti objaviti dnevni red i prijedlog odluka nakon što stečajni upravitelj dostavi izvješće o gospodarskom položaju dužnika i njegovim uzrocima. Nakon toga morala bi se dati mogućnost vjerovnicima da predlože eventualne izmjene dnevnog reda i prijedlog odluka[42] te da se nakon toga utvrdi konačan dnevni red i prijedlog odluka i da se pozove vjerovnike da u određenom roku glasuju za predložene odluke.[43] Na taj bi se način mogle voditi i ostale skupštine vjerovnika u tijeku postupka.

Iako donošenje odluka pisanim putem u tijeku stečajnog postupka nije baš najbolje rješenje za sam postupak, u određenom broju slučajeva to će biti jedini način na koji će se ta ročišta moći provesti uz poštovanje sanitarnih mjera i preporuka.

Ostala ročišta u tijeku stečajnog postupka, u pravilu, nemaju toliki broj osoba koje sudjeluju, ali i manji broj osoba može biti ograničavajući element za vođenje tih ročišta, stoga bi se mogla propisati mogućnost da se umjesto, primjerice, ročišta za izjašnjavanje o prijedlogu za otvaranje stečajnog postupka i za raspravu o pretpostavkama za otvaranje stečajnoga postupka zatraži pisano očitovanje zakonskog zastupnika dužnika i predlagatelja,[44] te da se u svim ostalim slučajevima ročište može zamijeniti pisanim očitovanjem.

5. ZAVRŠNE NAPOMENE
Infrastruktura sudova u Republici Hrvatskoj, kako prostorna tako i tehnička, nije idealna, a što je sada u okolnostima epidemije dodatan problem, koji znatno otežava odnosno onemogućava vođenje određenih postupaka pred sudovima. No, ta situacija također je dovela i do razmišljanja o postojećim načinima rada te pravilima koja su u zakonima i više od 40 godina te jesu li ta pravila još uvijek potrebna ili se isti cilj može postići i na drukčiji, ekonomičniji način.

Kao što je navedeno, u ZPP-u postoje brojna pravila kada sud mora provesti ročište iako je temeljno pravilo da se postupak mora završiti na jednom ročištu.

No, tako koncentrirano jedno ročište moguće je samo onda kada su se prethodno pisanim putem stranke detaljno (i više puta) očitovale o svim navodima i na taj način omogućile sudu da utvrdi u konkretnom slučaju koje su to sporne okolnosti za utvrđivanje kojih se moraju provoditi dokazi.

Iako su u ovom članku istaknuti samo parnični i stečajni postupak, slična pravila o obveznom održavanju ročišta radi očitovanja postoje i u ovršnom postupku, a i u dijelu izvanparničnih postupaka, stoga bi se i u tim postupcima trebalo omogućiti pisano očitovanje stranaka umjesto provođenja ročišta, odnosno sudovima dati mogućnost da donesu odluku temeljem pisanih očitovanja ako s obzirom na sve okolnosti konkretnog slučaja provođenje ročišta nije potrebno za utvrđivanje činjenica.

Sva ročišta, dakako, ne mogu se ukinuti, ali se treba razmisliti o opravdanosti pravila o njihovu obveznom održavanju kada to nije stvarno prijeko potrebno za utvrđivanje bitnih činjenica u postupku, već se te činjenice mogu utvrditi i pisanim očitovanjem stranaka.

Glede održavanja ročišta na daljinu te provođenja dokaza na daljinu treba sudovima u što kraćem roku osigurati sve tehničke mogućnosti, ali i razviti dodatna pravila ponašanja na ročištima na daljinu[45], te pravila kada se ročište može zamijeniti pisanim očitovanjima.

Kod tih ročišta na daljinu nije toliki problem kada su prisutna dva profesionalna opunomoćenika i npr. jedan svjedok, ali vođenje takvih ročišta na daljinu kada je prisutan veći broj opunomoćenika može biti prilično zahtjevno pa bi trebalo omogućiti sucu postojanje pomoćnika koji će voditi računa o svemu što se događa (javljanje stranaka u programu, pisane poruke stranaka i dr.), kako bi se sudac mogao koncentrirati na predmet spora.[46]

Nadalje, mora se naći i tehničko rješenje da se svim fizičkim osobama omogući pristup takvom ročištu na daljinu, a kako bi sve stranke mogle ostvariti svoje pravo na pristup sudu.

Iako bi navedeno bilo nužno za uspješno vođenje postupaka, dosadašnje iskustvo ne ohrabruje.[47] Budući da su i sudovi u obvezi poštovati pravila socijalne distance, treba omogućiti da se što veći broj sudskih radnji odvija pisanim putem kako bi se strankama omogućio pristup sudu i kako ne bi nastali zaostaci u radu sudova.

[1]    Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 98/14 –Odluka USRH, 70/19 – u nastavku teksta: ZPP.
[2]    Čl. 115. st. 3. ZPP-a.
[3]    Službeni list Europske unije, L 174, 27.6.2001, p. 1–24.
[4]    O tome vidi više: https://e-justice.europa.eu/content_taking_evidence_by_videoconferencing-405-hr.do?clang=hr, pristupljeno 7. 8. 2020.
[5]    Prema našem saznanju, takve tehničke mogućnosti ima samo nekoliko županijskih sudova u Republici Hrvatskoj, što nije dovoljno za vođenje svih postupaka.
[6]    Dostupno na:    http://www.vsrh.hr/custompages/static/HRV/files/2020dok/Priopcenja/Preporuka_predsjednika_VSRH_sudovima-15_4_2020.pdf, pristupljeno 7. 8. 2020.
[7]    Dostupno na: http://www.hok-cba.hr/sites/default/files/2226_20_-_dopis_ministarstvu_pravosuda_od_9._travnja_2020._-_prijedlog_za_odrzavanja_rasprava_na_daljinu_.pdf, pristupljeno 7. 8. 2020.
[8]    Zbog velike potražnje, nastala je nestašica na tržištu, a zbog poremećaja u opskrbi, nisu dolazile nove pošiljke.
[9]    Budući da je epidemija uzrokovala iste probleme i u drugim državama, primjećujemo da su se za vođenje ročišta na daljinu izdvojili Zoom, Cisco Webex i Microsoft Teams. Kako su sva tri programa prilično slična, tako bi možda bilo korisno da ipak svi sudovi u Hrvatskoj koriste isti program, ali za donošenje konačne odluke bi bilo dobro provesti raspravu o tome i uzeti u obzir troškove svakog od tih programa. 
[10]  Prilikom uvođenja informatizacije i interneta na sudove nije se očekivala ovakva situacija gdje bi svi istovremeno vodili ročišta na daljinu, pa je upitno da li brzina internetske veze sudova omogućava istovremeno provođenje većeg broja ročišta (nekada i više stotina).
[11]  Oni moraju obvezno biti i u e-komunikaciji.
[12]  Kada se rasprava vodi na daljinu, tada je moguće sastavljanje zapisnika koji na kraju ročišta putem digitalnog potpisa potpisuju stranke koje su u e-komunikaciji ili se radi snimak ročišta.
[13]  Da se za vrijeme iskaza ne bi svjedoku govorilo što mora reći odnosno da se ne primjenjuju sredstva prisile.
[14]  Ovisno o organizaciji pojedinih država, te prostorije za iskaze na daljinu mogu biti i u općinama i dr., a sve kako bi se poštovalo načelo ekonomičnosti da svjedoci ne putuju daleko od svojeg mjesta boravka.
[15]  Čl. 311. st. 2. ZPP-a.
[16]  Iako i dalje postoji načelo otvorenog pravosuđenja, sud mora voditi računa o nepristranosti te da pri očitovanju i raspravi ne pogoduje jednoj od stranaka.
[17]  Čl. 360. st. 1. ZPP-a.
[18]  Čl. 492.c ZPP-a.
[19]  Dakle, svjedoci bi morali prvo napisati izjavu, ovjeriti je kod javnog bilježnika, dostaviti tu izjavu stranci koja je predložila izvođenje tog dokaza te nakon toga doći na sud i na ročištu dati svoj iskaz. Ovo pravilo nije problem za iskaze stranaka, ali postavlja se pitanje što će biti u slučaju kada sud naloži strankama da dostave iskaze svjedoka, a svjedoci odbiju dati stranci ispravu.
[20]  Do 2003. postojao je i stavak 2. tog članka, koji je glasio: „Vijeće može odlučiti da glavnu raspravu zaključi i kad je ostalo da se pribave stanoviti spisi koji sadrže dokaze potrebne za odlučivanje ili ako treba pričekati zapisnik o dokazima izvedenim od zamoljenog suca, a stranke odustanu od raspravljanja o tim dokazima ili vijeće smatra da to raspravljanje nije potrebno.“
[21]  Primjerice, ako je proveden dokaz vještačenjem i stranke nisu imale primjedbi na nalaz i mišljenje, ili  se čekala dostava neke isprave koja je dostavljena strankama i stranke nisu imale primjedbi i dr.
[22]  Zaključivanjem prethodnog postupka više nije moguće predlagati provođenje novih dokaza, stoga ako su svi dokazi provedeni, stranke praktično nemaju mogućnosti predlagati nove dokaze. Stoga kod zaključivanja glavne rasprave, u pravilu, navodi se: “Daljnjih dokaza nema”.
[23]  Na većim sudovima problem je i ulazak stranaka u sud, jer zbog epidemioloških mjera taj ulazak traje puno dulje vremena.
[24]  Taj broj trebalo bi utvrditi ovisno o broju sudaca, broju ročišta i svjedoka koji se ispituju.
[25]  Na ispitnom i izvještajnom ročištu te na skupštinama vjerovnika mogu sudjelovati svi vjerovnici koji su prijavili svoje tražbine, što znači u nekim slučajevima i nekoliko tisuća ljudi.
[26]  Do sada je održano nekoliko ročišta za koja su dana posebna sanitarna pravila te se provjeravalo poštuju li se ta pravila.
[27]  Moglo bi se reći da ta ročišta donekle nalikuju skupštinama dioničkih društava sukladno Zakonu o trgovačkim društvima (Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka USRH, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11 - v. čl. 381. Kaznenog zakona, 152/11 - proč. tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19 - u nastavku teksta: ZTD).
[28]  Stečajni vjerovnici nisu obvezni prisustvovati ispitnom i izvještajnom ročištu te skupštinama vjerovnika.
[29]  Događalo se da dio vjerovnika stoji, da je dio njih i na hodniku i dr.
[30]  Ročišta se samo iznimno održavaju izvan sudske zgrade, ali i prostorije koje su prije korištene za ispitna i izvještajna ročišta imaju znatno manji kapacitet. Tako, primjerice, u Zagrebu prostori u koje može doći i više od 800 ljudi, uz poštovanje epidemioloških mjera može primiti manje od 250 osoba.
[31]  Osim troškova najma dvorane, tu su troškovi razglasa, dodatnog osiguranja i dr.
[32]  Odbori vjerovnika, gdje su osnovani, u pravilu, nemaju sjednice u sudu, već u prostorijama stečajnog dužnika, a ako on nema poslovne prostorije, onda u prostorijama nekog od članova odbora vjerovnika. Budući da je njih u pravilu od 3 do 5, ovaj problem prostora u kojem će se održati sjednica ne postoji.
[33]  Iako vjerovnik može glasovati pisanim putem, on ipak može doći na ročište.
[34]  Temeljem čl. 10. SZ-a, podredno se primjenjuju pravila ZPP-a.
[35]  Odnosno priznaje li ih ili osporava.
[36]  Vjerovnici mogu i pojasniti navode i istaknuti dokaze o npr. postojanju ovršne isprave.
[37]  U praksi su se ispitna i izvještajna ročišta vodila jedno za drugim, iako su mogla biti i odvojena.
[38]  Kasnije skupštine vjerovnika zakazuju se onda kada vjerovnici trebaju donijeti odluku o nekom pitanju, stoga je poznat dnevni red, a i prijedlog odluka.
[39]  U pravilu, najveći je broj vjerovnika prisutan na ispitnom i izvještajnom ročištu, a što dulje postupak traje, to dolazi manji broj vjerovnika.
[40]  Imovina se može unovčavati sukladno odlukama vjerovnika tek nakon izvještajnog ročišta, a s unovčavanjem imovine namiruju se vjerovnici tog stečajnog dužnika, a kupac imovine može pokrenuti novu poslovnu djelatnost.
[41]  Autorica je do sada održala veći broj predavanja na daljinu, i čim je nešto veći broj ljudi teško je uočiti tko je prisutan, tko se javlja za riječ i dr. Pored toga, odluke se na skupštini vjerovnika donose većinom prisutnih glasova odnosno smatrat će se da je na skupštini vjerovnika odluka donesena ako zbroj iznosa tražbina stečajnih vjerovnika koji su glasovali za neku odluku iznosi više od zbroja iznosa tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv te odluke.
[42]  Slična pravila postoje kod izmjena dnevnog reda skupštine d.d.-a u ZTD-u.
[43]  Pri tome može ostati pravilo da je odluka donesena ako je zbroj iznosa tražbina stečajnih vjerovnika koji su glasovali za neku odluku iznosi više od zbroja iznosa tražbina vjerovnika koji su glasovali protiv te odluke.
[44]  Podrednom primjenom pravila o ovrsi se održavaju i ročišta kod unovčenja imovine opterećene razlučnim pravom, no i tu bi se moglo umjesto ročišta predvidjeti pisana očitovanja.
[45]  Primjerice, je li moguće da stranke razmjenjuju privatne poruke putem odabranog programa za video-konferencije, način javljanja za riječ, što ako dođe do tehničkih teškoća i dr.
[46]  Razdoblje u kojem je sve bilo zatvoreno doveo je do velikog broja video-konferencija, koje osim svojih prednosti imaju i određene nedostatke te je teško da jedna osoba prati sve vezano uz predmet spora i sve obavijesti koje dolaze od stranaka i dr., a pri držanju predavanja ovim putem česta je preporuka da jedna osoba pazi na stanje „tehnike“ dok druga predaje.
[47]  Iskustvo u uvođenju e-Spisa ukazuje na velika administrativna opterećenja suca, a u razdoblju povremenog dolaska na sud postali smo svjesni činjenice da se jedan dan u tjednu provede radeći administrativne poslove vezane uz e-Spis (konkretno: zaprima se predmet fizički i u e-Spisu, kada je odluka gotova učitava je se u e-Spis, potom se dostavlja fizički i u e-Spisu u prijepis, kada je odluka prepisana, zaprima se te se čita odluka koja je sada ispisana te se potpisuje ako je sve bez primjedbi te se dostavlja u evidenciju. Poslije evidencije zaprima se spis i označava riješenim te se dostavlja ponovno u prijepis. Kada je napravljen otpravak, ponovno se zaprima odluka te se sve još jednom provjerava i elektronički potpisuje i šalje na otpremu. To su bile radnje samo za predmet u nadležnosti suca pojedinca, a malo manje „koraka“ ima kada u predmetu odlučuje vijeće te kada je riječ o predmetu sudskog savjetnika kojem je sudac mentor). Osim toga, podacima iz e-Spisa može se pristupiti samo sa suda odnosno s prijenosnog računala koje je sud dodijelio sucu (većina sudaca, uključujući i autoricu, nije nikada imala mogućnost dobiti prijenosno računalo od suda), a što je znatno otežalo rad sudaca za vrijeme „zatvaranja.“