Ustavni sud  je Odlukom koju smatramo značajnom u zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda, odgovorio  na pitanje je li time što sudovi nisu primijenili članak 149. stavak 1. Ovršnog zakona (u nastavku teksta: OZ)¹ i ograničili ovrhu na podnositeljevu deviznom računu do najviše 1/3 mjesečnog iznosa, budući da na taj račun prima inozemnu mirovinu, podnositelju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (u nastavku teksta: Ustav)².

Naime, Odlukom, broj U-III-248/2008³, Ustavni sud je usvojio ustavnu tužbu, ukinuo rješenje Županijskog suda u K., broj: Gž-2060/07-2 od 24. listopada 2007. i rješenje Općinskog suda u K., broj: Ovr-541/07-17 od 15. lipnja 2007., te je predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

Navedenim rješenjem Županijskog suda odbijena je žalba podnositelja te je potvrđeno rješenje o ovrsi Općinskog suda u K. od 15. lipnja 2007. Navedenim rješenjem Općinskog suda određena je ovrha na deviznom računu podnositelja kod Z.b. d.d., Z. radi namirenja tražbine ovrhovoditeljice Republike Hrvatske, Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi. 

Pred Općinskim sudom proveden je ovršni postupak po ovrhovoditeljici, koji je rezultirao donošenjem prvostupanjskog rješenja o ovrsi na temelju pravomoćne i ovršne presude toga suda od 25. listopada 2005. na deviznom računu podnositelja koji se vodi kod Z.b. d.d., Z., radi namirenja novčane tražbine ovrhovoditeljice. Utvrđeno je da je podnositelj korisnik inozemne mirovine koja predstavlja njegovo primanje koje mu se isplaćuje upravo na devizni račun kod poslovne banke na kojem je provedena predmetna ovrha. 

Odlučujući u povodu žalbe podnositelja izjavljene na navedeno rješenje o ovrsi, Županijski sud je potvrdio rješenje o ovrsi utvrdivši da je ovrha u konkretnom slučaju određena na deviznom računu, a ne na mirovini podnositelja, zbog čega se na taj slučaj ne može primijeniti odredba članka 149. OZ-a, kojim je propisano da se naplata tražbine može odrediti do iznosa 1/3 mirovine. Županijski sud je zaključio da navedenom odredbom OZ-a nije propisano ograničenje ovrhe na deviznom računu bez obzira prema kojoj osnovi se sredstva uplaćuju na taj račun. Stoga je taj  sud odbio žalbu podnositelja kao neosnovanu.

U konkretnom slučaju  Ustavni sud je kao mjerodavan naveo članak 149. stavak 1. OZ-a, koji je bio na snazi u trenutku donošenja osporenog rješenja, a kojim je bilo propisano da se ovrha na plaći, naknadi umjesto plaće, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plaće i mirovine, radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja (...) može provesti do iznosa od jedne polovine, a radi naplate tražbine po drugoj osnovi do iznosa od jedne trećine plaće, naknade umjesto plaće ili mirovine.⁴ U predmetu se radilo o ovrsi na temelju ovršne isprave (pravomoćne sudske presude) radi naplate novčane tražbine na deviznom računu podnositelja.

Ustavni sud je ocijenio da inozemna mirovina koja se podnositelju isplaćuje na devizni račun, koji je bio predmet ovrhe u postupku koji je prethodio ustavnosudskom postupku, ima socijalnu funkciju i predstavlja osnovu za osiguravanje slobodnog i dostojnog života podnositelja.

Ustavni sud je u svojoj Odluci, broj: U-III-1248/2008⁵, zauzeo stajalište vezano uz zaštitu  zarade kojom se osigurava pravo na slobodan i dostojan život pojedinca od pljenidbe u ovršnom ili nekom drugom postupku. 

Tom Odlukom Ustavni sud je utvrdio da je u provedenom postupku, zbog pogrešne primjene članka 149. stavak 1. OZ-a, podnositelju povrijeđeno pravo na zaradu koje se jamči člankom 55. stavak 1. Ustava. Ustavni sud je obrazložio da je pravno stajalište nadležnih sudova izneseno u osporenim presudama pogrešno. U konkretnom slučaju radilo se o ovrsi na temelju ovršne isprave radi naplate novčane tražbine na tekućem računu podnositelja. Prema pravnom stajalištu Ustavnog suda, u takvoj pravnoj situaciji ako ovršenik na tekući račun prima samo svoju plaću, na takvu ovrhu se primjenjuje ograničenje propisano člankom 149. stavak 1. OZ-a, što znači da sud može odobriti ovrhu u takvom slučaju, ali samo iznad iznosa od 2/3 dijela prosječne neto plaće u Republici Hrvatskoj, od plaće koju podnositelj prima na tekući račun.

Ustavni sud je u toj Odluci zauzeo stajalište da nije ustavnopravno prihvatljivo, te da je protivno vladavini prava koja je propisana člankom 3. Ustava, kao temelj za tumačenje Ustava, da se radnicima plijeni cjelokupna zarada - plaća, zaobilazeći odredbe koje štite 2/3 neto plaće u Republici Hrvatskoj, koje su prisilne naravi. Takvim postupanjem neposredno se, prema stajalištu Ustavnog suda, ugrožava egzistencija podnositelja i njegove obitelji.

U Odluci je Ustavni sud naveo da je postupak, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom u odnosu na podnositelja, doveo do povrede ustavnog prava zajamčenog člankom 55. stavak 1. Ustava, što je posljedica pogrešnog pravnog stajališta u vezi s primjenom odredbe članka 149. stavak 1. OZ-a. 

Ustavni sud je u predmetu ovrhe na deviznom računu, u konkretnom slučaju, u Odluci, broj U-III-248/2008,  zaključio da se, iako je predmet postupka koji je prethodio ustavnosudskom postupku bila ovrha na deviznom računu na koji se podnositelju isplaćuje inozemna mirovina, radi o primanju koje ima funkciju osiguranja slobodnog i dostojnog života podnositelja, zbog čega se navedeno stajalište Ustavnog suda u prethodno navedenoj Odluci, broj U-III-1248/2008, ima primijeniti i na konkretan slučaj. Ustavni sud je stoga utvrdio da je Županijski sud, ne uzevši u obzir iznesene okolnosti pri donošenju osporavanog rješenja, zauzeo ustavnopravno neprihvatljivo stajalište u vezi s primjenom članka 149. stavak 1. OZ-a.

Utvrđenje je Ustavnog suda da je zbog takvog formalističkog pristupa Županijskog suda, koji se očituje u propustu primjene ograničenja ovrhe koje je propisano člankom 149. stavak 1. OZ-a, a koja odredba je kogentne prirode, neposredno ugrožena egzistencija podnositelja. Prema stajalištu Ustavnog suda izraženom u mnogobrojnim odlukama sadržaj ustavnog prava na pravično suđenje ograničen je na jamstva pravičnog suđenja pa Ustavni sud, ocjenjujući navode ustavne tužbe sa stajališta tog ustavnog prava, ispituje možebitno postojanje povreda u postupcima pred sudovima te na temelju toga, sagledavajući postupak kao jedinstvenu cjelinu, ocjenjuje je li postupak bio vođen na način koji podnositelju osigurava pravično suđenje. Stoga je Ustavni sud ocijenio da je osporavanim rješenjem podnositelju u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno člankom 29. stavak 1. Ustava.

 
1 Ovršni zakon, Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00 - Odluka USRH, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 
2 Ustav Republike Hrvatske, Nar. nov., br. 56/90, 135/97, 113/00, 28/01 i 76/10 (bez pročišćenih tekstova). 
3 Odluka broj U-III-248/2008 od 21. ožujka 2012. Objavljena je na www.usud.hr 
4 Člankom 15. Zakona o izmjenama i dopunama Ovršnog zakona (Nar. nov., br. 67/08., stupio na snagu 17. lipnja 2008.) propisano je: 
 »Članak 15. 
 (...) 
 U članku 149. stavci 1., 2. i 3. mijenjaju se i glase: 
 ‘(1) Ako se ovrha provodi na plaći ovršenika, od ovrhe je izuzet iznos u visini 2/3 prosječne neto-plaće u Republici Hrvatskoj, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini od 1/2 prosječne neto-plaće u Republici Hrvatskoj, osim u slučaju ovrhe radi prisilne naplate novčanih iznosa za uzdržavanje djeteta u kojem slučaju je od ovrhe izuzet iznos koji odgovara iznosu od 1/4 prosječne mjesečne isplaćene neto-plaće po zaposlenom u pravnim osobama Republike Hrvatske za proteklu godinu. 
 (2) Ako ovršenik prima plaću koja je manja od prosječne neto-plaće u Republici Hrvatskoj, od ovrhe je izuzet iznos u visini 2/3 plaće ovršenika, a ako se ovrha provodi radi naplate tražbine po osnovi zakonskog uzdržavanja, naknade štete nastale zbog narušenja zdravlja ili smanjenja, odnosno gubitka radne sposobnosti i naknade štete za izgubljeno uzdržavanje zbog smrti davatelja uzdržavanja, iznos u visini 1/2 neto-plaće ovršenika. 
 (3) Prosječna neto plaća u smislu stavka 1. ovoga članka je prosječan iznos mjesečne neto-plaće isplaćene po jednom zaposlenom u pravnim osobama u Republici Hrvatskoj, za razdoblje siječanj - kolovoz tekuće godine, koju je dužan utvrditi Državni zavod za statistiku i objaviti je u ‘Narodnim novinama’, najkasnije do 31. prosinca te godine. Tako utvrđeni iznos primjenjivat će se u narednoj godini.’ 
 Iza stavka 3. dodaje se novi stavak 4. koji glasi: 
 ‘(4) Odredbe stavka 1. i 2. ovoga članka primjenjuju se i na ovrhu na naknadi umjesto plaće, naknadi za skraćeno radno vrijeme, naknadi zbog umanjenja plaće, mirovini, plaći vojnih osoba te na primanja osoba u pričuvnom sastavu za vrijeme vojne službe i na drugom stalnom novčanom primanju civilnih i vojnih osoba, osim na ovrhu na primanjima iz stavka 5. i 6. ovoga članka.’” 
5 Odluka, broj U-III-1248/2008 od 25. veljače 2009., objavljena je u Nar. nov., br. 35/09 i na www.usud.hr