1. UVOD
Kroz nekoliko desetljeća naša je sudska praksa zauzimala stajalište da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku stjecanja, kada je „davanje učinjeno“,¹ odnosno od kada je imovina stjecatelja povećana pa od tada započinje teći zastara restitucijskog zahtjeva.² Taj je stav bio u potpunosti u skladu s temeljnim premisama našeg zakonskog uređenja obveznopravnih odnosa jer čl. 215. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (u nastavku teksta: ZOO)³ propisuje da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti,⁴ a da pritom iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a proizlazi da dospjelost stečenog bez osnove nastupa u trenutku kad dođe do stjecanja, odnosno „kada dio imovine neke osobe… prijeđe u imovinu druge osobe.“ Ne treba, stoga, čuditi da je u nekoliko navrata Ustavni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: USRH) ocijenio takav stav naše sudske prakse prihvatljivim s ustavnopravnog aspekta.⁵

Gotovo kopernikanski obrat o ovom pitanju događa se 2019. godine, kada Vrhovni sud Republike Hrvatske (u nastavku teksta: VSRH) u predmetu Rev-x 999/2012-3 od 10. 10. 2019. prihvaća izvanrednu reviziju, mijenja svoje dotadašnje stajalište te zauzima potpuno novo stajalište da u slučaju ništetnosti ugovora, zastarijevanje povrata onoga što je dano na temelju toga ugovora „počinje teći tek nakon pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđeno sporno potraživanje“ te zastara nastupa protekom 10 godina (od pravomoćnosti odluke kojom je sporno potraživanje utvrđeno).⁶ Ta je odluka očito bila nagovještaj temeljitog zaokreta u našoj sudskoj praksi do kojeg je došlo na sjednici Građanskog odjela VRSH-a, održanoj 30. 1. 2020., kada VSRH zauzima pravno stajalište kojim potvrđuje stav iz predmeta Rev-x 999/2012-3, a u kojem se navodi:

„1. “Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.”⁷

Tako je nakon višedesetljetnog razdoblja relativno stabilne sudske prakse o ovom pitanju, VSRH u potpunosti izmijenio svoje pravno stajalište, a da pritom zakonsko uređenje predmetne materije ostaje potpuno isto. Zanimljivo je, stoga, zapitati se što se to u našem pravnom poretku tako dramatično dogodilo da je na temelju potpuno istog zakonskog uređenja, VSRH glede početka tijeka zastare kondikcijskih zahtjeva proisteklih iz ništetnog ugovora, od 2019. godine zauzima potpuno oprečno pravno stajalište u odnosu na svoje prethodno stajalište o tom pitanju, koje bi posljedice mogla izazvati tako radikalna promjena te u kojoj je mjeri ona sukladna našem ustavnopravnom uređenju.

2. RAZLOZI PROMJENE SUDSKE PRAKSE
Unatoč činjenici da je pravnim stajalištem Građanskog odjela iz siječnja 2020. godine (Pravno stajalište) u potpunosti izmijenio svoje dosadašnje stajalište o jednom pravno relevantnom pitanju, VSRH nije objavio niti riječi obrazloženja te izmjene.

VSRH, dakako, ima pravo odstupiti od svoje ranije prakse te zauzeti nove stavove o određenim pitanjima. No, temeljna pravila demokratskog društva i pravna sigurnost nalažu da promjene stavova sudova o pitanjima koja izravno utječu na prava i obveze pravnih subjekata budu obrazložene, poglavito ako je riječ o stavovima najvišeg suda u državi, koji se prema Ustavu nadležan brinuti o usklađenosti sudske prakse i jednakosti sviju pred zakonom. Bez odgovarajućeg obrazloženja promjene pravnog stajališta određenog suda, nemoguće je ocijeniti opravdanost te promjene. Takvo stanje stvari teško se može kvalificirati predvidljivim pravnim okruženjem, riječju pravnom sigurnošću.

VRSH je, doduše, u obrazloženju presude Rev-x 999/2012-3 lapidarno naveo neke razloge koji su doveli do promjene pravnog stava glede zastare kondikcijskih zahtjeva.⁸ No, s jedne strane, teško je reći može li se stavove jednog vijeća VSRH-a ujedno pripisati istovjetnom stajalištu Građanskog odjela VSRH-a. S druge strane, nešto detaljnija analiza tih stavova upućuje na zaključak da bi izneseni razlozi teško mogli opravdati tako radikalnu promjenu pravnog stava, poglavito ima li se na umu da se Pravno stajalište niti uz najbolju volju ne može iščitati iz relevantnih odredbi ZOO-a.⁹

3. POSLJEDICE I OTVORENA PITANJA
Prije svega, Pravno shvaćanje moglo bi izazvati dalekosežne, potencijalno izuzetno ozbiljne, financijske posljedice za mnoge pravne subjekte, uključujući državu i ostale subjekte javne vlasti. Činjenica je, naime, da će ono mnoge pravne subjekte nagnati na propitivanje valjanosti ugovora koji su sklapani desetljećima unatrag jer otvara mogućnost zahtijevati povrat onoga što je plaćeno na temelju tih ugovora i prije više desetljeća.

U tom kontekstu, dovoljno je prisjetiti se niza privatizacijskih slučajeva iz ranih devedesetih godina dvadesetog stoljeća uz koje se povlačilo pitanje zakonitosti. Nakon Pravnog shvaćanja, otvara se mogućnost da se, uz utvrđivanje ništetnosti, ujedno zahtijeva povrat onoga što je plaćeno temeljem takvih ugovora, što bi, u slučaju uspjeha sa zahtjevom za utvrđivanje ništetnosti ugovora, dovelo do iznimno ozbiljnih restitucijskih zahtjeva prema državi.

Isto tako, valja podsjetiti na niz korupcijskih afera koje su se vezale uz pojedine sudionike vlasti, a koji su uključivali sklapanje određenih ugovora pod utjecajem mita. Tako je, primjerice, svojedobno Republika Hrvatska pred arbitražom tužila MOL zbog navodno danoga mita tadašnjem premijeru, zahtijevajući ujedno utvrđivanje ništetnosti ugovora sklopljenih pod utjecajem mita. Republika Hrvatska, doduše, nije uspjela u osporavanju valjanosti tih ugovora,¹⁰ no da jest, uz Pravno shvaćanje, danas bi vjerojatno bila izložena restitucijskom zahtjevu za povrat onoga što joj je plaćeno temeljem tih ugovora. Ima li se na umu niz korupcijskih slučajeva koji recentno izlaze na površinu, a u koje su bili involvirani pojedini sudionici lokalne i državne vlasti, sasvim je izvjesno da će, u slučaju da se optužbe potvrde, Republika Hrvatska te pojedine jedinice regionalne i lokalne samouprave biti izložene potencijalno iznimno visokim restitucijskim zahtjevima glede onoga što im je plaćeno temeljem ugovora sklopljenih pod utjecajem mita, pa čak i u slučaju da su ti poslovi sklapani prije više desetaka godina.

Uz razumnu pretpostavku da se Pravno shvaćanje primjenjuje na sve pravne poslove, a ne samo na ugovore, ono nadalje otvara mogućnost postavljanja restitucijskih zahtjeva vezanih uz ništetne odluke glavnih skupština trgovačkih društava.¹¹ U tom smislu, postaji realna opasnost da će, ovisno o okolnostima, trgovačka društva ili njihovi dioničari biti izloženi zahtjevima za povrat onoga što je dano temeljem ništetnih odluka skupština trgovačkog društva koje su donošene desetljećima prije podnošenja tužbe za utvrđivanje ništetnosti.

Osim navedenih potencijalno negativnih financijskih posljedica, Pravno stajalište predvidljivo će dovesti do porasta broja predmeta pred našim sudovima jer će, kao što je već objašnjeno, uz to Pravno stajalište, sudionici pravnih poslova koji su sklapani desetljećima unatrag imati sasvim jasan financijski poticaj da se upuste u sporove.

Konačno, ono će po svoj će prilici negativno utjecati na stranačku disciplinu. Uz novo pravno stajalište VSRH-a, ništa više ne tjera pravne subjekte da budu ažurni u ostvarivanju svojih prava. Dapače, kao da ih se poziva da budu ležerni u ostvarivanja svojih prava jer više ne prijete nikakve štetne posljedice njihove pasivnosti.

Usto što potencijalno može dovesti do niza ovdje opisanih negativnih posljedica, Pravno stajalište doima se nadalje prilično nekonzistentnim u kontekstu postojećeg pravnog poretka. Osim što stavlja vjerovnike restitucijskih tražbina iz ništetnih ugovora u povoljniji položaj od vjerovnika ostalih restitucijskih zahtjeva, Pravno shvaćanje čini se inkompatibilnim s nekim recentnim pravnim stajalištima VSRH-a, poput primjerice stajalištem da se pokretanjem kolektivnog spora (za zaštitu potrošača) prekida zastara pojedinačnih restitucijskih zahtjeva.¹² Ako se, naime, Pravno shvaćanje odnosi i na kolektivne sporove, kako je moguće da pokretanjem sudskog postupka bude prekinuto nešto što će tek započeti pravomoćnim okončanjem toga postupka?¹³

Pravno shvaćanje, nadalje, otvara niz pitanja o kojima u velikoj mjeri ovisi način njegove primjene, na koja VSRH ne nudi odgovore.

Jedno od zanimljivijih jest pitanje znači li Pravno stajalište da zastarijevanje restitucijskih zahtjeva iz ništetnih pravnih poslova uopće ne započinje teći bez pokretanja odgovarajućeg sudskog postupka. Znači li to da je moguće da do zastare tih restitucijskih zahtjeva ugovora nikada ne dođe, ako nitko nikada ne pokrene postupak utvrđivanja ništetnosti ugovora, odnosno da te tražbine mogu perzistirati unedogled, bez da ikada zastare? Nadalje, postavlja se pitanje mogu li uopće tražbine povrata onoga što je dano temeljem ništetnog pravnog posla dospjeti bez da se pokrene sudski postupak utvrđivanja ništetnosti.

U procesnom smislu, postavlja se pitanje hoće li se temeljem Pravnog shvaćanja ostvarenje restitucijskog zahtjeva iz ništetnog ugovora ubuduće morati odvijati u dva zasebna postupka: prvom kojim će se utvrditi ništetnost ugovora i time dovesti do dospjelosti tražbine povrata onoga što je dano, te drugom, kojim će se zahtijevati povrat danoga.¹⁴

Pravno shvaćanje ne nudi odgovor niti na jedno od tih otvorenih pitanja. Već zbog toga, ali i zbog svih ostalih ovdje navedenih razloga, ono će teško pridonijeti pravnoj sigurnosti.

4. MOGUĆNOST PREISPITIVANJA PRAVNOG SHVAĆANJA
Analiza problema koje Pravno shvaćanje donosi, u procesnopravnom smislu iziskuje odgovor na pitanje postoji li i pod kojim pretpostavkama mogućnost njegova osporavanja pred USRH-om. Do sada u praksi USRH-a nezabilježena inicijativa u tom smislu, svakako bi zahtijevala dublju – domaću i komparativnu perspektivu.

4.1. NORMATIVNI UČINAK PRAVNOG SHVAĆANJA
Narav i učinke Pravnog shvaćanja propisuje Zakon o sudovima (ZS)¹⁵ u čl. 40. st. 2., sukladno kojem je pravno shvaćanje zauzeto na sjednici svih sudaca odnosno sudskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske… obvezno za sva drugostupanjska vijeća ili suce pojedince tog odjela, odnosno suda. Nezgodnu formulaciju ZS-a koja bi upućivala na zaključak da bi takvo pravno shvaćanje bilo obvezno samo za sva drugostupanjska vijeća suda ili suce pojedince toga odjela, ipak treba shvaćati tako da, kada je riječ o VSRH-u, pravnim shvaćanjem prihvaćenim na odjelskim sjednicama, u konkretnom slučaju sjednici Građanskog odjela, trebaju biti vezani vijeća i suci pojedinci tih odjela. Štoviše, oni su dužni suditi na temelju tog pravnog shvaćanja.¹⁶

Polazeći od čl. 125. Ustava Republike Hrvatske (u nastavku teksta: URH)¹⁷, prema kojem USRH može provoditi postupak (apstraktne) kontrole ustavnosti zakona, odnosno ustavnosti i zakonitosti drugih propisa, kratkim pregledom ustavnosudske prakse razvidno je da USRH, u pravilu, ne prihvaća prijedloge za apstraktnu kontrolu ustavnosti drugih propisa, jer ne nalazi da je riječ o drugom propisu. U razdoblju od 2013.-2021. samo u dva slučaja prihvaćen je prijedlog za apstraktnu kontrolu ustavnosti drugog propisa.¹⁸ Prosuđujući kriterije koje je USRH iznio u jednoj relativno novijoj odluci¹⁹ „[p]od “drugim propisom”, u smislu članka 125. alineje 2. Ustava, razumijeva se eksterni općenormativni i pravno obvezujući akt koji je donijelo tijelo državne vlasti radi uređenja pojedinih pitanja, izvršenja i provedbe zakona, odnosno provedbe drugog propisa više pravne snage, koji uređuje odnose na općenit način i koji djeluje prema svima koji se nađu u pravnoj situaciji da se na njih dotični akt ima primijeniti. Sukladno tome, temeljna materijalna obilježja “drugog propisa” u smislu članka 125. alineje 2. Ustava jesu njegova apstraktnost i generalnost.“ Bi li Pravno shvaćanje ispunjavalo te kriterije?

Nesumnjivo je da je Pravno shvaćanje donijelo tijelo državne vlasti te da ono predstavlja eksterni akt koji nije namijenjen samo primjeni unutar VSRH-a, već i pred svim drugim sudovima koji odlučuju o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora. Osim toga, riječ je o pravno obvezujućem aktu, koji vijećima i sucima Građanskog odjela VSRH-a nameće obvezu donositi odluke u pojedinačnim slučajevima na temelju takvog shvaćanja.

U hrvatskoj procesnopravnoj doktrini izneseno je stajalište da je zakonodavac, ovlastivši određena tijela viših sudova da donose obvezujuća pravna shvaćanja, učinio ta tijela svojevrsnim normotvorcima, kreatorima – u sadržajnom, materijalnom smislu – pravnih propisa, općih pravnih normi koje svojom pravnom snagom nadomještavaju zakonske i podzakonske propise.²⁰

4.2. NORMATIVNI UČINAK SUDSKIH ODLUKA U NJEMAČKOJ
U Njemačkoj ne postoje slični oblici zakonom propisanog obveznog učinka odluka sudova, osim odluka Saveznog ustavnog suda (BVerfG). Tako § 31. st. 1. Zakona o Saveznom ustavnom sudu²¹ propisuje da odluke BVerfG-a vezuju ustavna tijela saveza i zemalja te sve sudove i upravna tijela. Slijedom toga, u doktrini se ističe da odluke sudova u njemačkom pravnom sustavu, u pravilu, nemaju zakonom propisani vezujući učinak, ali da će imati faktičan vezujući učinak.²²

Pojam vezujućeg učinka treba shvatiti tako da temeljni pravni razlozi sudske odluke, a ne samo njezin dispozitiv, vezuju sud ove i izvan konkretnog pravnog spora i stranaka koje su u tom sporu sudjelovale.

Vezujuće je pritom ili određen način tumačenja zakona ili utvrđenje o postojanju i sadržaju pravne norme, koji čine integralni dio sudske prakse. Faktični vezujući učinak sudskih odluka dovodi do poželjne pravne sigurnosti i omogućava tražiteljima prava jednaku i djelotvornu pravnu zaštitu već na prvom stupnju.²³

Drugim riječima, neovisno o tome što vezujući učinak sudskih odluka nije zakonom propisan, sudske odluke (osobito odluke najviših sudova) svojim autoritetom i snagom svoje uvjerljivosti djeluju na niže sudove, koji su u pravilu spremni slijediti ih. Ako bi BHG želio odstupiti od nekog svog ranijeg pravnog shvaćanja, prema § 132. Zakona o ustrojstvu sudova (GVG)²⁴ predviđena je posebna procedura koja osigurava jedinstveni pristup BGH-a toj problematici.²⁵

4.3. PRAVO NA PROMJENU SUDSKE PRAKSE I ZAHTJEVI KOJI PRITOM MORAJU BITI ISPUNJENI
Očigledno je da nijedan pravni sustav strankama u postupku ne može osigurati nepromjenjivost sudske prakse. No, sudeći prema stajalištu njemačkog Saveznog ustavnog suda kriteriji koje promjena pravnog shvaćanja najviših sudova mora ispunjavati da bi bila dopuštena jesu da je dostatno obrazložena i pravno predvidljiva (u smislu da se izmjena kreće u okvirima predvidivog razvoja).

Međutim, čak i kada promjena pravnih stajališta ispunjava kriterije obrazloženosti i predvidljivosti, bit će ustavnopravno nedopuštena, ako bi dovela do pravog povratnog djelovanja ili prividnog povratnog djelovanja, koje bi se iznimno moglo dokazati kao nedopušteno.²⁶ Budući da je riječ o odluci vijeća Saveznog Ustavnog suda²⁷, nesumnjiva je važnost istaknutih kriterija i njezina zakonom propisanog vezujućeg učinka.

U Republici Hrvatskoj u nedostatku jasnih kriterija za promjenu pravnih stajališta najviših sudova mogu poslužiti pojedini kriteriji USRH-a sukladno kojim se prilikom zauzimanja novog pravnog stajališta treba navesti prethodno stajalište i detaljno ga obrazložiti.²⁸ Analizom Pravnog stajališta dolazimo do zaključka da ono ne ispunjava niti najnužnije zahtjeve obrazloženosti i pravne sigurnosti odnosno predvidljivosti.

Prije svega, ono uopće nije obrazloženo, što proizlazi i iz zapisnika sjednice Građanskog odjela VSRH-a. Osim toga, ono je suprotno pravilima postojećeg zakonskog uređenja, pa u tom smislu ne zadovoljava kriterij pravne predvidljivosti i suzdržavanja od donošenja iznenađujućih odluka.²⁹

U kontekstu retroaktivnosti treba reći da tumačenje koje ima kvaziregulatorni učinak kojim se konstituiraju nova pravila, koja do tada nisu bila primjenjivana,³⁰ ne bi smjelo imati retroaktivno djelovanje, dakle njime ne bi smjele biti obuhvaćene situacije koje su se realizirale u prošlosti. Čak ako je riječ o čistoj interpretativnoj intervenciji, u kojoj tumačenje ostaje u okvirima zakonske norme, ona ne bi smjela djelovati retroaktivno ako bi to bilo protivno pravnoj sigurnosti, a poglavito legitimnim očekivanjima onih na koje se tumačenje propisa odnosi te ako bi retroaktivna primjena tumačenja propisa izazvala ozbiljne teškoće.³¹

5. ZAKLJUČNO
Neizvjesna prosudba o tome kako bi USRH ocijenio (iako bi sukladno kriterijima temeljem kojih prosuđuje „drugi propis“ to trebao) novo Pravno shvaćanje VSRH-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora, prilikom apstraktne kontrole ustavnosti,³² ukazuje da bi osim samog pravnog shvaćanja, potencijalno moguće bilo i preispitati jesu li pri njegovu donošenju bili ispunjeni osnovni ustavnopravni zahtjevi te kakav je njihov doseg i učinak.

Tu se prije svega misli na promjenu stajališta najvišeg suda protivno postojećem zakonskom uređenju te zahtjeva za njegovom obrazloženošću, pravnom predvidljivošću i u pravilu zabranom retroaktivnog djelovanja paranormativnih učinaka pravnog shvaćanja.

Na pravno-političkoj razini isključivanje mogućnosti apstraktne ustavnosudske kontrole obvezujućih pravnih shvaćanja imalo bi za posljedicu davanje nekontrolabilnog ovlaštenja određenim tijelima viših sudova da takvim shvaćanjima dovode u pitanje primjenu ne samo zakonskih i podzakonskih propisa, već i odredba s ustavnopravnom snagom. Konačno, pravnim subjektima koji bi in concreto bili pogođeni protupravnim obvezujućim pravnim shvaćanjima trebalo bi omogućiti da traže otklanjanje štetnih posljedica.³³