1. UVOD
Pravne posljedice otuđenja stvari ili prava o kojem teče parnica uređuje članak 195. Zakona o parničnom postupku¹ (u nastavku teksta: ZPP), kojim se u stavku 1. propisuje da ako koja od stranaka otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, to ne sprječava da se parnica među istim strankama dovrši, dok je u stavku 2. određeno da osoba koja je pribavila stvar ili pravo o kojem teče parnica može stupiti u parnicu umjesto tužitelja, odnosno tuženika samo ako na to pristanu obje stranke.

Primjena te zakonske odredbe ne zadaje osobite probleme ako obje stranke i stjecatelj pristanu na stupanje u parnicu stjecatelja, umjesto pravnog prednika tužitelja ili tuženika. Parnični postupak se nastavlja, a osoba koja stupa u parnicu mora primiti parnicu u onom stanju u kakvom se nalazi kada u nju stupa.

Situacija je sasvim drukčija u slučaju (što je pravilo) ako stranke ne pristaju na stupanje stjecatelja u parnicu. Tada se postavlja pitanje kako se otuđenje stvari ili prava o kojem teče parnica manifestira na meritornu oduku o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Naime, otuđenjem stvari ili prava parničnoj stranci kao otuđitelju prestaje materijalnopravno ovlaštenje, jer gubi stvarnu legitimaciju, ali ne gubi procesnu legitimaciju, pa se parnica među istim strankama može dovršiti.

Navedena zakonska odredba je višeznačna zbog specifične primjene procesnog i materijalnog prava, a što usložnjava njezinu primjenu na konkretne slučajeve. Nije prihvaćena mogućnost prema kojoj bi izvanprocesna građanska singularna sukcesija bila ex lege praćena procesnom sukcesijom da bi stjecatelj stvari ili nositelj prava stupio u parnicu na mjesto stranke-otuđitelja.

Tužitelj podnosi tužbu prema stanju stvari u vrijeme podnošenja tužbe. Promjena stanja stvari nakon podnošenja tužbe do zaključenja glavne rasprave može, zbog gubitka stvarne legitimacije, dovesti do gubitka parnice, iako je tužbeni zahtjev bio osnovan u trenutku podnošenja tužbe. Stoga se otvara pitanje pravnih posljedica otuđenja stvari ili prijenosa prava dok parnica teče te pitanja kako će se sud i stranke odrediti prema materijalnopravnim posljedicama otuđenja stvari ili prava o kojem teče parnica i možebitnoj otuđiteljevoj zloporabi prava u postupku u odnosu na odlučivanje o osnovanosti tužbenog zahtjeva (o čemu sud odlučuje, u pravilu, prema stanju spisa u trenutku zaključenja glavne rasprave).

2. OPĆENITO O GRAĐANSKOPRAVNOM RASPOLAGANJU STVARIMA ILI PRAVOM
Nositelj subjektivnih privatnih prava, ako su prometna prava u pitanju, slobodan je njima pravno raspolagati u granicama njihove prometnosti. Pravo raspolagati svojim subjektivnim pravom znači – svojom očitovanom voljom, svoje subjektivno pravo prenijeti drugom pravnom subjektu, otuđiti mu ga, bilo u cijelosti, bilo djelomično ili ga opteretiti nekim drugim subjektivnim pravom, bilo uz svoju, bilo uz tuđu korist ili ga ograničiti u nekom pogledu te odreći ga se.²

Potrebe pravnog prometa ne isključuju raspolaganje stvarima i pravima dok parnica teče.

Svatko ima pravo, radi ostvarivanja i zaštite stečenih subjektivnih privatnih prava, zahtijevati od suda pravnu zaštitu.

Pripada li subjektu koji zahtijeva zaštitu prava određeno pravo, prosudit će sud, sukladno normama građanskog procesnog prava, s tim da će pripadanje, sadržaj i djelovanje subjektivnih prava i obveza prosuđivati prema pravilima građanskog materijalnog prava.³

Sud će odlučiti, u pravilu, prema utvrđenom činjeničnom stanju u trenutku zaključenja glavne rasprave na koje će primijeniti mjerodavno materijalno pravo, ali i onemogućiti svaku zloporabu prava u postupku (čl. 10. st. 1. ZPP-a). S obzirom na slobodu ugovaranja i prometnost subjektivnih prava, uključujući i ona koja su sporna tijekom parnice, postavlja se pitanje kako postupiti kada tužitelj ili tuženik otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica.

Da bi se primijenilo pravilo o otuđenju stvarnih prava o kojem teče parnica, bitna je pretpostavka da je otuđenje valjano.

3. ODLUČIVANJE SUDA O OSNOVANOSTI TUŽBENOG ZAHTJEVA U PREDMETU SPORA DOK PARNICA TEČE
3.1. NAČELNO
Budući da sud donosi odluku o tužbenom zahtjevu prema stanju stvari u vrijeme zaključenja glavne rasprave odnosno u sporovima male vrijednosti, do zaključenja prethodnog postupka, postavlja se pitanje kako odlučiti ako je stranka otuđila stvar ili pravo o kojem teče parnica, a nema pristanka stranaka o stupanju stjecatelja u parnicu.

U odgovoru na to pitanje u judikaturi i doktrini postoje različita stajališta i različiti odgovori koji se vezuju uz to koja je stranka (tužitelj ili tuženik) otuđila stvar ili pravo i o kojoj je vrsti otuđenja riječ s materijalnopravnog stajališta. Singularna sukcesija, u pravilu, na osnovi pravnog posla, ex lege nema utjecaja na procesnu sukcesiju, ali se u tom slučaju postavlja pitanje kako gubitak stvarne legitimacije, s obzirom na izmijenjeno materijalnopravno stanje, utječe na sadržaj sudske odluke.

Odgovor na to pitanje pružaju dvije teorije: teorija irelevancije i teorija relevancije. Jednostavnim rječnikom rečeno, teorija irelevancije smatra da je otuđenje irelevantno za sadržaj presuđenja, dok suprotno tome, prema teoriji relevancije otuđenje ima bitan utjecaj na sadržaj odluke suda.⁴

3.2. HRVATSKA JUDIKATURA
3.2.1. OTUĐENJE PREDMETA SPORA OD TUŽITELJA DOK PARNICA TEČE
Vrhovni sud Republike Hrvatske u funkciji ujednačavanja sudske prakse na sjednici Građanskog odjela zauzeo je važno pravno shvaćanje o ovom pitanju.

1. Na trećoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (3/20), održanoj 14. rujna 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-7, zauzeto je sljedeće pravno shvaćanje:

„Otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice, s obzirom da je za odluku o tužbenom zahtjevu odlučno stanje u vrijeme zaključena glavne rasprave, tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju jer se postupovno pravilo o dovršetku parnice između istih stranaka iz čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku ne odnosi na stvarnopravne učinke pravnog posla na temelju kojega je došlo do otuđenja (prijenosa prava vlasništva ili prava), osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo.“

Smatramo da je hrvatska judikatura pravilno protumačila smisao odredbe čl. 195. st. 1. ZPP-a i otvorila mogućnost usklađenja tužbenog zahtjeva prema novonastaloj materijalnopravnoj situaciji, a koja je posljedica singularne sukcesije.

Međutim, kada je riječ o gubitku pasivne legitimacije tuženika, pravna pozicija tužitelja se usložnjava.

Tužitelj je u povoljnijoj procesnoj situaciji u sporovima u kojima je izvršena zabilježba spora u zemljišne knjige nakon podnošenja tužbe jer presuda donesena u povodu tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižno pravo nakon što je prijedlog za zabilježbu primljen u zemljišnoknjižnom sudu.

O potrebi usklađenja tužbenog zahtjeva s novom materijalnopravnom situacijom nakon otuđenja prava, ovdje ističemo recentnu sudsku praksu koja govori tome u prilog:

3. Unatoč tome što je I. b. d.d. ugovorom o cesiji od 2. lipnja 2005. (članak 1.4.) ovlaštena stupiti u ovu parnicu umjesto tužitelja, parnica je dovršena između tužitelja (starog vjerovnika) i tuženika, s obzirom na to da se tuženik protivio da novi vjerovnik stupi u parnicu umjesto tužitelja (članak 192. stavak 3. ZPP).

Međutim, nižestupanjski sudovi smatraju da se ugovorne strane ugovora o cesiji, neovisno o postojanju pisanog sporazuma da će novi vjerovnik stupiti u sudski postupak na mjesto tužitelja kao ustupitelja, mogu sporazumjeti i drugačije, pa da se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja (činjenicu da novi vjerovnik sudjeluje kao umješač u ovoj parnici i podupire zahtjev postavljen na način da se tražbina umjesto tužitelju ispuni njemu) može zaključiti da su tužitelj i umješač suglasni oko toga da tužitelj i dalje bude stranka ovog postupka (koje ovlaštenje mu daje i odredba članka 195. ZPP), a da će se tuženik osloboditi svoje obveze prema njemu podmirenjem tražbine umješaču, kao novom vjerovniku.

Imajući na umu sadržaj ugovora o cesiji te dispozicije tužitelja i novog vjerovnika tijekom ove parnice, i ovaj sud prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da tužitelj prijenosom tražbine na novog vjerovnika nije izgubio dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju, jer iz ugovora o cesiji i dispozicija starog i novog vjerovnika proizlazi pravo (ovlaštenje) tužitelja, kao starog vjerovnika, dovršiti ovu parnicu u odnosu na obvezu tuženika, koja obveza se ima ispuniti novom vjerovniku. Za tuženika je, u odnosu na prijenos potraživanja i njegovu stranačku poziciju u konkretnoj parnici, odlučno samo to da se pravovaljano oslobodi obveze, a te će se obveze, u skladu s odredbom članka 438. stavak 2. ZOO, osloboditi ispunjenjem koje će izvršiti novom vjerovniku (umješaču) na način kako mu je to i naloženo pobijanim odlukama.

S tim u vezi treba istaknuti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj trećoj sjednici (3/20) održanoj 14. rujna 2020., pod brojem: Su-IV-47/2020-7, zauzeo pravno shvaćanje da otuđenjem predmeta spora drugoj osobi tijekom parnice tužitelj gubi dotadašnju aktivnu materijalnopravnu legitimaciju, osim ako iz pravnog posla između tužitelja i druge osobe ne proizlazi što drugo.⁵

Dakle, iz navedene odluke razvidno je pravno shvaćanje da tužitelj prijenosom tražbine na novog vjerovnika, ako je ugovorio nastavak postupka, nije izgubio dotadašnju aktivnu legitimaciju i da ima pravo prilagoditi tužbeni zahtjev tako da se isplata tražbine ispuni novom vjerovniku.

Ako je tužitelj u tijeku parnice cesijom utuženo potraživanje prenio na treću osobu i ugovorio da će nastaviti postupak u svoje ime, a za račun primatelja tražbine, onda je ovlašten uskladiti tužbeni zahtjev s novonastalom materijalnopravnom situacijom i zahtijevati da tuženik isplatu utuženog iznosa izvrši u korist primatelja tražbine – cesionara.⁶

Ako tužitelj to ne učini, odnosno ne uskladi tužbeni zahtjev ili ako za to nema valjane pravne osnove s novonastalom materijalnopravnom situacijom zbog gubitka materijalnopravnog ovlaštenja, spor će se dovršiti između istih stranaka, ali će tužitelj zbog gubitka aktivne legitimacije biti odbijen s tužbenim zahtjevom.⁷

3.3. OTUĐENJE PREDMETA SPORA OD TUŽENIKA DOK PARNICA TEČE
U odnosu na naslovljenu temu, Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela zauzeo pravno shvaćanje broj Su-IV-56/19-10 od 21. listopada 2019., koje glasi:

„Kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe iz čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada čl. 195. st. 1. Zakona o parničnom postupku isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, dakle, mjerodavno je stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe.

Prema odredbi čl. 162. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima⁸(u nastavku teksta: ZV), tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio nakon što mu je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.

U odnosu na navedeno, sudska praksa navodi sljedeće:

“1. Pragmatična pravna posljedica citirane zakonske odredbe je u biti samo da bi tužitelj mogao zahtijevati naknadu pune vrijednosti stvari, a što znači njezinu tržišnu vrijednost jer presuda na obvezu tuženika da o svom trošku preda tužitelju utuženu stvar bi bila teško ovršiva.

Naime, prema odredbi čl. 162. st. 1. ZVDSP određeno je da bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo da od osobe koja posjeduje njegovu stvar zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, vlasnik mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

Prema odredbi st. 4. istog članka tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.”⁹

“2. Ako se odredba čl. 195. ZPP shvati isključivo kao nalog da parnicu nekako treba dovršiti, onda ta odredba ostaje bez suvislog značenja jer se i bez te odredbe podrazumijeva da se svaki sudski postupak vodi radi razrješenja spornog pravnog odnosa što nije moguće bez dovršetka postupka.

Na sličnoj argumentaciji temelji se i odredba čl. 162. st. 4. ZVDSP (tu odredbu su nižestupanjski sudovi, odlučujući o eventualno kumuliranim zahtjevima, potpuno izgubili iz vida) prema kojoj, tuženik koji je stvar posjedovao pa je posjed napustio pošto mu je dostavljena tužba, treba je o svome trošku predati tužitelju koji se ne bi htio držati pravoga posjednika, odnosno, treba mu nadoknaditi punu vrijednost stvari.

Prema tome, okolnost da je zbog otuđenja stvari ili prava tuženiku eventualno otežano ispunjenje obveze, nije razlog zbog kojeg bi takav tuženik bio oslobođen svoje obveze jer je takva situacija nastala tuženikovim aktivnostima, nakon što je već obaviješten o parničnom postupku pokrenutom protiv njega.

Suprotnim shvaćanjem otvara se mogućnost zloupotreba u parničnim postupcima ignoriranjem načela savjesnosti i poštenja u pravnom prometu s učinkom sprječavanja subjekata u njihovim pokušajima da ostvare svoja prava utemeljena na zakonitim očekivanjima.

Odredba čl. 195. st. 1. ZPP je procesnopravna odredba koja po svom gramatičkom sadržaju i po svom smislu i cilju ne može imati drugo značenje osim da se tom odredbom, u situacijama kada se otuđi stvar ili pravo o kojima teče parnični postupak ili stvar ili pravo o kojima ovisi odluka o tužbenom zahtjevu, neutralizira osnovno pravilo na koje se poziva drugostupanjski sud prema kojem su „relevantne činjenice one koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave“.

Prema tome, otuđenje stvari ili prava o kojem teče parnica, nema bezuvjetan učinak prestanka pasivne legitimacije tuženika pa su nižestupanjski sudovi, ne primijenivši na ispravan način odredbu čl. 195. st. 1. ZPP, počinili relativnu bitnu povredu navedene odredbe parničnog postupka što je bilo od utjecaja na zakonitost drugostupanjske presude (čl. 354. st. 1. ZPP).¹⁰

Prema potonjem stajalištu suda, tj. pravnom shvaćanju Vrhovnog suda, kada tuženik otuđi stvar ili pravo tijekom parnice, na što suprotna stranka nije mogla utjecati, primjenjuju se odredbe iz čl. 162. st. 4. ZV-a, a tek u slučaju kada te odredbe nije moguće primijeniti, tada čl. 195. st. 1. ZPP-a isključuje primjenu pravila o pravno relevantnim činjenicama koje postoje u vrijeme zaključenja glavne rasprave, odnosno mjerodavno je stanje koje je postojalo u vrijeme podnošenja tužbe. Kada je to moguće, tužitelj treba zaštititi utuženo pravo zabilježbom tužbe u javne registre i ishođenjem privremene mjere. Prije ovog pravnog shvaćanja sudovi su, u pravilu, odbijali tužbeni zahtjev zbog pomanjkanja pasivne legitimacije.¹¹ Smatramo da bi ovo pravno shvaćanje trebalo primijeniti per analogiam i na druge slučajeve otuđenja stvari od tuženika po drugim stvarnopravnim i obveznopravnim osnovama dok teče parnica zloporabom prava protivno načelu savjesnosti i poštenja od otuđitelja i stjecatelja, kada je stjecatelj znao za postojanje parnice, što bi u konačnici, udovoljavalo zahtjevima pravičnog suđenja iz čl. 29. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, odnosno članku 6. st. 1. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda.

4. UMJESTO ZAKLJUČKA
1. Ako parnična stranka u tijeku parnice otuđi stvar ili pravo o kojem teče parnica, ta okolnost nije prepreka da se parnica među istim strankama dovrši jer građanskopravna singularna sukcesija ne povlači za sobom ex lege procesnu sukcesiju.

Stjecatelj stvari, odnosno nositelj prava, kao sukcesor pravnog posla s pravnom posljedicom dobrovoljne materijalnopravne sukcesije može u postojeću parnicu stupiti na mjesto prijašnje stranke, svog prednika, otuđitelja, ali samo ako postoji pristanak obiju stranaka.

Bez navedenog pristanka, koje je potrebno već od zasnivanja litispendencije, nema mogućnosti stupanja u parnicu i otuđitelj stvari ili prava ostaje parnična stranka.

Međutim, otuđenje je od bitnog utjecaja na sadržaj meritorne odluke o osnovanosti tužbenog zahtjeva. Otuđitelj otuđenjem stvari ili prava gubi stvarnu legitimaciju, materijalnopravno ovlaštenje, jer je stvarna legitimacija zbog otuđenja prešla na stjecatelja, iako se parnica može nastaviti i dovršiti među istim strankama.

2. Zbog neujednačene sudske prakse, u odnosu na pravnu poziciju stranaka i stjecatelja Građanski odjel Vrhovnog suda donio je dva u članku prikazana pravna shvaćanja o primjeni članka 195. ZPP-a, i to broj Su-IV-56/19-10 od 21. listopada 2019. godine i od 14. rujna 2020. pod brojem Su-IV-47/2020-7.

Tužitelj se od štetnih raspolaganja tuženika s predmetom spora, zbog kojih gubi pasivnu legitimaciju, može, u određenim slučajevima učinkovito zaštititi zabilježbom tužbe u odgovarajuće javne registre ili privremenim mjerama, jer nema mogućnosti izravnog interveniranja u tužbeni zahtjev prema stjecatelju.

3. Pravozaštitni cilj odredbe članka 195. ZPP-a je primarno zaštititi tužitelja od šikanoznih dispozicija tuženika kojima bi se lišio pasivne legitimacije i tako doveo do odbijanja tužbenog zahtjeva koji je u vrijeme podnošenja tužbe bio osnovan. No, štiti se u određenoj mjeri i tuženik od možebitnih šikanoznih dispozicija tužitelja.

4. Zalažemo se da se de lege ferenda dopuni članak 195. ZPP-a tako da ako stranka otuđi stvar ili pravo dok parnica teče, donesena presuda ima pravni učinak prema nepoštenom i nesavjesnom stjecatelju, a što ne bi bilo protivno pravnom standardu pravičnog suđenja.

* Odvjetnik iz Velike Gorice.
1Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22.
2 Gavella, Nikola, Privatno pravo, Zagreb, Narodne novine, 2019., str. 221.
3 Gavella, op. cit., str. 30.
4 Vidi Dika, M., Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, Zagreb, Narodne novine, 2008., str. 102 - 124.
5 Presuda i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2872/2019-3 od 3. veljače 2021.
6 Dika, Mihajlo, Građansko parnično pravo, Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, Zagreb, Narodne novine, 2008., str. 100 – 102.
7 VSRH Rev-x 843/14 od 9. prosinca 2014. i Rev 118/01 od 7. srpnja 2004.
8 Nar. nov., br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15, 94/17.
9 Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 506/2015-2 od 9. veljače 2021
10 Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2028/2016-3 od 18. prosinca 2019.
11 Vidi: Županijski sud Velika Gorica, posl. br. Gž- 1469/2017 28. veljače 2018., Županijski sud Split, posl. br. Gžp-276/15 21. rujna 2015.