1. Uvodno
Kolektivna pravna zaštita relativno je novi procesnopravni institut koji je u hrvatskom pravu uspostavljen još 2003. Zakonom o zaštiti potrošača.¹ Ubrzo je u procesno-
pravnoj doktrini prihvaćen kao udružna tužba tj. tužba kojom udruga, neprofitna pravna osoba osnovana radi ostvarivanje određenih društveno dopuštenih ciljeva, pokreće postupak radi pružanja (u pravilu) apstraktne zaštite izvjesnih prava i interesa svojih članova, odnosno pripadnika određene društvene grupacije.² Nedavno stupanje na snagu novog Zakona o zaštiti potrošača³  ponovno je aktualiziralo pitanja kolektivne pravne zaštite potrošača, koja se u praktičnom smislu nije uspjela ozbiljnije razviti. S obzirom na iznimnu složenost tog instituta i veliki interes koji on pobuđuje, ne samo u pravnim krugovima, već i kod građana,  trebalo bi prikazati njegove osnovne značajke, odrediti temeljem čega se on razlikuje od postupaka individualne pravne zaštite i u kojim se pravnim područjima takvi postupci mogu pokrenuti. 

Na europskoj sceni postoji mnoštvo modela kolektivne pravne zaštite od kojih su se neki manje, a neki više razvijali pod utjecajem angloameričkih ideja o kolektivnoj pravnoj zaštiti. Velike razlike u njihovoj pravozaštitnoj funkciji i mehanizmima djelovanja pokušavaju se otkloniti različitim instrumentima europske harmonizacije. Jedan od njih je i Preporuka Europske komisije 2013/396/EU od 11. lipnja 2013. o zajedničkim načelima za kolektivne tužbe na propuštanje i tužbe radi naknade štete u državama članicama, u slučaju povrede prava zajamčenih zakonodavstvom Unije.⁴ Zanimljiva komparativna osnova nije svrha sama sebi, ona može biti poticaj za izgradnju daljnjih modela kolektivne pravne zaštite u Republici Hrvatskoj, potencijalna korekcija postojećih domaćih rješenja. Stoga ćemo osim domaćih rješenja, u osnovnim crtama prikazati i pojedine modele kontinentalnog i anglosaksonskog prava. Zaključno, valja upozoriti na neke nesuglasnosti općih i posebnih pravnih  propisa kojima su uređeni postupci kolektivne pravne zaštite, kao i potrebu za njihovo jasnije i preciznije uređenje.     

2. Individualna pravna zaštita
Osnovne značajke individualne pravne zaštite u parničnom postupku, u pravilu, su:

Slijedom navedenog, osnovne odrednice individualne pravne zaštite su da aktivnu legitimaciju za pokretanje takvih postupaka imaju, u pravilu, samo oni čija su subjektivna građanska prava povrijeđena ili ugrožena. Pritom tužitelj postupak individualne pravne zaštite pokreće radi zaštite isključivo svojih individualnih interesa, a pravni poredak pruža konkretnu pravnu zaštitu - koja će se, u slučaju povrede ili ugrožavanja subjektivnog građanskog prava, pokušati realizirati kondemnatornim, konstitutivnim  ili deklaratornim pravozaštitnim zahtjevima. Konačno, presuda će u tom slučaju djelovati samo između stranaka u postupku - tužitelja i tuženika, dakle onih kojih se postupak neposredno tiče. 

Ipak, u ovako opisanom postupku individualne pravne zaštite moguća su brojna odstupanja, pa tako aktivnu legitimaciju za pokretanje parničnog postupka mogu imati i oni čija subjektivna građanska prava nisu povrijeđena ili ugrožena. Tako, primjerice, svaki stečajni vjerovnik može, pobijajući pravnu radnju u povodu stečaja, tražiti da se onaj koji je nešto stekao iz imovine stečajnog dužnika na temelju te radnje osudi da to vrati u stečajnu masu (arg. ex čl. 141. st. 1. i 5. Stečajnog zakona⁵). Osim toga, zaštitu povrijeđenog autorskog ili srodnog prava može protiv trećih zahtijevati svaki od njegovih nositelja kao da je jedini nositelj, a članovi društva mogu u svoje ime, a za račun društva, podnijeti tužbu (actio pro socio).⁶ Kad je riječ o ostvarivanju individualnih interesa, ne može se poreći da stranka u parničnom postupku tražeći pravnu zaštitu za sebe, konstruktivno surađuje na ostvarenju pravnog poretka. Kad država ispunjava apstraktno obećanje o pružanju pravne zaštite svima koji na nju imaju pravo, ona zadovoljava svoj opći društveni interes.⁷ U postupcima individualne pravne zaštite, pravna zaštita koja se pruža u povodu deklaratorne tužbe ima preventivnu funkciju. Međutim, ona bi prejudicijelnim utvrđenjem posredno utjecala i na ostvarivanju represivne kondemnatorne, odnosno konstitutivne pravne zaštite.⁸ Konačno, opće pravilo, temeljem kojeg pravomoćna presuda djeluje samo prema parničnim strankama, trpi određena odstupanja u slučaju da se radi o univerzalnim i singularnim sukcesorima parničnih stranka, potencijalnim jedinstvenim suparničarima ili određenom krugu osoba u odnosu na koje prema izričitom zakonskom propisu ili prema prirodi pravnog odnosa presuda djeluje neposredno, iako u parnici nisu sudjelovali kao stranke.⁹ Radi lakšeg shvaćanja razlika između individualne i kolektivne pravne zaštite, u usporedbi ćemo se koristiti prvobitno opisanim postupkom individualne pravne zaštite. 

3. Kolektivna pravna zaštita
Osnovne značajke kolektivne pravne zaštite u parničnom postupku su:

3.1. Aktivna legitimacija
Za razliku od postupaka individualne pravne zaštite u kojima aktivnu legitimaciju za pokretanje postupka imaju, u pravilu, osobe čija su subjektivna prava povrijeđena ili ugrožena,  aktivnu legitimaciju za pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite imaju osobe ili tijela koje nisu pretrpjele povredu, ali su zakonom ovlaštene na njihovo pokretanje. 

Takvu ovlast, prema Zakonu o parničnom postupku,¹⁰ imaju udruge, tijela ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana (čl. 502.a st. 1.), odnosno prema ZZP-u 14 imaju ovlaštena tijela ili osobe koje imaju opravdani interes za kolektivnu pravnu zaštitu potrošača, kao što su udruge za zaštitu potrošača te državna tijela nadležna za zaštitu potrošača (čl. 107. st. 1.).¹¹ Dakle, aktivnu legitimaciju za pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite nemaju oni čije je subjektivno građansko pravo povrijeđeno ili ugroženo, već osobe ili tijela koja se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana (čl. 502.a ZPP-a), odnosno osobe ili tijela koje imaju opravdani interes za kolektivnu zaštitu potrošača (čl. 107. st. 1. ZZP 14), te osobe ili tijela koje imaju opravdani interes za zaštitu kolektivnih interesa određene skupine ili se u sklopu svoje djelatnosti bave zaštitom prava na jednako postupanje (čl. 24. st. 1. ZSD-a) S tim u skladu, dva su odlučna kriterija za određivanje osoba ovlaštenih na pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite:

3.2. Kolektivni interesi
Druga značajka postupaka kolektivne pravne zaštite je da se oni ne pokreću radi zaštite individualnih interesa, već radi zaštite skupnih, kolektivnih (klasnih), difuznih interesa neke skupine. U procesnopravnoj doktrini postoje vrlo različiti pristupi tome što su kolektivni interesi. Riječ je o interesima koji su imanentni članovima određene šire ili uže skupine. Zajedničko im je da se ne mogu izraziti kao zbroj više istovrsnih interesa ili prava, već da se s pomoću njih želi označiti društvu pripadajuće, zajedničke, nedjeljive interese, odnosno prava, Kolektivni interesi i prava ne mogu se podijeliti na kvote, a u slučaju njihove povrede, pravna zaštita obuhvaća sve njihove nositelje.¹² Vrlo je teško odrediti mehanizme transformacije individualnog interesa u kolektivni. Ipak,  kad se neki problem transformira iz pojedinačnog u opći društveni, dakle u slučajevima kad se ne štiti samo pojedinac već i društvo, odnosno društvene vrijednosti, radilo bi se o kolektivnom interesu. Do takvih pojava može doći ako se, primjerice, na tržište plasiraju proizvodi koji ugrožavaju život i zdravlje građana. S aspekta interesa nije riječ samo o individualnom interesu oštećenog građanina, već i o potrebi da se ljudski život i zdravlje, kao najvažnije društvene vrijednosti, zaštite.  

U hrvatskoj procesnopravnoj doktrini kolektivni interesi nisu posebno određeni. U okviru definicije udružne tužbe navodi se da je riječ skupnim, klasnim, kolektivnim i difuznim interesima i pravima.¹³Baretić, pak, kolektivne interese potrošača definira kao transindividualne, apstraktne interese neodređene i heterogene skupine pojedinaca koji su povezani činjenicom da ulaze u tržišne odnose s profesionalcima radi zadovoljavanja svojih osobnih, neprofesionalnih potreba.¹⁴

Definiciju kolektivnih interesa i prava ne pružaju ni zakonska pravila, iako su ona pomoćni kriterij u njihovu određivanju. Tako ZPP u čl. 502.a u st. 1.  propisujući aktivnu i pasivnu procesnu legitimaciju  u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, ne definira kolektivni interes, ali sadržava formulaciju »zakonom utvrđeni kolektivni  interesi i prava građana.« U st. 2. navedenog članka određuju se područja na koja se ti interesi mogu odnositi – čovjekov okoliš, sredina, moralni, etički, potrošački, antidiskriminacijski i drugi interesi, ali samo ako su:

Nužno je istaknuti da lista kolektivnih interesa i prava građana, onako kako je ona određena u čl. 502. a.  st. 2. ZPP-a,  nije konačna - to mogu biti i drugi kolektivni interesi i prava građana koje ZPP izrijekom ne određuje, pod uvjetom da ispunjavaju zakonom propisane pretpostavke. 

3.3. Apstraktnost kolektivne pravne zaštite
S obzirom na to da ovlaštene osobe ili tijela postupak kolektivne pravne zaštite mogu pokrenuti neovisno o tome jesu li in concreto povrijeđena ili ugrožena prava i interesi članova pojedine skupine, kolektivna pravna zaštita je apstraktna. Istovremeno, ona je preventivna i represivna – preventivna u mjeri kojom se njome štite prava pojedinih skupina pro futuro, a represivna tako što se njome suzbijaju protupravna djelovanja potencijalnih povreditelja.¹⁵

3.4. Proširena subjektivna granica pravomoćnosti
Konačno, odluka donesena u postupku kolektivne pravne zaštite djeluje u proširenim subjektivnim granicama pravomoćnosti, što podrazumijeva da će se na odluke, koje su donesene u postupku kolektivne pravne zaštite, u potencijalnim individualnim postupcima pravne zaštite moći pozivati svi članovi neke skupine, ako im donesena odluka ide u prilog. Primjerice, ako bi u postupku kolektivne zaštite potrošača bilo utvrđeno da je trgovac postupao protupravno, naredit će se prekid protupravnog postupanja i možebitno poduzeti mjere za otklanjanje štetnih posljedica. Osim toga, može se zabraniti takvo ili slično postupanje ubuduće.  Međutim, budući da odluka donesena u postupku kolektivne pravne zaštite potrošača nema kompenzacijski učinak, već je njezin pravozaštitni cilj utvrđenje protupravnog ponašanja i izricanje zabrane za takvo postupanje u buduće, u slučaju da je  takvim postupanjem potrošačima prouzročena konkretna šteta, svaki potrošač ovlašten je u možebitnom postupku individualne pravne zaštite zatražiti naknadu prouzročene štete, pozivajući se, pritom, na odluku donesenu u postupku kolektivne pravne zaštite kojom je utvrđena odgovornost trgovca. Stoga se subjektivne granice pravomoćnosti šire i pomiču tako da odluka donesena u postupku kolektivne pravne zaštite neće djelovati samo između tužitelja i tuženika, već će se na nju moći pozivati i svaki pripadnik određene skupine kojem donesena odluka ide u prilog. Pritom nije značajno jesu li pripadnici te skupine bili članovi udruge koja je pokrenula taj postupak ili ne. Odluka će djelovati prema svim pripadnicima određene skupine, neovisno o tome jesu li oni bili članovi udruge koja je postupak pokrenula.  U obratnom slučaju, ako je u postupku kolektivne pravne zaštite donesena odluka kojom je utvrđeno da ne postoji odgovornost trgovca za protupravno ponašanje, trgovci se na tu odluku neće moći pozivati u odnosu na ovlaštene osobe ili tijela koje nisu bile stranke u tom postupku kolektivne pravne zaštite. 

4. Pravozaštitna funkcija kolektivne pravne zaštite
Osim gotovo potpune različitosti modela kolektivne pravne zaštite koje na europskoj sceni postoje, u procesnopravnoj teoriji ideje kolektivne pravne zaštite nisu bezrezervno prihvaćene. Tako neki autori dvoje o njezinoj primjenjivosti u europskim okvirima, osobito s obzirom na njezinu anglosaksonsku provenijenciju. Nastojeći osporiti njezinu stvarnu pravozaštitnu svrhu ističu da se množina odnosa u parnici može riješiti već provjerenim procesnopravnim institutima, u okviru subjektivne kumulacije, odnosno suparničarstva. Ipak, preporuka Europske komisije 2013/396/EU pokazuje da se u europskim okvirima o kolektivnoj pravnoj zaštiti razmišlja kao o objektivno potrebnom instrumentu koji građanima treba omogućiti zaštitu od masovnih povređivanja i sitnih, rasutih šteta, i da treba doprinijeti većem stupnju pravne sigurnosti, a time i povećanju ukupne djelotvornosti pravozaštitnih mehanizama. Jesu li mehanizmi kolektivne pravne zaštite uistinu potrebni ili ne, prosuđivat ćemo nakon što iznesemo nekoliko tipičnih  slučajeva pravozaštitne potrebe za kolektivnom pravnom zaštitom.

Osnovna je ideja da bi kolektivna pravna zaštita trebala biti korektiv određenih slabosti koje individualna pravna zaštita pokazuje. Slabosti individualne pravne zaštite  manifestiraju se upravo u području korištenja kolektivnih dobara kao što su zdravlje i sigurnost građana, okoliš ili pošteno tržišno natjecanje. Ta će, pak, područja u slučaju njihove povrede, u pravilu rezultirati masovnim povređivanjem i potencijalno velikim brojem parnica građana koji su pretrpjeli štetu.

4.1. Kolektivna pravna zaštita u slučaju rasutih ili bagatelnih šteta
Mehanizmi kolektivne pravne zaštite mogu djelovati na dva načina. U slučaju da protupravno postupanje povreditelja ne rezultira štetama velike vrijednosti u pojedinačnom slučaju, povrijeđenom se s aspekta ekonomske racionalnosti neće isplatiti pokrenuti parnični postupak, jer bi troškovi vođenja postupka mogli iznositi znatno više no što je vrijednost same  povrede. U tom slučaju povrijeđeni pripadnik neke skupine neće pokrenuti parnični postupak radi toga što bi to bilo ekonomski neracionalno, a povreditelj će, u pravilu, nastaviti s protupravnim postupanjem. Povreditelj kolektivnih interesa pripadnika neke skupine i sâm će računati s ekonomskom neisplativošću pokretanja parnice možebitno povrijeđenih, zbog njihove neznatne vrijednosti, koje pod određenim uvjetima mogu pridonijeti ostvarivanju ekstra profita. Primjerice, proizvođač vina sa sjedištem u Francuskoj, koji je poslovnu djelatnost obavljao u Londonu i Berlinu prodaje vina u bocama od 1.5 litara, koje su sadržavale svega 1.486 litre. Tijekom četiri godine u Europi je prodano 400 milijuna boca. Pritom je stečena protupravna korist iznosila 2 milijuna Eura.

U tom slučaju riječ je o rasutim ili bagatelnim štetama koje su nastale protupravnim postupanjem trgovca prema velikom broju potrošača. S obzirom na to da ne postoji ekonomsko opravdanje za pokretanje postupaka individualne pravne zaštite, postupak pokreće osoba ili tijelo ovlašteno na pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite s ciljem zaštite kolektivnih interesa pripadnika neke skupine. Cilj je, dakle, utvrditi protupravno postupanje trgovca, narediti prekid takvog postupanja i zabraniti takvo postupanje ubuduće. 

4.2. Kolektivna pravna zaštita u slučaju mogućih masovnih povređivanja kolektivnih dobara
Drugi pravac kolektivne pravne zaštite odnosi se na potencijalno moguća masovna povređivanja kolektivnih dobara kao što su, primjerice, onečišćenje okoliša ili stavljanje na tržište neispravnih ii nedovoljno ispitanih lijekova. Do masovnog povređivanja građana može doći već samo jednim aktom povreditelja (primjerice onečišćenje okoliša jednom radnjom povreditelja koje je prouzročilo ugrožavanje zdravlja velikog broja građana ili stavljanje u promet lijeka koji nije dovoljno ispitan). S obzirom na to da bi u okvirima individualne pravne zaštite tužitelj u pravilu bio građanin koji je pretrpio konkretnu štetu protiv tuženika koji može biti ekonomski znatno snažniji (primjerice poznati i priznati proizvođač ili moćna farmaceutska tvrtka), dvojbeno je postoji li između tužitelja i tuženika u postupku individualne pravne zaštite procesna ravnoteža, jer ona može biti narušena ekonomskim razlikama tužitelja i tuženika. Tako se nepostojanje velikog broja sporova koji se tiču zaštite okoliša objašnjava ekonomskom nejednakošću stranaka u postupku. Jer čak ako i procesna legitimacija u slučaju actio popularis nije problematična, s obzirom na to da svatko može zahtijevati od drugoga da ukloni izvor opasnosti od kojeg prijeti znatnija opasnost njemu ili drugome, kao i da se uzdrži od djelatnosti iz koje proizlazi uznemiravanje ili opasnost od štete, ako se uznemiravanje ili šteta ne mogu spriječiti odgovarajućim mjerama (čl. 1047. st. 1. Zakona o obveznim odnosima¹⁶), ekonomske razlike mogu značajno utjecati na sudbinu parnice i uspjeh u sporu, već u slučaju kad treba predujmiti troškove vještačenja, koji mogu biti vrlo visoki. To bi mogao biti razlog da osoba kojoj je prouzročena šteta odustane od traženja pravne zaštite. 

Međutim, ako bi u potonjem slučaju postupak umjesto pojedinačnog predstavnika određene skupine koji je pretrpio štetu protupravnim postupanjem tuženika, pokrenula osoba ili tijelo koje je ovlašteno na pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite, predstavljajući pritom kolektivne interese svih pripadnika određene skupine, izgledi pojedinačnog povrijeđenog za uspjeh u parnici postaju daleko veći (s obzirom na očekivano veću ekonomsku moć ovlaštenih). Stoga u navedenim slučajevima prikazani postupci kolektivne pravne zaštite omogućavaju realizaciju pravozaštitnih zahtjeva u većoj mjeri od individualnih postupaka, otklanjaju potencijalno moguću procesnopravnu neravnotežu koja može biti prouzročena i ekonomskim razlikama stranka te na taj način pridonosi povećanju djelotvornosti pravne zaštite uopće. 

4.3. Financiranja ovlaštenika na pokretanje postupka
Problemi financiranja ovlaštenika na pokretanje postupaka kolektivne pravne zaštite nastoje se u nekim zemljama prevladati financiranjem troškova postupka (Prozesskostenfinanzierung). Riječ je o usluzi financiranja u okviru koje financijer postupka preuzima troškove sudskog ili izvansudskog postupka radi realizacije nekog građanskopravnog zahtjeva.¹⁷ 

 
1 Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br.  96/03 - u nastavku teksta: ZZP 03). 
2 Triva, Siniša; Dika, Mihajlo, Građansko procesno pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 824. 
3 Zakon o zaštiti potrošača (Nar. nov., br.  41/14 - u nastavku teksta: ZZP 14), stupio je na snagu 8. travnja 2014. 
4 SL L 201 od 26. 7. 2013, str. 60. 
5 Stečajni zakon (Nar. nov., br. 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 82/06, 116/10, 25/12, 133/12 - u nastavku teksta: SZ). 
6 Opširnije vidjeti Dika, Mihajlo, Građansko parnično pravo - Stranke, njihovi zastupnici i treći u parničnom postupku, IV. knjiga, Narodne novine, Zagreb, 2008., str. 75.-81. 
7 Triva /Dika, op. cit. (bilj. 2), str. 5. 
8 Dika, Mihajlo, Građansko parnično pravo – Tužba, VI. knjiga, Narodne novine, Zagreb, 2009., str. 251. 
9 Opširnije vidjeti Triva/Dika, op. cit. (bilj. 2), str. 650.- 654. 
10 Zakon o parničnom postupku (Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07– Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13 i 28/13 - u nastavku teksta: ZPP).    
11 Slično tome prema Zakonu o suzbijanju diskriminacije (Nar. nov., br. 85/08, 112/12 - u nastavku teksta: ZSD), udružnu tužbu za zaštitu od diskriminacije mogu podnijeti udruge, tijela, ustanove i druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, a imaju opravdani interes za zaštitu kolektivnih interesa određene skupine ili se u sklopu svoje djelatnosti bave zaštitom prava na jednako postupanje (čl. 24. st. 1.).  
12 Michailidou, Chrisoula, Prozessuale Fragen des Kollektivrechtsschutzes im europäischen Justizraum, Nomos, Baden-Baden, 2007., str. 39. 
13 Tiva/Dika, op. cit. (bilj. 2), str. 824. 
14 Baretić, Marko, Individualna i kolektivna zaštita potrošača u hrvatskom pravu u: Republika Hrvatska na putu prema Europskom pravosudnom području: rješavanje trgovačkih i potrošačkih sporova, uredile Tomljenović, Vesna; Čulinović Herc, Edita; Butorac Malnar, Vlatka, Pravni fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2009., str. 250. 
15 Opširnije vidjeti: Dika, Mihajlo, Udružna tužba kao instrument apstraktne zaštite potrošača u: Zaštita potrošača i ulagatelja u europskom i hrvatskom pravu – izazovi međunarodnog tržišta roba i kapitala, Institut za europsko pravo i poredbeno zakonodavstvo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, Opatija, 3.-4. veljače 2005. 
 16 Zakon o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05, 41/08 i 125/11 - u nastavku teksta: ZOO).  
17 Tako je financiranje troškova postupka u Njemačkoj prvi put bilo preuzeto 1998. od strane tvrtke FORIS AG te je profesionalno ponuđeno i nastavljeno sudjelovanjem drugih tvrtki. Pretpostavke za financiranje određene su ponajprije vrijednošću predmeta spora koji mora iznositi najmanje 50.000 Eura. U slučaju uspjeha u parnici tvrtka koja je financirala vođenje postupka ostvaruje udjel u koristi ostvarenoj u parnici. Koliko će iznositi taj udjel ovisi o konkretnom financijeru, opsegu preuzetog rizika i visini ostvarene koristi. Ako financirana stranka ne poluči uspjeh u parnici, financijer snosi troškove postupka. http://de.wikipedia.org/wiki/Prozessfinanzierung, stanje od 9. lipnja 2014.