1. UVOD
Kada tužitelj tužbom zahtijeva naknadu štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a sud prvostupanjskom presudom usvoji njegov tužbeni zahtjev te drugostupanjski sud presudu potvrdi, tuženik je dužan isplatiti svotu čija mu je isplata naložena. Ako tuženik uloži reviziju i Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati taj izvanredni pravni lijek, moguće je da tuženik tužbom traži povrat isplaćenog tvrdeći da je riječ o stjecanju bez osnove pozivajući se na članak 1117. st. 2. Zakona o obveznim odnosima¹, prema kojem „stjecatelj se smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten“. Riječ je o objašnjavajućoj odredbi koja se nastavlja na odredbu članka 1117. st. 2. ZOO-a, koja isključuje stjecanje bez osnove, a time i pravo na povrat, „neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju“.

Jednostavno i doslovno shvaćena prva citirana odredba ZOO-a značila bi da samim prihvaćanjem izvanrednog pravnog lijeka otpada ili nestaje pravna osnova na temelju koje je druga strana isplatila naknadu štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, a to bi dalje značilo da je pravna osnova obveze vraćanja stečenog bez osnove bila presuda. Na zaključak da bi presuda bila pravna osnova upućuje i tekst članka 1113. ZOO-a tako što navodi da stjecanje bez osnove i pravo zahtijevati vraćanje pripada i onome tko je „isti dug platio dva puta, pa makar jednom i po osnovi ovršne isprave“, a isti zaključak proizlazio bi iz svakodnevne uporabe sintagme o plaćanju na temelju ili osnovi presude.

No, valja postaviti više pitanja. Središnjim držimo pitanje što je pravna osnova obveznopravnih odnosa uređenih u ZOO-u, a time i pravna osnova obveze jedne strane i njezina lica, tražbine druge strane. Na to se nastavljaju pitanja može li uopće prihvaćanjem izvanrednog pravnog lijeka otpasti ili prestati pravna osnova i ima li svako prihvaćanje izvanrednog pravnog lijek isti učinak na obveznopravni odnos.

2. OBVEZA I OBVEZNI ODNOS U ZOO-U
Izraz obveza ZOO koristi na više mjesta, ali ovaj izraz nema jedinstveno značenje. Primjerice govoreći, članak 170. nosi naslov „obveza davanja stvari određenih po rodu“, članak 271. st. 3. govori o istodobnom dospijeću više obveza, a članak 178. govori o ispunjenju obveze. Očito se izrazom obveza ovdje opisuje pravna dužnost jedne strane obveznog odnosa, dužnika, kao što se i u svakodnevnom pravnom govoru ovaj izraz koristi za tu dužnost. Istovremeno članak 20. st. 1. ZOO-a nabraja osnove na kojima nastaju obveze², a članak 65. određuje da je vjerovnik ovlašten zahtijevati od dužnika ispunjenje na temelju obveze³. Nastanak obveze kao pravne dužnosti jedne strane obveznog odnosa, tj. dužnika, uopće nije moguć bez istovremenog nastanka subjektivnog prava, tražbine, druge strane obveznog odnosa, tj. vjerovnika, nego obveze i tražbine nastaju u istom trenutku. Budući da je činidba na koju se odnosi tražbina ista ona činidba na koju se odnosi obveza, tj. budući da ista činidba za vjerovnika predstavlja tražbinu, a za dužnika obvezu, nastankom tražbine i obveze između vjerovnika i dužnika nastao je obvezni ili obveznopravni odnos. Stoga izraz obveza u članku 20. st. 1. i članku 65. ZOO-a nema značenje pravne dužnosti jedne strane i ne opisuje tu dužnost, nego ima značenje obveznog ili obveznopravnog odnosa. Članak 20. st. 1. nabraja osnove na kojima nastaju obvezni odnosi, odnosi u kojima vjerovniku pripada tražbina davanja određene činidbe, a dužniku obveza davanja iste činidbe. Članak 65. određuje da je vjerovnik ovlašten zahtijevati ispunjenje, a dužnik dati ispunjenje, na temelju obveznog ili obveznopravnog odnosa. Prema tome, obvezni ili obveznopravni odnos je osnova ili temelj prava, tražbine, vjerovnika i pravne dužnosti, obveze, dužnika.

Odredbe ZOO-a o pojedinim obveznim odnosima spomenutim u članku 20. st. 1. ZOO-a sadrže pretpostavke koje se moraju ispuniti kako bi pojedini od tih obveznih ili obveznopravnih odnosa nastali i oni nastaju u trenutku u kojem je ispunjena posljednja od pretpostavki traženih odredbama ZOO-a. U tom trenutku nastali su obveza kao pravna dužnost dužnika i tražbina kao subjektivno pravo vjerovnika i nastala je osnova za prijelaz odgovarajućeg dijela dužnikove imovine vjerovniku. Budući da je osnova za prijelaz odgovarajućeg dijela dužnikove imovine nastala, otpala je mogućnost da dužnik zahtijeva vraćanje temeljem pravila o stjecanju bez osnove⁴. Iznimno, ova mogućnost otpala je i u slučaju plaćanja na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti stjecatelju koji nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na primljene iznose⁵, čime je ZOO moralnu osnovu obveze izjednačio s pravnom osnovom, kao i u članku 1114.⁶

Osim toga, treba istaknuti i da odredbe ZOO-a o pretpostavkama nastanka pojedinih obveznih odnosa ni u jednom slučaju ne navode da bi odluka suda bila jedna od pretpostavki nastanka nekog od tih odnosa. Oni, a time i pravo, tražbina, vjerovnika i pravna dužnost, obveza, dužnika, nastaju bez da bi za njihov nastanak bila potrebna odluka suda. Iznimkom se može uzeti odluka suda o pravičnoj izmjeni ugovora zbog promijenjenih okolnosti, ali samo utoliko što sud odlukom o izmjeni ugovora modificira prava i obveze koji proizlaze iz ugovora strana, pa se odluka suda može uzeti kao pravna osnova modificiranih prava i obveza strana, ali ne i kao pravna osnova njihova odnosa.

Dužnik može biti dužan ispuniti obvezu u trenutku nastanka obveznog odnosa, kao što je u slučaju prouzročenja štete i stjecanja bez osnove⁷, ili u nekom kasnijem trenutku, kao što je često u slučaju sklapanja ugovora.⁸ Ako obvezu ne ispuni pravovremeno, vjerovnik stječe materijalno pravna i postupovna sredstva za ostvarenje prava, tražbine, koju je stekao u trenutku nastanka obveznog odnosa, odnosno za postizanje dužnikova ispunjenja pravne dužnosti, obveze, također nastale samim nastankom obveznog odnosa. Kad je riječ o stjecanju bez osnove osiromašeni stječe pravo tužbom zahtijevati da sud presudom neosnovano obogaćenom naloži vraćanje neosnovano primljenog, odnosno činjenje, što znači da je riječ o kondemnatornoj tužbi.⁹

3. ODLUKE SUDA I PRAVNI ODNOS STRANAKA
Dosljedno tome, usvajanjem tužbenog zahtjeva nastaje kondemnatorna presuda kojom se „ne mijenja sadržaj postojećih pravnih odnosa“¹⁰, nego „upravo zbog toga što određeni pravni odnos postoji…. sud nalazi da je opravdan zahtjev tužitelja da tuženik bude osuđen na određeno činjenje…“¹¹. A contrario tome, odbijanje kondemnatornog zahtjeva znači da zahtjev tužitelja nije osnovan stoga što određeni pravni odnos ne postoji. Zato je očito da usvajajuća kondemnatorna presuda nije pravna osnova nastanka prava tužitelja, a odbijajuća kondemnatorna presuda da nije pravna osnova prestanka prava tužitelja, nego da je pravo tužitelja nastalo prethodno, na osnovi pravnog posla ili drugog navedenog u članku 20. st. 1. ZOO-a, a izreci kondemnatorne presude da prethodi utvrđivanje suda postoji li tužiteljevo pravo.

Ovdje je bila riječ o presudi suda prvog stupnja. Presude suda drugog stupnja izostavit ćemo jer se donose povodom redovnog pravnog lijeka, a članak 1117. st. 2. ZOO-a govori o izvanrednom pravnom lijeku. Usredotočit ćemo se, stoga, na reviziju i odluke donesene nakon što je revizija dopuštena, jer se odluka kojom je revizija dopuštena ne može uzeti prihvaćanjem izvanrednog pravnog lijeka prema članku 1117. st. 2. ZOO-a.

Prema prije važećem tekstu, Zakon o parničnom postupku¹² u članku 395. govorio je o prihvaćanju revizije i o različitim učincima razloga prihvaćanja revizije. Ako se prihvaća zbog pogrešne primjene materijalnog prava, revizija se presudom prihvaća i preinačuje pobijana presuda, što znači da revizijski sud odlučuje o biti ili meritumu¹³. Ako se prihvaća zbog toga što je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno zbog pogrešne primjene materijalnog prava ili zbog toga drugostupanjski sud nije ocijenio žalbene navode koji su odlučni za pravilnu primjenu materijalnog prava, zbog čega nema uvjeta za preinaku pobijane presude, revizija se prihvaća rješenjem, ukidaju se obje presude ili samo presuda drugostupanjskog suda i predmet vraća na ponovno suđenje, što znači da revizijski sud uopće ne odlučuje o biti ili meritumu.

Kraćim izričajem važeći tekst Zakona o parničnom postupku¹⁴, u članku 391. st. 7. u bitnom određuje isto. Ovaj tekst ne govori o prihvaćanju revizije, nego o njezinoj osnovanosti, ali se osnovanost i prihvaćanje revizije mogu izjednačiti. Ovisno o razlogu osnovanosti revizije, pobijana presuda se preinačuje ili ukida i predmet vraća na ponovno suđenje ili se tužba odbacuje, što znači da u prvom slučaju sud odlučuje o biti spora, a u drugom i trećem ne odlučuje¹⁵.

Promatrajući sad dvije bitno različite pretpostavke i učinke prihvaćanja revizije, odnosno stajališta o osnovanosti revizije, neobično je jednostavno zaključiti da se prihvaćanjem izvanrednog pravnog lijeka u smislu članku 1117. st. 2. ZOO-a u okolnostima koje su uvodno navedene može uzeti samo preinačenje pobijane presude kojim se odbija tužbeni zahtjev. U tim okolnostima samo takvo preinačenje pobijane presude znači da tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti nije bio osnovan, jer je preinačenju pobijane presude prethodilo ocjenjivanje jesu li u ZOO-u određene materijalnopravne pretpostavke nastanka tužiteljeva prava na naknadu štete ispunjene i je li to pravo stekao ili te pretpostavke nisu ispunjene i to pravo nije stekao¹⁶. Gotovo da je nepotrebno reći kako ni u slučajevima ukidanja pobijane presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje i odbacivanja tužbe revizijski sud ne odlučuje o tome jesu li u ZOO-u određene materijalnopravne pretpostavke nastanka tužiteljeva prava na naknadu štete ispunjene i je li to pravo stekao ili te pretpostavke nisu ispunjene i to pravo nije stekao. Ovo pitanje u oba slučaja ostaje otvoreno i dostavom takvih odluka osoba koja je štogod primila povodom ukinute presude ili presuda uopće ne može postati nepošteni stjecatelj primljenog. Ona to postaje samo kad sud odlukom o biti ili meritumu spora odbije njezin zahtjev, a to je samo kad je pobijana presuda preinačena tako da je njezin zahtjev odbijen, odnosno u dijelu u kojem je odbijen.

4. ZAKLJUČCI
Sažeti jednostavan odgovor na prvo uvodno postavljeno pitanje jest da obveznopravni odnosi uređeni u ZOO-u, a time i pravo, tražbina, jedne strane, i pravna dužnost, obveza, druge strane, nastaju na osnovi ispunjenja pretpostavki njihova nastanaka koje su određene u ZOO-u, što isključuje da bi oni mogli nastati na osnovi odluke suda stoga što odluku suda ni na jednom mjestu ZOO ne predviđa kao pretpostavku nastanka obveznih odnosa koje uređuje. To potvrđuje i okolnost što je odlučivanje o prethodnom nastanku obveznog odnosa i postojanju tražbine tužitelja i obveze tuženika, pretpostavka odlučivanja o usvajanju ili odbijanju tužbenog zahtjeva. Zbog toga kondemnatornom odlukom suda pravna osnova ne može otpasti, prestati ili nestati, što je odgovor na drugo pitanje. Odgovor na treće pitanje proizlazi iz posljednjeg dijela izlaganja: svako prihvaćanje izvanrednog pravnog lijeka nema isti učinak na obveznopravni odnos. Prihvaćanje preinačenjem podrazumijeva odlučivanje o postojanju tužiteljeve tražbine i tuženikove obveze, dok prihvaćanje ukidanjem podrazumijeva da sud o tome nije odlučio.