1. UVOD
Zakon o kaznenom postupku^[1] donesen je 2008., a stupio je na snagu u pojedinim odredbama 1. siječnja 2009. i 1. srpnja 2009. te u cjelini 1. rujna 2011., osim odredaba o Visokom kaznenom sudu Republike Hrvatske^[2]. Razlog osme izmjene i dopune ZKP-a ponajprije je usklađenje domaćeg kaznenog procesnog zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije - Direktivom 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (u nastavku teksta: Direktiva 2016/1919/EU), kao i Direktivom 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (u nastavku teksta: Direktiva 2016/343/EU). Međutim, osmom izmjenom i dopunom ZKP-a obuhvaćeno je i osnaživanje načela ekonomičnosti s ciljem ubrzanja kaznenog postupka, kao i otklanjanje nedostataka i dvojbi koje proizlaze iz zakonskog teksta, a koje su uočene u praksi.

2. USKLAĐIVANJE DOMAĆEG KAZNENOG PROCESNOG ZAKONODAVSTVA S PRAVNOM STEČEVINOM EU
Direktiva 2016/1919/EU nadovezuje se na Direktivu 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavještavanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima koja je implementirana izmjenama ZKP-a iz 2017.^[3] Direktiva 2016/1919/EU razrađuje navedeno pravo osiguravajući ga uhićenicima, osumnjičenicima i okrivljenicima koji, prema svom imovinskom stanju, nemaju dovoljno sredstava za snošenje troškova obrane. Stoga je bilo potrebno izmijeniti ZKP prema kojem je okrivljenik pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava mogao ostvariti u kasnijim fazama postupka, dok Direktiva 2016/1919/EU nameće obvezu promjene zakonskog okvira u smislu priznavanja prava na branitelja na teret proračunskih sredstava već u najranijim fazama postupka. Sada pravo na branitelja na teret proračunskih sredstava prije početka kaznenog postupka, ostvaruje uhićenik od uhićenja, a osumnjičenik prilikom poduzimanja pojedine radnje u kojoj sudjeluje, i to se pravo u ZKP-u naziva »pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava« i regulirano je novom odredbom - člankom 72.a ZKP-a^[4]. Uvjet za ostvarenje tog prava je izjava uhićenika da s obzirom na svoje imovinsko stanje ne može podmiriti troškove obrane te da želi ostvariti pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava. Osim te izjave, uvjet za osumnjičenika jest i činjenica da je riječ o postupku koji se vodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina. Branitelja postavlja rješenjem sudac istrage i protiv tog rješenja žalba nije dopuštena. Osim toga, izmijenjene su i odredbe o branitelju na teret proračunskih sredstava kad obrana nije obvezna (čl. 72. st. 1. ZKP-a). Tako će se okrivljeniku, na njegov zahtjev, nakon primitka rješenja o provođenju istrage ili obavijesti o provođenju dokaznih radnji iz članka 213. st. 2. ZKP-a^[5], odnosno nakon podizanja optužnice iz članka 341. st. 3. ZKP-a^[6], do pravomoćnog dovršetka kaznenog postupka imenovati branitelj na teret proračunskih sredstava, ako učini vjerojatnim da prema svom imovinskom stanju ne može podmiriti troškove obrane bez ugrožavanja vlastitog uzdržavanja i uzdržavanja svoje obitelji ili osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, a složenost, težina ili posebne okolnosti predmeta to opravdavaju. Dakle, novina u ZKP-u je uvođenje prava na privremenu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava člankom 72.a ZKP-a, a to pravo razlikuje se od prava na branitelja na teret proračunskih sredstava iz članka 72. ZKP-a jer je dovoljna izjava o imovinskom stanju, dok je sukladno članku 72. st. 2. ZKP-a okrivljenik dužan priložiti dokaze o svom imovinskom stanju, stanju svoje obitelji ili osoba koje je po zakonu dužan uzdržavati, odnosno osoba koje su po zakonu dužne uzdržavati njega. U Prijedlogu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Vlade RH od 24. listopada 2019. i 5. prosinca 2019. (u nastavku teksta: Prijedlog) ističe se da u prilog tome da je dovoljna sama izjava da bi se priznalo pravo na privremenu pravnu pomoć branitelja na teret proračunskih sredstava govori i sudska praksa Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP) prema kojoj »nedostatak dovoljnih sredstava nije potrebno dokazivati preko svake razumne sumnje, nego je dovoljno uputiti na postojanje indicija da optuženi nema dovoljno sredstava, od kojih jednu indiciju čini samo njegova izjava da je tako«. Međutim, nejasno je onda postojanje opisane razlike između članka 72. i 72.a ZKP-a. Daljnja razlika u odnosu na članak 72. st. 1. ZKP-a, koji propisuje da branitelja imenuje predsjednik suda^[7], ta je što »privremenog branitelja« imenuje sudac istrage, što je u Prijedlogu obrazloženo hitnošću postupanja u najranijim fazama postupka kada se zahtijeva brzo reagiranje nadležnih tijela, a sudac istrage je, po prirodi svog posla, dostupan putem dežurstava. Kako bi se osigurao kontinuitet u zastupanju po istoj osobi branitelja, sukladno članku 7. Direktive 2016/1919/EU glede točke 25. Recitala^[8], novim člankom 72.b ZKP-a propisano je da će sud, u slučaju potrebe ponovnog postavljanja branitelja, prethodno razriješenog zbog prestanka postojanja razloga obvezne obrane ili zbog okrivljenikova odricanja od prava na branitelja na teret proračunskih sredstava, u pravilu, postaviti istog branitelja te se udovoljilo i zahtjevu iz članka 7. st. 4. Direktive 2016/1919/EU, prema kojem je potrebno osigurati da osumnjičenici odnosno okrivljenici imaju pravo da im se, na njihov zahtjev, zamijeni dodijeljeni branitelj ako je to opravdano posebnim okolnostima pa je stavkom 4. čl. 73. ZKP-a propisano da okrivljenik može samo iz opravdanih razloga tražiti da postavljeni branitelj bude zamijenjen drugim. Tim izmjenama i dopunama ZKP-a izrijekom je navedeno da se u pravni poredak Republike Hrvatske prenosi i Direktiva 2016/343/EU kojoj je svrha jačanje prava na pošteno suđenje u kaznenom postupku utvrđivanjem zajedničkih minimalnih pravila o određenim oblicima pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi, čime se nastoji ojačati međusobno povjerenje država članica u njihove sustave kaznenog pravosuđa te time olakšati uzajamno priznavanje odluka u kaznenim stvarima, pri čemu valja istaknuti da je i bez ove izmjene ZKP već bio usklađen s Direktivom 2016/343/EU.[9] Određeni oblici pretpostavke nedužnosti na koju Direktiva 2016/343/EU stavlja naglasak jesu pravo braniti se šutnjom i pravo osobe da samu sebe ne izloži kaznenom progonu te se ističe da bi pretpostavka nedužnosti bila prekršena u slučaju da se u izjavama za javnost tijela javne vlasti ili sudskim odlukama, osim onih o krivnji, za osumnjičenika ili optuženika navodi da je kriv dok toj osobi nije dokazana krivnja u skladu sa zakonom, odnosno da se tim izjavama ili sudskim odlukama ne bi trebalo odražavati mišljenje da je osoba kriva. U skladu s tim načelom, sukladno Direktivi 2016/343/EU, teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika ili optuženika je na tužiteljstvu, a svaka sumnja trebala bi ići u korist osumnjičenika ili optuženika. Napominje se da bi do kršenja pretpostavke nedužnosti došlo u slučaju da se teret dokaza prebaci s tužiteljstva na obranu, ne dovodeći u pitanje ovlasti suda glede utvrđivanja činjenica po službenoj dužnosti, neovisnost pravosuđa pri utvrđivanju krivnje osumnjičenika ili optuženika i uporabu činjeničnih ili zakonskih pretpostavki o kaznenoj odgovornosti osumnjičenika ili optuženika, a te pretpostavke trebale bi se svoditi na razumne granice, uzimajući u obzir sve što dovodi u pitanje poštovanje prava na obranu. S obzirom na to da je ZKP i prije implementacije Direktive 2016/343/EU regulirao načelo pretpostavke okrivljenikove nedužnosti u nizu odredaba, to je predmetnom izmjenom ZKP-a samo izmijenjen članak 3. ZKP-a^[10], tako da je dodan novi stavak 2. toga članka, kojim je propisano da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika na tužitelju, osim ako zakonom nije drukčije propisano, na koji je način sada i deklaratorno propisano ovo načelo na jednom mjestu prije načela in dubio pro reo. Iako predmetna dopuna neće suštinski donijeti izmjene u sudskoj praksi, s obzirom na zakonsku »rezervu« u novom stavku 2., koja glasi: »... osim ako zakonom nije drukčije propisano«, a propisano je da su sudovi ovlašteni izvoditi dokaze, ta izmjena predstavlja pravilo koje treba tumačiti sukladno Direktivi 2016/343/EU i praksi ESLJP-a s težištem zaštite prava na pošteno suđenje odnosno presumpcije nedužnosti, a osobito onako kako to tumači Direktiva 2016/343/EU, da je teret dokaza u postupku utvrđivanja krivnje osumnjičenika, okrivljenika ili optuženika na tužiteljstvu te bi svaka sumnja trebala ići u korist osumnjičenika ili optuženika, dakle da bi i ta rezerva koja omogućava sudovima da izvode dokaze, to predviđala samo u smjeru koji ide u korist optuženika, a ne kako bi ga se teretilo.

3. UBRZANJE KAZNENOG POSTUPKA
Izmjene i dopune ZKP-a kojima je cilj snažnije djelovati na ostvarivanje načela ekonomičnosti i ubrzanje postupka jesu: sprječavanje zloporabe prava na podnošenje zahtjeva za izuzeće suca višeg suda^[11], poboljšanje učinkovitosti policije u provođenju izvida u prethodnom postupku, i to smanjivanjem nepotrebnog administriranja, sprječavanje sukcesivnog stavljanja prijedloga stranaka za izdvajanje nezakonitih dokaza na sjednicama optužnog vijeća, izbjegavanje odugovlačenja postupka u stadiju pripremnog ročišta i rasprave, skraćivanje trajanja sjednice vijeća drugostupanjskog suda, obrazlaganje odluke kojom se ukida prvostupanjska presuda zbog bitne povrede postupka. U odnosu na policiju izmijenjene su i dopunjene odredbe koje uređuju hitne dokazne radnje: članak 212. st. 1. ZKP-a^[12] izmijenjen je tako da policija može, ako postoji opasnost od odgode, i prije započinjanja kaznenog postupka za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina obaviti i prepoznavanje, dopunjen je članak 214. ZKP-a^[13] tako da policija može, ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja, odrediti potrebna vještačenja (osim obdukcije, ekshumacije i molekularno-genetske analize uzoraka biološkog materijala), dopunjeni su članci 326.^[14] i 327.^[15] ZKP-a tako da policija i državni odvjetnik mogu odrediti tjelesni pregled okrivljenika, tjelesni pregled drugih osoba, kao i uzimanje krvi i urina od okrivljenika i druge osobe te je dana policiji mogućnost da uz pisanu suglasnost žrtve i druge osobe uzima uzorke biološkog materijala. U odnosu na stadij postupka pred optužnim vijećem, člankom 350. ZKP-a propisano je da će predsjednik optužnog vijeća poučiti stranke da u svojim izlaganjima moraju iznijeti sve prijedloge za izdvajanje nezakonitih dokaza, ako ih imaju te u kasnijem tijeku postupanja optužnog vijeća takve prijedloge ne mogu staviti, osim ako su za razloge izdvajanja nezakonitih dokaza saznali nakon stavljanja prijedloga za izdvajanje, kada ti prijedlozi moraju biti posebno obrazloženi. Ako se optužnica odnosi na kaznena djela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina pa optužno vijeće ispituje optužnicu na sjednici vijeća bez pozivanja stranaka, stranke mogu prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza staviti u roku petnaest dana od primitka optužnice, a prijedlog će se smatrati pravovremenim ako ga vijeće zaprimi prije početka sjednice. Vijeće će najprije odlučiti o zakonitosti dokaza, a nakon pravomoćnosti toga rješenja donijet će odluku o optužnici. Prijedlog za izdvajanje nezakonitih dokaza podnesen protivno opisanom, vijeće će odbaciti i protiv toga rješenja žalba nije dopuštena, pri čemu valja istaknuti da se time ne dira u mogućnost isticanja prijedloga za izdvajanje nezakonitih dokaza u kasnijem stadiju postupka - na raspravi. Cilj te izmjene je ubrzati postupak pred optužnim vijećem koji se bitno odužuje zbog sukcesivnog stavljanja prijedloga stranaka za izdvajanje nezakonitih dokaza na sjednicama optužnog vijeća. Novine u odnosu na pripremno ročište su da se ne provodi u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do 15 godina, dok se u postupcima za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora iznad 15 godina provodi samo ako sud procijeni da postoji potreba za njegovim provođenjem.^[16] U Prijedlogu je navedena izmjena obrazložena činjenicom da stranke stavljaju dokazne prijedloge i na pripremnom ročištu i na raspravi odnosno sve radnje koje se provode na pripremnom ročištu kasnije se još jednom provode i na raspravi pa je pripremno ročište izgubilo svoju početnu svrhu koju je ovaj stadij kaznenog postupka imao prema odredbama temeljnog ZKP-a iz 2008. (prekluzija dokaznih prijedloga). U odnosu na ubrzanje postupka u stadiju rasprave dopunjen je članak 431. st. 1. ZKP-a stavkom 8., koji propisuje da se zapisnici o iskazima svjedoka, suokrivljenika ili već osuđenih sudionika u kaznenom djelu te zapisnici ili drugi dopisi o nalazu ili mišljenju vještaka mogu pročitati ako je svjedok ili vještak ispitan na raspravi u prisutnosti stranaka. U Prijedlogu se ističe da se u praksi kao razlog znatnog odugovlačenja postupka pokazalo ponovno pozivanje i ispitivanje svjedoka koji su konfrontirani i ispitani na raspravi, ali pred drugim predsjednikom vijeća, a stranke nisu bile suglasne da se njihovi iskazi pročitaju, u kojem slučaju sud nije imao mogućnost donijeti drukčiju odluku od one da se ponovno pozovu svi svjedoci i vještaci iako se njihovo ispitivanje svodi na ponavljanje već danog iskaza. Osim toga, brisana je odredba članka 417. ZKP-a o uvodnim govorima na raspravi jer su se uvodni govori, kako se obrazlaže u Prijedlogu, pokazali nesvrhovitima u praktičnom smislu. Izmjene odredaba ZKP-a koje reguliraju drugostupanjski postupak nisu obuhvaćene Prijedlogom, a iz njihova sadržaja vidljivo je da su usmjerene na povećanje efikasnosti i ubrzavanje kako žalbenog postupka, tako i prvostupanjskog postupka u slučaju ukidanja prvostupanjske presude. S tim ciljem izmijenjen je stavak 3. čl. 475. ZKP-a, koji je prije propisivao da sjednica vijeća počinje izvješćem suca izvjestitelja o stanju stvari i da stranke mogu predložiti da se radi dopune izvješća pročitaju pojedini spisi, što se u praksi pokazalo nesvrhovitim prepričavanjem stanja spisa i podnesaka s čijim sadržajem su već upoznati i sudsko vijeće i stranke. Sada stavak 3. čl. 475. ZKP-a propisuje da sjednica vijeća počinje izlaganjem žalbe i odgovora na žalbu, stranka koja je prisutna na sjednici izložit će u vremenu koje za to odredi predsjednik vijeća, najvažnije dijelove žalbe odnosno odgovora na žalbu, a sudsko vijeće može od stranaka koje su prisutne na sjednici zatražiti potrebna objašnjenja u svezi sa žalbenim navodima. Nadalje, dopunjen je članak 487. ZKP-a novim stavkom 4., koji propisuje obvezu drugostupanjskom sudu u obrazloženju navesti ocjenu svih žalbenih navoda te uputu prvostupanjskom sudu u odnosu na pravno odlučne činjenice koje treba raspraviti u ponovljenom postupku i kada se prvostupanjska presuda ukida zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka. Slijedom te dopune, izmijenjen je i stavak 3. čl. 489. ZKP-a tako da prvostupanjski sud kojem je predmet upućen na ponovno suđenje može pročitati dokaze izvedene na ranijoj raspravi u odnosu na nesporna pitanja. U Prijedlogu se navodi da se na taj način pridonosi učinkovitosti i ubrzanju postupka.

4. UKLANJANJE NEDOSTATAKA I DVOJBI
Tim izmjenama uveden je novi članak 18.a ZKP-a, kojim je propisano postupanje suda u slučaju podnošenja zahtjeva Sudu Europske unije (u nastavku teksta: Sud EU) za donošenje prethodne odluke, u kojem će slučaju sud rješenjem prekinuti postupak, a protiv navedenog rješenja žalba nije dopuštena, dok za vrijeme trajanja prekida ne teče zastara kaznenog progona. Sud je dužan obavijestiti ministarstvo nadležno za vanjske poslove o podnošenju zahtjeva Sudu EU, ako je odredio prekid postupka. Za vrijeme trajanja prekida sud može samo poduzimati radnje za koje postoji opasnost od odgode. Naime, članak 23. Preporuka Suda Europske unije za postupanje nacionalnih sudova u slučaju pokretanja prethodnog postupka od 20. srpnja 2018. (SL, 2018/C 257/01), propisuje da se podnošenjem zahtjeva za prethodnu odluku postupak pred nacionalnim sudom prekida do donošenja odluke Suda EU, a što je sukladno članku 23. Statuta Suda EU^[17]. Članak 18. st. 6. ZKP-a, koji je brisan predmetnim izmjenama, propisivao je da će sud prekinuti postupak u slučaju podnošenja zahtjeva Sudu EU do donošenja odluke Suda EU, iz čega slijedi da je ZKP bio u skladu s prethodno navedenim Preporukama i Statutom Suda EU. Međutim, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u odluci broj I Kž-Us 4/2018-4 od 22. svibnja 2018., kojom je odlučivao o predmetu Županijskog suda u Zagrebu, u kojem je podnesen zahtjev za prethodnu odluku Sudu EU, ukinuo je rješenje o prekidu postupka s tumačenjem da ako se prethodno pitanje ne odnosi (kako je to propisano u čl. 18. st. 1. tada važećeg ZKP-a^[18]) na pitanje procesne prirode, u tom slučaju nema zakonske osnove za donošenje rješenja o prekidu postupka jer se ono može donijeti samo ako je riječ o pitanju materijalnog kaznenog prava. Takvo stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije u skladu s Preporukom i Statutom Suda EU, niti je proizlazilo iz tada važeće odredbe članka 18. ZKP-a u dijelu koji se odnosi na zahtjev za prethodnu odluku, a što je valjalo tumačiti s Preporukom i Statutom Suda. Stoga je tim izmjenama otklonjena dvojba u praksi tako da je postupak povodom podnošenja zahtjeva Sudu EU, iako propisan suštinski na isti način, sada u zasebnom članku. Također, predmetnim izmjenama uklonjena je dvojba o primjeni mjera opreza u slučajevima kada istekne maksimalni rok trajanja istražnog zatvora. Naime, uveden je novi članak 98.a ZKP-a, kojim se propisuje mogućnost određivanja mjera opreza i nakon isteka najduljih rokova trajanja istražnog zatvora, u kojem se slučaju one prilikom kršenja ne mogu više mijenjati istražnim zatvorom, već okrivljenikovo nepridržavanje određene mu mjere opreza predstavlja kazneno djelo, na što se okrivljenik i upozorava prilikom određivanja mjera opreza. U konačnom nacrtu Prijedloga izmjene predmetne mjere opreza nazivaju se samostalnim mjerama opreza, za razliku od mjera opreza propisanih člankom 98. ZKP-a, koje su alternativne mjere ograničene najduljim rokovima trajanja istražnog zatvora. U Prijedlogu se navodi da samostalne mjere opreza propisane člankom 98.a ZKP-a mogu egzistirati i samostalno i nisu vezane istražno-zatvorskim rokovima te se mogu odrediti i po proteku najduljih rokova trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP-a, a jednako kao i kod mjera opreza iz članka 98. ZKP-a njihovo određivanje zavisno je od postojanja istražno-zatvorskih razloga iz članka 123. ZKP-a i mogu se primjenjivati do pravomoćnosti odnosno izvršnosti presude. Nadalje, katalog mjera opreza iz članka 98. ZKP-a proširen je mjerom zabrane pristupa internetu, koja se rješenjem određuje kao zabrana pristupa internetu, određenim mrežnim stranicama ili određenim društvenim mrežama, a izvršava je policija i regulatorno tijelo nadležno za elektroničke komunikacije. Izmjenom članka 98. st. 6. ZKP-a brisana je rečenica koja je propisivala da trajanje mjera opreza nije ograničeno rokovima trajanja istražnog zatvora, čime je objašnjena pravna priroda mjera opreza i njihova samostalnost u odnosu na istražni zatvor. Dopunjene su odredbe o istražnom zatvoru - odredba članka 123. st. 2. ZKP-a, tako da će se neovisno o najduljim rokovima trajanja istražnog zatvora iz članka 133. ZKP-a, dakle i po njihovu proteku, uvijek odrediti ili produljiti istražni zatvor protiv okrivljenika kojemu se presudom izriče kazna zatvora od pet godina ili teža kazna. Valja istaknuti u odnosu na ovu dopunu ZKP-a, da je i dosadašnji ZKP (od stupanja na snagu pa sa svim izmjenama i dopunama) jasno propisivao da se prilikom izricanja kazne zatvora u trajanju od pet godina ili teže kazne uvijek mora odrediti istražni zatvor (čl. 123. st. 2. ZKP-a) kao i da se maksimalno trajanje rokova istražnog zatvora ne odnosi na obligatorni istražni zatvor, a što je bilo jasno propisano odredbom članka 123. st. 4. ZKP-a, već je maksimalni rok trajanja istražnog zatvora zapreka određivanju/produljenju istražnog zatvora iz istražno-zatvorskih osnova propisanih u članku 123. stavak 1. ZKP-a, u koje ne ulazi tzv. obligatorni istražni zatvor iz stavka 2. čl. 123. ZKP-a. Međutim, ova zakonska odredba, prema praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske i pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. listopada 2016.^[19], tumačena je tako da se najdulje trajanje istražnog zatvora propisano u članku 133. ZKP-a primjenjuje i onda kada je riječ o istražnom zatvoru koji je određen na temelju odredbe članka 123. st. 2. ZKP-a (tzv. obligatorni istražni zatvor). U odnosu na istražni zatvor uveden je i novi članak 133.a ZKP-a, koji propisuje da kada je pri izricanju presude protiv okrivljenika određen obligatorni istražni zatvor, a presuda nije postala pravomoćna, okrivljenik će ostati u istražnom zatvoru do upućivanja na izdržavanje kazne, a najdulje do isteka trajanja izrečene kazne. Na taj način ipak je ograničeno trajanje tzv. obligatornog istražnog zatvora, i to visinom izrečene nepravomoćne kazne. Izmjenama i dopunama Zakona o sudovima (Nar. nov., br. 67/18) propisana je stvarna nadležnost Visokog kaznenog suda tako da odlučuje u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova u kaznenim predmetima. Time je bilo potrebno izmijeniti i ZKP u odnosu na nadležnost Visokog kaznenog suda.^[20] Osim izmjene ZKP-a da je Visoki kazneni sud nadležan odlučivati u drugom stupnju o žalbama protiv odluka županijskih sudova, slijedom čega je izmijenjena i nadležnost Vrhovnog suda Republike Hrvatske, koji je do sada odlučivao o navedenim žalbama, također je izmjenom ZKP-a propisano da Visoki kazneni sud odlučuje u trećem stupnju o žalbama protiv odluka donesenih u drugom stupnju, kad drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu kojom je optuženik oslobođen od optužbe i izrekne presudu kojom se proglašava krivim.

5. OSTALE IZMJENE I DOPUNE
Dopune određenih odredaba izvršene su i radi usklađenja s izmjenama i dopunama Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 118/18), kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji (Nar. nov., br. 126/19) koji je stupio na snagu 1. siječnja 2020., dok su preostale izmjene rezultat usklađivanja zakonske terminologije i nomotehničke preglednosti u samom tekstu ZKP-a.

6. ZAKLJUČAK
Iako je stajalište javnosti da su osme izmjene i dopune ZKP-a plod pritiska javnosti zbog postupanja sudova u pojedinim medijski eksponiranim predmetima, to nije tako. Nužno je bilo izmijeniti ZKP radi ubrzavanja kaznenog postupka, i to u odnosu na sve stadije postupka, pri čemu je dosadašnja praksa dala smjernice: opetovano ponavljanje zahtjeva za izuzeće sudaca, učestalo ponavljanje zahtjeva za izdvajanje nezakonitih dokaza, uskrata suglasnosti stranaka za provođenje već provedenih dokaza s naglaskom na ispitivanja ispitanih i konfrontiranih svjedoka te »prepričavanje« stanja spisa na sjednici drugostupanjskog suda povodom žalbe na presudu. Usto, bilo je potrebno i implementirati Direktivu 2016/1919/EU. Izmjene i dopune ZKP-a bile su nužne jer će u znatnoj mjeri ubrzati kaznene postupke posebice u odnosu na izmjenu i dopunu članka 431. st. 1. toč. 8. ZKP-a. Dosadašnja sudska praksa pokazala je da bez navedene izmjene te odredbe dolazi do beskonačnog odugovlačenja rasprave, ali i dodatne viktimizacije žrtava i oštećenika pojedinih kaznenih djela. Međutim, izmjene i dopune ZKP-a ipak nisu dovoljno obuhvatne i teško je raditi nove intervencije u ZKP-u jer svaka iziskuje sljedeću izmjenu pa je nužno prionuti izradi potpuno novog ZKP-a, koji bi trebao biti jednostavniji, brži i učinkovitiji, ali ne nauštrb prava okrivljenika i žrtve kaznenog postupka, u koju napast zakonodavac često dolazi slušajući »sirenski zov« javnosti, koja želi brza i jednostavna rješenja.

[*] Nar. nov., br. 126/19.
[1] Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 121/11 - proč. tekst, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 i 126/19 - u nastavku teksta: ZKP.
[2] Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku iz 2011. predvidio je Visoki kazneni sud, a početak njegova djelovanja bio je propisan za 1. siječnja 2015., da bi Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/14) bilo odgođeno osnivanje Visokog kaznenog suda do 1. siječnja 2020. Međutim, početak djelovanje suda suspendiran je do daljnjeg privremenom mjerom Ustavnog suda Republike Hrvatske.
[3] Nar. nov., br. 70/17.
[4] Vidi članak 72.a ZKP-a.
[5] Kada postoji osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo za koje je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina državni odvjetnik može provesti ili naložiti istražitelju provođenje dokaznih radnji koje su svrhovite za odlučivanje o podizanju optužnice, a obavijest o provođenju dokaznih radnji državni odvjetnik dostavlja okrivljeniku u roku tri dana od kada je proveo prvu dokaznu radnju.
[6] Istraga se provodi za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora teža od pet godina, ali državni odvjetnik može podignuti optužnicu i bez provođenja istrage ako rezultati provedenih radnji koji se odnose na kazneno djelo i počinitelja daju dovoljno osnova za podizanje optužnice.
[7] Predsjednik suda imenuje i branitelja po službenoj dužnosti u slučaju obvezne obrane ako nema izabranog branitelja niti mu je prethodno postavljen branitelj na teret proračunskih sredstava ili je ostao bez branitelja u tijeku postupka, a sam ne uzme drugog branitelja.
[8] Kad se osumnjičeniku, okrivljeniku ili traženoj osobi odobri pravna pomoć, njezina se djelotvornost i kvaliteta mogu, između ostalog, osigurati omogućavanjem kontinuiranog pravnog zastupanja tog osumnjičenika, okrivljenika ili tražene osobe. Glede toga države članice trebale bi omogućiti kontinuirano pravno zastupanje tijekom cijelog kaznenog postupka, kao i, kada je to potrebno, tijekom postupka na temelju europskog uhidbenog naloga.
[9] U Prijedlogu se u odnosu na ovu izmjenu obrazlaže: »U članku 1.a ZKP/08, imajući u vidu Odluku Vlade Republike Hrvatske o instrumentima za usklađivanje zakonodavstva Republike Hrvatske s pravnom stečevinom Europske unije (Narodne novine, broj 93/11) te činjenicu da je ZKP/08 usklađen s Direktivom 2016/343/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 9. ožujka 2016. o jačanju određenih vidova pretpostavke nedužnosti i prava sudjelovati na raspravi u kaznenom postupku (SL L 65, 11. 3. 2016.) u novoj točki 10. upućuje se na navedeni akt Europske unije. Ovim Prijedlogom se ZKP/08 primarno usklađuje s Direktivom 2016/1919/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 26. listopada 2016. o pravnoj pomoći za osumnjičenike i okrivljenike u kaznenom postupku i za tražene osobe u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga (SL L 297, 4. 11. 2016.) te je dodana točka 11., kojom se upućuje na navedeni akt Europske unije.«
[10] Vidi članak 3. ZKP-a.
[11] Članak 34. st. 3. ZKP-a propisuje da zahtjev za izuzeće suca višeg suda stranka može staviti nakon što predmet u povodu žalbe bude zaprimljen na višem sudu, a najkasnije do početka sjednice tog suda.
[12] Policija može, ako postoji opasnost od odgode, i prije započinjanja kaznenog postupka za kaznena djela za koja je propisana kazna zatvora do pet godina obaviti pretragu (čl. 246.), privremeno oduzimanje predmeta (čl. 261.), prepoznavanje (čl. 301.), očevid (čl. 304.), uzimanje otisaka prstiju i drugih dijelova tijela (čl. 211. i 307.).
[13] Policija može, ako je to svrhovito za otkrivanje počinitelja, odrediti potrebna vještačenja, osim obdukcije, ekshumacije i molekularno-genetske analize uzoraka biološkog materijala. O svemu što je poduzeto, policija ili istražitelj će prije, a ako to nije moguće, odmah nakon provođenja radnje, obavijestiti državnog odvjetnika.
[14] Osim navedene izmjene članka 326. ZKP-a, dodana su nova djela u katalog kaznenih djela iz Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15, 101/17 i 118/18) u odnosu na koja se mogu provesti operativni zahvati okrivljenika: javno poticanje na terorizam (čl. 99.), novačenje za terorizam (čl. 100.), obuka za terorizam (čl. 101.), putovanje u svrhu terorizma (čl. 101.a) i terorističko udruženje (čl. 101.a)
[15] Uzimanje uzoraka biološkog materijala od okrivljenika, žrtve ili druge osobe uz njihovu pisanu suglasnost može odrediti tijelo koje provodi izvide ili postupak, dok molekularno-genetsku analizu tih uzoraka uzetih od tih osoba nalaže državni odvjetnik. Te osobe prije potpisivanja suglasnosti poučit će se o svrsi uzimanja uzorka te njegovu korištenju u svrhu molekularno-genetske analize. Ako suglasnost nisu u mogućnosti dati ili je odbiju dati, uzimanje biološkog materijala od tih osoba te molekularno-genetsku analizu tih uzoraka na prijedlog državnog odvjetnika može naložiti sud.
[16] Pripremno ročište ne provodi se u postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora do petnaest godina. Ako u postupku za kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora više od petnaest godina predsjednik vijeća, s obzirom na navode u optužnici i prirodu predloženih dokaza, smatra da nije potrebno održavanje pripremnog ročišta, donosi nalog kojim određuje raspravu.
[17] https://curia.europa.eu
[18] Ako primjena kaznenog zakona zavisi od prethodnog rješenja pravnog pitanja za čije je rješenje nadležan sud u kojem drugom postupku ili drugo državno tijelo, kazneni sud može sam riješiti to pitanje prema odredbama koje važe za dokazivanje u kaznenom postupku. Rješenje tog pravnog pitanja od strane kaznenog suda ima učinak samo za kazneni predmet o kojem taj sud raspravlja.
[19] Su-IVk-21/2016-28 od 3. listopada 2016.
[20] Vidi članak 19.e ZKP-a.