1.Zakonski okvir i razvoj osiguranja depozita
Povjerenje u bankarski sustav važno je za svaku državu i pretpostavka je, uz ostalo, monetarne stabilnosti sustava. U Republici Hrvatskoj država provodi osiguranje depozita putem posebne agencije - Državne agencije za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka (u nastavku teksta: DAB). 

Danas je, od početka 2005., osiguranje depozita uređeno Zakonom o osiguranju depozita (u nastavku teksta: ZOD).¹ Prije toga, osiguranje štednih uloga bilo je uređeno aktom ministra financija, na temelju Zakona o Državnoj agenciji za osiguranje štednih uloga i sanaciju banaka iz 1994. godine² -
Odlukom o visini osiguranih štednih uloga, a DAB je zatim bio donio i Pravilnik o osiguranju štednih uloga, koji je, prema vlastitoj odredbi, inkorporirao (uključivao) navedenu Odluku. Naime, Zakon o DAB-u iz 1994. obvezivao je banke i štedionice da osiguraju štedne uloge do visine koju je odlukom propisivao ministar financija. Tako su bili osigurani štedni ulozi građana u svim bankama i štedionicama, kao i podružnicama stranih banaka -
za svakog štedišu, fizičku osobu, u pojedinoj banci (štedionici, podružnici strane banke) do uključivo visine od 30.000,00 kuna u 100%-tnom iznosu, a od 30.000,01 do 50.000,00 kuna u 75%-tnoj visini od tog iznosa.

Prema ZOD-u bili su »osigurani depoziti u bankama radi zaštite depozita građana u slučaju pokretanja stečajnog postupka nad bankom«, a pod pojmom banke podrazumijevale su se i podružnice stranih banaka i stambene štedionice. Pojam depozit bio je definiran (čl. 2.) kao - novčana sredstva građana u kunama ili stranoj valuti položena na račun kod banke na temelju ugovora o novčanom depozitu ili kao polog na štednu knjižicu te sredstva na tekućim računima i žiroračunima građana.

Direktiva rabi pojam depozit, podrazumijevajući pod tim »svaki potražni saldo koji rezultira iz sredstava ostavljenih na računu ili iz privremenih stanja proisteklih iz normalnih bankarskih transakcija, a koje kreditna institucija mora isplatiti na osnovi važećih zakonskih i ugovornih odredaba, kao i svaki dug evidentiran putem certifikata kreditne institucije«. Za potrebe izračunavanja potražnog salda, »Zemlje članice primjenjivat će pravila i propise koji se odnose na odbitne stavke i protupotraživanja u skladu s važećim zakonskim i ugovornim odredbama za depozit«. Nositelja (titulara, ovlaštenika) depozita Direktiva označava kao deponenta. 

U skladu sa sadržajem Direktive bio je usklađen i hrvatski zakon izmjenom ZOD-a, u 2008. Tada je bilo propisano da:

- do 1. siječnja 2010. DAB osigurava depozite građana (prije: štedne uloge) u svakoj banci, štednoj banci i stambenoj štedionici do uključivo visine od 400.000,00 kuna u 100%-tnom iznosu, neovisno o broju bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i mjestu gdje se ti bankovni računi vode; 

- od 1. siječnja 2010. DAB osigurava depozite vjerovnika u svakoj kreditnoj instituciji do uključivo visine od 400.000,00 kuna u 100%-tnom iznosu, neovisno o broju njegovih bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i mjestu gdje se ti bankovni računi vode; 

- u slučaju potrebe, Vlada Republike Hrvatske uredbom može propisati i viši iznos osiguranog depozita; 

- je Hrvatska narodna banka (u nastavku teksta: HNB) dužna bez odgađanja, a najkasnije u roku 21 dan od dana kad je utvrdila da kreditna institucija nije isplatila dospjele depozite, donijeti rješenje o nedostupnosti depozita.

Dakle, do 1. siječnja 2010. bili su osigurani samo štedni ulozi, odnosno depoziti građana, dok su od navedenog datuma osigurani depoziti (svih) »vjerovnika«.

Događaji na financijskim tržištima tijekom 2008. i 2009. doveli su do potrebe za daljnjim poboljšanjem pokrića depozita te su Europski parlament i Vijeće Europske unije donijeli 11. ožujka 2009. Direktivu broj 2009/14/EZ o izmjenama i dopunama Direktive 94/19/EZ. Novom Direktivom povećana je minimalna razina pokrića na 50.000,00 eura te su skraćeni rokovi u kojima treba obeštetiti deponente. Promjene su bile motivirane potrebom očuvanja povjerenja deponenata i postizanja veće stabilnosti na financijskim tržištima.

U skladu s tim, provedene su izmjene i u hrvatskom zakonu novelom ZOD-a 2009. 

2.Ostvarivanje prava
Dakle, osiguranje uloga provodi DAB, i to, od početka 2005., na temelju Zakona o osiguranju depozita. Država jamči za obveze DAB-a.

Počevši od 1. siječnja 2010., DAB osigurava depozite »vjerovnika« u svakoj kreditnoj instituciji do visine od 400.000,00 kuna, neovisno o broju vjerovnikovih bankovnih računa, visini sredstava po njima, valuti i mjestu gdje se ti bankovni računi vode.

Pravo zahtijevati isplatu na temelju državnog jamstva za depozite ostvaruje se nastupom osiguranog slučaja. Osigurani slučaj u smislu ZOD-a nastupa: 1) kad HNB kreditnoj instituciji dostavi rješenje o nedostupnosti depozita kojim se utvrđuje da kreditna institucija, zbog svoje financijske situacije, ne može niti će uskoro moći isplatiti dospjele depozite, ili 2) kad nadležni sud donese rješenje o otvaranju stečajnog postupka nad kreditnom institucijom (prema čl. 2.a st. 2.).

Rok je za podnošenje zahtjeva dvanaest mjeseci od objave poziva, a DAB je u obvezi isplatiti deponenta u roku sedam radnih dana od zaprimanja urednog i potpunog zahtjeva.

Imovinskopravni zahtjev s naslova prava na obeštećenje zastarijeva u roku pet godina nakon objave da je nastupio osigurani slučaj.

Pravo na obeštećenje nije prenosivo, osim nasljeđivanjem.

Za rješavanje svih sporova o osnovanosti i visini vjerovnikova prava na obeštećenje stvarno je i mjesno nadležan isključivo Trgovački sud u Zagrebu.

3.Osigurani depozit i deponent
Na problematiku predmeta osiguranja ukazuje već sadržaj naziva dvaju zakona: prije, o osiguranju štednih uloga i, poslije, o osiguranju depozita. S obzirom na promjenu predmeta osiguranja, neadekvatno je u nazivu Agencije (DAB-a) (za)ostao izraz o osiguranju »štednih uloga«, umjesto depozita.³ 

Prvi tekst ZOD-a bio je zadržao definiciju depozita iz prijašnjih propisa, kao »novčana sredstva građana u kunama ili stranoj valuti položena na račun kod banke na temelju ugovora o novčanom depozitu ili kao polog na štednu knjižicu te sredstva na tekućim računima i žiroračunima građana« (čl. 2.). To je, uočili smo, izmijenjeno tek četiri godine poslije, u postupku usklađivanja hrvatskoga s europskim zakonodavstvom. Na kraju 2008. pojam depozita definiran je kao potražni novčani saldo koji je kreditna institucija na temelju zakona ili ugovornih pogodbi dužna podmiriti vjerovniku, a taj depozit obuhvaća sredstva koja su preostala po bankovnim računima te privremena stanja vezana uz obavljanje poslovne djelatnosti kreditne institucije. Depozit je, u smislu toga Zakona, i obveza kreditne institucije po osnovi štedne knjižice te druge odgovarajuće pisane potvrde o depozitu, a koje su izdane kao vrijednosni papir sukladno posebnim propisima, osim ako te isprave glase na donositelja ili po naredbi (čl. 2. st. 1.).

Dakle, zakonska novela 2008. dvostruko je proširila obuhvat osiguranja, najprije njegov objektivni element -
 depozit kao predmet osiguranja te subjektivni element, obuhvaćajući »vjerovnike«, a ne samo »građane«. Te su promjene stupile na snagu odgođeno, 1. siječnja 2010. 

Navedena odredba noveliranog Zakona s definicijom depozita (čl. 2. st. 1.) upućuje na široko razumijevanje deponenta - to je, u pravilu, svaki vjerovnik s depozitom u banci. Granice toj širini Zakon je dao u sljedećem članku, negativnom enumeracijom u četrnaest točaka.⁴ 

4.Dvojbe oko osiguranja depozita individualnog poduzetnika
Na problematiku osiguranih depozita kratko smo se bili osvrnuli u povodu stečaja Credo banke d. d.⁵ Neki tadašnji upitnici nisu otklonjeni, postoje različita mišljenja,⁶ a na jedno od pitanja pokušat ćemo naći odgovor u nastavku ovoga članka. 

Već smo u navedenom radu bili ukazali na mogućnost da u novom zakonskom režimu takva osoba ima dvostruko zaštićen polog u istoj banci - »građanski« račun (ili račune) te poslovni račun kao individualni poduzetnik. U svezi s tim, pokušat ćemo pobliže analizirati promjenu do koje je došlo 1. siječnja 2010. denominacijom deponenta kao građanina u vjerovnika, i to s gledišta pozicije računa deponenta, koji se u nekoj banci potencijalno nalazi u dvostrukoj vjerovničkoj ulozi, jedanput kao građanin - sa svojim štednim ulogom i drugim računima, a drugi put, istodobno, i kao individualni poduzetnik - sa svojim poslovnim računom. Izraz individualni poduzetnik, za potrebe ovoga članka, rabimo u značenju - trgovac pojedinac, obrtnik i pripadnik slobodnog poziva.⁷ 

Pitanje se svodi na to - ima li, u smislu jamstvene zaštite depozita, fizička osoba kao poslovni subjekt pravo na tretman kao zaseban subjekt, uz onu zaštitu koju ima kao »građanski subjekt«. Ako je odgovor pozitivan, kao građanin bi imao osiguranu svotu u punom iznosu, a, također, ali posebno, imao bi je i kao poslovni subjekt.

Zakonsko je pravilo da se vjerovnikovo pravo na obeštećenje određuje prema ukupnim sredstvima po svim njegovim depozitima u trenutku nastupa osiguranog slučaja (obuhvaćajući i dospjele kamate, a uz umanjenje za prava banke prema vjerovniku koja mu se mogu staviti u prijeboj - članak 5. stavak 1. i 2. ZOD-a). 

Postavlja se pitanje, daju li porezno-financijski propisi, uz obveze koje oni nameću, osnovicu za tretman individualnog poduzetnika kao posebnoga, poslovnog subjekta, kad je u pitanju ostvarivanje njegovih prava, i to baš u vezi s obvezom vođenja poslovnog računa. 

Pojam poslovni subjeka imanentan je financijskim propisima, a s njim u vezi i pojam poslovni račun. Tako, Pravilnik o Jedinstvenom registru računa, koji je donesen na temelju Zakona o provedbi ovrhe na novčanim sredstvima (u nastavku teksta: ZPONS),⁸ posebno tretira poslovne račune poslovnog subjekta, pa se ti računi i označavaju, identificiraju, uz OIB, i matičnim (statističkim) brojem poslovnog subjekta (čl. 3. t. 2. Pravilnika). Ti su računi individualnih poduzetnika izloženi kontroli i javnosti kao i računi drugih poslovnih subjekata (koji, usput rečeno, baš kao takvi podmiruju i niz financijskih obveza s tih računa). 

Čini se da pozitivan odgovor na postavljeno pitanje proizlazi i iz odredbe ZOD-a o iznimkama koje isključuju korisnike prava na obeštećenje. Naime, među iznimkama (koje nisu obuhvaćene osiguranjem depozita) navedena su i »trgovačka društva koja se, prema Zakonu o računovodstvu smatraju srednjim, odnosno velikim obveznicima« (čl. 3. t. 12. ZOD-a, čl. 3. st. 1.-5. ZR-a). To bi značilo, argumento a contrario, da pravo na obeštećenje imaju oni »obveznici« koji nisu među navedenim iznimkama, a to su mali poduzetnici (mala trgovačka društva i trgovci pojedinci), s kojima ZR izjednačava sve obveznike poreza na dobit (čl. 2. st. 3. ZR-a). Bilo bi onda teško, nepravično i nesustavno, iz toga kruga korisnika osiguranja izostaviti individualne poduzetnike (među kojima su i trgovci pojedinci), koje i ZR tretira jednako kao i druge poduzetnike, uz ostalo i glede standarda financijskog izvještavanja u skladu s Međunarodnim računovodstvenim standardima (HSFI, MRS).

I sam je predlagatelj zakonske novele 2008. u obrazloženju prijedloga naveo uz ostalo: »... ovaj Zakon donosi proširenje opsega osiguranih deponenata s građana na sve fizičke osobe i na male poduzetnike.« 

DAB je posljedično, ispunjavajući zakonsku obvezu informiranja deponenata (prema odredbi čl. 18. ZOD-a), cirkularnim dopisom svim kreditnim institucijama, obavijestio o »proširenom opsegu osiguranja depozita i na depozite malih poduzetnika te neprofitnih institucija, tako da, po novome, sustav osiguranja uključuje depozite: -
 fizičkih osoba, - malih poduzetnika, i -
 neprofitnih institucija«.⁹ Dakle, kao subjekti odvojeno se navode - fizičke osobe i mali poduzetnici. Kad, u tom kontekstu, pojam »malih poduzetnika« ne bi uključivao trgovce pojedince (pa i ostale individualne poduzetnike), korektna bi informacija, trebala navesti uz fizičke osobe, ne male poduzetnike nego - mala trgovačka društva.¹⁰ 

Na opisani način, i predlagatelj zakona (posredno i zakonodavac) i Državna agencija, objasnili su, sugerirali su, da se zakonskom izmjenom opseg osiguranja proširuje ratione personae, tj. i na poduzetnike kao subjekte osiguranja, ne ograničavajući se pritom samo na one poduzetnike koji su pravne osobe. Drukčije bi bilo samo da je promjena predložena, formulirana i objašnjena, kao kombinirana, ratione persone (u odnosu na obuhvat malih poduzetnika pravnih osoba) i ratione materiae (u odnosu na obuhvat svih računa fizičkih osoba, pa i onih poslovnih, poduzetničkih). No, to nije tako učinjeno. 

Ipak, u recentnim kontaktima s DAB-om, nailazi se na otpor priznavanju statusa osiguranika individualnih poduzetnika kao malih poduzetnika. Protivljenje priznanja takvog statusa individualnim poduzetnicima stavlja se u kontekst imovine i načela njezinog jedinstva. Protivljenje se tumači stajalištem o nespojivosti (protivnosti) »dvostrukog osiguranja« s građanskopravnim načelom o jedinstvu (jedinstvenosti) imovine koja je, per definitionem, predstavljena u jednoj osobi (subjektu). Ne radi se, dakle, o interpretaciji legis specialis (barem ne primarno), nego o civilističkopravnom pitanju. Za rješenje problema potrebno je, stoga, odgovoriti na pitanje - je li za prihvatljivost odvojenog osiguranja depozita presudna okolnost pravna determiniranost imovine, njezina određenost pripadnošću (jednoj) osobi, fizičkoj ili pravnoj, jednom (i jedinstvenom) subjektu, ili te dvije stvari nisu međusobno uvjetovane?

Nastavno ćemo, stoga, posebnu pozornost posvetiti baš tome civilističkom, imovinskom, argumentu, kojim se opravdava teza o neprihvatljivosti paralelnog osiguranja depozita istog subjekta kao građanina i poduzetnika, nasuprot pretenzijama deponenta-poduzetnika na neovisno, paralelno osiguranje građanskoga i poslovnoga računa.


5.Imovina
5.1.Pojam imovina, njezine značajke i funkcija
Naveli smo da se protivljenje samostalnom jamstvenom pokriću depozita individualnih poduzetnika poziva na načelo jedinstva imovine. Stoga ćemo podsjetiti na često zanemaren pojam imovina, njezine značajke i funkciju.

Imovina se kao pojam nalazi u zakonima, ali je svoje određenje dobila u teoriji i praksi, ne uvijek s jednakim sadržajem. K tome, izraz je multifunkcionalan, pa se razlikuje i s obzirom na prirodu konteksta. Tako se govori o pravnome, ekonomskom i knjigovodstvenom pojmu imovine. 

U pravnom smislu danas prevladava shvaćanje prema kojemu je imovina skup subjektivnih imovinskih prava predstavljenih jednim nositeljem. Potrebno je, dakle, da se radi: a) o subjektivnim pravima, b) o imovinskim pravima, te c) da ta prava pripadaju jednom pravnom subjektu, fizičkoj ili pravnoj osobi. Obveze nisu dio imovine (koji bi je umanjivao), one su teret na imovini.

U ekonomskom, gospodarskom smislu, imovina je skup dobara koja pripadaju određenom subjektu. Dosljedno tome, skup svih gospodarskih dobara koja pripadaju i služe čovjeku za zadovoljenje njegovih potreba nazivamo njegovom imovinskom masom ili imetkom.¹¹

Iz tako određenoga pravnog pojma imovine proizlaze i njegove značajke, a to su jedinstvenost imovine i njezin identitet. Jedinstvenost ili jedinstvo imovine znači da određeni pravni subjekt može imati samo jednu imovinu, a identitet imovine znači da ona pravno ostaje jednaka samoj sebi makar pojedini dijelovi iz nje izlazili, a drugi u nju ulazili.¹² 

Sa stajališta naslovne teme, posebno su važne funkcije imovine. One objašnjavaju razlog postojanja pravnog instituta (pojma) imovine, kao i njezinu ciljnu primjenjivost. U teoriji se ističu, a u praksi dolaze do izražaja, dvije funkcije imovine: a) jamstvena funkcija i b) funkcija olakšanja pravnog prometa.

Prva i glavna jest jamstvena funkcija. »Imovina dužnika pruža jamstvo vjerovniku za namirenje njegova potraživanja. ... Imovinska masa je materijalna podloga imovine. Međutim, ona postaje pravno upotrebljiva istom onda kad se izrazi pomoću imovine ...«.

Druga je pomoćna, prometna funkcija. »Pomoću imovine omogućuje se da prava i obveze jednog subjekta kao jedinstvo kolaju u prometu.«¹³

U tumačenjima koja pozivom na imovinu i njezino jedinstvo negiraju mogućnost (dopustivost) posebnog osiguranja poduzetničkoga poslovnog depozita -
 nije izražena niti jedna od navedenih funkcija imovine. 

5.2.Jamstvena funkcija imovine, njezino proširenje i suženje
Iako je temeljna, jamstvena funkcija imovine, u pravilu, cjelovita i vezana uz određeni subjekt, to pravilo ima iznimaka.

5.2.1. Proboj pravne osobnosti
Definiranost (ograničenost) imovine subjektom (nositeljem) probijena je baš radi proširenja jamstvene funkcije - institutom proboja pravne osobnosti (piercing the corporate veil). Taj proboj u pravu društava proizlazi iz odredaba članka 10. stavak 2. i 3. Zakona o trgovačkim društvima (u nastavku teksta: ZTD).¹⁴ Članovi društva s ograničenom odgovornošću, dioničari dioničkog i komanditori komanditnog društva, u pravilu, ne odgovaraju za obveze društva, ali onaj tko zlorabi okolnost da kao član trgovačkog društva ne odgovara za obveze društva, ne može se pozvati na to da prema zakonu ne odgovara za te obveze.¹⁵

U novije vrijeme proboj pravne osobnosti, prema ZTD-u, interferira s odredbama Općega poreznog zakona, prema noveli OPZ-a donesenoj sredinom 2012.¹⁶

5.2.2. Ograničena imovinska odgovornost obrtnika
S druge strane, u legislativi se događa i obrnuto - individualna odgovornost za vlastite obveze limitira se tako da ne obuhvaća čitavu imovinu dotičnog subjekta. 

Tako je Zakon o obrtu (u nastavku teksta: ZO)¹⁷ odredbom članka 20. stavak 1. propisivao da »za obveze koje nastaju u obavljanju obrta, obrtnik odgovara cjelokupnom unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta«. Odredba je u praksi nailazila na otpor, ponajprije zbog problema određenja »cjelokupno unesene imovine potrebne za obavljanje obrta«, ali i iz načelnih razloga, zbog sukobljavanja s neograničenom odgovornošću drugih poduzetnika, kakvi su trgovci pojedinci, članovi javnog trgovačkog društva ili članovi-komplementari komanditnog društva. Sudska praksa do 2005. pretežno je provodila restrikciju ograničenjem obrtnikove odgovornosti primjenom članka 20. stavak 1. ZO-a.¹⁸ Tada je, međutim, noveliran Ovršni zakon koji je de facto (u biti i de jure) derogirao odredbu ZO-a, tako što je propisao da se »ovrha radi ostvarenja novčane tražbine protiv fizičke osobe koja obavlja registriranu djelatnost može provesti na cjelokupnoj njezinoj imovini, osim na onim stvarima i pravima na kojima se protiv nje ne bi mogla provesti kad ne bi obavljala registriranu djelatnost te na onim stvarima i pravima koja su nužna za obavljanje njezine registrirane djelatnosti ako joj je ona glavni izvor sredstava za život« (čl. 70. st. 2.). Time je obrtnikova egzekutabilnost izjednačena s onom ostalih fizičkih osoba, pa je i sudska praksa reagirala sukladno tome.¹⁹

Iako je odredba članka 20. stavak 1. ZO-a bila u bîti derogirana 2005. odredbom članka 70. stavak 2. OZ-a,²⁰  Ustavni sud Republike Hrvatske je, ipak, u ožujku 2010. tu odredbu ukinuo s učinkom od 15. srpnja 2010.²¹ Tako je sve do tada odredba, barem formalno, egzistirala u pozitivnome pravnom sustavu. 

Ustavni je sud obrazložio ukidanje time da načelo jedinstvenosti imovine i načelo odgovornosti cijelom imovinom spadaju u važna načela domaćeg pravnog poretka. Načelo odgovornosti cijelom imovinom, kao univerzalno i primjenjivo ne samo na trgovce pojedince i trgovačka društva, za koje je to i izrijekom propisano, već na sva tri oblika organiziranja gospodarskih subjekata, uključujući i obrtnike, proizlazi iz pravno-teorijske definicije imovine i načela jedinstvenosti imovine. Kad je nositelj poduzeća fizička osoba, kao što je slučaj s trgovcem pojedincem, ona za obveze odgovara cjelokupnom imovinom, koja, sukladno načelu jedinstvenosti imovine, uključuje imovinsku masu obuhvaćenu u poduzeću i imovinsku masu privatne imovine. Prema ocjeni Ustavnog suda, obveza države da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu, propisana člankom 49. stavak 2. (prva rečenica) Ustava, zahtijevala bi izjednačavanje poduzetnika u njihovim pravima, ali i u njihovim obvezama. Trgovci pojedinci, sukladno načelu jedinstvenosti imovine, odgovaraju za obveze cjelokupnom svojom imovinom (unesenom u poduzeće i privatnom), dok obrtnici, prema članku 20. stavak 1. Zakona o obrtu, ne odgovaraju privatnom imovinom, to jest onom koja ne predstavlja »unesenu imovinu potrebnu za obavljanje obrta«.

Ipak, u novije se vrijeme obnavlja namjera ograničenja odgovornosti obrtnika za obveze, u smislu određenja dijela imovine kojom bi jamčio za obveze. Ministar poduzetništva i obrta najavio je donošenje novog Zakona o obrtu, prema kojemu obrtnici više ne bi trebali jamčiti imovinom za poslovanje obrta, u smislu da bi se odgovornost obrtnika propisala na način da bude nedvojbeno kojim dijelom imovine on odgovara za obavljanje obrta (imovina namijenjena za obavljanje djelatnosti).²²

Vladina inicijativa slijedila je zahtjeve izražene u okviru Hrvatske obrtničke komore (u nastavku teksta: HOK), s okruglog stola održanog u siječnju 2011. (uz prisutnost vanjskih pravnih eksperata, predstavnika Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva, Porezne uprave, jednog profesora Pravnog fakulteta u Zagrebu, umirovljenog suca Ustavnog suda, predsjednika Suda časti HOK-a, tajnika Odbora za zakonodavstvo Hrvatskog sabora). Prema internetskom zapisu HOK-a,²³ prisutni pravni stručnjaci ukazali su na posljednju rečenicu obrazloženja odluke Ustavnog suda, da »nema ustavnopravno utemeljenog razloga da trgovačka društva odgovaraju cjelokupnom imovinom (društva), a obrtnici samo (neutvrdivim) dijelom svoje imovine«, ističući da je Sud time ostavio otvorenim pitanje odgovornosti obrtnika ograničenom imovinom, što znači da bi zakonodavac trebao odrediti tu imovinu.

Bilo kako bilo, bez obzira na ne/donošenje novoga zakona kojim bi se utvrdila »odgovornost obrtnika ograničenom imovinom«, ostaje činjenica da je u pravnom sustavu postojala ograničena imovinska odgovornost, izvan onih ograničenja zajamčenih ovršnopravnim propisom te da se radi na mogućem obnavljanju takve ograničene odgovornosti.

Međutim, s gledišta naslovne teme, treba istaknuti da je kod razmatranja odgovornosti obrtnika bila i jest riječ o jamstvenoj funkciji imovine, a da se o tome ne radi kad je u pitanju ostvarivanje pojedinačnoga subjektivnog prava obrtnika ili nekoga drugog individualnog poduzetnika. 

6.Jedinstvo imovine i poslovno-građanska dihotomija fizičke osobe
U ovom smo članku ukazali na svojevrsnu građansko-poslovnu dihotomiju individualnog poduzetnika, dakle fizičke osobe. Ukazali smo, zatim, na propise koji od poduzetnika zahtijevaju vođenje poslovnog računa te na činjenicu da sve do 2010. individualni poduzetnici, kao titulari tih računa, nisu bili obuhvaćeni državnim jamstvom u slučaju propasti banke depozitara, za razliku od zaštite koju su uživali građani (sa svojim depozitima), uključujući te iste poduzetnike ali samo s njihovim »građanskim« računom.

Dakle, činjenica je, iz nedavne pozitivnopravne prošlosti, da je, vrlo uvjetno rečeno, imovina fizičkih osoba - poduzetnika bila »nejedinstvena«, podijeljena na »građansku« i »poduzetničku«, barem što se tiče subjektivnih prava po računima kod jedne banke.

Međutim, tu se ne radi o nejedinstvu imovine navedenih osoba. Čini nam se, ako se tako promatra, da je stvar postavljena naopačke. To, stoga, jer se imovina stavlja u funkciju ostvarivanja pojedinačnoga subjektivnog prava (onoga prema DAB-u), a to pravo ne ostvaruje imovina, niti je to njezina funkcija. To pravo ostvaruje subjekt. Ostvarenjem pojedinačnoga subjektivnog imovinskog prava -
 subjekt samo obogaćuje svoju imovinu (»povećava njezinu masu«).

Dovodeći postojanje subjektivnoga imovinskog prava (i njegovo ostvarivanje) u vezu s jedinstvom imovine, imovina se stavlja u funkciju koju ona nema niti je može imati. Njezina je funkcija jamstvena, i u tom je smislu ona jedinstvena. To ne znači da je u nekom drugom smislu nejedinstvena, nego, jednostavno, kad se radi o tome da neka osoba ima (i ostvaruje) neko subjektivno pravo - nema mjesta isticanju jedinstva imovine.

7.Zaključno
Individualni poduzetnici bili su, sve do 2010., zakonom, dakle, legalno, diskriminirani kao osobe koje su kod neke banke (koja je došla pod stečaj) imale poslovni i građanski račun. Ako je takvoj osobi zbroj salda na dvama računima bio unutar osiguranog limita, osiguranjem joj je, ipak, bio pokriven samo iznos s građanskog računa. 

Sustav je, prije, poznavao dvije vrste računa - poduzetnički i građanski, funkcionalno - dvije vrste deponenata, poduzetnika i građanina, bez obzira na to što se radilo o istoj (fizičkoj) osobi. Od 1. siječnja 2010. pravni sustav i dalje razlikuje poduzetnika koji je kao poslovni subjekt titular poslovnog računa u banci i građanina kao nositelja građanskog računa, pa i onda kad se radi o istoj osobi.

ZOD stoga, od 1. siječnja 2010., kao zaštićene deponente više ne spominje »građane« nego »vjerovnike«. U tom specifičnom kontekstu pojam vjerovnik, s obzirom na izneseno, obuhvaća posebno osobu kao nepoduzetnika (građanina) i posebno kao poduzetnika. Takav zaključak, smatramo, proizlazi iz ukupnosti navedenih poreznih i financijskih propisa koji obvezuju poduzetnika, pa i onoga individualnog, na posjedovanje specifičnoga i individualiziranog poslovnog računa, te ga čine - poslovnim subjektom (pa ga tako i nominiraju). Sada, kad je u novom režimu osiguranja depozita i individualni poduzetnik postao zaštićeni deponent - vjerovnik, što prije baš kao takav nije bio, smatramo da mu pripada i posebna zaštita odvojena od mogućega njegova računa u istoj banci kao građanina. Ako je do navedenoga dana on (zapravo njegov račun, ali personificiran u osobi poduzetnika) imao nezaštićen status, danas bi, ulaskom u sustav osiguranja, baš kao takav trebao imati status osiguranog vjerovnika. 

Zaključak o tome može proizlaziti samo iz analize posebnih propisa, onih koji uređuju poslovni status poduzetnika i njegovu obvezu vođenja poslovnog računa, kao i propisa koji uređuju osiguranje depozita kod banaka, odnosno kreditnih institucija.

U skladu s navedenim, na pozitivan odgovor o pravu individualnog poduzetnika kao poslovnog subjekta upućuje i nedavna odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, kojega autentična sentencija glasi: »Ukoliko se pojave dvojbe u vezi s tumačenjem neke zakonske odredbe, odnosno međusobnih odnosa odredbi dvaju (ili više) zakona koje uređuju istu materiju, nadležna tijela dužna su te odredbe tumačiti u korist ovlaštenika prava, te mu doista i omogućiti njihovo ostvarivanje.«²⁴ 

Odgovor na postavljeno pitanje, ni u kojem slučaju ne može se tražiti, pa niti naći, pozivanjem na imovinu i njezinu jedinstvenost s obzirom na subjekt. To, stoga, što pravna funkcija imovine nikada nije bila niti jest - ostvarivanje posebnih imovinskih subjektivnih prava. Ostvarivanje posebnih imovinskih subjektivnih prava uvijek je odvojeno od same imovine kao pravne kategorije.

Neprimjenjivost kriterija imovine za ocjenu prava na »dvostruko pokriće« potvrđuje i nesporno pravo istog subjekta da neovisno pokriće ostvaruje istodobno u dvjema bankama (ili više njih). Kad bi jedinstvenost imovine onemogućavala dupliranje pokrića, tada to pravo ne bi bilo ostvarivo istome subjektu (»istoj imovini« - per nefas) u dvjema bankama (ili više njih). S duge strane, status posebnoga poslovnog računa »jači je« razdjelitelj od okolnosti da se dva »obična računa« vode u dvjema bankama. Naime, ako je već ta »jedinstvenost imovine učinjena nejedinstvenom« tako banalnom okolnošću (računi u više banaka), onda je daleko prihvatljivije da mnogo značajnija, funkcionalna okolnost - kakva je poseban status poduzetničkog računa (koji je posljedica, rezultat, fiskalnog sustava, pa je, uz ostalo, identificiran i posebnim matičnim brojem poduzetnika kao poslovnog subjekta) - također daje poseban status sredstvima na tom računu. 

Eliminirajući, iz navedenih razloga, kriterij imovine kao mjerodavan za odgovor na postavljeno pitanje, smatramo da leges speciales, propisi koji uređuju financijsko poslovanje poduzetnika i propisi koji uređuju osiguranje depozita -
posebno uz dinamičnu interpretaciju zakonskih promjena posljednjih godina, opravdavaju priznanje odvojenoga, separatnog pokrića, osiguranjem depozita i na poslovnom računu.

Prethodni zaključak potvrđuje i pouka iz obrazloženja prethodno navedene Odluke Ustavnoga suda (one o apstraktnoj kontroli odredbe Zakona o obrtu), iako u sasvim drugom kontekstu - u vezi s izjednačenjem u obvezama, a ne u pravima. »Prema ocjeni Ustavnog suda, obveza države da svim poduzetnicima osigura jednak pravni položaj na tržištu, propisana člankom 49. stavkom 2. (prva rečenica) Ustava, zahtijevala bi izjednačavanje poduzetnika u njihovim pravima, ali i u njihovim obvezama.«²⁵ Kad trgovac pojedinac (ili obrtnik, ili samostalni profesionalac) ne bi imao pravo na posebno, odvojeno pokriće poslovnog depozita kod propale banke, tada bi on, neustavno, bio u nejednakom položaju na tržištu u odnosu na trgovačko društvo koje se smatra malim poduzetnikom i, neupitno, ima pravo na odvojeno pokriće. Formalnopravno, potonji bi pravo naknade osiguranog depozita ostvarivao kao drugi subjekt, ali to ne mijenja bît poduzetničke jednakosti ili nejednakosti na tržištu.

»Zaštićeno dobro« zakonskim osiguranjem bankovnog depozita nije imovina nego račun (točnije: sredstva na računu), odnosno skup računa jednog vjerovnika i to kod jedne banke. U kontekstu za ovo pitanje relevantnih propisa, pojam vjerovnik specifičan je, kao što je specifičan i sâm poduzetnički, poslovni račun. Svoje subjektivno i posebno, imovinsko pravo, pravo na osigurninu za depozit, vjerovnik ostvaruje sasvim neovisno o svojoj imovini, baš kao i sva druga takva, subjektivna, prava.

* Miljenko Giunio, MM prokurist, predsjednik Udruge pravnika u gospodarstvu, Zagreb. 
1 Zakon o osiguranju depozita (Nar. nov., br. 177/04, 119/08 i 153/09). 
2 Zakon o DAB-u (Nar. nov., br. 44/94, 79/98, 19/99, 35/00, 60/04, 177/04 (ZOD) i 12/12. 
3 Nedugo prije donošenja ZOD-a izmjena Zakona o DAB-u bila je provedena sredinom 2004. No, ni zakonska novela 2012. nije iskorištena za korekciju naziva. 
4 Zapravo su ta ograničenja, tj. isključenja od prava na obeštećenje, navedena u jednom od sljedećih članaka jer su te iznimke u čl. 3. (st. 3.), a novelom je između dvaju članaka ubačen čl. 2.a, nomotehnički nespretno. Nespretno stoga jer umetnuti čl. 2.a definira pojmove, a definicija depozita dana je već u čl. 2. Zatim, ovako je odredba čl. 2. st. 1. (sada još i produljenog članka novim stavcima) odvojena od iznimaka specificiranih u st. 3. čl. 3., tako da odredbe nisu prostorno povezane. 
5 Giunio, M., »Pouke i upitnici slučaja Credo banke«, Informator, br. 6028-29 od 17. prosinca 2011. 
6 Relativna recentnost izmjene ZOD-a, u vrijeme nakon pada banke koja u svom imenu nosi pojam vjerovanje (credo), moguće i ne baš idealna transparentnost odnosne odredbe, k tome i nedostatak iskustva (prakse) - prouzročili su početnu nesigurnost i kod pozvanih ljudi, kad je trebalo odgovoriti na konkretno pitanje o zaštićenosti depozita (klijenta brokerskog društva kao komitenta, tj. po povjereničkom računu). Vrlo brzo uslijedio je pozitivan odgovor, utemeljen na iznimci iz čl. 3. st. 4. ZOD-a. 
7 Pojedini propisi različito određuju pojam poduzetnik, obuhvaćajući uz fizičke i pravne osobe. 
 Opći porezni zakon (Nar. nov., br. 147/08, 18/11 i 78/12) definira poduzetnika kao: fizičku ili pravnu osobu, udružene osobe ili imovinsku masu bez pravne osobnosti, koja gospodarsku djelatnost obavlja samostalno, trajno i radi ostvarivanja prihoda, dohotka, dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi. Pritom se gospodarskom djelatnošću smatra razmjena dobara i usluga na tržištu radi ostvarivanja prihoda, dohotka, dobiti ili drugih gospodarski procjenjivih koristi (čl. 39. st. 1. i 2.) U drugom poreznom propisu, Zakonu o porezu na dodanu vrijednost (Nar. nov., br. 47/95 i 164/98) definicija je bliska, ali ipak različita. Prema ZPDV-u, poduzetnikom se smatra pravna ili fizička osoba koja samostalno i trajno obavlja djelatnost s namjerom ostvarivanja prihoda (čl. 2. st. 3.). Noviju, malo drukčiju, definiciju dao je Zakon o financijskom poslovanju, prisilnoj nagodbi i stečaju (Nar. nov., br. 118/12) - »poduzetnik« jest pravna i fizička osoba koja samostalno obavlja gospodarsku djelatnost radi ostvarivanja dobiti (čl. 3. t. 1.). 
 Prema Zakonu o računovodstvu (Nar. nov., br. 109/07 -
čl. 2. st. 2. i 3.): (2) Poduzetnici u smislu ovoga Zakona jesu: 
 1. trgovačko društvo i trgovac pojedinac određeni propisima koji uređuju trgovačka društva, 
 2. poslovna jedinica poduzetnika iz točke 1. ovoga stavka sa sjedištem u stranoj državi ... 
 (3) Odredbe ovoga zakona, pored poduzetnika iz stavka 2. ovoga članka, dužna je primjenjivati i svaka pravna i fizička osoba, koja je obveznik poreza na dobit određena propisima koji uređuju poreze, ... 
8 Nar. nov., br. 91/10 i 112/12 - računi poslovnih subjekata, uz ostale, dio su elektroničke baze podataka. Pravilnik o jedinstvenom registru računa (Nar. nov., br. 96/10, 130/10 i 99/11. (Pravilnik je donesen u provedbi čl. 22. st. 1. ZPONS-a). 
 I Odluka o sadržaju i načinu vođenja registra računa kod ovlaštenih organizacija (HNB, Nar. nov., br. 68/01), donesena na temeljem prijašnjeg Zakona o platnom prometu u zemlji, sadržavala je pojam »poslovni subjekt«, određujući ga kao »... pravnu osobu, fizičku osobu koja obavlja djelatnost sukladno propisima, ...«. 
9 DAB, cirkularni dopis, Ur. br. II-1002/12-2009. od 24. prosinca 2009. s prilogom. 
10 U protivnom, radilo bi se o dezinformaciji Državne agencije, koja je time dovela ili mogla dovesti u zabludu male poduzetnike koji ne bi bili obuhvaćeni promjenom kao subjekti.
11 Tako Vedriš, M./Klarić P., Građansko pravo, Narodne novine, Zagreb, 2004., str. 93 i 94. 
12 Vedriš, M./Klarić P., op. cit., str. 98 i 99. 
13 Vedriš, M./Klarić P., op. cit., str. 97 i 98. 
14 Nar. nov., br. 111/93, 34/99, 121/99 - vjerodostojno tumačenje, 52/00 - Odluka USRH,118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 152/11- proč. tekst i111/12. 
15 O proboju pravne osobnosti više u: 
 Barbić, J., »Odgovornost članova organa dioničkog društva za štetu počinjenu društvu i vjerovnicima društva«, Godišnjak XIV. savjetovanja Aktualnosti hrvatskog zakonodavstva i pravne prakse, Organizator, Zagreb, 2009., str. 273-335. 
 Frankulin, M., »Odgovornost za štetu članova uprave prema vjerovnicima dioničkog društva«, PUG 3/10, str. 681-702. 
 Brnabić, R., »Proboj pravne osobnosti u joint venture poslovima«, PUG 3/10, str. 703-720. 
 Marković, S., »Odgovornost članova uprave doo-a«, PUG 3/10, str. 721-730. 
16 Odredbe čl. 26.a, 26.b, 26.c, 26.d, te 158.a i dr. OPZ-a. 
17 Nar. nov., br. 77/93, 90/96, 102/98, 64/01, 71/01, 49/03 - proč. tekst, 68/07 - ispr. 89/07 i 40/10 - Odluka USRH. 
18 Tako, VS Rev 997/01 od 27. lipnja 2001. (»fizička osoba čiji je obrt prestao odgovara za dugove obrta samo imovinom unesenom u obrt«), VS Rev 2515/1999-2 od 9. srpnja 2003., VS Rev 809/05-2 od 4. srpnja 2006. (obrtnik odgovara unesenom imovinom koja je potrebna za obavljanje obrta, a ne cijelom svojom imovinom), VTS Pž-8418/03 od 1. lipnja 2004. - izvor ius-info. 
19 O tome vidjeti Šimundić, M., »Granice odgovornosti obrtnika«, web stranice Trgovačkog suda u Zagrebu. 
j20 Nar. nov., br. 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08. 
21 Odluka, br. U-I/2771/2008 od 17. ožujka 2010., objavljena u Nar. nov., br. 40/10. 
22 Prema, business.hr, 19. lipnja 2012. 
23 web stranice HOK-a, 21. siječnja 2011. 
24 Odluka Ustavnog suda RH, br. U-III-2025/2010 od 26. rujna 2012. (Nar. nov., br. 128/12), te web stranice Ustavnog suda. 
25 Iz t. 13. obrazloženja Odluke.