1. UVODNO
Normativno uređenje parničnog postupka u posljednjim je desetljećima doživjelo velike promjene. Važeći Zakon o parničnom postupku^[1], premda njegov razvoj nije dovršen, postupno poprima obilježja modernog procesnog zakona. To se očituje npr. kroz afirmaciju raspravnog načela uz usporedno postroženje procesne discipline jasnim razgraničenjem stadija u kojima može biti iznošena raspravna građa, zatim kroz uvođenje oglednog postupka kao primarnog te tendenciju prema pozicioniranju revizije kao krajnjeg i iznimnog instrumenta za osiguravanje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, nadalje kroz intenziviranje uporabe informatičko-komunikacijske tehnologije itd. Razvojni put ZPP-a u nekim je segmentima bio revolucionaran, a u drugima skroman.

Jedno od važnih područja na kojemu, čini se, ponestaje ambicije za daljnjim unaprjeđenjima jest onemogućavanje zlouporaba procesnih prava.^[2] Dijelom je to razumljivo. Novele ZPP-a u posljednjim desetljećima povećavale su učinkovitost različitih procesnih instituta, čime je sužen manevarski prostor za zlouporabe, i njihov je broj u praksi doista bitno smanjen.^[3] Time je glavnina problema riješena, međutim na putu izgradnje modernog procesnog zakona treba pronaći rješenja i za preostale. Moguće je više smjerova razvoja na tom području, a u ovom članku ukazujemo na neke.

2. SAVJESNO KORIŠTENJE PROCESNIH OVLAŠTENJA
Obveza suda i svih sudionika u parničnom postupku je nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova, s tim da je obveza suda  onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku (čl. 10., st. 1. ZPP-a). Također, stranke su dužne pred sudom govoriti istinu i savjesno se koristiti pravima koja su im priznata zakonom (čl. 9. ZPP-a). Kroz te se dužnosti ogleda jedno od osnovnih načela parničnog postupka: načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja. Ono daje odgovor na pitanje mogu li se stranke služiti propisanim procesnim pravima i radi ostvarivanja nedopuštenih ciljeva, npr. šikaniranja protivnika, sprječavanja suda u brzoj i ekonomičnoj provedbi postupka i sl. Ono je, također izvdenica načela savjesnosti i poštenja i načela zabrane zlouporabe prava koja su općeusvojena pravna načela,^[4] a zabrana se zasniva na tezi da sve ono što je formalno dopušteno ne mora nužno biti u skladu s duhom zakona i općim moralnim shvaćanjima (Non omne quod licet honestum est.).^[5] Dok bi nesavjesno korištenje procesnih ovlaštenja moglo biti rezultat i namjere i nemarnosti, zlouporaba procesnih ovlaštenja pretpostavlja svijest o protupravnosti i namjeru.^[6] Načelo savjesnog korištenja procesnih ovlaštenja također se izvodi iz načela zakonitosti (jer zlouporaba procesnih ovlaštenja predstavlja suštinski protupravno postupanje) i iz načela ekonomičnosti (jer su zlouporabe zapreka brzoj i koncentriranoj provedbi postupka uz što je moguće manje troškova). Brojni su primjeri zlouporaba procesnih prava u praksi. Primjerice, svjesno iznošenje neistinitih činjeničnih navoda, neistinito iskazivanje stranke saslušane u svrhu dokazivanja, predlaganje odgode ročišta zbog izmišljenih razloga spriječenosti, obijesno podnošenje zahtjeva za izuzeće sudaca, svjesno predlaganje dokaza koji se neće moći izvesti, dostava sudu velikog broja nevažnih isprava s ciljem da se rad suda uspori i usmjeri na nebitno, namjerna dostava neurednih podnesaka, čime se nepotrebno produžuje postupak zbog pozivanja na ispravak i/ili dopunu temeljem članka 109. ZPP-a, opetovano podnošenje nedopuštenih pravnih lijekova itd.^[7] Iako je lepeza zlouporaba koje se javljaju u praksi znatno manja nego što je bila npr. do novele ZPP-a iz 2003.^[8], one nisu ni izbliza iskorijenjene, a sudska praksa u utvrđivanju i sankcioniranju zlouporaba nije se razvila.

3. DOSADAŠNJI NORMATIVNI RAZVOJ
Prije novele ZPP-a 2003. parnični postupak trpio je od nedostatka djelotvornih instrumenata za sprječavanje razmjerno velikog broja zlouporaba koje su uočene u praksi. Osim načelnih odredaba članka 9. i 10., Zakon je sadržavao još i odredbe članka 316. o kažnjavanju novčanom kaznom za slučaj teže zlouporabe procesnih prava, a tada je važilo i opće pravilo o zamjeni neplaćenih novčanih kazni (izrečenih bilo zbog vrijeđanja bilo zbog zlouporaba) kaznom zatvora. Kao snažno neizravno sredstvo sankcioniranja zlouporaba, možemo spomenuti samo odredbu članka 156. o naknađivanju parničnih troškova prema načelu culpae. Uočeni nedostaci potaknuli su znatne normativne intervencije. Novelom ZPP iz 2003. uvedena su brojne nove odredbe s ciljem sprječavanja zlouporaba u specifičnim procesnim situacijama. Neke od njih brzo su pokazale pozitivne rezultate u praksi. U propisivanju instrumenata za sprječavanje zlouporaba procesnih prava stranaka zakonodavac je identificirao situacije u kojima su zlouporabe najčešće te je u tim situacijama ojačao poziciju suda dajući mu odgovarajuće ovlasti. Tako je npr. propisano u kojim se slučajevima može, rješenjem protiv kojega nije dopuštena (posebna) žalba, odbaciti zahtjev za izuzeće suca (čl. 73. ZPP-a) i odlučiti o prijedlogu stranke za svrsishodnu delegaciju (čl. 68. ZPP-a). Radnja u postupku koja u praksi izaziva mnoštvo problema i otvara mogućnosti za brojne zlouporabe, dostava je pismena, a ZPP iz 2003. uveo je niz novih odredaba kojima se smanjuje mogućnost za zlouporabe. Od iznimne važnosti za sprječavanje zlouporaba procesnih prava stranaka bilo je uvođenje ograničene zabrane iznošenja novih činjenica i dokaza.

Tom izmjenom stranke su obvezane već u tužbi i odgovoru na tužbu odnosno na prvom ročištu u postupku, iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze potrebne za njihovo utvrđivanje, a ako bi to učinile kasnije tijekom glavne rasprave, na zahtjev protivne stranke bile bi joj dužne naknaditi time izazvane troškove (čl. 299. ZPP-a).^[9] Također, zabranjeno je iznošenje novih činjenica, predlaganje novih dokaza i isticanje nekih materijalnopravnih i procesnopravnih prigovora u žalbi protiv prvostupanjske odluke (čl. 352. st. 1. ZPP-a).

Osim spomenutih i niza drugih odredaba koje imaju preventivnu svrhu, novela ZPP-a dotaknula se i instrumenata za sankcioniranje zlouporaba. Određene izmjene doživjelo je opće pravilo o sankcioniranju zlouporaba procesnih prava koje je do tada bilo sadržano u članku 316., a nakon toga u dopunjenom članku 10. ZPP-a.

Ono određuje da će sud novčanom kaznom od 500,00 do 10.000,00 kuna kazniti fizičku osobu, odnosno od 2.500,00 do 50.000,00 kuna pravnu osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju u postupku, s tim da se neplaćena novčana kazana više ne zamjenjuje kaznom zatvora, već se prisilno naplaćuje po službenoj dužnosti, kao novčana tražbina prema pravilima ovršnoga postupka. Dodana je i odredba koja ovlašćuje žalbeni sud da, ako posumnja u počinjenje zlouporabe, naloži prvostupanjskom sudu provjeru je li zlouporaba doista počinjena, nakon čega će taj sud izreći novčanu kaznu ili će rješenjem utvrditi da nije počinjena teža zlouporaba prava. Osim izmjena u članka 10. ZPP-a, posebne odredbe predviđaju izravno ili neizravno sankcioniranje i u određenim specifičnim situacijama.

Tako je npr. uvedena dužnost suda da novčano kazni stranku i umješača odnosno njihova zastupnika ako se utvrdi da je zahtjev za izuzeće očito neosnovan i da je podnesen samo zato da bi se omelo ili spriječilo sud u poduzimanju nekih radnji ili radi odugovlačenja postupka (čl. 75. st. 5. i 6. ZPP-a). Izmjene i dopune Zakona o parničnom postupku koje su uslijedile u razdoblju nakon 2003., zaključno s posljednjom novelom iz 2019.^[10] nastavile su trend daljnjeg smanjenja manevarskog prostora za potencijalne zlouporabe procesnih prava. Tome je najviše pridonijelo strože razdvajanje stadija prvostupanjskog postupka, pri čemu se najkasnije u stadiju prethodnog postupka može (uz određene opravdane iznimke) preinačiti tužbu i iznositi nove činjenice i dokaze te prigovor radi prebijanja (čl. 190. st. 1. i 2. i čl. 299. ZPP-a), dok je stadij glavne rasprave de facto rezerviran za izvođenje dokaza.

Znatan iskorak predstavlja i uvođenje elektroničke komunikacije, čime se dodatno smanjuje mogućnost za zlouporabe vezane uz dostavu pismena. Prijeđeni razvojni put pokazuje da je današnje normativno uređenje niza procesnih instituta u velikoj mjeri smanjilo manevarski prostor za zlouporabe. Premda je na području prevencije zlouporaba učinjen golem napredak, a usredotočenost na prevenciju i je najučinkovitiji pristup, zakonski koncept onemogućavanja zlouporaba procesnih prava ipak nije potpuno zaokružen i preostala su određena neodgovorena pitanja te prostor za daljnji normativni razvoj.

4. NEKA OTVORENA PITANJA I MOGUĆI SMJEROVI RAZVOJA

4.1. Nulta tolerancija na zlouporabe?
Prema izričitoj odredbi članka 10. st. 1. ZPP-a, obveza je suda onemogućiti svaku zlouporabu prava u postupku. Tako proklamirana nulta tolerancija na zlouporabe nije podržana odgovarajućim provedbenim instrumentima. Proturječi joj već odredba stavka 2. istog članka prema kojoj će sud kazniti novčanom kaznom osobu koja teže zlouporabi prava koja joj pripadaju. Dakle, samo teže, a ne sve zlouporabe, mogu biti sankcionirane.  Kako onda, u skladu s dužnošću iz članka 10. st. 1. ZPP-a onemogućiti preostale, lakše zlouporabe koje, ako se u pojedinim parničnim predmetima ponavljaju, u svojoj ukupnosti mogu naštetiti brzoj i ekonomičnoj provedbi postupka?

Iako je moguć daljnji suživot tih dviju dijelom proturječnih odredbi, implicitna poruka koju one šalju je zbunjujuća za njihove adresate, prvenstveno za sudove, koji su ionako previše suzdržani prema sankcioniranju zlouporaba. Mogući smjerovi razvoja vode ili prema afirmaciji i dosljednoj provedbi nulte tolerancije ili prema ublažavanju.

4.1.1.  Afirmacija
Afirmacija i dosljedna provedba nulte tolerancije na zlouporabe podrazumijeva stvaranje procesnopravne mogućnosti za sankcioniranje svih utvrđenih zlouporaba procesnih prava, a ne samo težih, dakle brisanju iz odredbe članka 10. st. 2. ZPP-a riječi „težih“. U slučajevima lakših zlouporaba (a to bi u praksi najčešće bile one kod kojih nema mogućnosti nastanka težih posljedica na trajanje i troškove postupka) trebalo bi razmjerno tomu predvidjeti mogućnost da se počinitelju umjesto novčane kazne izrekne opomena, što bi u određenim slučajevima bilo dostatno za ostvarenje preventivne svrhe i odvraćanje od novih zlouporaba. Korisno bi bilo učiniti i daljnji korak uvođenjem pravnog standarda „očite zlouporabe“. Time bi se olakšalo utvrđivanje počinjenih zlouporaba, što je jedan od razloga dosadašnje suzdržanosti sudova prema njihovu sankcioniranju. Pravni standard „očita zlouporaba“ omogućio bi da se utvrđivanju subjektivnog obilježja zlouporabe (namjere) hrabrije pristupa ocjenom svih okolnosti konkretnog slučaja, a posebno ocjenom cjelokupnog procesnog držanja stranke koje često može biti pouzdan pokazatelj nesavjesnosti i volje da se učini zlouporaba. Time bi se u određenoj mjeri ublažio stupanj do kojeg činjenice relevantne za ocjenu je li riječ o zlouporabi moraju biti utvrđene, što je u ovom slučaju opravdano jer je glavnina posla u kvalificiranju zlouporabe utvrditi njezino subjektivno obilježje - namjeru, a ona je pak unutarnja psihička pojava koja ne mora uvijek imati specifičnu vanjsku manifestaciju, pa se o njezinu postojanju može zaključivati samo temeljem širih okolnosti. Treba dodati i da brojne i šarolike zlouporabe procesnih prava mogu samo manjim dijelom biti predviđene posebnim odredbama kojima bi se propisali načini njihova sprječavanja i sankcioniranja. Stoga potreba za pravilom članka 10. st. 2. ZPP-a, kao glavnim instrumentom njihova sankcioniranja trajno ostaje.^[11]

4.1.2.  Ublažavanje
Alternativno, moguće je i odustati od sadašnje proklamirane nulte tolerancije na zlouporabe. Ona proturječi i važećoj odredbi članka 10. st. 2. ZPP-a, a  još više stanju u praksi. To se može provesti brisanjem riječi “svaku“ iz druge rečenice stavka 1. čl. 10. ZPP-a. Iako pristup izložen pod 4.1.1. smatramo legitimnijim, i ovakav blaži pristup ima dobre strane. On bi ipak predstavljao nomotehničko unaprjeđenje u odnosu na sadašnje stanje, čime bi bila otklonjena zbunjujuća dvojnost između načelne nulte tolerancije na zlouporabe i nedostatka instrumenata za sankcioniranje svih utvrđenih zlouporaba.

4.2. Problem (ne) primjene općeg pravila o sankcioniranju zlouporaba procesnih prava u sudskoj praksi
Problem siromašne prakse sudova^[12] u primjeni općeg pravila o sankcioniranju zlouporaba procesnih prava sadržanog u odredbi članka 10. st. 2. ZPP-a ima više dimenzija. Uzroci takvog stanja su slojeviti, od psiholoških do dvojbi o pravnoj naravi zlouporaba procesnih prava, pa do teškoća u kvalificiranju zlouporaba kao takvih te posebno težih zlouporaba.^[13] U tom dijelu je intencija novele ZPP-a 2003. ostala neostvarena. Pokušaj da se prvostupanjske sudove potakne na odlučniji tretman zlouporaba kroz ovlašćivanje viših sudova da sukladno odredbi članka 10. st. 5. i 6. ZPP-a, nalože prvostupanjskom sudu provjeru je li počinjena teža zlouporaba i u slučaju pozitivnog zaključka počinitelju izrekne novčanu kaznu, nije donio željene pomake u praksi. Ta se odredba uzdala u više sudove kao stručne autoritete i inicijatore hrabrijeg pristupa pri sankcioniranju zlouporaba procesnih prava stranaka, ali očito nije pogodila srž problema. Iako u sudskoj praksi postoje dvojbe o prirodi zlouporaba procesnih prava i postoje još uvijek (u teoriji i dominantnoj praksi odavno prevladana) stajališta koja negiraju mogućnost da se korištenjem zakonitih pravnih sredstava izvrši zlouporaba, potrebno je razmotriti u kojoj je mjeri i važeće uređenje onemogućavanja zlouporaba zapreka njihovu intenzivnijem sankcioniranju. Kao što je već spomenuto, kvalificiranje zlouporaba i posebno onih „težih“ može biti problematično u dokaznom smislu, što zasigurno ne pridonosi primjeni sankcija, a unaprjeđenje bi se moglo postići uvođenjem pravnog standarda „očite zlouporabe“. Osim toga, treba razmotriti i mogućnost izričitog definiranja zlouporaba u ZPP-u. Iako su zlouporabe dobro teorijski istražene i definirane, te u procesnim zakonima takvi i slični pojmovi u pravilu nisu izrijekom definirani, u ovom slučaju možda bi bilo korisno učiniti iznimku. Jasno definiranje uz uvođenje novog, lakše primjenjivog pravnog standarda (poput predloženog pravnog standarda „očite zlouporabe“) i otklanjanje potrebe za dodatnim poslom razgraničavanja težih od lakših zlouporaba, mogli bi de lege ferenda predstavljati poticaj dostatnog intenziteta za aktivaciju i prvostupanjskih  sudova i viših sudova (u kontekstu primjene odredbe članka 10. st. 5. i 6. ZPP-a) te razvoj relevantne sudske prakse. Određeni pomak u tom smjeru moglo bi donijeti i uvođenje mogućnosti izricanja opomene u slučajevima lakših zlouporaba,^[14] svojevrsnog „žutog kartona“ nakon kojeg bi eventualni recidiv bio sankcioniran novčanom kaznom. To bi, u skladu s načelom razmjernosti, omogućilo doziranu reakciju suda ovisno o težini i brojnosti zlouporaba.

4.3. Odbacivanje procesnih radnji kao sredstvo prevencije
Opće pravilo o sankcioniranju zlouporaba procesnih prava iz članka 10. st. 2. ZPP-a jedan je od glavnih instrumenata za uspostavljanje ozračja zadovoljavajuće procesne discipline potrebne za uspješno vođenje parničnog postupka. Ono je nužan instrument i zbog činjenice da mnoštvo varijacija u kojima se zlouporabe pojavljuju nije moguće u potpunosti anticipirati i propisati specifične instrumente za njihovo sprječavanje i sankcioniranje.  Ipak, treba imati na umu da sankcioniranje nastupa nakon što je zlouporaba već učinjena.

Takva represivna reakcija post festum ima i svoju preventivnu svrhu i učinke jer novčano kažnjavanje djeluje na odvraćanje kažnjene osobe i ostalih sudionika postupka od sličnih radnji te na korektnije i savjesnije buduće procesno držanje. Postavlja se pitanje ne bi li procesne radnje kojima se vrše zlouporabe u određenim slučajevima trebalo anulirati izravno, a ne samo sankcionirati a posteriori (kada možebitno šteta u obliku produženja i poskupljenja postupka već nastane), odnosno odbaciti ih. Ne bi li to, za razliku od naknadne represivne reakcije bilo istinsko onemogućavanje odnosno prevencija zlouporaba procesnih prava u duhu odredbe članka 10. st. 1. ZPP-a? Je li legitimno uvesti takvu ovlast parničnog suda i u kojim slučajevima? Riječ je o složenim pitanjima koja zadiru u problematiku dosega ustavnog i konvencijskog prava na pristup sudu. Mišljenja smo da normiranju takvog pravnog pravila ima mjesta, s tim da njegova primjena treba biti ograničena na iznimne situacije, npr. slučajeve kad sud ocijeni da bez trenutačnog onemogućavanja zlouporabe odbacivanjem procesne radnje kroz koju je izvršena zlouporaba, neće biti moguće izbjeći osobito teške posljedice. Inače, tema procesnopravne mogućnosti za odbacivanje nesavjesno poduzetih procesnih radnji prisutna je već dulje vrijeme u pravnoj doktrini, ali bez čvrstih zaključaka.^[15]

4.4. Problem kverulanata
Specifičan problem u građanskim postupcima (i u drugim vrstama sudskih postupaka, ali i u poslovima sudske uprave^[16] te općenito u postupcima pred upravnim tijelima) predstavljaju kverulanti - osobe čije ponašanje pokazuje znakove izrazite svadljivosti, bezobzirnosti i upornosti. Oni su skloni zatrpavanju suda (nestručno sastavljenim) podnescima, otporu angažmanu stručnog zastupnika u postupku, opetovanim zahtjevima za izuzeće sudaca, beskonačnom ulaganju pravnih lijekova, pritužbi i predstavki, podnošenju kaznenih prijava te svim vrstama pritisaka na rad suda (npr. manipuliranju javnim medijima, obraćanju institucijama zakonodavne i izvršne vlasti itd.). Ponekad je riječ o osobama upitne sposobnosti raspravljanja pred sudom, kao i osobama izrazito nepovoljnog socijalnog i imovinskog statusa, pa izricanje novčanih kazni povodom zlouporaba procesnih prava učinjenih od takvih osoba često nema svrhe ni učinka na njihovo ponašanje jer kazne često ne mogu biti naplaćene, a s obzirom na crte osobnosti pojedinih kverulanata, sankcioniranje ne djeluje preventivno već poticajno. U našim domaćim procesnim propisima, pa tako ni u ZPP-u, problem kverulanata nije uočen ni tretiran primjerenim instrumentima. Ako bi daljnji normativni razvoj pridonio formiranju prakse dosljednog i uravnoteženog onemogućavanja zlouporaba procesnih prava, i problem kverulanata bio bi ublažen. Ipak, specifičan problem njihovih upornih malicioznih procesnih aktivnosti može biti riješen samo specifičnim sredstvima. Npr. problem beskonačnog podnošenja podnesaka i pravnih lijekova od osvjedočenih kverulanata (npr. podnošenje žalbe na presudu žalbenog suda, zatim žalbe na rješenja o odbacivanju te žalbe kao nedopuštene, zatim podnošenje nove žalbe na rješenje o odbacivanju itd. unedogled), čak i nakon što je postupak pravomoćno okončan i zakonitost i pravilnost presude prošla kontrolu viših sudova, može biti riješen samo kroz uvođenje modela svojevrsnog konačnog prekida komunikacije sa strankom, npr. instituta „konačnog odbacivanja“ pravnog lijeka. Na odluku o konačnom odbacivanja trebalo bi priznati pravo na žalbu, a nakon toga u slučaju odbijanja žalbe od drugostupanjskog suda, komunikacija sa strankom bila bi okončana, a njezine eventualne daljnje radnje bile bi zanemarene.

5. ZAKLJUČNO
Pretpostavka nastavka skladnog normativnog razvoja parničnog postupka je davanje pozornosti i temama poput onemogućavanja zlouporaba procesnih prava. Potreba za zaokruživanjem zakonskog koncepta sprječavanja i sankcioniranja zlouporaba osobito je očita s obzirom na nepostojanje relevantne sudske prakse na tom području. Mogući su različiti (što alternativni, što međusobno komplementarni) smjerovi normativnog razvoja. Na neke je ukazano uz uvjerenje da je riječ o važnoj i zanemarenoj temi, kao i da razvojni put ZPP-a konačno ulazi u fazu završnog zaokruživanja svih njegovih kapitalnih te finog podešavanja i usavršavanja do sada zanemarenih segmenata.

[1]*  Sudac Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Pakracu.  Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 – ispr., 57/11, 148/11 – proč. tekst, 25/13 i 89/14 - Odluka  USRH i 70/19 – u nastavku teksta: ZPP.
[2]    Nedostatak ambicije zakonodavca za konkretnim promjenama na tom području vidljiv je npr. iz posljednje novele ZPP-a, odnosno iz Zakona o izmjenama Zakona o parničnom postupku (Nar. nov., br. 70/19), kojim je izmijenjen čl. 10. st. 1. ZPP-a tako što je naglašeno da je načelna dužnost, ne samo suda (kao što je bilo propisano prije), već i stranaka i drugih sudionika, nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja, u razumnom roku i sa što manje troškova. Istovremeno, instrumenti za ostvarenje te načelne dužnosti nisu osnaženi.
[3]    Primjerice, razvoj procesnih pravila o dostavi smanjio je mogućnosti za manipulacije i izbjegavanje primitka sudskih pismena, što i danas nije iskorijenjeno, ali u nedavnoj prošlosti predstavljalo je golemu smetnju brzom i učinkovitom vođenju velikog broja parničnih postupaka.
[4]    To su ujedno i opća pravila našeg obveznog prava:

     - čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (Nar. nov., br. 35/05 41/08, 125/11, 78/15 i  29/18 – u nastavku teksta: ZOO): „U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.“

     - čl. 6. ZOO-a: „Zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato.“

     - čl. 8. ZOO-a: „Svatko je dužan uzdržati se od postupka kojim se može drugome prouzročiti šteta.“

[5]    Vidjeti Rakočević, Milka; Bona fides u parničnom postupku - teorijska razmatranja, Zbornik radova Pravnog fakulteta u Splitu, god. 55, 4/2018.
[6]    Vidjeti Triva, Siniša; Belajac, Velimir; Dika, Mihajlo; Građansko parnično procesno pravo, VI. izd., Zagreb, 1986., § 35/1, str. 161-166.
[7]    Vidjeti Stokić, Matija; Sankcioniranje zlouporaba procesnih prava stranaka u parničnom postupku (1. dio), Informator, Zagreb, br. 5433 od 1. travnja 2006.
[8]    Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku  (Nar. nov., br. 117/03).
[9]    Dosezi te odredbe u sudskoj praksi bili su slabi i nisu polučeni željeni učinci na koncentraciju i brzinu raspravljanja. Vidjeti Stokić, Matija; Beneficium novorum na raskrižju, Hrvatska pravna revija, Zagreb, br. VI./2009. Ipak, započet je razvoj koji je u sljedećim novelama ZPP-a doveo do strožih ograničenja prava na iznošenje novota.
[10]  Zakona o Izmjenama i dopunama  Zakona o parničnom postupku  (Nar. nov., br. 70/19).
[11]  Vidjeti Stokić, Matija; Sankcioniranje zlouporaba procesnih prava stranaka u parničnom postupku  (2. dio),  Informator, Zagreb, br. 5434 od 5. travnja 2006.
[12]  Npr. pretraživanjem po pravnom propisu u bazi sudske prakse na web-stranici Vrhovnog suda Republike Hrvatske (https://sudskapraksa.csp.vsrh.hr/) moguće je pronaći tek nekoliko odluka. Mahom je riječ o odlukama u kojima je zauzeto stajalište da u konkretnim slučajevima nije riječ o zlouporabi (Gž-1352/2018 od 22. svibnja 2019., Županijski sud u Puli), odnosno da nije riječ o težoj zlouporabi (Gžn-1982/2013 od 19. prosinca 2013, Županijski sud u Zagrebu, te Gž 2461/2016 od 23. siječnja 2017., Županijski sud u Rijeci). Nađena je tek jedna odluka kojom je utvrđeno da je počinjena zlouporaba procesnih prava (Gž-2888/2017 od 19. siječnja 2018., Županijski sud u Rijeci), a iz te odluke vidljivo je i da vezano uz pravnu prirodu zlouporaba među nekim sucima postoji konfuzija tako što vrijeđanje (nepravilno) smatraju jednim oblikom zlouporabe procesnih prava. Sličnih zabuna bilo je i u nekim starijim odlukama (npr. Pž-5515/03 od 20. siječnja 2004. godine, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske).
[13]  Vidjeti kao u bilješci 11.
[14]  Slično uređenju mjera za održavanje reda na glavnoj raspravi iz čl. 318. ZPP-a, gdje je predviđeno opominjanje ili kažnjavanje novčanom kaznom.
[15]  Vidjeti kao u bilješci 6.
[16]  Vidjeti Rajko, Alen; Kverulanti i sudske uprave, www.iusinfo.hr.