Razlog donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku od 13. srpnja 2017. (Nar. nov., br. 70/17 - u nastavku teksta: VII. novela ZKP-a) obveze su usklađivanja Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka USRH, 143/12, 56/13, 145/13, 152/14, 70/17 - u nastavku teksta: ZKP/08) s odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske (U-III-1451/2015 od 9. travnja 2015., U-III-4182/2008 od 17. ožujka 2009., U-III-3360/2014 od 6. lipnja 2016.), odlukama Europskog suda za ljudska prava (Margaretić protiv Hrvatske, zahtjev br. 16115/13, od 5. lipnja 2014., Sanader protiv Hrvatske, zahtjev br. 66408/12 od 12. veljače 2015., Arps protiv Hrvatske, zahtjev br. 23444/12 od 25. listopada 2016.) i četiri direktive Europske unije, i to:

- Direktivom 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL L 294, 6. 11. 2013.)

- Direktivom 2012/29/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 25. listopada 2012. o uspostavi minimalnih standarda za prava, potporu i zaštitu žrtava kaznenih djela te o zamjeni Okvirne odluke Vijeća 2001/220/PUP, (SL L 315, 14. 11. 2012.)

- Direktivom 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (SL L 127, 29. 4. 2014.)

- Direktivom 2014/62/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 15. svibnja 2014. o kaznenopravnoj zaštiti eura i drugih valuta od krivotvorenja, kojom se zamjenjuje Okvirna odluka Vijeća 2000/383/PUP (SL L 151, 21. 5. 2014.).

U odnosu na Direktivu 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji, u kazneno procesno pravo bilo je potrebno transponirati odredbe koje se odnose na postupak oduzimanja imovinske koristi (oduzimanje na temelju osuđujuće presude i oduzimanje bez osuđujuće presude prema čl. 4. Direktive), privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi (tzv. »zamrzavanje imovine« prema čl. 7. Direktive) i mjere kojima se osigurava aktivno sudjelovanje u postupku i zaštita prava okrivljenika i drugih osoba u odnosu na koje su primijenjene privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi (»zaštitne mjere« iz čl. 8. Direktive). Navedenu materiju, prije VII. novele ZKP-a, regulirao je Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (Nar. nov., br. 145/10 - u nastavku teksta: ZOPOIK), ali dijelom je bila regulirana i odredbama Zakona o kaznenom postupku (Nar. nov., br. 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - Odluka i Rješenje USRH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14), pa i Zakonom o Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (Nar. nov., br. 76/09, 116/10, 145/10, 57/11, 136/12 i 148/13). 

Donošenjem VII. novele ZKP-a u koju su unesene odredbe ZOPOIK-a, koje sadržajno tu pripadaju, zakonodavac je, uz sadržajne izmjene pojedinih odredaba, nastojao objediniti pravnu regulaciju postupka oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, odnosno protupravnom radnjom u jednom propisu da bi se izbjegla neujednačenost u primjeni, ali i zbog problema u praksi, koji su pokazali da se ovisno o konkretnom slučaju i praksi pojedinog suda primjenjuju konkurirajuće odredbe ZOPOIK-a, Zakona o kaznenom postupku i Kaznenog zakona (Nar. nov., br. 125/11, 144/12, 56/15, 61/15 i 101/17 - u nastavku teksta: KZ/11 - čl. 5.), koje u bitnome reguliraju istovjetnu materiju^[1]. Istodobno s donošenjem VII. novele ZKP-a donesen je i Zakon o prestanku važenja Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (Nar. nov., br. 70/17). 

Stoga je sada Glavom XXVIII. Zakona o kaznenom postupku uređen postupak za oduzimanje predmeta i imovinske koristi. Osim postupovnih odredaba o oduzimanju predmeta i njihovu čuvanju kad su privremeno oduzeti, Glava XXVIII. sadržava i odredbe o utvrđivanju imovinske koristi u kaznenom postupku i njezinu oduzimanju, odredbe o privremenim mjerama osiguranja oduzimanja imovinske koristi te regulira vođenje »objektivnog postupka« (postupak in rem).

Odredbe čl. 557.-563. Glave XXVIII. ZKP/08, koje se odnose na oduzimanje imovinske koristi, izmijenjene su i dopunjene tako da je u njih prenesen dio odredaba iz ZOPOIK-a. Pri tome su neke od transponiranih odredaba ZOPOIK-a sadržajno izmijenjene, a dodane su i nove odredbe radi transponiranja odredaba Direktive 2014/42/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 3. travnja 2014. o zamrzavanju i oduzimanju predmeta i imovinske koristi ostvarene kaznenim djelima u Europskoj uniji (u nastavku teksta: Direktiva). 

Postupak oduzimanja imovinske koristi provodi se na prijedlog ovlaštenog tužitelja (koji treba inicirati postupak oduzimanja imovinske koristi prijedlogom te sudu podnijeti dokaze potrebne za utvrđenje njezina iznosa), uz izuzetak da će sud i bez prijedloga ovlaštenog tužitelja od optuženika oduzeti onu imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe (načelo iz čl. 5. KZ/11). Međutim, to se ne odnosi na imovinu u koju je promijenjena ili pretvorena neposredna imovinska korist, na oduzimanje posredne imovinske koristi, na oduzimanje od treće osobe i na prošireno oduzimanje, u kojem je slučaju potreban prijedlog ovlaštenog tužitelja za oduzimanje imovinske koristi jer sud bez prijedloga može oduzeti imovinsku korist samo od okrivljenika. 

Okolnosti važne za oduzimanje imovinske koristi utvrđuju se po službenoj dužnosti. Naime, sud i drugo tijelo pred kojim se vodi postupak, dužni su u tijeku postupka prikupljati dokaze i istraživati okolnosti koje su važne za utvrđivanje imovinske koristi sukladno čl. 557. st. 3. ZKP/08, uz izuzetak da će sud visinu iznosa imovinske koristi odmjeriti po slobodnoj ocjeni ako bi njezino utvrđivanje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama ili sa znatnim odugovlačenjem postupka.

Ako je pri donošenju osuđujuće presude imovinska korist potpuno obuhvaćena imovinskopravnim zahtjevom ili nema zakonskih uvjeta za njezino oduzimanje, odbija se prijedlog za oduzimanje imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, kao i u slučaju donošenja oslobađajuće ili odbijajuće presude.

Članak 557.a ZKP/08 uređuje osiguranje oduzimanja imovinske koristi primjenom privremenih mjera. Riječ je o mjerama taksativno navedenim u čl. 557.a a)-g) ZKP/08, koje su prenesene iz ZOPOIK-a, a kojima se omogućava pravodobno »zamrzavanje« imovine, sukladno zahtjevima Direktive. Uz navedene privremene mjere, ovlašteni tužitelj može predložiti i bilo koju drugu privremenu mjeru kojom se postiže svrha, osiguranje oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom. Privremene mjere mogu se primijeniti u odnosu na okrivljenika, drugu osobu na koju je imovinska korist prenesena i treću osobu. 

Potrebno je razlikovati »drugu osobu na koju je imovinska korist prenesena« i »treću osobu«. Naime, čl. 3. ZOPOIK-a navedeno je značenje pojedinih izraza, ali taj članak nije prenesen u VII. Novelu ZKP/08. Sukladno čl. 3. ZOPOIK-a, »druga osoba na koju je imovinska korist prenesena« jest druga fizička ili pravna osoba za koju sud na način propisan tim zakonom utvrdi da su na nju prenesene stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist i da glede stjecanja tih stvari ili prava nije u dobroj vjeri. »Treća osoba«, sukladno čl. 3. ZOPOIK-a, osoba je koja tvrdi da glede imovine koja je predmet postupanja prema tom Zakonu, ima pravo koje sprječava njegovu primjenu i traži da se osiguranje ili ovrha proglase nedopuštenom. S obzirom na to ZOPOIK je prestao važiti, tada navedene definicije više ne vrijede te se ne mogu koristiti, a VII. novela ZKP/08 nije uvela definicije druge i treće osobe. Takva pravna situacija ostavlja sudovima samo mogućnost da koriste čl. 6. Direktive, koji glasi: 

Zakonodavac u Konačnom prijedlogu zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Vlade Republike Hrvatske navodi: »… pri tome pojam 'druge osobe na koju je imovinska korist prenesena' odgovara pojmu 'treće strane' na koju je osumnjičenik, odnosno optuženik neizravno ili izravno prenio imovinsku korist ili drugu imovinu čija vrijednost odgovara imovinskoj koristi, iz članka 6. Direktive.«

Razmatranjem zakonskih odredaba Glave XXVIII. ZKP/08, koje se odnose na privremene mjere osiguranja imovinske koristi kao i oduzimanje imovinske koristi, utvrđuje se da se neke odredbe odnose samo na okrivljenika i »drugu osobu«, dok neke i na »treću osobu«, iz čega bi proizlazilo da »druga« i »treća« osoba u kaznenom postupku ne bi imala ista procesna prava. Međutim, s obzirom na to više ne egzistira definicija tih dviju osoba iz ZOPOIK-a, već je sada relevantna opisna definicija iz čl. 6. Direktive, koja ne radi razliku »druge« i »treće« osobe onako kako to radi VII. Novela ZKP/08, možemo zaključiti da obje osobe imaju ista procesna prava, a što će zasigurno dovesti do problema u sudskoj praksi primjenom ZKP/08.

Rješenje kojim se određuje osiguranje privremenom mjerom, sukladno čl. 557.a st. 2. ZKP/08, donosi sudac istrage do podizanja optužnice, nakon podizanja do potvrđivanja optužnice optužno vijeće, a nakon potvrđivanja optužnice »sud pred kojim se vodi rasprava«. Zakonska terminologija »sud pred kojim se vodi rasprava« izazvala je probleme u sudskoj praksi, jer nije jasno navedeno odnosi li se to na raspravno vijeće, predsjednika vijeća ili izvanraspravno vijeće.

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci broj I KŽ-Us 40/14 od 12. studenoga 2014. naveo: »Prilikom ponovnog odlučivanja o prijedlogu optuženog D. P. i optužene pravne osobe T. d.o.o, prvostupanjski će sud s većom kritičnošću cijeniti i na valjani način provjeriti navode tog prijedloga i dokumentaciju na kojoj se on temelji, pri čemu će, ako ocijeni potrebnim, i tijekom rasprave provesti dokaze potrebne za utvrđenje stvarne vrijednosti nekretnina na koje se odnose privremene mjere, posebno onih, koje su prema optužnici, i predmetnom počinjenja kaznenih djela koja se optuženicima stavljaju na teret, a po potrebi, i dokaze za utvrđenje vrijednosti ostale imovine u odnosu na koje su određene privremene mjere osiguranja imovinske koristi, pa će tek tada donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će valjano i obrazložiti.'«

Iz citirane odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazilo bi da o privremenim mjerama, nakon potvrđivanja optužnice, odlučuje raspravno vijeće, iako je sudska praksa drukčija, odnosno o privremenim mjerama nakon potvrđivanja optužnice u većini predmeta odlučuje izvanraspravno vijeće, a što sada sadržajno proizlazi i iz VII. novele ZKP/08, koja uvodi novu obvezu - obvezu provjeravanja osnovanosti i opstojnosti privremenih mjera svaka tri mjeseca.

Nadalje, rješenje mora sadržavati obrazloženje te se uz rješenje okrivljeniku i drugoj osobi na koju je imovinska korist prenesena treba dostaviti i pouka o pravu na branitelja, odnosno opunomoćenika i drugim pravima koja pripadaju tim osobama, konkretno o pravu predlaganja dokaza te postavljanja pitanja okrivljeniku, svjedoku i vještaku na raspravi. Time se propisuju zaštitne mjere koje će osobama pogođenima privremenom mjerom omogućiti aktivno sudjelovanje u postupku i mogućnost zastupanja njihovih interesa. O kvaliteti sadržaja rješenja govori Direktiva, koja propisuje: »Svrha priopćenja naloga za zamrzavanje imovine jest, između ostalog, omogućiti pogođenoj osobi osporavanje naloga. Stoga bi se u takvom priopćenju trebali navesti, barem ukratko, razlog ili razlozi za dotičan nalog, što podrazumijeva da to navođenje može biti vrlo sažeto^[3].«

Protiv rješenja propisano je pravo žalbe u roku tri dana, a ta žalba ne zadržava provedbu rješenja. Rješenje o prijedlogu za određivanje privremene mjere dostavlja se, osim sudu, odnosno drugom nadležnom tijelu, predlagatelju osiguranja i okrivljeniku te drugoj osobi na koju je imovinska korist prenesena, i to odmah, a najkasnije prvog sljedećeg radnog dana nakon donošenja rješenja. Dostava okrivljeniku i drugoj osobi može se odgoditi samo iznimno, ako je to nužno da se ne ugrozi svrha istrage, i to na najdulje tri dana, što je u skladu s čl. 8. st. 2. Direktive: »Kada je potrebno izbjeći dovođenje u opasnost kaznene istrage, nadležna tijela mogu odgoditi priopćenje naloga za zamrzavanje pogođenoj osobi.«

Privremene mjere mogu se odrediti i prije započinjanja kaznenog postupka, odnosno postupka oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom sukladno (čl. 560.a ZKP/08), a mogu trajati najdulje dvije godine do potvrđivanja optužnice, određivanja rasprave na temelju privatne tužbe ili podnošenja prijedloga za oduzimanje imovinske koristi u slučajevima kada je okrivljenik umro nakon što je pokrenut postupak, ili je trajno raspravno nesposoban, ili je nedostupan tijelima kaznenog postupka. Privremena mjera može trajati najdulje šezdeset dana nakon dostave državnom odvjetniku obavijesti o pravomoćnosti odluke kojom je oduzeta imovinska korist (čl. 557.e ZKP/08). Propisano je obligatorno periodičko ispitivanje od strane suda jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za daljnju primjenu privremene mjere u vremenskim intervalima od tri mjeseca bez propisivanja teče li rok od donošenja ili pravomoćnosti rješenja, koja obveza nije postojala prema ZOPOIK-u. Navedeno je u skladu s Direktivom, koja propisuje: »S obzirom na ograničenje prava na imovinu po nalozima o zamrzavanju, takve se privremene mjere ne bi trebale primjenjivati duže nego što je potrebno za očuvanje raspoloživosti imovine s obzirom na moguće naknadno oduzimanje. To može zahtijevati reviziju od strane suda kako bi se osiguralo da svrha sprečavanja rasipanja imovine i dalje vrijedi^[4].« Članak 2. Zakona o prestanku važenja zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem propisuje da će se postupci započeti prema ZOPOIK-u dovršiti prema odredbama zakona kojim se uređuje kazneni postupak, pa i u odnosu na privremene mjere koje su određene prema ZOPOIK-u postoji obveza suda za preispitivanje svaka tri mjeseca.

Sud, i izvan prethodno navedene obligatorne kontrole, ispituje jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za primjenu privremene mjere na prijedlog ovlaštenog tužitelja, okrivljenika ili druge osobe na koju je imovinska korist prenesena. Naime, osoba čija je imovina zahvaćena privremenom mjerom mora imati mogućnost osporavati pred sudom privremene mjere. Štoviše, sud i po službenoj dužnosti može ispitivati jesu li ispunjene zakonske pretpostavke za daljnju primjenu privremene mjere. Ako sud utvrdi da nisu ispunjene zakonske pretpostavke, odnosno da privremena mjera nije nužna ili da se svrha određene privremene mjere može postići kakvom drugom blažom privremenom mjerom, određenu privremenu mjeru ukinut će ili zamijeniti drugom privremenom mjerom. Privremena mjera može se ukinuti ili zamijeniti drugom privremenom mjerom i prije isteka propisanih rokova, dakle i prije isteka razdoblja od tri mjeseca. 

U slučaju da okrivljenik, druga osoba na koju je imovinska korist prenesena, ili treća osoba, položi jamčevinu koja se uvijek daje u gotovu novcu, određena privremena mjera može se ukinuti, ili zamijeniti blažom mjerom^[5]. Time se određuje specifična svrha jamstva, koje se inače, sukladno čl. 102. st. 1. ZKP/08, može odrediti ako postoji neka od istražnozatvorskih osnova.

Sud će na prijedlog oštećenika preinačiti ili ukinuti privremenu mjeru određenu radi osiguranja imovinske koristi, ako je to potrebno radi osiguranja imovinskopravnog zahtjeva. U slučaju da oštećenik predlaže ukidanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi i ujedno predlaže određivanje iste privremene mjere radi osiguranja svog imovinskopravnog zahtjeva, tada mora dokazati da njegova tražbina neće moći biti ostvarena ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. U postupku određivanja privremenih mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi navedena opasnost se pretpostavlja, a što proizlazi iz čl. 557.b ZKP/08 i ne mora se obrazlagati niti se može osporavati.

I treća osoba (ona koja tvrdi da glede imovine koja je predmet privremene mjere ima pravo koje sprječava oduzimanje te imovine) može predložiti ukidanje privremene mjere.

»Objektivni« postupak oduzimanja imovinske koristi provodi se u slučajevima kada osoba protiv koje je pokrenut kazneni postupak postane trajno raspravno nesposobna ili je nedostupna tijelima kaznenog postupka, čiji je cilj primjena restorativne mjere oduzimanja imovinske koristi ostvarene protupravnom radnjom, a ne kažnjavanje počinitelja. Jednaka obveza proizlazi i iz Direktive, koja propisuje: »Ako oduzimanje na temelju pravomoćne presude nije moguće, u određenim bi okolnostima ipak trebalo biti moguće oduzeti predmete i imovinsku korist, barem u slučajevima bolesti ili bijega osumnjičenika ili optuženika^[6].«

Nadalje, mjera oduzimanja imovinske koristi, sukladno čl. 77. st. 1. KZ/11, izriče se neovisno o počiniteljevoj krivnji, sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je ostvarena protupravna radnja, pa uvjet primjene nije utvrđenje počiniteljeve krivnje, dok čl. 78. st. 6. KZ/11 propisuje da se, ako osoba protiv koje je pokrenut kazneni postupak umre, imovinska korist ostvarena protupravnom radnjom može oduzeti od njezinih sljednika u postupku propisanom posebnim zakonom. Također, valja naglasiti da je prema ovome članku, za provođenje postupka oduzimanja imovinske koristi dovoljno da je protiv osobe pokrenut kazneni postupak, premda još nije stekla status okrivljenika u formalnom smislu.

»Objektivni« postupak oduzimanja imovinske koristi provodi se pod uvjetom da postoji vjerojatnost da imovinska korist ostvarena protupravnom radnjom iznosi najmanje 60.000,00 kuna odnosno da je ostvarena znatna imovinska korist. Time se isključuje mogućnost vođenja postupka sukladno čl. 560.a ZKP/08, u slučajevima ostvarene neznatne imovinske koristi, te u slučajevima u kojima bi troškovi postupka mogli premašiti iznos oduzete imovinske koristi.

U tom postupku vrijede temeljna načela kaznenog postupka, dokazna pravila, uključujući pravila o dokaznim standardima i nezakonitim dokazima, kao i jamstva pravičnog postupka, uključujući pretpostavku nedužnosti i posebna jamstva okrivljenikove obrane. Takav postupak oduzimanja imovinske koristi pokreće se i vodi isključivo na inicijativu državnog odvjetnika, koji ima obvezu tijekom posebnog postupka prikupljati sve dokaze koji su potrebni za primjenu mjere oduzimanja imovinske koristi. Propisana je obvezna obrana od trenutka donošenja naloga o provođenju toga posebnog postupka. Obvezna je obrana nužna jer se u slučajevima iz ovog članka postupak vodi bez prisutnosti osobe okrivljenika, pa branitelj zastupa njezina prava i interese. Drugim osobama, na koje je prenesena imovinska korist ostvarena protupravnom radnjom, u postupku oduzimanja imovinske koristi daje se položaj stranke i sva prava koja prema ZKP/08 pripadaju okrivljeniku. Time se i drugoj osobi omogućava da u postupku aktivno sudjeluje i brani vlastite interese.

O zahtjevu državnog odvjetnika odlučuje sud, čija se nadležnost određuje prema općim pravilima o nadležnosti suda u kaznenom postupku. O raspravi se obavještavaju branitelj te zakonski zastupnik osobe koja je trajno raspravno nesposobna, odnosno njezini najbliži srodnici, osoba na koju je imovinska korist prenesena te treća osoba koja tvrdi da glede imovinske koristi ima neko pravo.

Kada se postupak oduzimanja imovinske koristi provodi prema trajno raspravno nesposobnoj osobi, tada će je predsjednik vijeća pokušati ispitati radi ocjene njezine raspravne sposobnosti, u prisutnosti vještaka, a tek ako sud nakon ispitivanja vještaka utvrdi da je osoba trajno raspravno nesposobna, postupak oduzimanja imovinske koristi provest će se u njezinoj odsutnosti.

U svakom slučaju, u postupku oduzimanja imovinske koristi in rem, smatrat će se da okrivljenik poriče osnovanost zahtjeva državnog odvjetnika, što određuje redoslijed izvođenja dokaza, pa će se možebitni zapisnici o prijašnjem ispitivanju te osobe pročitati tek na završetku dokaznog postupka.

Sud odlučuje o oduzimanju imovinske koristi utvrđujućom presudom, kojom se utvrđuje da je okrivljenik počinio protupravnu radnju i da je tom protupravnom radnjom ostvarena imovinska korist,a rok za žalbu iznosi 15 dana. Ako sud ne utvrdi da je okrivljenik počinio protupravnu radnju i ostvario imovinsku korist ili je imovinska korist u potpunosti obuhvaćena dosuđenim imovinskopravnim zahtjevom, odbit će zahtjev državnog odvjetnika.

Ponajprije valja spomenuti odluku Europskog suda za ljudska prava Džinić protiv Hrvatske (zahtjev broj 38359/13) od 17. svibnja 2016., kojom je utvrđena povreda čl. 1. st. 1. Protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. - MU, br. 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10 - u nastavku teksta: ESLJP) odnosno prava na mirno uživanje vlasništva. Naime, zaključeno je da su prilikom određivanja privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina sudovi dužni ispitati je li privremena mjera s obzirom na visinu potraživanja razmjerna vrijednosti nekretnina i drugim razlozima na strani vlasništva (npr. potrebe korištenja nekretnina za obavljanje zakonite poslovne djelatnosti). 

U konkretnom kaznenom predmetu privremenom mjerom bila je blokirana nepokretna imovina te se prigovaralo da vrijednost blokirane imovine višestruko prelazi visinu protupravne imovinske koristi za koju se optuženik teretio. Odlukom ESLJP-a utvrđen je nedostatak jasnih naznaka vrijednosti imovine jer nije izvršena procjena razmjernosti između vrijednosti blokirane imovine i imovinske koristi, unatoč tome što je utvrđeno da su privremene mjere određene sukladno važećem nacionalnom zakonodavstvu (bilo je predviđeno zakonom i težilo je legitimnom cilju predviđenom zakonom). Dakle, utvrđena je povreda čl. 1. st. 1. Protokola uz EKLJP jer je povrijeđena »pravična ravnoteža« odnosno razuman odnos razmjernosti između korištenih sredstava i cilja.

Odlukom ESLJP-a Raimondo protiv Italije (zahtjev br. 12954/87) od 22. veljače 1994., utvrđeno je da sama činjenica donošenja oslobađajuće presude, uz uvjet da je privremena mjera trajala dok traje kazneni postupak, ne predstavlja povredu prava čl. 1. Protokola 1. uz EKLJP, međutim s obzirom na to da su u konkretnom slučaju privremene mjere trajale dulje nakon završetka kaznenog postupka, i to od sedam mjeseci pa čak do četiri godine i osam mjeseci, došlo je do povrede toga članka. Naime, EKLJP je utvrdio da u navedenom razdoblju to miješanje nije bilo »zakonom predviđeno« niti je bilo potrebno »kontrolirati upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom« u smislu čl. 1. Protokola br. 1 (P1-1).

Oduzimanje imovinske koristi bez prijedloga državnog odvjetnika analizirano je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-Us-110/17 od 17. listopada 2017.:

»Naime, sada važeći zakon u odnosu na materiju oduzimanja imovinske koristi izrijekom propisuje u čl. 557. st. 1. i 2. ZKP/08 da se postupak oduzimanja imovinske koristi provodi na prijedlog ovlaštenog tužitelja - u ovom predmetu državnog odvjetnika, izuzev ako se radi o imovinskoj koristi koja je ostvarena protupravnom radnjom koja je sadržana u opisu kaznenog djela iz optužbe. Dakle, oduzimanje imovinske koristi bez prijedloga ovlaštenog tužitelja - konkretno USKOK-a moguće je samo ako je njeno pribavljanje sadržano u činjeničnom opisu kaznenog djela, a što u odnosu na prošireno oduzimanje imovinske koristi u odnosu na optužene J. P., optuženog M. J. i optuženog P. B. niti je sadržano u činjeničnom opisu njihovih kriminalnih aktivnosti niti je državni odvjetnik - USKOK takvo oduzimanje predložio.«

Nadalje, da nije moguće solidarno oduzimanje imovinske koristi, obrazloženo je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Kž-423/17 od 21. rujna 2017.:

»… utvrđuje se da su opt. J. Ć. i opt. V. V. kaznenim djelima pod t. 7 i 8 izreke prvostupanjske presude ostvarili imovinsku korist u ukupnom iznosu od 28.298,81 kuna, pa im se nalaže da taj iznos u roku od petnaest dana od pravomoćnosti presude solidarno isplate Republici Hrvatskoj.

Ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u sladu s odredbom čl. 476 st. 1. toč. 2 ZKP/08, sud drugog stupnja utvrdio je da je ostvarena povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5 ZKP/08 na štetu optuženika. Naime, oduzimanje imovinske koristi ne može se primijeniti solidarno kao kod odluke o imovinsko pravnom zahtjevu, jer se radi o civilno pravnom dijelu kaznene presude. Budući da je u potpunosti utvrđeno da su optuženici utvrđenu pribavljenu imovinsku korist počinjenjem kaznenih djela pod toč. 7. i 8. presude podijelili na jednake dijelove, to je valjalo odlučiti da su primjenom čl. 77 st. 1. KZ/11 i čl. 560. st. 2. ZKP/08 opt. J. Ć. i opt. V. V. dužni uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske svaki ukupan iznos od po 14.149,40 kuna. Stoga je u tom dijelu po službenoj dužnosti preinačena prvostupanjska presuda na način kao u izreci ove drugostupanjske presude.«

Da sud nije dužan obrazlagati postojanje bojazni da se tražbina Republike Hrvatske neće moći ostvariti ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena, navedeno je u odluci Vrhovnog suda Republike broj I Kž-Us 141/16-3 od 22. studenoga 2016.:

Dakle, za donošenje privremene mjere navedenu opasnost nije trebalo dokazivati ili učiniti vjerojatnom niti posebno obrazlagati i optuženik odnosno protivnik osiguranja ne može osporavati niti dokazivati nepostojanje takve opasnosti, upravo zbog ranije navedenog presumiranja iste.«

 

[1] Konačni prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku Vlade Republike Hrvatske od 21. lipnja 2017., str. 49.
[2] Nije moguće odlučiti da će se imovinska korist oduzimati solidarno od više okrivljenika, već ju je potrebno utvrditi u odnosu na svakog okrivljenika, za razliku od odluke o imovinskopravnom zahtjevu.
[3] Točka 34. Preambule Direktive.
[4] Točka 31. Preambule Direktive.
[5] Protiv rješenja kojim se odbija prijedlog okrivljenika ili druge osobe za ukidanje privremene mjere nije dopuštena žalba (čl. 557.e st. 5. ZKP/08).
[6] Točka 15. Preambule Direktive.