1. Pozadina predmeta^*

Troje hrvatskih štediša koji su se obratili Europskom sudu za ljudska prava bili su štediše Ljubljanske banke, odnosno njezine podružnice u Zagrebu. Neposredno prije raspada bivše SFRJ Ljubljanska banka prestala je isplaćivati deviznu štednju, tako da je njihova ušteđevina ostala je blokirana.

Nakon osamostaljenja Republika Slovenija odlučila je riješiti pitanje stare devizne štednje tako da je primijenila tzv. teritorijalno načelo i preuzela u svoj javni dug samo deviznu štednju uloženu na svom teritoriju. Devizna štednja uložena u podružnicama izvan njezinog teritorija, isključena je iz slovenskog javnog duga.

Republika Hrvatska preuzela je u svoj javni dug deviznu štednju građana, a štedišama u podružnicama banaka, čije se sjedište nalazilo izvan njezinog teritorija, omogućila je da svoje potraživanje prenesu na neku od hrvatskih banaka te da ono na taj način postane dio hrvatskog javnog duga. Jedan veliki dio štediša Ljubljanske banke, uključujući i troje podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom, to nije učinio. Vođeni ugledom koji je Ljubljanska banka uživala u bivšoj SFRJ vjerovali su da će svoja potraživanja lakše naplatiti na taj način. Nakon što je njihova devizna štednja izuzeta iz slovenskog javnog duga, pokušali su doći do nje u sudskim postupcima protiv Ljubljanske banke. Jedan od podnositelja, g. Kovačić, uspio je pred slovenskim sudovima ostvariti priznanje pravomoćne presude hrvatskog suda temeljem koje mu je Ljubljanska banka bila dužna isplatiti njegovu ušteđevinu.

Međutim, 1994. Slovenija je donijela Ustavni zakon kojim je rekonstruirala Ljubljansku banku. U skladu s tim Zakonom, država je osnovala novu banku - »Nova Ljubljanska banka d.d.« koja je preuzela imovinu i obveze prema slovenskim vjerovnicima, a »stara« Ljubljanska banka zadržala je samo dugove prema stranim vjerovnicima te potraživanja prema »Narodnoj banci Jugoslavije«.

Nakon donošenja takvog zakona postalo je nemoguće i besmisleno vođenje bilo kakvog postupka protiv Ljubljanske banke u Sloveniji, jer je su njihova potraživanja ostavljena »staroj« Ljubljanskoj banci koja je ostavljena bez sredstava, je u unatoč tome što nikakav stečajni postupak nije proveden.

Tijekom 1997. i 1998. godine štediše su se svojim zahtjevima obratili Europskom sudu za ljudska prava pozivajući se na povredu prava na mirno uživanje vlasništva koje je zajamčeno člankom 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u nastavku teksta: Konvencija). Jedan od podnositelja (g. Kovačić) istaknuo svojem zahtjevu i to da je žrtva diskriminacije protivne članku 14. Konvencije.

Dok je postupak pred Europskim sudom bio u tijeku, Republika Hrvatska iskoristila je svoje pravo i umiješala se kao treća strana na strani štediša - podnositelja zahtjeva.

Europski sud je, nakon očitovanja svih strana u postupku, te nakon održane usmene rasprave, 1. travnja 2004. donio odluku kojom je zahtjev proglasio dopuštenim i odlučio ispitati njegov meritum.

Neuobičajeno dugo razdoblje koje je Europskom sudu trebalo da donese odluku o dopuštenosti, kao i činjenica da je raspravu održao u toj fazi ispitivanja formalnih uvjeta dopuštenosti, pokazuju da je predmet koji je iznesen pred sud izrazito složen.

 Složenost predmeta uvjetovana je kao prvo njegovom prirodom. On predstavlja jedan vrhunski pravni, gospodarski, i u krajnoj liniji politički problem čiji korijeni sežu duboko u prošlost bivše SFRJ, a kojega je sada potrebno ispitati u kontekstu zaštite ljudskih prava na koju su se države sljednice, u ovom slučaju Slovenija, obavezale. Za njegovo rješavanje potrebno je uzeti u obzir propise bivše SFRJ kojima je bilo uređeno bankarsko poslovanje; propise Hrvatske i Slovenije nakon osamostaljenja te naposljetku sudsku praksu Europskog suda.

Međutim, na složenost predmeta utjecalo je i to što su stranke gotovo o svim činjeničnim pitanjima dale potpuno suprotne izjave. Tužena država - Slovenija - pošla je od pretpostavke da je cijela devizna štednja u bivšoj SFRJ bila iluzija te da su devizni ulozi propali davno prije osamostaljenja Slovenije. Nadalje, ona je tvrdila da podružnica Ljubljanske banke nikad nije bila dio Ljubljanske banke u Sloveniji, već samostalna banka te, naposljetku, da je problem Ljubljanske banke isključivo sukcesijsko pitanje.

Podnositelji i Republika Hrvatska tvrdili su da je podružnica Ljubljanske banke u Zagrebu bila i pravno i stvarno dio Ljubljanske banke te da se ovdje radi o jednom privatnopravnom odnosu između štediša i banke u koji se država umiješala štiteći banku.

Svoja stajališta Republika Slovenija pretočila je u osam preliminarnih prigovora kojima je pokušala osporiti dopuštenost zahtjeva pred Europskim sudom koji se, kao i odgovori podnositelja i Republike Hrvatske te mišljenje suda, analiziraju u nastavku teksta.

2. Ratione temporis nadležnosti Europskog suda

Prvi prigovor tužene države odnosio se na osporavanje vremenske nadležnosti suda za ispitivanje predmeta. Naime, Republika Slovenija ratificirala je Konvenciju 28. lipnja 1994., i od tog trenutka priznala nadležnost Europskog suda. Tužena država tvrdila je da su ograničenja u raspolaganju štednim ulozima bila nametnuta još u bivšoj SFRJ, a nikako od strane Slovenije nakon što je ona proglasila nezavisnost. U tom smislu istaknuto je da Slovenija nije automatski naslijedila jamstvo bivše SFRJ za devizne štedne uloge niti je primila sredstva na temelju podjele imovine bivše SFRJ, a koja trebaju poslužiti za namirenje deviznih potraživanja koja proizlaze iz jamstva bivše SFRJ za devizne uloge.

Podnositelji i Republika Hrvatska u odgovoru na taj prigovor naveli su da je potrebno razlikovati činjenice koje se odnose na pozadinu zahtjeva podnositelja i činjenice koje se odnose na sam zahtjev. U tom smislu činjenice koje se odnose na pozadinu zahtjeva podnositelja su raspad bivše SFRJ, proglašenje nezavisnosti bivših republika te zamrzavanje štednih uloga, i one su se dogodile prije nego što je Slovenija ratificirala Konvenciju. Međutim, činjenice radi kojih je zahtjev podnesen odnose se na mjere koje su slovenske vlasti usvojile nakon proglašenja nezavisnosti da bi spasili od propasti Ljubljansku banku. To su najprije Ustavni zakon iz 1991.¹ kojim je Slovenija preuzela jamstvo za štedne uloge na svom teritoriju, ali ne i za uloge u slovenskim bankama izvan njezinog teritorija, potom Zakon o javnom dugu iz 1993.² kojim su neisplaćeni devizni štedni ulozi na slovenskom teritoriju postali dio slovenskog javnog duga te, naposljetku, Ustavni zakon iz 1994³. kojim je rekonstruirana Ljubljanska banka. Upravo je spomenuti Ustavni zakon, prema mišljenju podnositelja i Hrvatske, bio ključan za njihova prava. Njime je de facto izvršena nacionalizacija imovine Ljubljanske banke koju je država prenijela novom pravnom subjektu - Novoj Ljubljanskoj banci. Stara banka koja je ostala dužnik prema stranim vjerovnicima te koja je zadržala potraživanja prema Narodnoj banci Jugoslavije, ostala je bez ikakvih efektivnih sredstava. Taj zakon donesen je nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Sloveniju, pa je stoga ispitivanje njegovog sadržaja u nadležnosti Europskog suda.

Europski sud je utvrdio da su, unatoč tomu što je u bivšoj SFRJ povlačenje deviznih depozita bilo znatno ograničeno tijekom 80-ih i početkom 90-ih, slovenske vlasti nakon proglašenja nezavisnosti donosile propise o tim ulozima te nastavile to činiti i nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Sloveniju. Sud je, potom, primijetio da je Ustavnim zakonom iz 1994. restrukturirana Ljubljanska banka tako da su stvorene dvije pravne osobe. Stara Ljubljanska banka zadržala je dugove prema deviznim potraživanjima stranih štediša te potraživanja prema Narodnoj banci Jugoslavije. Na taj način ona je ostavljena bez ikakvih sredstava, a obeštećenje podnositelja zahtjeva vezano je uz definitivno zaključenje pregovora o sukcesiji. Sud je, osim toga, primijetio da se Ustavni sud Republike Slovenije proglasio nenadležnim za ispitivanje ustavnosti zakona iz 1994. Imajući na umu navedeni sadržaj zakona, Europski sud je utvrdio da prigovor vremenske nenadležnosti treba biti odbačen.

Europski sud je, dakle, uspio razlučiti koje su zakonodavne mjere odlučne za prava podnositelja i prepoznao da je upravo slovenski Ustavni zakon iz 1994. ta mjera koja je sporna. Budući da je ona donesena nakon stupanja Konvencije na snagu u odnosu na Sloveniju, on je nadležan za njezino ispitivanje.

3. Iscrpljivanje domaćih pravnih sredstava

Tužena država iznijela je cijeli niz potencijalnih pravnih sredstava koje su podnositelji mogli upotrijebiti radi povrata svojih deviznih uloga u Sloveniji. U tom smislu ona je istaknula da dvoje podnositelja nije niti pokušalo voditi građanske postupke radi povrata štednje, a da je treći podnositelj propustio tražiti ovrhu u Sloveniji priznate presude hrvatskog suda. Nadalje, podnositelji su mogli Ustavnom sudu podnijeti ustavnu tužbu kao i prijedlog za ispitivanje ustavnosti pojedinih zakona. Naime, tužena država uporno je nastojala uvjeriti sud da zapravo Ustavni zakon iz 1994. nije, ili barem nije isključivo mjerodavan za položaj podnositelja u odnosu na njihovu štednju u Ljubljanskoj banci. U skladu sa svojim polaznim stajalištem da je dug Ljubljanske banke isključivo sukcesijsko pitanje, ona je smatrala da je njihov položaj reguliran Zakonom o sukcesijskom fondu⁴. Budući da su neki drugi hrvatski štediše Ljubljanske banke doista i pokušali pred slovenskim Ustavnim sudom osporavati taj zakon, kao i odluke domaćih sudova donesene njegovom primjenom, tužena država smatrala je da se radi o pravnim sredstvima koja trebaju iscrpiti i podnositelji zahtjeva pred Europskim sudom.

Tužena država, nadalje, istaknula je da dvoje podnositelja vodi u Hrvatskoj ovršni postupak nad imovinom Ljubljanske banke, lako je priznala da ti postupci ne predstavljaju učinkovito pravno sredstvo jer se ne radi o pravnim sredstvima tužene države, ona je podnositeljima osporila status žrtve povrede Konvencije.

U odgovoru na te tvrdnje, podnositelji i Republika Hrvatska su istaknuli kako je nakon donošenja spornog Ustavnog zakona iz 1994. svako vođenje postupka u Sloveniji besmisleno jer je tim zakonom Ljubljanskoj banci osiguran poseban status u pravnom sustavu, koji se ne može osporavati čak niti pred slovenskim Ustavnim sudom. Oni su, također, upozorili da, prema praksi Europskog suda, pravilo o iscrpljivanju domaćih sredstava nije apsolutno te da se od podnositelja ne može tražiti da se koriste pravnim sredstvima koja postoje samo formalno.

Europski sud je u svojoj ocjeni pitanja iscrpljivanja domaćih pravnih sredstava utvrdio nekoliko važnih stvari. Najprije, ponovno je istaknuo važnost Ustavnog zakona iz 1994. za prava podnositelja. Drugo, utvrdio je da se Ustavni sud Slovenije proglasio nenadležnim za ocjenjivanje ustavnosti tog zakona iz čega proizlazi da se Ustavni zakon iz 1994., zbog svoje ustavne prirode, ne može osporavati pred slovenskim sudovima. U odnosu na pravna sredstva vezana uz Zakon o sukcesijskom fondu, sud je utvrdio da je tužena država, uglavnom, dostavila samo podatke o pokrenutim postupcima, ali ne i o njihovom ishodu. Tamo gdje je odluka i donesena, vidljivo je da je Ustavni sud poništio odluke domaćih sudova iz čisto proceduralnih razloga, ne izjašnjavajući se o meritumu problema. U skladu sa svojim standardima ocjene učinkovitosti domaćih pravnih sredstava, sud je zaključno utvrdio da tužena država nije dokazala da postoje pravna sredstva koja bi podnositelji trebali iscrpiti u Sloveniji. Glede postupaka koje podnositelji mogu voditi u Hrvatskoj, sud je utvrdio da ona nisu relevantna jer je zahtjev upućen protiv Slovenije.

4. Poštivanje šestomjesečnog roka

Sljedeći prigovor odnosio se na nepoštivanje šestomjesečnog roka za podnošenje zahtjeva. Naime, prema Konvenciji rok za podnošenje zahtjeva je šest mjeseci od dana donošenja konačne odluke domaćih tijela. U slučajevima kad se radi o osporavanju zakona, taj rok počinje teći od dana donošenja zakona. Prema tvrdnjama tužene države šestomjesečni rok protekao je u odnosu na sve potencijalno relevantne slovenske zakone prije no što su podnositelji podnijeli svoje zahtjeve.

Podnositelji i Republika Hrvatska odgovorili su na taj prigovor tako što su istaknuli da se u ovom predmetu radi o kontinuiranoj povredi ljudskih prava. Naime, prema sudskoj praksi Europskog suda šestomjesečni rok se u slučajevima kontinuiranih povreda ne primjenjuje. Osim toga, podnositelji i Republika Hrvatska istaknuli su i da je Europski sud pri ocjeni šestomjesečnog roka, često to pitanje ocjenjivao fleksibilno, ne ograničavajući se na puku formalnu ocjenu.

Ocjena suda o tom prigovoru vrlo je zanimljiva. On je zaključio da je pitanje šestomjesečnog roka u tom predmetu do te mjere povezano s meritumom predmeta (povreda prava vlasništva), da ga je potrebno spojiti s njegovim ispitivanjem.

Takvo stajalište suda je razumljivo. Da je odbio prigovor Slovenije, sud bi morao utvrditi da se u predmetu radi o kontinuiranoj povredi prava vlasništva. Takvo utvrđenje zapravo bi prejudiciralo konačnu odluku suda, pa se on u ovoj fazi postupka suzdržao od takve ocjene.

5. Ratione loci nadležnost Europskog suda

U ovom prigovoru tužena država pokušala je osporiti nadležnost suda s obzirom na mjesto na kojem je nastala situacija radi koje su se podnositelji obratili Europskom sudu. Slovenija je, pritom, pošla od načela da obveze država potpisnica koje proizlaze iz Konvencije imaju učinak samo za akte na njihovom teritoriju, ili teritoriju koji je pravno ili stvarno pod njihovom jurisdikcijom. U tom smislu, Slovenija je dužna osigurati mirno uživanje prava vlasništva samo na svom teritoriju. Prema njezinom mišljenju, budući da su devizni ulozi radi kojih je podnesen zahtjev bili uloženi na hrvatskom teritoriju za njih je mjerodavno hrvatsko pravo, pa se ne može govoriti od odgovornosti Slovenije za eventualna kršenja tog prava.

Navedeni prigovor proizlazi iz slovenskog stajališta da podružnica Ljubljanske banke u Zagrebu faktično nikad nije bila dio Ljubljanske banke, pri čemu se ignorira činjenica da je njezina integracija u sustav Ljubljanske banke bila u pravnom smislu dovršena te da je navedena podružnica bila upisana, kako u registar Trgovačkog suda u Zagrebu tako i u registar Trgovačkog suda u Ljubljani, kao sastavni dio Ljubljanske banke. Osim toga, u navedenim registrima, kao i u statutu Ljubljanske banke jasno je bilo navedeno da Ljubljanska banka odgovara cijelom svojom imovinom za obveze svojih podružnica. Pravno značenje tih nepobitnih činjenica Slovenija je pokušala umanjiti opširno dokazujući da se bankarski sustav u bivšoj SFRJ bitno razlikovao od bankarskog sustava u zapadnim zemljama, pa se zbog toga pravni status podružnice ne može uspoređivati s podružnicama banaka u zapadnim zemljama. Posljedično, prema slovenskom stajalištu, podružnica Ljubljanske banke u Zagrebu je hrvatska banka podložna hrvatskim propisima, pa se stoga ne može govoriti o odgovornosti slovenskih vlasti za štednju u njoj.

Podnositelji i hrvatska vlada nastojali su osporiti takvo rasuđivanje, opširno dokazujući da su propisi u bivšoj SFRJ, unatoč specifičnostima, bili u dovoljnoj mjeri transparentni da se može utvrditi pravna pripadnost podružnice matičnoj banci i, u konačnici, odgovornost matične banke za obveze podružnice. U tom smislu podružnica Ljubljanske banke bila je slovenska banka na hrvatskom teritoriju, pa su mjere koje je slovenska država poduzela preuzimajući dugove banke i rekonstruirajući je, imale učinak i na hrvatske štediše. U tom smislu može se govoriti o odgovornosti Slovenije za eventualne povrede prava na mirno uživanje vlasništva koje su pritom počinjene.

Odlučujući o navedenom pitanju, sud u svojoj odluci nije ulazio u ocjenu pitanja oko kojeg su se stranke u postupku najviše sporile - statusa podružnice u Zagrebu u odnosu na matičnu banku, već je ponovno ukazao na Ustavni zakon iz 1994., koji eksplicitno propisuje da Ljubljanska banka zadržava odgovornost za devizne depozite za koje Slovenija nije preuzela jamstvo, dakle za one koji se nalaze izvan slovenskog teritorija te koji također propisuje da će Ljubljanska banka zadržati veze sa svojim podružnicama u drugim republikama bivše SFRJ. Budući da iz tih odredbi jasno proizlazi da one proizvode pravne učinke u odnosu na devizne depozite otvorene u podružnicama izvan slovenskog teritorija, uključujući i depozite podnositelja, sud je ne prejudicirajući konačnu ocjenu u meritumu odbacio prigovor Slovenije.

6. Ratione personae nadležnost suda

Ovaj se prigovor smisleno nastavlja na prethodni. Naime, polazeći od svoje pretpostavke da je podružnica Ljubljanske banke u Zagrebu hrvatska banka, odgovornost za neisplaćene devizne depozite trebala bi, prema mišljenju tužene države, snositi Hrvatska, a ne Slovenija.

Takvo rasuđivanje tužena država pokušala je dodatno potkrijepiti uvjeravajući sud da su devizni depoziti podnositelja bili izgubljeni još u bivšoj SFRJ. Budući da je bivša država jamčila za njihovu isplatu, to jamstvo prešlo je na njezine države sljednice u odnosu na banke koje se nalaze na njezinom teritoriju.

U tom je smislu tužena država zaključila da ona ne može biti odgovorna za propuste hrvatskih vlasti da preuzmu dug prema štedišama u zagrebačkoj poslovnici. Osim toga, Slovenija je navela kako ona niti jednom svojom mjerom nije dovela u pitanje potraživanja štediša prema banci. Prema njezinom mišljenju, ona ne može biti odgovorna za akte Ljubljanske banke, kao pravne osobe, kojima je ona propustila podmiriti svoje obveze prema štedišama. Budući da se zaštita prava zajamčenih Konvencijom može tražiti samo u odnosu na akte i odluke države, prema njezinom mišljenju, zahtjev bi trebalo odbaciti jer neisplata devizne štednje u Ljubljanskoj banci nije rezultat akata Slovenije.

Podnositelji i hrvatska vlada priznali su da Slovenija nije odgovorna za akte Ljubljanske banke, ali je odgovorna za svoje mjere kojima se umiješala u privatno - pravni odnos između štediša i banke. Te mjere obuhvaćaju najprije selektivno preuzimanje dugova u odnosu na samo domaće štediše, što predstavlja diskriminaciju jer se pravni položaj slovenskih i neslovenskih štediša ni po čemu nije razlikovao. Osim toga, Slovenija je zadržala pravo potraživati od Narodne banke Jugoslavije sav iznos devizne štednje koji je kod nje bio deponiran, bez obzira na to radi li se o slovenskim ili neslovenskim štedišama.⁵ Nadalje, Slovenija je svojim zakonom onemogućila štedišama da u redovitom postupku naplate svoja potraživanja od banke te pružila banci ustavnu zaštitu, stavljajući je tako iznad zakona. U tom slučaju ne radi se više o aktima banke već o aktima države, za koje ona snosi odgovornost i izvan svog teritorija ako ti akti tamo proizvode učinak.

 Sud je u svojoj ocjeni osnovanosti prigovora, isto kao i kod prethodnog, utvrdio da je položaj podnositelja u odnosu na njihovu deviznu štednju regulirana slovenskim propisima, u prvom redu Ustavnim zakonom iz 1994. te da ti propisi proizvode učinak i izvan slovenskog teritorija, pa je odbacio i taj prigovor tužene države.

7. Imaju li podnositelji status žrtve povrede Konvencije?

U skladu s Konvencijom i sudskom praksom zaštitu od Europskog suda može tražiti samo onaj tko je osobno žrtva povrede na koju se žali. U tom smislu tužena država pokušala je osporiti status žrtve trećoj podnositeljici, jer ona nije osobno bila pogođena rekonstrukcijom Ljubljanske banke kao štediša, već je štedni ulog naslijedila nakon toga.

Nadalje, prema tvrdnjama tužene države, podnositelji se ne bi našli u takvoj situaciji da su prihvatili mogućnost koju im je ponudila Hrvatska i prenijeli svoje potraživanje na neku od hrvatskih banaka čime bi ono postalo dio hrvatskog javnog duga.

Sud je i ovaj prigovor odbacio, ustvrdivši da su podnositelji osobno pogođeni mjerama kojima je rekonstruirana Ljubljanska banka.

8. Istovjetnost zahtjeva s drugim međunarodnim postupkom

Jedan od bitnih uvjeta dopuštenosti zahtjeva upućenog Europskom sudu za ljudska prava jest da on nije iznesen pred neki drugi međunarodni sud ili tijelo, odnosno da nije predmet postupka arbitraže ili nagodbe pred međunarodnim tijelom. Tužena država upravo je na taj uvjet dopuštenosti stavila naglasak. Takav pristup u skladu je s polaznim slovenskim stajalištem da je pitanje devizne štednje u Ljubljanskoj banci isključivo sukcesijsko pitanje.

U tom smislu ona je pokušala uvjeriti Europski sud da se treba proglasiti nenadležnim za ispitivanje zahtjeva jer je on predmet pregovora o sukcesiji bivše SFRJ. U tom smislu ona je eksplicitno navela kako smatra da bi, ako proglasi zahtjeve dopuštenim, Europski sud trebao poduzeti dugotrajnu i složenu analizu na koji način treba podijeliti aktivu i pasivu bivše SFRJ, za što sud nije ovlašten, već to pravo pripada samo državama sljednicama. Podredno, Slovenija je navela i to da je hrvatska strana pristala riješiti pitanje štednje Ljubljanske banke u arbitražnom postupku pred Međunarodnim monetarnim fondom. Podnositelji i hrvatska Vlada odgovorili su da je u ovom predmetu potrebno jasno napraviti jasnu razliku između privatnopravnih obveza banke s jedne strane te javnopravnih odnosa i obveza države s druge strane. Obveze država razmatraju se u sklopu pregovora o sukcesiji bivše SFRJ. U tom smislu stranke tih pregovora su države sljednice, dok su stranke u postupku pred Europskom sudom za ljudska prava fizičke osobe i Republika Slovenija. Posljedično, ne postoji identitet stranaka u ta dva postupka, pa se ne može govoriti o njihovoj istovjetnosti.

Osim što su sudu ukazali na nepostojanje formalne pretpostavke koja mora biti ispunjena da bi se moglo smatrati kako se predmet već nalazi u postupku pred nekim drugim međunarodnim tijelom (identitet stranaka), podnositelji i hrvatska Vlada su ukazali i na činjenicu da prema sporazumu o sukcesiji podnositelji neće imati nikakva stvarna prava.⁶

Zaključno, podnositelji i hrvatska Vlada su utvrdili da nije točno kako sud mora odlučiti o sukcesijskim pitanjima, već samo utvrditi jesu li mjere slovenskih vlasti u skladu sa zahtjevima zaštite ljudskih prava koje postavlja Konvencija.

Europski sud je prihvatio stajalište hrvatske Vlade i podnositelja te zaključio da su se pojmovi »u biti isti zahtjev« kroz praksu Suda tumačili vrlo restriktivno. U tom smislu, Sud se proglašavao nenadležnim samo onda kad je postojao identitet između podnositelja zahtjeva pred Europskim sudom za ljudska prava i zahtjeva pred nekim drugim međunarodnim tijelom. Dakle, čak i pod pretpostavkom da se svi postupci koje je istaknula tužena država (arbitraža MMF, pregovori o sukcesiji, pregovori u okviru BIS banke) doista vode te da je njihov predmet u biti isti kao i predmet iznesen pred Europski sud za ljudska prava, ne postoji identitet stranaka, pa se stoga ti postupci ne mogu smatrati »u biti istim« postupkom radi čega bi Europski sud bio spriječen ispitati zahtjeve podnositelja.

lako je obrazloženje Europskog suda škrto, ono je neobično važno. Naime, kao što je već rečeno, Slovenija je upravo na tom prigovoru u velikoj mjeri zasnivala svoju obranu pred Europskim sudom. Pojednostavljeno rečeno ona je sud pokušala uvjeriti da sve što je vezano uz pitanje stare devizne štednje potpada pod pitanje sukcesije bivše SFRJ, o čemu se samo države sljednice mogu sporazumijevati. Taj prigovor sadržava svojevrsno upozorenje sudu za ljudska prava da, ako se proglasi nadležnim, njegova odluka može imati značajne financijske posljedice. Poistovjećivanje zahtjeva podnositelja sa sukcesijom bilo bi vrlo povoljno za slovensku stranu. Time bi svi pravni odnosi koji su uspostavljeni u bivšoj SFRJ i kojima je bio uređen pravni položaj štediša u Ljubljanskoj banci te položaj podružnice banke u odnosu na matičnu banku bili lišeni ikakvog pravnog značenja. S druge strane mjere koje je Slovenija poduzela u namjeri da zaštiti Ljubljansku banku od potraživanja stranih štediša ne bi bile dovedene u pitanje.

Prema našem mišljenju takvo stajalište nije samo nepravedno, već je i pravno krajnje upitno. Naime, države sljednice u pregovorima o sukcesiji mogu pregovarati samo o svojim pravima i obvezama koje ulaze u područje javnog prava. U ovom slučaju radi se o štednji koju podnositelji, i drugi štediše u njihovom položaju nisu prenijeli na Republiku Hrvatsku. Prema tome Republika Hrvatska nema nikakvo potraživanje u odnosu na Ljubljansku banku glede te štednje o kojem bi mogla pregovarati. Svi pregovori mogu se odnositi samo na prenesenu deviznu štednju. Prema našem mišljenju štedišama treba omogućiti da o svoje potraživanje naplate od svog dužnika - a to je Ljubljanska banka. To, međutim, nije moguće sve dok jer je Ljubljanska banka zaštićena na ustavnoj razini, što je bez sumnje nezabilježen presedan.

Europski sud je u svojoj odluci o dopuštenosti odlučio vrlo striktno tumačiti pravilo da zahtjev ne smije biti iznesen pred drugo međunarodno tijelo. Takvim tumačenjem sud je ispravno primijetio da sadržaj pregovora o sukcesiji može biti sličan ili istovjetan zahtjevu koji je iznesen pred njega, ali stranke nisu iste. Takvo tumačenje ide u prilog zaštiti individualnih prava i neizravno potvrđuje stajalište da je štednja podnositelja privatnopravni odnos.

9. Je li zahtjev očito neosnovan?

Očita neosnovanost zahtjeva je jedan od razloga njegove nedopuštenosti. Međutim, ocjenjujući očitu neosnovanost zahtjeva Europski sud približava se ocjeni samog merituma. Iz tih razloga, Europski sud se u predmetima u kojima u smatra da zahtjev nije očito neosnovan ograničava na kratku formulaciju kojom utvrđuje da »zahtjev postavlja ozbiljna činjenična i pravna pitanja na temelju Konvencije radi kojih je potrebno ispitati njegov meritum.« Takvu odluku Europski sud je donio i u ovom predmetu, ne obrazlažući detaljnije svoje razloge za takvu ocjenu.

Zaključak

lako je odluka Europskog suda ograničena na ocjenu formalnih uvjeta dopuštenosti njezin je učinak daleko značajniji. Nju ne treba promatrati samo u kontekstu procesne odluke suda kojom su odbačeni preliminarni prigovori tužene države i kojom se Europski sud proglasio nadležnim za odlučivanje o meritumu predmeta. Naime, bez obzira na to kakva će biti presuda, svojom odlukom Europski sud je napravio važan iskorak u području zaštite ljudskih prava.

Da bi se shvatilo značenje odluke potrebno je imati na umu karakter postupka pred Europskim sudom, lako Europski sud ispituje pojedinačne slučajeve i njegove presude nemaju snagu obvezujućeg presedana, one su, ipak, tijekom njegova postojanja, postavile standarde zaštite ljudskih prava, kako glede sadržaja pojedinog prava, tako i glede granica do kojih je državi dopušteno miješanje u pojedino pravo. Države protiv kojih su donesene presude morale su, često uz velike unutarnje poteškoće, mijenjati svoje zakone, ustave i pravnu praksu. U nekim od svojih presuda Europski sud dao je gotovo revolucionarne interpretacije ljudskih prava s dalekosežnim učincima. On se, pritom, nije ustručavao niti politički teških pitanja poput, primjerice, kršenja ljudskih prava na okupiranom dijelu Cipra (presude Loizidou protiv Turske i Cipar protiv Turske).

Međutim, Europski sud je i strogo formalan sud koji vrlo temeljito ispituje uvjete dopuštenosti. Statistika suda jasno pokazuje da se većina zahtjeva odbacuje upravo radi neispunjavanja tih uvjeta. Uvjeti dopuštenosti služe Europskom sudu kao filter kojim se nastoji zaštititi od toga da postane neka vrsta suda četvrtog stupnja. Upravo zato faza ispitivanja dopuštenosti često je i odlučujuća za sudbinu zahtjeva, tim više što se odluka suda o nedopuštenosti ne može ni na koji način pobijati.

U ovom predmetu tužena država uložila je znatne pravne napore da predmet i ostane u okvirima formalnog ispitivanja. No, unatoč svim istaknutim prigovorima, Sud je jasno utvrdio da je radi mjera slovenskih vlasti podnositeljima onemogućen pristup njihovoj štednji, te da upravo radi tih mjera podnositelji nemaju mogućnost u Sloveniji ostvariti svoje potraživanje niti od banke niti od države. Svojom odlukom Sud je te mjere doveo u kontekst ljudskih prava i odlučio ispitati njihovu opravdanost. Činjenica da je Sud je u obrazloženju razloga, radi kojih je odbio preliminarne prigovore, svaki put uputio na odredbe slovenskog Ustavnog zakona iz 1994. To je da sud prepoznao dvojbenost te, u svijetu jedinstvene, situacije u kojoj se pitanje organizacije jedne poslovne banke razrađuje u Ustavu.

Presuda Suda, sada kad su raščišćena formalna pitanja, dat će odgovor koliko daleko jedna država može ići u zaštiti svojih gospodarskih interesa, a da time ne uđe u zabranjenu zonu kršenja ljudskih prava. Pritom sud se svakako cijeniti to da Europska konvencija ne počiva na načelima proporcionalnosti, odnosno da jedna država ne može pravdati kršenje Konvencije postupcima neke druge države.

Dakako, konačna odluka Suda se ne može prejudicirati, međutim kakva god bila, ona će pokrenuti konačno rješenje problema. U tom smislu za štediše je daleko povoljnija varijanta da o složenom problemu stare devizne štednje u Ljubljanskoj banci svoj pravorijek da jedan međunarodni sud (i to nakon kontradiktornog postupka u kojem su sve strane imale priliku iznijeti svoje argumente, i koja odluka može biti preispitana od strane Velikog vijeća Europskog suda za ljudska prava), nego da se rješenje njihovog problema u potpunosti prepusti pregovorima država sljednica bivše SFRJ.

*Napomena: Stajališta i mišljenja izrečena u članku su osobni i ne odražavaju stajališta i mišljenja Ministarstva pravosuđa, odnosno Uprave za suradnju s Europskim sudom za ljudska prava u Strasbourgu.
¹ Ustavni zakon za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije (Ur. I., br. 1/91).
² Zakon o poravnanju obveznosti iz neplačanih deviznih vlog (Ur. I., br. 7/93).
³ Ustavni zakon o dopolnitvah Ustavnega zakona za izvedbo Temeljne ustavne listine o samostojnosti in neodvisnosti Republike Slovenije (Ur. I., br. 45/94).
⁴ Zakon o skladu Republike Slovenije za sukcesijo (Ur. I., br. 10/93) i Zakon o skladu Republike Slovenije za sukcesijo (Ur. I., br. 40/97) (Zakon o fondu Republike Slovenije za sukcesiju) predviđa da sve fizičke ili pravne osobe koje imaju nepodmirena potraživanja ili obveze prema subjektima iz bivše Federacije mogu s Fondom sklopiti ugovor o prijenosu svojih nepodmirenih potraživanja i obveza na Fond, ili mogu ovlastiti Fond za namirenje potraživanja i ispunjenje obveza u njihovo ime i za njihov račun (čl. 15.); izmjenama i dopunama predviđen je prekid postupaka protiv osoba koje imaju sjedište ili prebivalište na teritoriju Republike Slovenije, a u kojima su tužitelji osobe koje imaju sjedište ili prebivalište u jednoj od republika bivše SFRJ ili u trećoj zemlji, a potraživanje je stečeno pravnim poslom ili pravomoćnom sudskom odlukom.
⁵ Budući da banke u bivšoj SFRJ nisu mogle davati kredite uz valutnu klauzulu bile su, radi tečajnih razlika, izložene gubicima. Naime, na strani dugovanja štedišama su dugovale čvrstu valutu dok su potraživanja prema korisnicima kredita bila u dinarima čija je vrijednost konstantno opadala. Da bi se banke osigurale od gubitaka zbog promjene tečaja, a opet da bi se nastavilo prikupljanje deviza od građana uspostavljen je sustav redeponiranja. Prema tom sustavu poslovne banke redeponirale su deviznu štednju kod Narodne banke Jugoslavije koja im je za nju davala dinarsku protuvrijednost i time na sebe preuzimala tečajni rizik. Taj postupak bio je reguliran Odlukom o načinu i uslovima deponiranja i vraćanja deviza građana iz depozita Narodne banke Jugoslavije (Službeni list SFRJ, br. 73/85). Nakon 1984. redeponiranje se provodilo isključivo prema pro forma metodi - dakle knjigovodstveno, bez stvarnog prijenosa sredstava, a prekinuto je 1988. Radilo se, u stvari, o pravnom poslu između poslovne banke i centralne banke. Nakon raspada bivše SFRJ Narodna banka Jugoslavije ostala je dužna poslovnim bankama iznose deviza formalno deponiranih kod nje.
⁶ Ugovor o pitanjima sukcesije potpisan je u Beču 29. lipnja 2001. godine. U Aneksu C, članak 7. predviđeno je sljedeće: »Jamstva SFRJ ili njezine NBJ za deviznu štednju položenu u nekoj poslovnoj banci ili nekoj od njezinih ispostava u bilo kojoj od država sljednica prije datuma njezina proglašenja neovisnosti bit će predmetom pregovora bez odgode, time da se pritom posebno uzme u obzir potreba zaštite devizne štednje pojedinaca. Ti će se pregovori održati pod pokroviteljstvom Banke za međunarodna poravnanja.« U slučaju Ljubljanske banke sporno je može li se raditi o aktiviranju jamstva, jer nad bankom nikad nije bio otvoren stečajni postupak, što je bio preduvjet za aktiviranje jamstva bivše SFRJ.