1. UVOD
U prosincu 2020. Komisija Europske unije (u nastavku teksta: EK) uputila je u zakonodavnu proceduru prijedlog dugo očekivane uredbe o jedinstvenom tržištu za digitalne usluge (tzv. Akt o digitalnim uslugama – eng. Digital Single Act¹), koja ima za cilj temeljito reformirati pravni okvir za pružanje digitalnih usluga, s posebnim naglaskom na problem nezakonitog sadržaja na internetu.

Iako je u ovom trenutku riječ tek o prijedlogu zakonskog akta koji je podložan izmjenama u zakonodavnom postupku, smatramo važnim da se zainteresirana javnost unaprijed upozna s predloženom koncepcijom i osnovnim rješenjima, što će pomoći pri praćenju zakonodavnog postupka koji će u jednom trenutku sigurno dospjeti u medijski fokus. Također, rano razumijevanje koncepcije pomoći će nam u razumijevanju propisa, jednom kada on bude donesen.

U ovom članku analiziramo prijedlog s aspekta nezakonitog sadržaja na internetu. Radi boljeg razumijevanja predloženih rješenja, dajemo i osvrt na povijest problema, trenutačno stanje i dosadašnje inicijative.

2. POVIJEST PROBLEMA
Jedna od najčešće korištenih fraza kojom se ukazuje na potrebu jače zakonodavne intervencije u sadržaj na internetu jest: „Ono što je nezakonito izvan interneta (offline) mora biti nezakonito i na internetu (online).“. Njome se želi ukazati na to da je prošlo vrijeme kada se internet mogao smatrati zasebnim prostorom apsolutne slobode u kojem je dopušteno ono što je u stvarnom svijetu zabranjeno i kažnjivo.

Tolerancija prema zabranjenom sadržaju postupno se smanjuje s povećanjem značenja i uloge interneta u svakodnevnom životu, a nezakonit sadržaj na internetu postoji u više oblika. Najzastupljeniji je onaj koji predstavlja kršenje autorskih prava i drugih prava intelektualnog vlasništva, a društveno je najštetniji onaj koji predstavlja dječju pornografiju, teroristički sadržaj te razne oblike diskriminacije i govora mržnje. Osobe čija su prava povrijeđena takvim sadržajem imaju legitimno očekivanje da će im pravni sustav pružiti odgovarajuću zaštitu. Međutim, zbog specifičnog karaktera interneta to legitimno očekivanje nije jednostavno ispuniti, jer internet nadilazi uobičajeno shvaćanje pojma „medij“ te uobičajeno poimanje nacionalne jurisdikcije.  Pravni okvir za pružanje usluga na internetu uspostavljen je još prije dvadeset godina, kada je donesena Direktiva o elektroničkoj trgovini². Prema tom okviru, odgovornost pružatelja usluga za nezakonit sadržaj je ograničena. Pojednostavljeno, dok pružatelji usluga ne znaju da je neki sadržaj nezakonit – ne odgovaraju za njega. Kada to saznaju, moraju ga ukloniti (notice and takedown). Usto, ne smije im se nametnuti obveza konstantnog praćenja sadržaja. U Republici Hrvatskoj te su odredbe prenesene u Zakon o elektroničkoj trgovini.³

Iako Direktiva o elektroničkoj trgovini sadržava pravna sredstva za zaštitu od nezakonitog sadržaja, ona se u praksi nisu pokazala učinkovitima⁴. Naime, ona nude samo ograničenu zaštitu, a da pritom njihova učinkovitost nije dokazana.

Osim toga, čak i pod pretpostavkom da su ta sredstva učinkovita u odnosu na sadržaj objavljen na hrvatskim poslužiteljima i internetskim stranicama, ona se ne mogu koristiti protiv sadržaja objavljenog na stranim poslužiteljima i stranim internetskim stranicama.

Osim odredbi o odgovornosti iz Direktive o elektroničkoj trgovini postoje i alternativni načini borbe protiv nezakonitog sadržaja, putem metode samoregulacije. U pravilu, riječ je o dobrovoljnoj suradnji pružatelja usluga s policijom, Interpolom ili sa specijaliziranim i pouzdanim udrugama koje pružatelje upozoravaju na nezakonit sadržaj, najčešće dječju pornografiju. Metoda samoregulacije pokazala se kao relativno učinkovita, posebice u onemogućavanju pristupa, blokiranju i uklanjanju nezakonitog sadržaja.

Međutim, mjere samoregulacije mogu imati i negativne aspekte. One počivaju na dobrovoljnosti i „konsenzusu“ uključenih aktera oko toga što predstavlja nezakonit sadržaj. Nadalje, u tim sustavima nedostaje i aspekt pravne sigurnosti.

Pravna praznina koja postoji u regulaciji nezakonitog sadržaja na internetu prepoznata je i od EK-a, koji je još 2015. u Strategiji za uspostavu jedinstvenog digitalnog tržišta (DSM) utvrdio: „Danas onemogućavanje pristupa i uklanjanje nezakonitog sadržaja od strane pružatelja usluga poslužitelja može biti sporo i složeno, a sadržaj koji je u stvari zakonit može greškom biti uklonjen. 52,7 % sudionika tvrdi da su mjere protiv nezakonitog sadržaja često neučinkovite i nedostaje im transparentnosti. Razlike u nacionalnim praksama mogu narušiti učinkovitost (s poražavajućim učinkom na borbu protiv online kriminala) te narušiti povjerenje u online svijet. (…) Komisija će analizirati potrebu za novim mjerama u odnosu na nezakonit sadržaj na internetu, vodeći računa o učinku tih mjera na temeljna prava i slobodu izražavanja i primanja informacija, kao što su stroge procedure za uklanjanje nezakonitog sadržaja, uz izbjegavanje uklanjanja zakonitog sadržaja te razmotriti treba li od posrednika zahtijevati veću odgovornost i pažnju u tome kako upravljaju svojim mrežama i sustavima – obveza povećane pažnje.“.

3. NEZAKONODAVNE INICIJATIVE I DRUGI SEKTORSKI PROPISI

3.1. NEZAKONODAVNE INICIJATIVE
Prije sveobuhvatne reforme Direktive o elektroničkoj trgovini, EK je poduzeo nekoliko nezakonodavnih inicijativa kojima je cilj bio pojačati učinkovitost u borbi protiv nezakonitog sadržaja na internetu, u prvom redu govora mržnje i terorističkog sadržaja.

Tako je 31. svibnja 2016. EK, zajedno s Facebookom, Microsoftom, Googleom (YouTube) i Twitterom, predstavio “Kodeks postupanja za borbu protiv nezakonitog govora mržnje na internetu”⁵, kojim su se IT tvrtke obvezale da će provjeravati vjerodostojne obavijesti o govoru mržnje u roku kraćem od 24 sata te uklanjati ili onemogućiti pristup takvom sadržaju. Ta mjera imala je pozitivan učinak. Prema podacima EK-a, 90 % obavijesti ispitano je u roku 24 sata, a 71 % sadržaja je uklonjeno.

Nadalje, 1. ožujka 2018. EK donio je Preporuku za učinkovito suzbijanje nezakonitog sadržaja na internetu⁶, koja sadržava set operativnih mjera koje bi tvrtke i države članice trebale poduzeti protiv svih oblika nezakonitog sadržaja na internetu. Ta preporuka „kodificirala“ je iskustva stečena u primjeni mehanizama samoregulacije. U konačnici, ta preporuka poslužila je EK-u kao temelj za odredbe o nezakonitom sadržaju u aktu o digitalnim uslugama, o kojem ovdje pišemo.

3.2. DRUGI POSEBNI EU PROPISI
Nezakonit sadržaj na internetu predmet je i više posebnih sektorskih propisa koji se nalaze u raznim fazama donošenja i implementacije.

Platformama za razmjenu video-zapisa nametnute su posebne obveze u člancima 28.a i 28.b Direktive o izmjeni i dopuni Direktive o audiovizualnim uslugama. Te obveze uključuju zaštitu maloljetnika od, za njih, štetnog sadržaja, zaštitu šire javnosti od sadržaja koji predstavlja poticanje na terorizam, dječju pornografiju te sadržaja koji potiče na nasilje ili mržnju. Usto, platforme se potiče na poduzimanje mjera samoregulacije i uspostavu kodeksa ponašanja⁷. Navedena Direktiva trebala je biti prenesena u nacionalna zakonodavstva do rujna 2020.

Nadalje, ističemo i članak 17. Direktive o autorskim i srodnim pravima, čije je donošenje bilo popraćeno ogorčenim sukobima između zagovornika slobode izražavanja s jedne strane i nositelja autorskih prava i njihovih udruga s druge strane. Ta odredba, u biti, derogira odredbu Direktive o elektroničkoj trgovini koja uređuje izuzeće od odgovornosti platformi za dijeljenje sadržaja u odnosu na sadržaj koji je zaštićen autorskim pravom. Platforme se motivira da sklope ugovore s nositeljima autorskih prava na sadržaj. Ako ugovor nije sklopljen, platforma se može osloboditi od odgovornosti samo ako dokaže da je pokušala sklopiti ugovor, da je poduzela sve mjere radi identifikacije sadržaja koji je zaštićen autorskim pravom te da je, odmah po saznanju za postojanje autorskog prava, uklonila sadržaj. Odredba sadržava i osigurače u smislu blažih obveza za manje platforme te izuzeće od primjene u odnosu na sadržaj koji predstavlja karikaturu, parodiju, kritiku ili citat. Također, iz Direktive o elektroničkoj trgovini zadržana je zabrana nametanja platformama opće obveze praćenja sadržaja. Ova direktiva još je u procesu prenošenja u nacionalna zakonodavstva.⁸

U rujnu 2018. EK je u zakonodavni postupak uputio i prijedlog Uredbe o sprječavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu⁹. Prijedlog je još uvijek u zakonodavnom postupku, s ciljem zaključenja pregovora i donošenja do kraja 2021.

U obrazloženju prijedloga Akta o digitalnim uslugama EK objašnjava¹⁰ kako su posebni propisi usmjereni na mali podskup pitanja (npr. povreda autorskih prava, teroristički sadržaj, materijal povezan sa seksualnim zlostavljanjem djece ili nezakonit govor mržnje). Nadalje, objašnjava da je njima obuhvaćeno samo širenje takvog sadržaja na određenim vrstama servisa (npr. podskup internetskih platformi za povredu autorskih prava, samo platforme za razmjenu video-zapisa i samo glede audio-vizualnog terorističkog sadržaja ili govora mržnje). S druge strane, Akt o digitalnim uslugama je sveobuhvatan horizontalni propis, koji će se primjenjivati u mjeri u kojoj poseban propisi ne sadržavaju preciznije odredbe.

Na odnos sektorskih EU propisa i budućeg Akta o digitalnim uslugama osvrnut ćemo se u zaključnim razmatranjima.

4. PRIJEDLOG AKTA O DIGITALNIM USLUGAMA

4.1. OPĆENITO
Reforma koja se predlaže novim Aktom o digitalnim uslugama ne tiče se samo odgovornosti pružatelja usluga za nezakonit sadržaj. Riječ je o sveobuhvatnoj reformi i modernizaciji pravila za pružanje digitalnih usluga na cijelom području EU-a. Uz Akt o digitalnim uslugama EK je predložio i Akt o digitalnim tržištima, koji je usmjeren ponajprije na ograničavanje utjecaja vrlo velikih platformi koje raspolažu ogromnim bazama poslovnih i osobnih podataka i koje nadziru i kontroliraju pružanje usluga u digitalnom sektoru. Te dvije uredbe čine ključan zakonodavni paket za funkcioniranje digitalnog sektora u nadolazećem razdoblju.

Osnovna ideja EK-a je zadržati osnovna načela iz postojeće Direktive o elektroničkoj trgovini, uz propisivanje dodatnih obveza i odgovornosti za internetske platforme. Pritom se radi razlika između platformi, kako bi se spriječilo da nova pravila zaustave razvoj malih i srednje velikih digitalnih platformi i osiguralo da najveći teret novih pravila podnesu velike platforme, odnosno tehnološki giganti na koje se obično referira kraticom GAFAM.¹¹

EK smatra da će Akt o digitalnim uslugama pojasniti koncept odgovornosti pružatelja usluga, s jasnim popisom njihovih obveza te zaštititi korisnike interneta, a istovremeno neće narušiti druga temeljna prava i slobode, posebice slobodu izražavanja. Drugi važan cilj je uspostava novog modela administrativne suradnje država članica, kojom se želi odgovoriti na problem jurisdikcije u odnosu na nezakonit sadržaj na internetu. EK se koncepcijski odlučio zadržati postojeću Direktivu o elektroničkoj trgovini te uredbom izmijeniti njezine pojedine odredbe, odnosno urediti pitanja koja do sada nisu bila uređena.

4.2. ZADRŽAVANJE TEMELJNIH NAČELA IZ DIREKTIVE O ELEKTRONIČKOJ TRGOVINI
Iz Direktive o elektroničkoj trgovini zadržano je načelo zemlje porijekla, prema kojem tvrtka registrirana u jednoj državi članici, može bez ograničenja, i uz isti pravni režim, pružati usluge u svim ostalim državama članicama. Nadalje, zadržano je i općenito izuzeće od odgovornosti pružatelja posredničkih usluga.

Pod terminom „pružatelj posredničkih usluga“ misli se na cijeli niz tvrtki, od mikro pa sve do tehnoloških giganata, koje omogućavaju korištenje internetom. Te tvrtke uključuju pružatelje usluge pristupa internetu (telekomunikacijske tvrtke), tražilice (Google, Bing i sl.), društvene mreže (Facebook, Twitter) i platforme za razne gospodarske aktivnosti (Airbnb, Booking i sl.). U odnosu prema sadržaju, ti se pružatelji mogu podijeliti na pružatelje usluga „samo prijenosa“, usluga „privremenog smještaja“ te usluga „smještaja na poslužitelju“.

Svi su navedeni pružatelji, prema važećoj Direktivi o elektroničkoj trgovini, oslobođeni odgovornosti za informacije trećih strana koje prenose i pohranjuju. To načelo zadržano je i u prijedlogu Akta o digitalnim uslugama. Također, zadržana je i zabrana nametanja pružateljima usluga opće obveze praćenja sadržaja radi identifikacije nezakonitog sadržaja ili aktivnog utvrđivanja činjenica o nezakonitom sadržaju.

Usto, uvrštena je tzv. odredba o dobrom Samaritancu, kojom se pružateljima usluga osigurava zadržavanje izuzeća od odgovornosti kada dobrovoljno, i u dobroj vjeri, aktivno djeluju na ograničavanju pristupa zabranjenom sadržaju.

4.3. NOVE OBVEZE ZA PRUŽATELJE
Pružateljima posredničkih usluga nameće se obveza da, na temelju naloga nacionalnih pravosudnih ili upravnih tijela, djeluju protiv nezakonitog sadržaja, odnosno pružaju informacije koje ta tijela od njih traže. Nadalje, svi pružatelji imaju obvezu uspostave jedinstvene kontaktne točke da bi se olakšala izravna komunikacija s tijelima država članica, Komisijom i novim tijelom EU-a za digitalne usluge. Svi pružatelji koji nisu registrirani u EU-u imaju obvezu imenovanja pravnog zastupnika u EU-u.

Osim navedenog, predviđaju se i nova pravila za uvjete poslovanja u kojima pružatelji usluga, na jednostavan i pristupačan način, moraju navesti sva ograničenja koja primjenjuju na sadržaj koji korisnici stavljaju te informacije o svim politikama, postupcima, mjerama i alatima koji se upotrebljavaju za moderiranje sadržaja, uključujući algoritamsko donošenje odluka i ljudsku kontrolu tih odluka. 

Predviđaju se posebne obveze transparentnosti i godišnjeg izvješćivanja o uklonjenom nezakonitom sadržaju i osnovama za uklanjanje toga sadržaja (nalog državnog tijela, prijava fizičke osobe, vlastito moderiranje).

4.4. RAZLIČITE OBVEZE ZA SVE PRUŽATELJE TE ZA PLATFORME I VRLO VELIKE PLATFORME
Kako smo već naveli, iz Direktive o elektroničkoj trgovini zadržana je podjela digitalnih posredničkih usluga na one koje se sastoje samo od prijenosa sadržaja, one koje se sastoje od privremenog smještaja sadržaja (eng. caching) i usluge smještaja sadržaja na poslužitelju (eng. hosting).

U okviru kategorije pružatelja usluga hostinga, posebne se obveze predviđaju za internetske platforme. One se definiraju kao pružatelji koji na zahtjev primatelja usluge pohranjuju i u javnosti šire informacije, osim ako je to sporedna aktivnost koja je isključivo pomoćna značajka druge usluge.¹² Posebna kategorija obveza predviđa se za vrlo velike internetske platforme – one koje na tržištu EU-a imaju više od 45 milijuna korisnika.

Posebne obveze pružatelja hostinga su: obveza uspostave mehanizma kojima se trećim stranama omogućuje prijava nezakonitog sadržaja te obveza obavještavanja korisnika čiji je sadržaj uklonjen, ili čijem je sadržaju onemogućen pristup. Posebne obveze internetskih platformi još su i: obveza uspostave internog sustava za rješavanje pritužbi glede odluka donesenih u svezi s navodnim nezakonitim sadržajem ili informacijama koje nisu u skladu s njihovim uvjetima poslovanja; obveza izvansudskog rješavanja sporova s korisnicima; obveza prioritetnog tretiranja prijava podnesenih od subjekata kojima je dodijeljen status pouzdanih prijavitelja nezakonitog i lažnog sadržaja; obveza donošenja mjera protiv zloporabe usmjerenih kako na korisnike koji učestalo objavljuju nezakonit sadržaj, tako i na prijavitelje koji učestalo podnose neosnovane prijave i obveza prijave sumnje na počinjenje teškog kaznenog djela.

Internetske platforme također su obvezne objavljivati izvješća o svojim aktivnostima koje se odnose na uklanjanje informacija koje se smatraju nezakonitim sadržajem ili su u suprotnosti s njihovim uvjetima poslovanja, ili na onemogućavanje pristupa tim informacijama. Posebne obveze vrlo velikih internetskih platformi su: obveza procjene sistemskih rizika za širenje nezakonitog sadržaja ili za ostvarivanje prava na slobodu izražavanja, a koji proizlaze iz funkcioniranja i uporabe njihovih usluga te poduzimanje mjera za smanjenje tih rizika; obveza podvrgavanja vanjskim i neovisnim revizijama te posebne dodatne obveze izvješćivanja.

Ovdje smo nabrojili samo one obveze koje su relevantne za nezakonit sadržaj, koji je tema ovog članka. Osim njih, internetske platforme, a osobito vrlo velike platforme imaju i druge obveze (npr. glede ciljanog oglašavanja i dr.), no o njima ovdje nećemo pisati.

4.5. INSTITUCIONALNI USTROJ
EK je osmislio institucionalni ustroj za provedbu Akta o digitalnim uslugama koji je sličan onome koji već postoji u području zaštite osobnih podataka ili u području elektroničkih komunikacija.

Prema tom obrascu, predviđa se uspostava nacionalnih neovisnih tijela (koordinatori za digitalne usluge) čije se djelovanje usklađuje putem Europskog odbora za digitalne usluge. Država može osnovati novo tijelo koje će imati ovlasti koordinatora za digitalne usluge ili te ovlasti dodijeliti nekom već postojećem tijelu, ili više njih.

Ako odabere opciju podijeljene nadležnosti, država mora osigurati međusobnu usklađenost tih tijela i odrediti koje je od njih „glavno“. Koordinator za digitalne usluge mora biti neovisno tijelo, koje svoje zadaće obavlja nepristrano, transparentno i pravodobno te mora imati ovlasti za izricanje sankcija.

Europski odbor za digitalne usluge zamišljen je kao neovisna savjetodavna skupina nacionalnih koordinatora za digitalne usluge. Primjećujemo da EK nije željela tom Odboru dati pravnu osobnost i status „tijela Unije“, kao što to primjerice ima Europski odbor za zaštitu podataka.

Ključnu ulogu u provedbi novih obveza trebali bi imati koordinatori za digitalne usluge iz države sjedišta pružatelja usluge, što je logično i u skladu s načelom zemlje porijekla. Kako smo prije naveli, opseg obveza, a samim time i zadaće digitalnih koordinatora razlikuju se ovisno od vrste digitalnih usluga i veličine pružatelja (obični pružatelj, digitalna platforma, vrlo velika digitalna platforma).

Veći pružatelji imaju više obveza pa će samim time i obveze digitalnih koordinatora u državama u kojima imaju svoj poslovni nastan u EU biti veće. Koordinatori iz države u kojoj se usluge pružaju imali bi manji skup ovlasti, koje uključuju prosljeđivanje naloga za postupanje protiv nezakonitog sadržaja izdanog od sudskog ili upravnog tijela u sustav za dijeljenje informacija; zaprimanje i prosljeđivanje Koordinatoru za digitalne usluge iz države sjedišta žalbi korisnika protiv pružatelja usluga; podnošenje zahtjeva Koordinatoru za digitalne usluge iz države sjedišta za pokretanjem postupaka protiv pružatelja usluga; sudjelovanje u zajedničkim istragama; sudjelovanje u radu Europskog odbora za digitalne usluge.

U praksi, to bi moglo dovesti do velike razlike u ovlastima i važnosti koordinatora za digitalne usluge iz različitih država članica. Iako formalno jednaki, nesumnjivo je da bi teret provedbe novih pravila, a time i utjecaj na stvaranje upravne prakse u primjeni pravila, bio na malom broju koordinatora iz država u kojima su registrirani najveći pružatelji usluga.

Naposljetku, u svom prijedlogu EK je za sebe rezervirao lavovski dio ovlasti. Primjerice, EK ima mogućnost intervenirati u odnosu na vrlo velike internetske platforme. EK može provoditi istrage, tražiti informacije, provoditi inspekcije, donositi privremene mjere i obvezujuće odluke te određivati novčane kazne.

5. REKAPITULACIJA I ZAKLJUČNA RAZMATRANJA
Možemo rezimirati da prijedlog Akta o digitalnim uslugama uspostavlja pravila formalne komunikacije između nacionalnih pravosudnih i upravnih tijela i pružatelja digitalnih usluga u odnosu na nezakonit sadržaj na internetu. Usto, uspostavlja se mehanizam zaštite osoba čija su prava povrijeđena zbog nezakonitog sadržaja, kao i mehanizam zaštite prava osoba čiji je sadržaj neopravdano proglašen nezakonitim. Radi provedbe novih pravila predlaže se novi institucionalni ustroj u kojem će se u svakoj državi članici osnovati ili, između postojećih tijela, odrediti koordinator za digitalne usluge. Nacionalni koordinatori surađivat će i usklađeno djelovati putem Europskog odbora za digitalne usluge, a sve to skupa usmjeravat će EK.

Nove obveze za pružatelje usluga razmjerne su njihovoj veličini i utjecaju, pri čemu su za vrlo velike platforme predviđene i vrlo velike obveze.

EK je cijelom procesu pristupio vrlo pažljivo i studiozno te je na kraju predložio rješenje za koje se može reći da ispravno adresira probleme. Iz perspektive malog tržišta (kao što je hrvatsko) i države u kojoj veliki pružatelji nemaju svoje sjedište, vrlo je važno da postoji sustav koji jamči da će zahtjevi državnih tijela i prava korisnika biti jednako tretirani i zaštićeni kao i oni koji dolaze s velikih europskih tržišta. Uz pravilnu i dosljednu suradnju nacionalnih koordinatora za digitalne usluge, osobito onih iz države sjedišta i države u kojoj se pružaju usluge te uz rad Europskog odbora za digitalne usluge, to bi se moglo postići.

Da je prijedlog EK-a na dobrom tragu pokazuju i reakcije GAFAM giganata, koji (osobito Akt o digitalnim uslugama) prijedloge nisu dočekali na nož, iako će novim pravilima biti najviše pogođeni. Kada je riječ o nezakonitom sadržaju, iz njihovih se reakcija može iščitati određeno zadovoljstvo, jer će se jasnijim pravilima smanjiti i njihova neizvjesnost oko toga kako se ispravno distancirati od povezivanja s nezakonitim sadržajem.¹³

No, već sada mogu se vidjeti i problemi. Prvo, tu je pitanje interakcije Akta o digitalnim uslugama, kao horizontalnog i sveobuhvatnog propisa s drugim sektorskim propisima koji su nedavno doneseni ili koji su u procesu donošenja. Spomenuli smo Direktivu o autorskim i srodnim pravima i Direktivu o audiovizualnim uslugama. Obje su direktive ili tek prenesene u nacionalna zakonodavstva, ili su u postupku prenošenja. Zatim imamo i posebnu Uredbu o terorističkom sadržaju, koja je još u zakonodavnom postupku. Usto, ne smijemo zanemariti i nacionalne propise koji se donose¹⁴ i koji će se donositi za vrijeme dok zakonodavni postupak Akta o digitalnim uslugama bude trajao. U svojem obrazloženju Akta o digitalnim uslugama EK je vrlo malo rekao o toj interakciji, ustvrdivši jedino da će se posebni propisi i dalje primjenjivati.

Drugi problem vidimo u samim odredbama Akta o digitalnim uslugama. On je koncepcijski jasan i razumljiv. Međutim, kada se uđe u konkretne odredbe vidi se da gotovo svaka od njih otvara dodatna pitanja. U tom smislu amandmani koje će na prijedlog staviti Europski parlament i Vijeće EU mogu pojasniti, ali i dodatno zakomplicirati konačnu verziju teksta.

Treći problem je institucionalni odnos moći. Već smo naveli da bi se problematičnim mogao pokazati odnos između koordinatora za digitalne usluge iz zemlje sjedišta i koordinatora iz zemlje pružanja usluge. Teret provedbe bit će na koordinatorima iz zemlje sjedišta. Hoće li se ti koordinatori postaviti zaštitnički prema društvima koja su registrirana u njihovim državama? Hoće li biti motivirani i zainteresirani za sankcioniranje povreda vezanih uz pružanje usluga u drugim državama članicama? Zatim tu su i ovlasti EK-a, za koje smo već utvrdili da su „lavovske“. Europski parlament i Vijeće EU sigurno će težiti smanjenju tih ovlasti. Pitanje je treba li, umjesto ovlasti EK-u, novom tijelu – Europskom odboru za digitalne usluge – dati veće ovlasti.

Naposljetku, tu je i pitanje financiranja novih regulatornih aktivnosti. Državama članicama daje se mogućnost da nove administrativne zadatke povjere već postojećim tijelima. No, i u tom slučaju ta će tijela morati zaposliti nove ljude i povećati proračun. Pitanje je trebaju li u tom financiranju sudjelovati i digitalne platforme, osobito GAFAM giganti.

1 https://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/?uri=CELEX:52020PC0825 (pristupljeno: 10. ožujka 2021.)
2 Direktiva 2000/31/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 8. lipnja 2000. o određenim pravnim aspektima usluga informacijskog društva na unutarnjem tržištu, posebno elektroničke trgovine.
3 Zakon o elektroničkoj trgovini (Nar. nov., br. 173/03, 67/08, 36/09, 130/11, 30/14 i 32/19).
4 O učinkovitosti postojećih pravnih sredstava za zaštitu od nezakonitog sadržaja na internetu: Domagoj Maričić, Zaštita od nezakonitog sadržaja na internetu, Informator, br. 6368 od 1. lipnja 2015. i br. 6371 od 22. lipnja 2015.
5 V.: https://ec.europa.eu/info/policies/justice-and-fundamental-rights/combatting-discrimination/racism-and-xenophobia/eu-code-conduct-countering-illegal-hate-speech-online_en (pristupljeno: 10. ožujka 2021.)
6 Preporuka C(2018) 1177 final.
7 Direktiva (EU) 2018/1808 Europskog parlamenta i Vijeća od 14. studenoga 2018. o izmjeni Direktive 2010/13/EU o koordinaciji određenih odredaba utvrđenih zakonima i drugim propisima u državama članicama o pružanju audiovizualnih medijskih usluga (Direktiva o audiovizualnim medijskim uslugama) glede promjenjivog stanja na tržištu, članci 28.a i 28.b.
8 Direktiva (EU) 2019/790 Europskog parlamenta i Vijeća od 17. travnja 2019. o autorskom i srodnim pravima na jedinstvenom digitalnom tržištu i izmjeni direktiva 96/9/EZ i 2001/29/EZ, članak 17.
9 Prijedlog Uredbe Europskog parlamenta i Vijeća o sprečavanju širenja terorističkih sadržaja na internetu COM/2018/640 final
10 Vidi COM(2020) 825 final, str. 4.
11 GAFAM: Google, Amazon, Fecebook, Apple i Microsoft.
12 U recitalu br. 13 prijedloga Akta o digitalnim uslugama pojašnjava se da bi takvu značajku mogao predstavljati prostor predviđen za komentare u internetskim novinama, gdje je jasno da je riječ o sporednoj značajci glavne usluge, a to je objava vijesti pod uredničkom odgovornošću izdavača.
13 Vidi, primjerice, članak https://www.cnbc.com/2020/12/16/facebook-criticizes-apple-as-it-welcomes-europes-new-tech-rules.html (pristupljeno: 25. veljače 2021.).
14 Vidi, primjerice, raspravu o predloženom članku 93. st. 3. Zakona o elektroničkim medijima, kojim se uređuje odgovornost za sadržaj koji generiraju korisnici, a koji je objavljen na elektroničkoj publikaciji.