1. Općenito o odgovornosti države za rad njezinih tijela

Odgovornost države za štetu koju njezina tijela ili službenici nanesu građanima ili pravnim osobama, počela se u svom modernom obliku na sadašnjem području Republike Hrvatske razvijati u XIX. stoljeću.¹ Država pod zakonom određenim pretpostavkama odgovara, uz ostalo, i za rad sudaca.

1.1. Država kao jamac pravne i stvarne sigurnosti

Modernu odgovornost države (ovdje Republike Hrvatske) njezinim građanima ili pravnim osobama, pa i strancima koji borave na njezinom teritoriju, trebalo bi razmatrati kao posljedicu specifičnog položaja države prema tim subjektima. Država, naime, uz ostalo, ima i zadaću jamčiti pravnu i stvarnu sigurnost tim subjektima. Dakle, nije riječ o klasičnoj odgovornosti, već o specifičnoj vrsti odgovornosti kojom građani dobivaju zaštitu od rizika šteta što ih je uzrokovala država radom državnih tijela ili službenika, odnosno namještenika ili zaposlenika pravnih osoba koje imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave (u nastavku teksta: službenika)². Pod pojmom službenik ovdje valja shvatiti i pojam sudac, pri čemu suci u Republici Hrvatskoj nisu službenici, već imaju status nezavisnog, visokog državnog dužnosnika. No, i za njihov rad u odnosu na treće osobe odgovornost, pod zakonom određenim pretpostavkama, snosi država.

Odgovornost države za štetu pravna je osnova koja omogućuje popravljanje štete nanesene trećima, i to je, naravno, temeljna funkcija tog pravnog instituta. Posredno je to i oblik kontrole osobe ili tijela koje obavlja službu, odnosno djelatnost za državu. To može biti znak pozornosti predstavničkim tijelima da se u obavljanju djelatnosti državne uprave, sudstva ili drugih tijela s javnim ovlastima poduzimaju nezakonite ili nepravilne radnje ili se propuštaju potrebne radnje.

Odgovornost države je i materijalizirani odraz ustavnog postulata prema kojem je svatko obvezan držati se Ustava i zakona te poštovati pravni poredak Republike (čl. 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske). Kažemo da je riječ o materijaliziranom odrazu, jer je posljedica nepoštovanja Ustava i zakona te pravnog poretka Republike, od strane državnih tijela ili službenika, i pravo oštećenika da mu se popravi nastala šteta.

1.2. Ustavna i zakonska osnova

Ustav Republike Hrvatske³ nema izričitu ustavnu osnovu kojom bi se uređivala odgovornost države za štetu. Čini se da bi ustavnu odgovornost države za štetu, unatoč izostanku takve izričite ustavne odredbe, valjalo tražiti u temeljnim odredbama Ustava Republike Hrvatske. To su, prema našem mišljenju, odredbe čl. 3. o slobodi, jednakosti, nacionalnoj ravnopravnosti, mirotvorstvu, socijalnoj pravdi, poštovanju prava čovjeka, nepovredivosti vlasništva, očuvanju prirode i čovjekova okoliša, vladavini prava i demokratskom višestranačkom sustavu kao najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske; zatim u čl. 5. st. 2. Ustava, prema kojoj je svatko obvezan držati se Ustava i zakona te poštovati pravni poredak Republike, kao i odredba o temeljnim slobodama i pravima čovjeka i građanina, a napose u odredbi čl. 14., prema kojemu građani Republike Hrvatske imaju sva prava i slobode neovisno o njihovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama te da su svi pred zakonom jednaki.

U provedbi tih ustavnih postulata država je odgovorna, pa i za naknadu štete, građanima, pravnim osobama, kao i strancima (argument iz čl. 26. Ustava Republike Hrvatske). Podsjećamo da to proizlazi iz specifičnog položaja države kao jamca pravne i stvarne sigurnosti tih subjekata. Kao što smo uvodno istaknuli, nije riječ o klasičnoj odgovornosti, već o specifičnoj vrsti odgovornosti kojom građani dobivaju zaštitu od rizika šteta što ih je uzrokovala država radom državnih tijela ili službenika, pa tako i sudaca.

Sabor Republike Hrvatske je donio Zakon o sustavu državne uprave4 (u nastavku teksta: ZSDU). Prema odredbi čl. 13. ZSDU-a, štetu koja građaninu, pravnoj osobi ili drugoj stranci nastane nezakonitim ili nepravilnim radom tijela državne uprave, tijela jedinica lokalne samouprave i uprave, odnosno pravnih osoba koja imaju javne ovlasti u na njih prenesenim poslovima državne uprave, naknađuje Republika Hrvatska. Spomenuti propis izričita je pravna (zakonska) osnova prema kojoj država odgovara za štetu za rad svojih tijela koja nisu sudbena.

Prije nego što se osvrnemo na odgovornost sudaca, valja naglasiti da se obveze i odgovornosti iz rada službenika (dakle, ne sudaca) u sudu prosuđuju prema propisima o državnim službenicima i namještenicima i prema propisima ZSDU-a.

2. Propis koji se odnosi na suce

S obzirom na ustavni položaj sudbene vlasti kao državne vlasti neovisne u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, donesen je i poseban propis koji uređuje odgovornost sudaca za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti učini sudac. Riječ je o čl. 67. Zakona o sudovima,⁵ koji glasi:

»Republika Hrvatska odgovara za štetu koju u obnašanju sudačke dužnosti nanese sudac građaninu ili pravnoj osobi, svojim nezakonitim ili nepravilnim radom.

Republika Hrvatska može od suca zatražiti naknadu isplaćene svote samo kad je sudac štetu učinio namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Zahtjev za naknadu štete iz stavka 2. ovog članka zastarijeva za jednu godinu od dana isplate naknade oštećeniku.«

3. Primarna i izravna odgovornost države

Za razvitak instituta odgovornosti države za štetu koja je nastala trećima, karakteristično je da odgovornost primarno preuzima država. Pravna povijest poznaje i situacije u kojima nije bilo odgovornosti države već je oštećeniku odgovarao službenik ili tijelo koje je štetu uzrokovalo.

Pravna povijest na području Hrvatske također potvrđuje da se odgovornost sa službenika primarno i izravno prebacuje ponajprije na državu.

Člankom 67. st. 1. navedenog Zakona o sudovima također se utvrđuje primarna i izravna odgovornost države oštećenom građaninu ili pravnoj osobi. Time se znatno poboljšava položaj oštećenika koji će, dobivši pravo na izravni odštetni zahtjev prema državi, lakše ostvariti pravo na popravljanje štete (najčešće pravo na novčanu naknadu) od države kao pravne osobe nego od suca kao fizičke osobe. Sudac prema propisima Republike Hrvatske uopće, dakle, ni supsidijarno, ne odgovara oštećeniku. Njemu odgovara jedino i izravno samo Republika Hrvatska kao država. O tome više u nastavku ovoga rada.

4. Aktivna legitimacija

Člankom 67. st. 1. Zakona o sudovima određene su osobe koje imaju pravo zahtijevati naknadu štete. To su:

1. građanin ili

2. pravna osoba.

Prema našem stajalištu, pod pojmom građanin valja razumijevati i strane državljane ili osobe bez državljanstva.

5. Pretpostavke odgovornosti

Pretpostavke na osnovi kojih bi oštećenik mogao od države osnovano zahtijevati naknadu štete koju mu je u obnašanju sudačke dužnosti nanio sudac su sljedeće:

1. da je šteta posljedica rada suca, i

2. da je šteta posljedica ili nezakonitog ili nepravilnog rada suca.

Država, dakle, odgovara ili za nepravilan ili za nezakonit rad. Nije riječ o ku-mulaciji pretpostavki, tj. o tome da odgovornost postoji samo u slučaju i nezakonitog i nepravilnog rada. To, naravno, ne isključuje mogućnost da se te pretpostavke i istodobno steknu, pa će odgovornost i tada postojati.

5.1. Nezakonit rad kao pretpostavka odgovornosti

U literaturi se nezakoniti rad određuje kao postupanje suprotno zakonu, drugom propisu ili općem aktu, odnosno kao propuštanje da se primijeni zakon, drugi propis ili opći akt, i to s voljom ili pristankom da se trećemu nanese šteta.⁶ Teorijsko stajalište da se nezakonit rad očituje kao postupanje suprotno zakonu ili propuštanje primjene zakonskih odredaba, a s voljom ili s pristankom da se trećima nanese šteta, prihvatio je Vrhovni sud Republike Hrvatske.

Smatramo da je bitno utvrditi postojanje elemenata volje ili pristanka suca da se nešto učini ili ne učini glede primjene zakona i/ili drugih propisa. Takva odgovornost neće, naime, postojati ako je tijelo ili osoba pogrešno primijenilo pravo, i to isključivo kao rezultat pogrešnog (drukčijeg) pravnog shvaćanja. U praksi je u svezi s tim rečeno: »Nezakonit ili nepravilni rad sudaca zbog kojeg država odgovara za štetu trećim osobama ne može proizlaziti iz pogrešne primjene materijalnog prava, kad je ona isključivo rezultat pogrešnog pravnog shvaćanja«⁷.

Smatramo prihvatljivim stajalište da sudac ne odgovara za pogrešnu primjenu materijalnog ili procesnog prava kada je ona rezultat isključivo (pogrešnog) pravnog shvaćanja, tj. da nije bilo volje ili pristanka da se trećima nanese šteta. Najteže pitanje je kako objektivno odrediti kriterij je li u konkretnom slučaju pogrešna primjena materijalnog ili procesnog prava posljedica nezakonitog ili nepravilnog rada suca za koji bi država trebala odgovarati. To nije novi problem. S njim su se na području današnje Republike Hrvatske susretali suci desetljećima prije aktualnih. O tome svjedoči jedan rad na tu temu iz 1930. godine. Stoga smatramo važnim stajalište iz tog pravnog članka, koji naglašava kako bi u pojedinim slučajevima za utvrđivanje odgovornosti moglo biti bitno je li riječ o propisu koji je tako jasno određen da je i u judikaturi i u teoriji isključena svaka dvojba o njegovom značenju ili je riječ o nerazumljivom propisu, odnosno pravnoj praznini.⁸

Odlučujuće bi, dakle, za procjenu odgovornosti suca moglo biti i pitanje je li sudska praksa u sličnim slučajevima ustaljena, odnosno potpuno nedvojbena (jasna) i je li u konkretnom slučaju bilo opravdanih razloga da se odstupi od takve prakse. To će se, naravno, morati prosuđivati od slučaja do slučaja.

5.2. Nepravilan rad kao pretpostavka odgovornosti

Nepravilan rad se očituje kao činjenje ili nečinjenje suprotno uobičajenom ili propisanom načinu (metodi) obavljanja djelatnosti, a može se zaključiti o postojanju volje ili pristanka da se time oštete prava ili interesi trećega. Svaka pogrješka u metodi rada sama po sebi ne znači, dakle, da postoji odgovornost države za naknadu štete. Takvo stajalište prihvaća i sudska praksa u kojoj je rečeno: »Nepravilan rad očituje se kao činjenje ili nečinjenje protivno propisanom načinu obavljanja sudačke funkcije, ali uz volju i pristanak da se time oštete pravo i interesi trećega. «⁹

To se stajalište posredno očituje, primjerice, i u sljedećem judikatu Vrhovnog suda Republike Hrvatske: »Država odgovara za štetu koju pretrpi oštećenik zbog nepravilnog rada radnika u sudu. U konkretnom slučaju sudski je službenik ovjerio potpis primatelja uzdržavanja na ugovoru o doživotnom uzdržavanju iako je ugovor trebao ovjeriti sudac, zbog čega je taj ugovor naknadno proglašen pravno nevaljanim« (Odluka Vrhovnog suda broj Gž-865/79 od 11.07. 1979.).

Nezakonit ili nepravilan rad mogu se pojaviti i kao aktivnost (culpa in commi- tendo) i kao nečinjenje odnosno propuštanje (culpa in omitendo).

6. Ne postoji supsidijarna odgovornost suca oštećeniku

Zakon o sudovima ne sadrži odredbu koja bi omogućavala oštećeniku da izravno od suca zahtijeva naknadu štete. S obzirom na poseban ustavni položaj sudaca (čl. 117. st. 2. i čl. 121. st. 2. Ustava Republike Hrvatske),¹⁰ očito je da radi zaštite suca od mogućeg šikaniranja od strane nezadovoljne stranke, nije dopušteno nezadovoljnom građaninu ili pravnoj osobi ni supsidijarno zahtijevati od suca naknadu štete nanesene u obnašanju sudačke dužnosti ili ga zbog toga tužiti. Građanin ili pravna osoba imaju to pravo samo i izravno prema državi.

7. Pravo države na regres

Člankom 67. st. 2., Zakona o sudovima, određeno je pravo Republike Hrvatske da može od suca zahtijevati naknadu koju je platila građaninu ili pravnoj osobi zbog njegova nezakonitog ili nepravilnog rada. Pravo države na regres postoji samo ako je sudac štetu učinio u stupnju krivnje koji se može ocijeniti kao namjera ili krajnja nepažnja. Regresni zahtjev države prema sucu zastaruje u roku godine dana od dana isplate naknade oštećeniku (čl. 67. st. 3. Zakona o sudovima).

8. Obujam i vrste naknade štete

Zakon o sudovima ne određuje na koje oblike naknade štete i u kojem obujmu oštećenik ima pravo. U čl. 67. tog Zakona govori se samo o šteti. Člankom 155. Zakona o obveznim odnosima određen je pojam štete. Šteta je umanjenje nečije imovine (obična šteta) i sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist), ali i nanošenje fizičkog ili psihičkog bola ili straha drugima (nematerijalna šteta). Budući da Zakon o sudovima ne ograničava oblike štete ni njezin obujam, prema našem stajalištu oštećenik bi imao pravo na sve rečene oblike štete i to u punom obujmu.

Tako je u sudskoj praksi rečeno da iz prava na rehabilitaciju neopravdano osuđene osobe proizlazi i pravo na uspostavu njezina prijašnjega materijalnog položaja vraćanjem konfiscirane imovine, a ako to nije moguće, isplatom novčane naknade prema stvarnoj vrijednosti te imovine¹¹.

9. Odgovornost države za rad suca u slučaju neopravdane osude ili neutemeljenog uhićenja oštećenika

Prema čl. 25. st. 4. Ustava Republike Hrvatske, svatko tko je nezakonito lišen slobode ili osuđen ima, u skladu sa zakonom: 1. pravo na odštetu, 2. pravo na javnu ispriku.

Pravo na naknadu štete proizlazi i iz međunarodnih dokumenata. Tako je čl. 9. st. 5. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima od 19. 12. 1966. godine propisano da svaka osoba, koja je žrtva nezakonitog uhićenja ili pritvora, ima pravo na naknadu štete¹².

Neopravdana osuda ili nezakonito ličenje slobode osobito su grubi napad na slobodu i prava čovjeka i građanina pa je potpuno razumljivo da se tako oštećenim osobama već Ustavom Republike Hrvatske jamči pravo na naknadu štete i javnu ispriku. No, Ustav upućuje da se provedba tog načela uredi zakonom.

U skladu sa spomenutim ustavnim postulatima i međunarodnim dokumentima u Republici Hrvatskoj vrijede odredbe o postupku za naknadu štete i ostvarenje drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba (čl. 494. do 503. Zakona o kaznenom postupku13 - u nastavku teksta: ZKP i čl. 249. - 254. Zakona o prekršajima14 - u nastavku teksta: ZP).

Za te slučajeve također postoji izravna, primarna odgovornost države za naknadu štete. Prema odredbi čl. 496. st. 3. ZKP-a tužba za naknadu štete podnosi se protiv Republike Hrvatske. Ne postoji osobna, odštetna odgovornost suca oštećeniku. Razloge za takvo naše stajalište naveli smo u prethodnom odjeljku ovog rada.

Republika Hrvatska i u toj situaciji ima pravo regresa od suca samo ako je on štetu učinio namjerno ili krajnjom nepažnjom i to nakon što ona, zbog svoje primarne odgovornosti, naknadi štetu oštećeniku (čl. 67. st. 2. i 3. Zakona o sudovima).

Međutim, naknada štete ne pripada osuđeniku, odnosno osobi koja je svojim lažnim priznanjem ili na drugi način namjerno prouzročila svoju osudu, osim ako je na to bila prisiljena (čl. 494. st. 2. ZKP-a odnosno čl. 249. st. 2. ZP-a).

Oštećenik nije ovlašten podnijeti tužbu protiv država prije nego što se pokuša izvansudski sporazumjeti o postojanju štete, te vrsti i visini naknade. Prema odredbi čl. 495. st. 2. ZKP-a oštećenik je prije podnošenja tužbe za naknadu štete sudu obvezan obratiti se svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postizanja navedenog izvansudskog sporazuma.

10. Postupanje oštećenika prije podnošenja tužbe protiv Republike Hrvatske

Građanin ili pravna osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske zbog štete koju joj je u obnašanju sudačke dužnosti svojim nezakonitim ili nepravilnim radom nanio sudac, mora se prije podnošenja tužbe obratiti nadležnom državnom odvjetništvu sa zahtjevom za mirno rješenje spora (čl. 186.a Zakona o parničnom postupku - u nastavku teksta: ZPP)¹⁵. Takav zahtjev, za mirno rješenje spora, ima pravno značenje pregovora u smislu čl. 30. Zakona o obveznim odnosima. Osoba koja namjerava podnijeti tužbu protiv Republike Hrvatske, treba zahtjev za mirno rješenje spora podnijeti nadležnom državnom odvjetništvu. Podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora državnom odvjetništvu je procesna pretpostavka da bi se valjano, nakon toga, mogla podnijeti tužba nadležnom sudu. Naime, ako zahtjev oštećenika za mirno rješenje spora ne bude prihvaćen ili nadležno državno odvjetništvo ne odluči o njemu u roku tri mjeseca od dana njegovog podnošenja, podnositelj zahtjeva može podnijeti tužbu nadležnom sudu.

Nagodba postignuta između podnositelja zahtjeva i državnog odvjetništva, na temelju zahtjeva za mirno rješenje spora, ima svojstvo ovršnosti (čl. 186.a st. 4. ZPP-a). Ako država kao dužnik ne bi ispunila svoju obvezu, oštećenik na temelju takve izvansudske nagodbe može izravno zahtijevati ovrhu pred nadležnim sudom. Prema tome, takva izvansudska nagodba je ovršna isprava, budući da je ZPP u tom smislu lex specialis u odnosu na Ovršni zakon.

Tužba se podnosi protiv Republike Hrvatske.

Postoje i posebni propisi koji također uređuju materiju izvansudske nagodbe oštećenika i države. Primjerice, tako se čl. 495. st. 2. ZKP-a i čl. 251. ZP-a propisuje da se oštećenik, prije podnošenja tužbe za naknadu štete protiv Republike Hrvatske, dužan obratiti sa svojim zahtjevom Ministarstvu pravosuđa radi postignuća nagodbe o postojanju štete te vrsti i visini naknade. Riječ je o slučajevima kad naknadu štete zahtijevaju neopravdano osuđene i/ili neutemeljeno uhićene osobe, tj. o kaznenom ili prekršajnom postupku.

11. Pravo na suđenje u razumnom roku

Ustavnim zakonom o Ustavnom sudu Republike Hrvatske16 (u nastavku teksta: UZUSRH) proširene su granice odgovornosti države za štetu nanesenu građanima ili pravnim osobama radom sudova. Naime, u hrvatskoj je pravnoj tradiciji odgovornost države za rad njezinih tijela pa tako i sudova, u pravilu, bila ograničena na nezakonit ili nepravilan rad sudaca, državnih službenika i slično. Odredbom čl. 63. UZUSRH-a država je na sebe, naime, preuzela odgovornost za štetu ne samo zbog nezakonitog ili nepravilnog rada sudova, već i u slučajevima kad sudovi nisu donijeli odluke u razumnom roku, tj. za neučinkovit rad sudova. Naime, suđenje u razumnom roku jedan je od standarda prava na pošteno suđenje.

Prema tom propisu Ustavni je sud ovlašten odrediti primjerenu novčanu naknadu koja pripada podnositelju zbog povrede njegovog ustavnog prava koju je (neki drugi sud) učinio kad o pravima i obvezama podnositelja, ili o sumnji ili o optužbi zbog njegovog kažnjivog djela, nije odlučio u razumnom roku. Naknadu mora isplatiti Republika Hrvatska iz Državnog proračuna u roku tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva stranke za njezinu isplatu.

Spomenuta primjerena novčana naknada u svojoj je biti novčana naknada neimovinske štete za razdoblje neizvjesnosti, čekanja, stresa, odnosno duševne boli koju je oštećenik pretrpio zbog toga što nadležni sud nije odlučio o njegovom pravu ili obvezi u razumnom roku.

Istu naknadu može dosuditi i Europski sud za ljudska prava sa sjedištem u Strasbourgu na temelju čl. 6. u vezi sa čl. 41. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavni sud Republike Hrvatske u više je navrata razmatrao problematiku vezanu uz primjenu čl. 63. UZUSRH, tj. kad su stranke tvrdile da sudovi nisu odluke donijeli u razumnom roku.

U jednom od tih predmeta Ustavni sud utvrđuje da se organizacijski ili kadrovski problemi suda i sudstva, u pravilu, ne bi mogli smatrati opravdanim razlogom za nerazumno dugo nepostupanje sudova u sudskim postupcima.¹⁷

Ustavni sud je u više slučajeva prihvatio ustavne tužbe i naložio nadležnim sudovima da u određenom roku donesu presude u predmetima u kojima je ocijenio da su postupci trajali nerazumno dugo te je podnositeljima ustavne tužbe odredio i primjerenu novčanu naknadu zbog povrede ustavnog prava iz čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske prema kojoj svatko ima pravo da zakonom ustanovljeni neovisni i nepristrani sud pravično i u razumnom roku odluči o njegovim pravima i obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Spomenuta odredba Ustava korespondira s čl. 6. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Ustavni sud Republike Hrvatske18 obavijestio je Vrhovni sud Republike Hrvatske da je od 2000. g. pa do 31. ožujka 2005. g. primio ukupno 2422 ustavne tužbe koje su podnesene zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Riješeno je 1213 predmeta ili 50,08%, a u 435 predmeta zahtjev nezadovoljne stranke je prihvaćen, tj. naloženo je sudovima da u primjerenom roku (obično je to šest mjeseci) odluče o zahtjevu Stranke. Ujedno, taj je sud dosudio 571¹⁹ podnositelju ustavne tužbe primjerenu novčanu naknadu od ukupno 3.709.975,00 kuna (preračunano 500.187 eura). Najveći dosuđeni pojedinačni iznos je 15.000 kuna (preračunano 2.022 eura). Pregledna tablica po godinama primljenih i riješenih predmeta:

 

11. 1. Zahtjev za učinkovito djelovanje ne može se prebaciti samo na suce

Odlučivanje u razumnom roku ponajprije je u interesu onoga tko zahtijeva odlučivanje o njegovim pravima ili obvezama, ili o sumnji ili optužbi zbog kažnjivog djela. Međutim, odlučivanje u takvom roku u interesu je i države koja financira rad sudstva, jer bi kraće trajanje postupaka za posljedicu trebalo imati manje financijske obveze države za potrebe funkcioniranja sudstva. Prema tome, suđenje u razumnom roku pravni je standard koji je u interesu i fizičke ili pravne osobe koja ostvaruje svoja prava ili obveze, ali i u interesu države pa i konkretnog suca.

Postupanje u razumnom roku nesumnjivo ovisi i o subjektivnom radu svakog pojedinog suca, ali ovisi i o ukupnim okolnostima u kojima sudbena vlast djeluje. Pritom mislimo i na pravnu složenost predmeta u kojima se odlučuje, zatim na količinu (broj) predmeta koji valja riješiti, broj sudaca koji je nužan za rješavanje tih predmeta, broj drugog sudskog osoblja koji treba biti potpora sucima, na izobrazbu sudaca i drugog sudskog osoblja, zakonodavno okruženje, pri čemu, ponajprije, mislimo na zakone koji trebaju omogućiti učinkovitost u postupanju sudova, na poslovni prostor i opremu kojom sudovi raspolažu i na niz drugih činitelja koji utječu na učinkovitost rada sudova.

Prema tome zahtjev za učinkovito djelovanje sudova i odlučivanje u razumnom roku ne može se prebaciti samo na suce, već se i te kako očekuje da druge dvije državne vlasti (zakonodavna i izvršna) stvore objektivne zakonodavne i materijalne uvjete da bi sudovi mogli djelovati u razumnom roku. U tom je smislu Europski sud za ljudska prava u Strasbourgu, u više svojih presuda, izrijekom utvrdio da su države ugovornice obvezne organizirati svoje pravne poretke tako da sudovi mogu ispuniti zahtjev prava na pošteno suđenje i u razumnom roku, propisan čl. 6. st. 1. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.²⁰

12. Posebno o odgovornosti države u slučaju kad se neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu

Ustavni sud Republike Hrvatske proširio je nekim svojim odlukama granice odgovornosti zbog povrede prava na suđenje u razumnom roku i na situacije kad se neodlučivanje u razumnom roku ne može pripisati sudu, već je ono posljedica intervencije zakonodavca u započeti sudskih postupak.²¹

lako su rečene odluke Ustavnog suda imale za posljedicu usvajanje ustavne tužbe i nalog nadležnom sudu da donese presudu u roku koji je odredio Ustavni sud, takvo stajalište Ustavnog suda zapravo je utvrđenje odgovornosti zakonodavnog tijela, dakle, Hrvatskog sabora za nedonoše-nje zakona koji bi uredili određenu pravnu materiju u razumnom roku. U stvari, država je time osuđena platiti naknadu štete ne zbog (ne)rada suda, već zbog neučinkovitosti zakonodavne vlasti kao državne vlasti. U rečenoj odluci Ustavnog suda navodi se da se zakonom određenim prekidom postupka može povrijediti, čl. 29. st. 1. Ustava, zajamčeno pravo na suđenje u razumnom roku. Naime, tijekom zakonom određenog prekida nadležni sud ne smije postupati, pa ako je takav prekid neopravdano dugotrajan može doći do povrede prava na suđenje u razumnom roku, lako se u takvom slučaju neodlučivanje u razumnom roku očito ne smije pripisati sudu, već je posljedica intervencije zakonodavca u već započeti sudski postupak, Ustavni je sud ocijenio da se takvom intervencijom može povrijediti pravo na suđenje u razumnom roku.

Čini se da je takvim odlukama Ustavni sud Republike Hrvatske zapravo utvrdio odgovornost Republike Hrvatske za neučinkovit rad Hrvatskog sabora, kao zakonodavnog tijela.

 

 

 

¹ O povijesnom razvoju instituta odgovornosti države za štetu vidjeti više u knjizi Ive Borkovića, Upravno pravo. V. izdanje, Informator, Zagreb, 1995., str. 117.
² Slično Radulović, Petar u knjizi: Odgovornost, izd. Informator, Zagreb. 1982., str. 126.
³ Nar. nov., br. 41/01 - proč. tekst i 55/01 - isp.
⁴ Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 75/93, 48/99, 15/00, 127/00 - vjerodostojno tumačenje, 190/03 - proč. tekst i 199/03.
⁵ Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 3/94, 75/95, 100/96, 115/97 - Odluka USRH, 131/97, 129/00, 67/01, 5/02 - Odluka USRH, 101/03 - vjerodostojno tumačenje, 117/03, 17/04 i 141/04.
⁶ Takvo stajalište izneseno je, primjerice, u odluci Vrhovnog suda Hrvatske broj Rev-1025/88 od 21. 12. 1988. Vidjeti i rad istog autora Odgovornost države za štetu zbog povrede ljudskih prava s posebnim osvrtom na sudsku praksu, časopis Zakonitost br. 11-12, 1989., str. 1316. Isto i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2059/90 od 22. 05. 1991. objavljene u publikaciji »Izbor odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske« iz 1993. godine, str. 131 i Rev-1025/88 od 21. 12. 1988.
⁷ Tako i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske, primjerice, odluka broj Rev-2266/89 od 24. 04. 1990.
⁸ Tako Matijevič, V.- Vesel, J.: O odgovornosti države i sudija za štetu, Zagreb, 1930., str. 94.
⁹ Primjerice, odluka Vrhovnog suda Hrvatske Rev- 1025/88 od 21. 12. 1988.
¹⁰ Prema čl. 117. st. 2. Ustava: »Sudbena vlast je samostalna i neovisna«. Odredba čl. 121. st. 2. Ustava glasi: »Suci i suci porotnici koji sudjeluju u suđenju ne mogu biti pozvani na odgovornost za mišljenje ili glasovanje pri donošenju sudbene odluke, osim ako se radi o kršenju zakona od strane suca koje je kazneno djelo«.
¹¹ Takvo stajalište izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-286/86 od 19. 6. 1986. g. Isto i Okružni sud u Varaždinu u odluci broj Gž- 430/85-2 od 29. 8. 1985.
¹² Republika Hrvatska je notom glavnom tajniku UN-a od 8. 10. 1992. izjavila da se smatra obveznom, odredbama tog Pakta retroaktivno od 6. 10. 1991. godine. U Narodnim novinama, br. 12 iz 1993. objavljena je odluka Vlade Republike Hrvatske da se, uz neke druge višestrane ugovore kojih je Republika Hrvatska stranka, na temelju navedene Note objavi i tekst Pakta. Tekst Pakta inače je ratificirala bivša SFRJ zakonom od 30. siječnja 1971., što je i objavljeno u tadašnjem Službenom listu bivše SFRJ br. 7 iz 1971. Tekst tog pakta, zasad, nije cjelovito objavljen u Narodnim novinama.
¹³ Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 60/03 - proč. tekst i 178/04 - vidjeti čl. 82. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći - prestaju važiti odredbe podstavka 1. i 2. čl. 253. ZKP-a.
¹⁴ Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 88/02, 122/02 i 187/03 - Uredba Vlade Republike Hrvatske, 105/ 04 i 127/04.
¹⁵ Zakon je objavljen u Nar. nov., br. 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01 i 117/03.
¹⁶ Ustavni zakon je objavljen u Nar. nov., br. 49/02 - pročišćeni tekst.
¹⁷ Riječ je o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-2113/03 od 13. 5. 2004. g.
¹⁸ Predmet tog suda Su-65/05 od 4. 4. 2005.
¹⁹ U jednoj ustavnoj tužbi može biti više podnositelja koji su nezadovoljni nedonošenjem odluke.
²⁰ Primjerice presude spomenutog suda u predmetima Bucholz protiv Njemačke od 6. svibnja 1981., Guincho protiv Portugala od 10. srpnja 1984., Brigandi protiv Italije od 19. veljače 1991. i drugi. O tome podrobnije vidjeti i u Zborniku radova Pravo na pošteno suđenje i razumni rok, izdanje Organizator d.o.o., Zagreb, 2003., biblioteka Pravo 39. Opsežnu literaturu o toj temi navodi i Crnić, Ivica u knjizi Odštetno pravo, izdanje Faber i Zgombić Plus d.o.o., Zagreb, 2004., str. 174. i 175.
²¹ Riječ je, primjerice, o odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-IIIA-934/02 objavljenoj u Nar. nov., br. 81/04, str. 2631 i U-IIIA-547/04 od 8. 7. 2004. objavljenoj u Nar. nov., br. 109/ 04, str. 4124