Autor u članku analizira zakonski okvir instituta odgode ovrhe na prijedlog ovršenika kao mogućnost zaštite ovršenika u ovršnom postupku radi namirenja tražbine, koja proizlazi iz ništetnih ugovornih odredaba potrošačkog ugovora te utjecaj pravnog stajališta izraženog u presudi Suda EU C-407/18 da kada postoji mogućnost odgode ili prekida ovrhe po prijedlogu ovršenika, tada ovršni sud ne bi mogao odbiti ovršni zahtjev, niti provedbu ovrhe zbog eventualne nepoštene ugovorne odredbe po službenoj dužnosti, već isključivo po prijedlogu ovršenika. Uz prikaz recentne sudske prakse, predmet članka je i analiza mogućnosti primjene Zaključka sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 11. ožujka 2022., o obvezi ovršnog suda da po službenoj dužnosti provjeri nepoštenost ugovornih odredbi potrošačkog ugovora, odnosno preispita sadrži li potrošački ugovor nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe, bez obzira na prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe.