Početkom stoljeća i milenija Sjedinjene Američke Države doživjele su najveći bankrot neke kompanije u svojoj povijesti. U prosincu te, 2001. godine bankrotirala je brzorastuća teksaška energetska kompanija, koja se dotle u svega petnaest godina munjevito bila popela na osamnaesto mjesto po veličini svih američkih tvrtki. Samo nekoliko dana prije kraha vodeći menadžeri podijelili su sebi bonus u vrijednosti od oko 55 milijuna dolara. Propast kompanije ostavila je bez posla (svega!) oko 4.500 namještenika, ali su desetci tisuća investitora ostali „kratkih rukava“ nakon što se vrijednost Enronovih akcija srozala na tristošezdesetinu donedavne vrijednosti. Otkrilo se tada da je Enron godinama zavaravao svoje poslovne partnere i investitore prikazujući u poslovnim knjigama lažne podatke, te prebacujući dugove na razne ad hoc kompanije sa zasjenjenim poslovnim knjigama. Lažni podatci stvorili su bili sliku nestvarnog boniteta, te su omogućili kompaniji lako dobivanje velikih kredita. Njezin predsjednik Kenneth Lay bio je optužen za sudjelovanje u zavjeri, krivotvorenje financijskih izvješća i davanje lažnih izjava o financijskom stanju u tvrtki. Prijetila mu je zatvorska kazna od 175 godina zatvora, uz novčanu kaznu od blizu šest milijuna dolara. Fatalan srčani napad preduhitrio je planirano izricanje presude. 

Dvije godine kasnije Europa je dobila svoj Enron u osobi (pravnoj) talijanskog diva Parmalat. On je u svojoj ukupnosti zapošljavao podosta više od Enrona - oko 30.000 ljudi (i opet: svega!). Parmalatov „capo“, Calisto Tanzi, također, skrivao je pravo financijsko stanje, koristeći mrežu off-shore kompanija i stvarajući sliku prividne likvidnosti. Parmalatova prosinačka slika te, 2003. pokazivala je likvidnost tešku 4 milijarde eura, ali istovremeno kompanija nije uspjela isplatiti niti dužne kamate za emitirane obveznice u visini od svega 150 milijuna eura. Na sumnju je navodilo uporno daljnje emitiranje obveznica (dakle, zaduživanje kompanije) usprkos navodnoj velikoj likvidnosti. Vlada Silvija Berlusconija intervenirala je uredbom (ona svojim nadimkom asocira na brodski pojas za spašavanje, salva-gente - 'decreto/legge salva-imprese'!), koja omogućava kompanijama koje se nađu u iznenadnim velikim problemima, da zatraže dodjelu izvanrednog upravitelja. On tada djeluje u posebnim uvjetima, koji omogućavaju izbjegavanje brzog stečaja i eventualan oporavak. Uz potonuće Parmalata prijetila je i propast više od 100 tisuća malih ulagača. Upravu kompanije tada je preuzeo James Bond talijanskoga kriznog gospodarstva, imenom Enrico Bondi. Nakon dvije godine Parmalat se uspio vratiti na burzu, a nakon daljnjih šest godina preuzeo ga je francuski div Lactalis i danas uspješno posluje, dok se njegov nekadašnji vlasnik i zapovjednik »odmara«.

Vidimo li nekih sličnosti u današnjem hrvatskom slučaju? Ne želim na ovome mjestu ništa prejudicirati, iako se sličnosti, ali i razlike, nameću. Samo konstatiram neke domaće specifičnosti. Margine slučaja pokušavaju se, i dobrim dijelom uspijevaju, staviti u središte, rečeno suvremenim rječnikom političke svakodnevice - u fokus, problema. 

Tako smo uspjeli 'verižnom trgovinom' dobrano odgoditi kompletiranje ustavnokontrolne 'četvrte vlasti'. Zatim, umjesto orijentacije na pokušaj spašavanja primjenom Zakona o izvanrednoj upravi, u središte pozornosti unose se pitanja oko uloge pojedinaca iz političkog života. Potenciraju se pitanja oko načina donošenja i autorstva Zakona, ali se ne nudi bolje normativno i krizno-menadžersko rješenje. Neki, doduše rijetki, hrabro se pridružuju insinuaciji o nacionalizaciji posrnulog diva nastaloj uvođenjem izvanredne uprave. Nastranu rodoljublje ili navijačka pristranost, ali, prema kriteriju izvanredne uprave, i svaki bi stečaj i/ili postupak predstečajne nagodbe značio nacionalizaciju. Netom objavljeno revizorsko izvješće, naručeno od zvučnih revizora, izvjesna »stručna kritika« proglašava promašenim, zanemarujući ulogu računovodstvene forenzike, kao i to da se porezna kontrola, koja se gura u prvi plan, u pravilu temelji na tzv. vjerodostojnim ispravama (s naglaskom na njihovoj formalnoj vjerodostojnosti, prima facie). Tako nailazimo na prividni apsurd - firma je usprkos svemu, iako preko koljena u glibu, plaćala i preplatila porezne obveze proizašle iz napuhane dobiti. 

I, last but not least, dobili smo nešto što je učinilo minornim čitav prijeteći gospodarsko-financijski tektonski poremećaj. 

Imamo istražno povjerenstvo! Dvostruki jubilej: - dvadeset godina postojanja Zakona o istražnim povjerenstvima i deseto osnovano takvo povjerenstvo. Rođeno kao spomenuta verižna kombinacija s doizborom ustavnih sudaca - prvu sjednicu imat će u petak, 3. studenoga (tako je izbjegnut petak, 13. listopada). Na tu prvu sjednicu pozvan je i glavni akter posrnulog koncerna. Pala je i izjava da će se jedino tada saznati prava istina! Ako je i od oporbe - previše je. Stoga je i poziv dotičnome upućen ne samo formalnim službenim putem, nego je, slijedeći iskustvenu pouku o izbjegavanju primitka raznih poziva u banalnim stvarima, pozvan i putem tv medija. 

No, istražno povjerenstvo morat će požuriti ako želi nešto napraviti. Naime, takvo povjerenstvo ne može biti konkurencija profesionalnim istražiteljima. Stoga se istražno povjerenstvo ne može osnovati za pitanja o kojima je pokrenut sudbeni postupak, dok taj postupak traje. U našem slučaju povjerenstvo je već osnovano, ali - istražno će povjerenstvo morati odmah prestati s radom ako se pokrene sudbeni postupak. Utrka je počela. Ne bez novih pravnih nadmudrivanja. Što je sudbeni postupak i koji je značaj javnotužiteljske (državnoodvjetničke) aktivnosti? Postoji li identitet predmeta istrage - one povjerenstva i one sudbene? Da čovjek ne povjeruje!

To je druga posljedica verižnoga političkog aranžmana. Ali, ni tu stvar ne može proći bez novih dvojbi. U novome sastavu našao se i sudac koji svojim godinama, životnim putom i habitusom odudara od (postojećeg) standarda. On se usudio, netom izabran, javno progovoriti o nekim svojim svjetonazorskim stajalištima koja bi mogla imati utjecaja na pitanja o kojima će Sud moguće ili vjerojatno raspravljati i donositi odluke (pobačaj, rodna ideologija, gay brakovi …). Odmah mu je zamjereno to javno iznošenje vlastitih stajališta »bez odobrenja (ostalih) sudaca za to«. Ipak, našla se i olakotna okolnost - to je učinio prije davanja prisege pred Predsjednicom Države: »Prisežem svojom čašću da ću se u obavljanju dužnosti suca Ustavnog suda Republike Hrvatske pridržavati Ustava i zakona Republike Hrvatske i da ću savjesno obavljati svoju dužnost.«! Naime, prije polaganja prisege sudac »ne stupa na dužnost«. Postavlja se, dakle, pitanje - je li u skladu sa zakonima i danom prisegom ako sudac, koji je stupio na dužnost, javno iznese svoje svjetonazorsko stajalište, u nekom razgovoru s novinarima ili drugdje (možda i u stručnoj literaturi, što nas ponajprije zanima)? Ako bi odgovor bio negativan, postavilo bi se (daljnje) pitanje dopustivosti postavljanja takvih, svjetonazorskih, pitanja kandidatima za ustavne suce pred saborskim Odborom, a takva su pitanja redovita i u javnosti najčešće iznošena i prenošena. Ne može, ne smije, biti razlike u javnom iznošenju vlastitih svjetonazorskih stajališta (neposredno) prije i nakon stupanja na dužnost suca. Dakako, svatko može tijekom vremena, pod utjecajem novih saznanja itd. evoluirati u svojim gledanjima, ali to ništa ne mijenja na stvari.

Nisu gospodarsko-financijska pitanja jedina koja nas recentno muče. Nedavna prvostupanjska odluka novozagrebačke sutkinje otvorila je pitanje izravne ili analogne primjenjivosti (interpretacijske) odluke Suda EU oko nepriznavanja (hrvatske) javnobilježničke ovrhe u europskome inozemstvu. U osnovi je problema pitanje moguće diskriminacije hrvatskih rezidenata u odnosu na one u drugim europskim državama s obzirom na pravo kontradiktornog sudjelovanja (i) u postupku donošenja rješenja o ovrsi. Čini se da je Sud EU ovu stvar obavio bez sudjelovanja hrvatskog predstavnika (!?). 

Sutkinjina pionirska odluka zacijelo će 'pasti' na drugom stupnju (netko će, s nepravom, reći da ovim nedopušteno prejudiciram nepravomoćnu stvar), ali vjerojatno neće pasti zbog biti stvari, nego zbog obveze suda da primjenjuje zakon. Dura lex sed lex. Moglo se to izbjeći pravovremenim obraćanjem Ustavnome sudu. Ali …. Prema praksi toga suda, sutkinja nije sud, pa bi ona morala najprije slomiti potencijalni otpor šefa sudske uprave (predsjednika suda) i nagovoriti ga da on, institucionalno, potpiše zahtjev za ustavnosudsku kontrolu spornog zakona odnosno njegove odredbe ili njegovih odredaba, bez obzira na to što mu ulaženje u konkretan predmet nije (niti smije biti) »u opisu radnog mjesta«.

Pa, još neka netko kaže da nismo originalna zemlja (ne, dakako, u smislu dubrovačkih oriđinala!) - mala zemlja velikih nonsensa!

Ove jeseni dobili smo i zakon koji treba zamijeniti naslijeđenog 35-godišnjaka, s vjerojatno najduljim (dvanaestoriječnim) zakonskim naslovom - Zakon o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima. Novi zakon, Zakon o međunarodnom privatnom pravu, objavljen je 4. listopada (Nar. nov., br. 101/17), a stupa na snagu tek za godinu i četvrt - u utorak, 29. siječnja (naoko) daleke 2019. godine. Ovako dugačak, za naše prilike, vacatio legis obrazložen je potrebom usklađenja njegova starta s početkom primjene Uredbe (EU) br. 2016/1103 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima bračnoimovinskih režima (SL L 183, 8. 7. 2016.) i Uredbe (EU) br. 2016/1104 od 24. lipnja 2016. o provedbi pojačane suradnje u području nadležnosti, mjerodavnog prava te priznavanja i izvršenja odluka u stvarima imovinskih posljedica registriranih partnerstava (SL L 183, 8. 7. 2016.), koje se primjenjuju baš od navedenoga dalekog utorka. Predlagatelj je naveo da se radi o potpuno novom zakonu kojim se mijenja tridesetpetogodišnji režim te je za upoznavanje s njim potrebno dulje vrijeme. Ipak, pravi je razlog tolikog produljenja zakonske vakacije usvojena primjedba da jednim (tj. tim) zakonom ne treba mijenjati druge zakone koji moraju pretrpjeti paralelne izmjene (u ovom slučaju neke odredbe Zakona o parničnom postupku i Pomorskog zakonika), pa bi i te predviđene izmjene, ali baš u tim zakonima, trebale uslijediti do siječnja 2019. godine.

O pripremama i donošenju novog zakona jedva da smo u javnosti i čuli, a i redoviti parlamentarni aktivisti bili su suzdržani. Njegova tematika nije pogodna za jeftinu političku promidžbu, ali jest važna našoj struci.