1. UVOD
Posljednjih nekoliko godina i u nas su se razvile žustre polemike oko toga treba li nastaviti cijepiti djecu protiv zaraznih bolesti, sukladno programima cijepljenja koji se primjenjuju već više od sedamdeset godina.

Posebno se upozorava na utjecaj koji bi cijepljenje moglo imati na osobni i obiteljski život djeteta, ali i roditelja. U članku ćemo prikazati stajališta Europskog suda za ljudska prava (u nastavku teksta: ESLJP), ali i predmet Ustavnoga suda Republike Hrvatske, u kojem je majka tvrdila da su joj povrijeđena ustavna prava jer njezino dijete nije moglo pohađati program predškole u vrtiću prije upisa u osnovnu školu.

2. STAJALIŠTA ESLJP-A
U presudi ESLJP-a Vavrička i dr. protiv Češke [Vv] (br. 47621/13, od 8. travnja 2021.) ESLJP je utvrdio da je pred sud izneseno pitanje razmjernosti obveznog cijepljenja protiv zaraznih bolesti koje su “već dobro poznate“ znanstvenoj zajednici te je primijenio metodu europskog konsenzusa na način koji je obuhvatio istraživanje usporedive sudske prakse i javnozdravstvenih politika potpisnica Konvencije i Europske unije o pitanju obveznog cijepljenja.

ESLJP je odlučio da je članak 8. Konvencije potrebno primijeniti samo s aspekta prava na privatan život, a ne i s aspekta prava na obiteljski život. Drugim riječima, nije smatrao da u kontekstu obveznog cijepljenja djece postoji bilo kakvo pravo roditelja da autonomno odlučuju o zdravlju djeteta, a koje je spornom mjerom bilo ograničeno.

Nadalje, utvrđeno je da obvezno cijepljenje ima za cilj sprječavanje širenja zaraznih bolesti koje predstavljaju ozbiljan rizik za zdravlje, a legitiman cilj ograničenja prava na privatan život nije samo zaštita zdravlja onih koji podliježu toj obvezi, već i zdravlja trećih, odnosno onih koji se ne mogu cijepiti. Istaknuto je također da je taj legitiman cilj potrebno staviti i u kontekst šireg javnog interesa koji može biti ugrožen zaraznim bolestima i posljedičnim poremećajima u društvu, kao što su javna sigurnost i ekonomsko blagostanje države.

Kad je posrijedi širina prosudbe države, ona je u području odabira javnozdravstvenih mjera široka. Pritom, ne može se zaključiti da je u konkretnom slučaju bila sužena jer osporena mjera ne pogađa pravo na donošenje odluke o intimnim aspektima života pojedinca, jer država ne provodi prisilno obvezno cijepljenje.

Isto tako, u konkretnom slučaju postojanje europskog konsenzusa o blagodatima cijepljenja i njegovoj učinkovitosti za sprječavanje širenja zaraznih bolesti ostavlja širu marginu prosudbe.

Pritom je ESLJP uzeo u obzir da u odabiru modela provedbe javnozdravstvene politike cijepljenja sve više potpisnica Konvencije odabire model obveznog cijepljenja s obzirom na porast broja pojedinaca koji se ne podvrgavaju cijepljenju na dobrovoljnoj osnovi, što je ugrozilo “imunitet krda”. ESLJP je prihvatio da obvezno cijepljenje djece može otvoriti ozbiljna moralna ili etička pitanja.

Međutim, Sud ističe da ona u konkretnom slučaju ne mogu biti središnje pitanje ocjene razmjernosti, jer je s aspekta društvene solidarnosti potrebno uzeti u obzir i interese zaštite zdravlja trećih, koji se zbog objektivnih zdravstvenih razloga ne mogu cijepiti i nalaze se u ranjivom položaju jer ih od zaraznih bolesti štiti samo imunitet krda.

Ispitujući postoji li prijeka društvena potreba za ograničenje prava na privatan život djece i njihovih roditelja, ESLJP je utvrdio da takva potreba glede obveznog cijepljenja postoji jer na temelju članaka 2. i 8. Konvencije postoji pozitivna obveza češke vlade zaštititi zdravlje pojedinaca na svojem području, a stručne analize pribavljene tijekom izrade zakona upućuju na smanjivanje stope procijepljenosti.

U odnosu na pitanje je li osporena mjera proporcionalna prijekoj društvenoj potrebi, utvrđeno je da jest, i to na temelju:

1. razloga koje je predočila vlada za uvođenje sporne mjere:

• vlada se u pripremi i izradi mjeri oslanjala na mišljenja domaćih i međunarodnih stručnih tijela
• na europskoj razini postoji konsenzus o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva
• pravo roditelja na donošenje slobodne odluke o zdravlju djeteta ne može prevagnuti nad pravom djeteta na zdravlje
• cijepljenjem se štiti ne samo zdravlje djeteta, već i zajednica u cjelini
• stručnim analizama utvrđena neučinkovitost cijepljenja na dobrovoljnoj osnovi u postizanju imuniteta krda koji štiti najranjivije opravdava donošenje odluke o obveznom cijepljenju

2. okolnosti koje je samostalno ispitao ESLJP:

• od obveze cijepljenja izuzeta su djeca kod koje postoje kontraindikacije za cijepljenje, a nijedan se od podnositelja ne ubraja u tu skupinu
• prema praksi čeških sudova, cijepljenje se može odbiti zbog prigovora savjesti, na koji se nijedan od podnositelja nije pozvao
• odbijanje upisa djece u ustanove predškolske skrbi i obrazovanja nije predstavljalo kaznenu mjeru, već preventivnu zdravstvenu mjeru
• domaći pravni sustav osigurava učinkovita pravna sredstva za osporavanje mjere obveznog cijepljenja na pojedinačnoj osnovi
• postupak donošenja mjere bio je transparentan, javnost je bila uključena, i ne otkriva postojanje sukoba interesa u svezi s korporativnim interesima farmaceutskih kompanija
• u skladu s prijašnjom praksom suda (npr. Baytüre i dr. protiv Turske), postoji obveza države osigurati sustav praćenja nuspojava cjepiva i kontraindikacija radi ocjene njihove sigurnosti, koja u konkretnom slučaju nije dovedena u pitanje
• u skladu s praksom čeških sudova, poštuje se presuda ESLJP-a u predmetu Baytüre i dr. pa pojedinci kojima je nanesena neimovinska šteta, cijepljenjem cjepivima koja preporučuje država, imaju pravo na naknadu štete
• propisane novčane kazne ne predstavljaju prekomjeran teret
• uskraćivanje prava na predškolsku skrb i obrazovanje necijepljene djece nije u izravnoj vezi s odlukom države da uvede obvezno cijepljenje, već sa slobodnom odlukom njihovih roditelja da ih ne cijepe, odnosno ne prihvate univerzalno prakticiranu zaštitnu mjeru kojom se štiti zdravlje djece i šira društvena zajednica te iskazuje društvena solidarnost.

3. PREDMET BROJ: U-III-6627/2021
U tom je predmetu odbijena ustavna tužba majke koja je smatrala da joj je uskraćivanjem upisa u program predškole njezina sina povrijeđeno više prava, a među njima i pravo na osobni i obiteljski život.

U postupku je utvrđeno da je zakonska zastupnica KZ2 (u nastavku teksta: dijete), majka XZ, podnijela zahtjev za upis djeteta rođenog 1. rujna 2014. u obvezni program predškole u D. V., na temelju javnog poziva za upis djece u program predškole za 2020./2021. Javnim pozivom pozvana su djeca rođena u razdoblju od 1. travnja 2014. do 31. ožujka 2015., na upis u program predškole, koji traje 250 sati i provodi se od 1. veljače 2021. do 31. svibnja 2021. U pozivu je navedeno da je uz prijavu potrebno priložiti presliku izvoda iz matične knjige rođenih ili rodni list za dijete, presliku osobnih iskaznica roditelja, potvrdu nadležnog liječnika o zdravstvenom stanju djeteta, nalaz i mišljenje prvostupanjskog tijela vještačenja o postojanju teškoća u razvoju, ako one postoje, i ispunjeni obrazac zahtjeva za upis djeteta u predškolu.

Iz potvrde o obavljenom sistematskom zdravstvenom pregledu djeteta od 1. veljače 2021. proizlazi da je dijete KZ2 obavilo sistematski pregled kod liječnika pedijatra u J., i da nije uredno cijepljeno, ali se ne navodi razlog tome.

Prvostupanjsko tijelo je 12. veljače 2021. donijelo rješenje kojim se odbija prijava za upis djeteta u program predškole u D. V. jer nije uredno cijepljeno. Pritom, prvostupanjsko se tijelo poziva na članak 40. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti (Nar. nov., br. 79/07, 113/08, 43/09 i 130/17 - u nastavku teksta: ZZP), na Pravilnik o načinu imunizacije, seroprofilakse, kemoprofilakse protiv zaraznih bolesti o osobama koje se moraju podvrgnuti toj obvezi (Nar. nov., br. 103/13 i 144/20) i na Program zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilnoj prehrani djece u dječjim vrtićima (Nar. nov., br. 105/02, 55/06 i 121/07), prema kojima je upis djeteta u dječji vrtić uvjetovan urednim cijepljenjem protiv bolesti iz programa obveznih cijepljenja, s iznimkom djece koja imaju kontraindikacije na pojedina cijepljenja.

Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja dijete je podnijelo žalbu, koja je odbijena rješenjem od 12. ožujka 2021., nakon što je zaključkom D. V. od 4. ožujka 2021. podnositeljici ponuđena mogućnost da dijete pohađa program predškole izvan redovitog radnog vremena vrtića u vremenu od 16:15 do 18:15 sati, u trajanju od minimalno 150 sati do kraja lipnja 2021., a o čemu je ravnateljica vrtića YC provela razgovor s roditeljima djeteta te je o tome sastavljen zapisnik od 8. ožujka 2021.

Protiv drugostupanjskog rješenja dijete je pokrenulo upravni spor. Prvostupanjski je sud nakon provođenja usmene i javne rasprave, odbio tužbu djeteta iz sljedećih razloga:

”… 12. Naime, upis djeteta u dječji vrtić uvjetovan je urednim cijepljenjem protiv bolesti iz Programa obveznih cijepljenja, s iznimkom djece koja imaju kontraindikacije na pojedina cijepljenja. Provjeru statusa o cijepljenju vrši liječnik prije ulaska djeteta u dječji vrtić i povremeno najmanje jedanput godišnje pri obnovi upisa u dječji vrtić. (...) 14. Obzirom na navedeno odnosno da tužitelj nije cijepljen niti je navedeno da postoje kontraindikacije na cijepljenje tužitelj ne ispunjava uvjet za upis u dječji vrtić. 15. Odredbom članka 24. Konvencije o pravima djeteta (Nar. nov., br. 12/93 i 20/97) propisano je da države stranke priznaju djetetu pravo na uživanje najviše moguće razine zdravlja i korištenja olakšice za ozdravljenje i oporavak te da države stranke nastoje osigurati da nijednom djetetu ne bude uskraćeno njegovo pravo na korištenje zdravstvenih usluga, iz čega proizlazi da Konvencija nije u koliziji sa Zakonom o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti, jer svi navedeni zakonski okviri imaju temeljnu svrhu očuvanja i unapređenja zdravlja cjelokupnog stanovništva u koje osobito spada zaštita zdravlje djeteta. Stoga su neosnovani prigovori tužitelja koji tvrdi suprotno. 16. Dakle, tuženik je donio pravilnu i zakonitu odluku kada je odbio žalbu tužitelja izjavljenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijena prijava za upis tužitelja u program predškole u D. V., jer nije udovoljeno strogo formalnom uvjetu za upis, a to je da dijete, tj. maloljetni tužitelj nije cijepljen protiv bolesti protiv kojih je to trebalo biti. Niti sam tužitelj ne spori da nije cijepljen niti je argumentirao i dokazao koje bi to u konkretnom slučaju bile iznimke za cijepljenje, odnosno koje bi to kontraindikacije nastale na pojedina cijepljenja, već je jednostavno zakonska zastupnica tužitelja odbila cijepiti svoje dijete iako je od strane ravnateljice dječjeg vrtića dopisom od 1. veljače 2021. bila upućena na obvezu cijepljenja djeteta, nakon čega će predškolski obveznik, maloljetni tužitelj, moći pohađati program predškole u D. V., a također je donošenjem zaključka od 4. ožujka 2021. izašla u susret roditeljima maloljetnog tužitelja i ponudila opciju, mogućnost da maloljetni tužitelj pohađa program predškole izvan redovnog radnog vremena vrtića, u razdoblju od 16:15 do 18:15 sati, u trajanju od minimalno 150 sati do kraja mjeseca lipnja 2021., o čemu je proveden razgovor s roditeljima maloljetnog tužitelja i sastavljen zapisnik 8. ožujka 2021. Iz toga je razvidno da je tužiteljici dana mogućnost sudjelovanja u postupku i da iznese sve činjenice i dokaze radi donošenja pravilne i zakonite odluke. (...) U svezi pozivanja tužitelja na odredbu članka 23.a Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju i odredbu članka 1. st. 2. Pravilnika o sadržaju i trajanju programa predškole, u svezi prava na predškolsko obrazovanje, ukazuje se tužitelju da to pravo tužitelj svakako ima, ali pod istim uvjetima koje moraju ispuniti i ostala djeca, odnosno njihovi roditelji pa se ne može govoriti o diskriminatornom postupanju od strane tuženika, jer pravo je tužitelja da se ne cijepi, odnosno pravo je zakonske zastupnice tužitelja da ne cijepi svojeg sina, ali to pravo u konkretnom slučaju ima i određene posljedice, a to je gubitak prava na upis djeteta u dječji vrtić.

Visoki upravni sud odbio je žalbu djeteta i potvrdio prvostupanjsku presudu iz sljedećih razloga: “13. Neosnovani su prigovori da je djetetu uskraćeno pravo na obvezno predškolsko obrazovanje jer je i imunizacija obvezna sukladno članku 40. Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti. Tuženik se osnovano poziva na rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-l-5418/08 od 30. siječnja 2014. koji se očitovao o prigovoru uskraćivanja neimuniziranoj djeci prava na obrazovanje te je zaključio da uvjetovanje upisa djeteta u predškolsku ustanovu dokazom o obavljenim cijepljenjima nije nikakva diskriminacija, već je mehanizam kojim se osigurava zaštita prava djece na zdravlje.”

Podnositeljica u ustavnoj tužbi opširno osporava pravilnost drugostupanjske i prvostupanjske presude, ističući da su zaključci u presudama u koliziji s mjerodavnim pravom i provedenim dokazima. Ističe da je spor vođen radi ostvarivanja zakonski obveznog programa predškole za djecu, godinu dana prije polaska u osnovnu školu, a ne o “sporu radi upisa u dječji vrtić”, kako to pogrešno navode sudovi.

Opširno obrazlaže svoja stajališta o nepravilnosti odluke Dječjeg vrtića zbog obveze cijepljenja djeteta, i u bitnome ističe: “U istinski demokratskom društvu nikako ne bi moglo biti nužno, a još bi manje to bilo razmjerno, bilo koje potpuno zdravo dijete (makar i necijepljeno ili djelomično necijepljeno, ali nezarazno) tretirati na ovakav način, getoizirati ga i učiniti građaninom drugog reda, te mu arbitrarno oduzimati zakonska prava. Činjenica je da roditelji u punini svojih zakonom i prirodnim pravom priznatih roditeljskih prava, kao i sukladno čl. 5. st. 1. Konvencije o zaštiti ljudskih prava i dostojanstva ljudskog bića u pogledu primjene biologije i medicine: Konvencije o ljudskim pravima i biomedicini (Nar. nov. – MU, br. 13/2003), imaju pravo slobodno se informirati i donijeti slobodnu odluku glede bilo kojeg zahvata koji se tiče zdravlja (cjepiva, koja nisu bez nuspojava, a za pojedine mogu biti i fatalna, jesu također zahvat u zdravlje osobe) njihove djece i to podjednako pozitivni pristanak, uskratu pristanka ili odgodu, radi daljnjeg informiranja i vaganja svih potencijalnih prednosti i rizika istog zahvata. Srećom na tržištu RH ima i više nego dovoljno cjepiva za sve one koji možda nisu sigurni u rezultat svojeg cijepljenja pa se uvijek mogu testirati i/ili docijepiti, tako da svi ovi interesi nisu u suprotnosti i svaki građanin ima mogućnost slobodno odlučiti za sebe i pristati na ono što u danom trenutku, temeljem dostupnih mu informacija i vlastitih iskustava, smatra najboljom odlukom za svoje zdravlje ili za zdravlje svojeg djeteta. Svemu tome može se pridodati i sljedeća činjenica, koja iako nema pravnu snagu, ima životnu i logičnu snagu koja ukazuje na svu arbitrarnost i nezakonitost spornih rješenja. Riječ je o tome da su sva djeca u redovnom programu vrtića Tuženika formalno ‘uredno cijepljena i zaštićena cjepivima’, dok je KZ2 potpuno zdravo dijete koje nije ‘uredno cijepljeno i zaštićeno cjepivom’, te on kao takav, ne predstavlja, niti može predstavljati bilo kakvu ugrozu za bilo koga - zdrav čovjek, tj. zdravo dijete nije prijetnja. Upravo suprotno, predškolska ustanova bi se u konkretnom slučaju trebala suzdržati od samovlasti, kojom prilikom se de facto i bez konkretnih dokaza, uz ignoriranje iznadprosječnog zdravlja konkretnog djeteta, paušalno implicira da KZ2 ima roditelje ‘koji mu uskraćuju pravo na zdrav život’ isključivo pozivom na usko pitanje (ne)cijepljenja, iako je riječ o samo jednom od bezbrojnih segmenata o kojima svaki roditelj brine za dijete (djecu), na najbolji način na koji zna i umije, postupajući najprije prema osobnoj savjesti, a tek potom prema ostalim savjetima i preporukama danima sa strane koje roditelji ocijene kao dodatnom vrijednošću i kvalitetom za njihovo dijete.”.

Kao mjerodavno pravo, Ustavni sud izdvojio je točku III. Programa zdravstvene zaštite djece, higijene i pravilne prehrane djece u dječjem vrtiću, koji je ministar zdravstva donio na temelju Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju (Nar. nov., br. 10/97), koja propisuje:

“III.

Obvezno cijepljenje djece provodi se prema Programu obveznih cijepljenja.

Zadaća dječjeg vrtića je:

- provjera dokumentacije o cijepljenju djeteta

- upućivanje roditelja, skrbnika odnosno posvojitelja djece na obvezu cijepljenja, ako ono nije obavljeno.

Upis djeteta u dječji vrtić uvjetuje se urednim cijepljenjem protiv bolesti iz Programa obveznih cijepljenja, s iznimkom djece koja imaju kontraindikacije na pojedina cijepljenja.

Iznimno, uz nerizičnu anamnezu, može se odobriti upis djeteta u dječji vrtić bez ožiljka od cijepljenja tj. necijepljenog protiv tuberkuloze, zbog trajanja postupka, a to se cijepljenje može nakon testiranja obaviti naknadno.

Provjeru statusa o cijepljenju vrši liječnik prije ulaska djeteta u dječji vrtić i povremeno, najmanje jedanput godišnje pri obnovi upisa u dječji vrtić.

Cijepljenje zaposlenih u dječjem vrtiću provodi se sukladno epidemiološkim indikacijama.”

4. STAJALIŠTA USTAVNOG SUDA
Polazeći od prigovora iz ustavne tužbe u odnosu na povredu prava na poštovanje osobnog (privatnog) života podnositeljice, Ustavni je sud utvrdio, iako se osporene odluke odnose na mldb. sina podnositeljice (odnosno njegove zakonske zastupnice) s kojom on živi u istom domaćinstvu, da se dio njezinih prigovora može razmotriti s aspekta moguće povrede ustavnog prava na poštovanje osobnog života zajamčenog člankom 35. Ustava, u vezi s člankom 58. Ustava i člankom 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Nar. nov. – MU, br. 18/97, 6/99 - pročišćeni tekst, 8/99 - ispravak, 14/02, 1/06 i 13/17 – u nastavku teksta: Konvencija).

4.1. NAČELNO
Pojam “privatni život” iz članka 8. Konvencije ima široko značenje i ne može se opisati čvrstim definicijama. On obuhvaća različite aspekte fizičkog i društvenog identiteta pojedinaca koji se mogu grupirati u tri osnovne skupine: pravo na tjelesni i moralni integritet osobe, privatnost te osobni identitet, koji uključuje pravo na osnivanje i razvijanje odnosa s drugima, pravo na “osobni razvoj” i pravo na samoodređenje.

Ustavni sud ističe da je primaran cilj članka 35. Ustava i članka 8. Konvencije zaštita pojedinca od proizvoljnog postupanja tijela javne vlasti. Ipak, mogu postojati pozitivne obveze koje su inherentne osiguranju djelotvornog poštovanja osobnog ili obiteljskog života.

Te obveze mogu za sobom povlačiti usvajanje mjera osmišljenih radi osiguranja poštovanja privatnog života, čak i u području odnosa između samih pojedinaca. Granice između pozitivnih i negativnih obveza države sukladno ovoj odredbi nije lako precizno definirati. Međutim, u oba konteksta država uživa određenu slobodu procjene.

4.2. U ODNOSU NA KONKRETAN PREDMET
Ustavni sud utvrđuje da je postupak koji je prethodio ustavnosudskom postupku pokrenut radi nadzora zakonitosti rješenja D. V. iz J. od 12. ožujka 2021., kojim je potvrđeno rješenje Povjerenstva za upis D. V. od 12. veljače 2021.

Tim rješenjem odbijena je prijava za upis djeteta KZ2 u program predškole jer nije uredno cijepljen. Upravni sud u Rijeci utvrdio je da je Dječji vrtić donio pravilnu i zakonitu odluku kad je odbio žalbu djeteta (tužitelja) podnesenu protiv prvostupanjskog rješenja kojim je odbijena prijava za upis tužitelja u program predškole u D. V., jer nije udovoljeno strogo formalnom uvjetu za upis, a to je da dijete nije cijepljeno protiv propisom određenih bolesti. Upravni sud utvrdio je da tužitelj nije cijepljen, ali i da on nije argumentirao i dokazao koje bi to u konkretnom slučaju bile iznimke za cijepljenje odnosno koje bi kontraindikacije nastale na pojedina cijepljenja, već da je podnositeljica kao zakonska zastupnica tužitelja odbila cijepiti svoje dijete iako je od ravnateljice dječjeg vrtića dopisom od 1. veljače 2021. bila upućena na obvezu cijepljenja djeteta.

Osim toga, tužitelju je od Dječjeg vrtića ponuđena mogućnost da pohađa program predškole izvan redovitog radnog vremena vrtića u razdoblju od 16:15 do 18:15, u trajanju od minimalno 150 sati, do kraja mjeseca lipnja 2021.

U upravnom sporu utvrđeno je da je podnositeljici dana mogućnost sudjelovanja u upravnom postupku i iznošenja svih činjenica i dokaza radi donošenja pravilne i zakonite odluke.

Međutim, stranka upravnog postupka i upravnog spora nije bila podnositeljica, već njezin mldb. sin.

U odnosu na navod iz ustavne tužbe o obvezi cijepljenja, informiranog pristanka na cijepljenje kao i uskraćivanja pohađanja obveznog osnovnog školovanja, u što se ubraja i program predškole, Ustavni se sud pozvao na svoje rješenje broj: U-I-5418/2008 i dr. od 30. siječnja 2014. (Nar. nov., br. 22/14), kojim je ocjenjivao suglasnost s Ustavom više odredaba Zakona o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti.

Ustavni sud utvrđuje da je obvezatno cijepljenje djece uvedeno na temelju stručne procjene da se radi postizanja “imuniteta krda” koji štiti najranjivije te radi zaštite najranjivijih i šire društvene zajednice, a riječ je o mjeri za koju postoji širok europski konsenzus o sigurnosti i učinkovitosti cjepiva. Isto tako, djeca koja imaju kontraindikacije mogu se izuzeti od cijepljenja, što u ovom predmetu nije slučaj.

Ustavni sud utvrđuje da glede obveznog cijepljenja djece ne postoji bilo kakvo pravo roditelja da autonomno odlučuju o zdravlju djeteta, a koje bi spornim presudama bilo ograničeno.

Ustavni sud utvrđuje da su odluke nadležnih tijela kojima nije odobren upis djeteta u predškolski program unutar vrtića predstavljale miješanje u pravo podnositeljice na osobni život koji ulazi u domašaj članka 35. Ustava odnosno članka 8. Konvencije.

Međutim, to miješanje bilo je zakonito (v. točku 8. obrazloženja ove odluke i rješenja), u skladu s legitimnim ciljem zaštite zdravlja ljudi.

U odnosu na nužnost primijenjene mjere, uzevši u obzir utvrđenja iz točaka 10. i 12. obrazloženja ove odluke i rješenja, Ustavni sud primjećuje da je djetetu ponuđeno pohađanje programa predškole izvan radnog vremena te stoga nalazi da je miješanje u pravo na osobni život podnositeljice bilo opravdano.

U preostalom dijelu ustavna je tužba odbačena jer se odnosila na prava koja bi mogla biti povrijeđena isključivo djetetu, kao obvezniku cijepljenja.